Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-103/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. banke d.d. K.1 , OIB: …, zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Lj. J. P. i I. M., protiv tuženika Z. L. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku G. B., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv točke I. i III. izreke prvostupanjske presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj: Povrv-271/2019-27 od 5. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2022.

p r e s u d i o j e:

I. Odbijaju se žalba i dopuna žalbe tuženika kao neosnovane, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj: Povrv-271/2019-27 od 5. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke presude.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu i dopunu žalbe, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. B. Ovrv-3474/15 od 07.12.2015. u dijelu kojim se nalaže tuženiku Z. L. platiti tužitelju P. banci d.d. K.1 896.834,58 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 14.10.2014. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanim za 5% poena, a od 01.08.2015. do plateža u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, kao i zatezne kamate u iznosu od 77.759,18 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 04.12.2015. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena sve do plateža, kao i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 3.470,38 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 04.12.2015. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika D. B. O.-3474/15 od 07.12.2015. se ukida kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 67.612,50 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05. siječnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim zatraženim parničnim troškom, kao s neosnovanim."

2. Protiv navedene presude u usvojenom dijelu pod točkama I. i III. izreke u pravovremenom roku žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Tuženik u žalbi u bitnom ističe da mu je pobijanim dijelom presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), kojom je određeno da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Prvenstveno ističe da je prije svega u konkretnom slučaju bilo potrebno prijedlog za ovrhu koji je podnesen javnom bilježniku odbaciti pri čemu se poziva na odredbu članka 279. stavak 1. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13 i 93/14, dalje: OZ). U svezi s tim tuženik navodi da nije sporno da je tužitelj (ranije ovrhovoditelj), predmetni postupak inicirao podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave pred Javnim bilježnikom D. B., koji ima sjedište u Krapinsko-zagorskoj županiji, te je isto tako nesporno da tuženik (ranije ovršenik) ima prebivalište na području grada Z., a kako to proizlazi iz uvjerenja o prebivalištu od 13. listopada 2017. koje prileži spisu. Također se poziva na Zakon o mjenici (Narodne novine broj 74/94 i 92/10, dalje: ZM) i na Zakon o trgovačkim društvima (Narodne novine broj: (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15 - dalje: ZTD). Tuženik tvrdi da nije stranka Ugovora o kratkoročnom okviru broj: … od 30. ožujka 2012. i njegova obveza, kao izdavatelja mjenice se može i mora ograničiti samo i isključivo na obveze koje je preuzeo mjeničnim očitovanjem. Međutim, iz pobijane presude je vidljivo da je prvostupanjski sud to mjenično očitovanje potpuno apstrahirao, te je ignorirao tijekom postupka istaknute prigovore tuženika da se njegova mjenična obveza ne može proširiti izvan onoga na što se mjeničnim očitovanjem obvezao. Vezano za navedeno ističe da je tuženik mjenicu izdao kao osiguranje samo onih obveza koje su vezane uz osnovni Ugovor u okviru kojim je u članku 3. točka 1. određeno da sve obveze iz tog Ugovora i pojedinačnih ugovora dospijevaju najkasnije 30. travnja 2013. S druge strane tuženik tvrdi da tužitelj predmetnu tražbinu zasniva na Ugovoru o eskontu mjenica broj … od 7. veljače 2014. i Ugovoru o eskontu mjenica broj: … od 17. travnja 2014., a tuženik očigledno nije mjenicu izdao za osiguranje obveza iz tih Ugovora o eskontu jer iz njegovog mjeničnog očitovanja nedvojbeno proizlazi da se eventualno mjenično obvezao samo u pogledu obveza koje su imale dospjeti najkasnije do 30. travnja 2013. S obzirom da je sporno potraživanje nastalo u 2014. na osnovu izmjena Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012. o kojima tuženik nije bio upoznat i za koje se nije pristao mjenično obvezati, tada je potpuno jasno da takav dug tuženik nije dužan niti podmiriti. Nadalje, tuženik ističe da je odredba članka 3.2. Ugovora u kratkoročnom okviru broj: … od 30. ožujka 2012. kao i njegove izmjene ništetna. Naime, tom odredbom određeno je da tuženik potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan da banka može naknadno odrediti visinu tražbine nastale do okvirnog iznosa iz članka 1. tog Ugovora, kao i vrijeme njene dospjelosti, te da neopozivo prihvaća iznos koji će sukladno tome biti naveden u eventualnom ovršnom prijedlogu. Sukladno ovoj odredbi tužitelj je proizvoljno naznačio dospjelost na predmetnoj mjenici. Tuženik također tvrdi da je u konkretnom slučaju došlo i do preinake tužbenog zahtjeva na ročištu od 25. studenoga 2011. čemu se on protivio, ali prvostupanjski sud pogrešno smatra da do preinake nije došlo. Pored navedenog, tuženik ističe da podnosi i posebnu žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda od 10. lipnja 2019. kojim je određeno provođenje financijskog vještačenja temeljem uvida u raspoloživu dokumentaciju, a ovo iz razloga budući je tuženik tijekom postupka zaprimio dopis stalnog sudskog vještaka Z. R. iz R. v. d.o.o. od 19. studenoga 2018. kojim je taj vještak istaknuo da od tužitelja nije primio potrebnu dokumentaciju, te da zbog toga nije u mogućnosti izraditi nalaz i mišljenje u ovom postupku. Također tvrdi da je iz financijskog vještačenja stalnog sudskog vještaka Z. R. iz R. v. d.o.o. od 23. siječnja 2020. razvidno da je vještačenje izvršeno temeljem dokumentacije koju je tužitelj tek nakon zaključenja prethodnog postupka dostavio u spis, te da se zbog toga na predmetnom financijskom vještačenju nije smjela temeljiti odluka koja bi bila u korist tužitelja u predmetnom postupku. Pored žalbe tužitelj je podnio i dopunu žalbe u kojoj navodi da ostaje kod svih navoda iznesen u žalbi od 13. siječnja 2022., te dodatno ističe da je u konkretnom slučaju tužba zasnovana na ugovorima sklopljenim između tužitelja i društva G. d.o.o.: Ugovor o kratkoročnom okviru broj: … od 30. ožujka 2012.; prva izmjena Ugovora o kratkoročnom okviru broj: … od 8. svibnja 2012.; druga izmjena Ugovora o kratkoročnom okviru broj: … od 5. ožujka 2013.; treća izmjena Ugovora o kratkoročnom okviru broj: … od 11. travnja 2014., Ugovora o eskontu mjenica broj: … od 7. veljače 2014. i Ugovora o eskontu mjenica broj: … od 17. travnja 2014. Navodi da je on mjenicu izdao samo u odnosu na Ugovor o kratkoročnom okviru broj: … od 30. ožujka 2012., o čemu je izdao i mjenično očitovanje. Tvrdi da navedene izmjene Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012. predstavljaju inovaciju tog Ugovora jer je u drugoj izmijeni tog Ugovora utvrđena izmjena članka 2. Ugovora, te je naznačena potpuno drugačija činidba društva G. d.o.o. od one koja je sadržana u osnovnom Ugovoru o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012.. Dakle, tu se nije radilo o izmjeni roka ili mjesta, ili načina ispunjenja, izmjene kamate i slično, nego se radilo izmjeni glavne činidbe tog društva. Nadalje, prvom izmjenom Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012. izmijenjena je odredba članka 5.1., te je utvrđeno da je dužnik (društvo G.) dužan dostaviti jednu bjanko potpisanu mjenicu ovdje tuženika Z. L., s klauzulom "bez protesta". Takvu mjenicu sukladno prvoj izmjeni Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012. tuženik nikada nije dostavio tužitelju niti društvu G. d.o.o., nego je izdao mjenicu samo temeljem osnovnog Ugovora. Prema tvrdnji tuženika ništava je odredba sporazuma o popunjavanju bjanko mjenice po kojoj je imatelj bjanko mjenice ovlašten po svojoj volji učiniti bjanko mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu s osnovnim pravnim poslom. Naime, bjanko mjenica izdana radi osiguranja kredita popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika, a ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave imatelj mjenice ju je dužan popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla. S obzirom na temelju osnovnog pravnog posla, Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012. (koji je dospijevao najkasnije 30. travnja 2013.) u ovom predmetu nije zaostao nikakav dug, te je nesporno da je dug nastao temeljem izmjena Ugovora i da je isti dospio tijekom 2014.. Iz navedenog jasno je da je pobijana presuda protivna navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer je tuženiku naloženo plaćanje iznosa koji nisu nastali sukladno osnovnom pravnom poslu. Nadalje, pobijanom presudom nije otklonjen prigovor zastare koji je tuženik istaknuo još u prigovoru na rješenje o ovrsi. Tužitelj je i u prijedlogu za ovrhu naznačio da mjenicu na naplatu podnosi radi naplate duga po osnovi Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012. broj: …. Odredbom članka 3.2. naprijed navedenog Ugovora određeno je da dužnik potpisom na tom Ugovoru izjavljuje da je suglasan da ovdje ovrhovoditelj može naknadno odrediti visinu tražbine nastale do okvirnog iznosa iz članka 1. tog Ugovora, kao i vrijeme njezine dospjelosti, te da neopozivo prihvaća iznos koji će sukladno tome biti naveden u eventualnom ovršnom prijedlogu. Ovrhovoditelj je očigledno spornu mjenicu popunio pozivom na ovu odredbu, odnosno na mjenici je proizvoljno naznačio dan dospjelosti iste što je protivno navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. travnja 2007.. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i odbaci tužbu, odnosno prijedlog za ovrhu od 3. prosinca 2015. ili podredno da pobijanu presudu preinači i ukine platni nalog u cijelosti, odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje žalbeni trošak za sastav žalbe u iznosu od 16.328,13 kuna, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 6.250,00 kuna.

3. U odgovoru na žalbu i dopunu žalbe tužitelj osporava osnovanost svih navoda istaknutih kako u žalbi tako i u dopuni žalbe, te predlaže da se žalba i dopuna žalbe odbiju kao neosnovane, a prvostupanjska presuda potvrdi. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 8.968,35 kuna + 25 % na ime PDV- a, odnosno ukupno 11. 210,44 kune.

4. Žalba i dopuna žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući prvostupanjski presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke u okviru žalbenih razloga i navoda tuženika, pazeći pri tom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od citiranih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

6. suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu (točka I. i III. izreke), nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi razlozima presude koji su jasni i logični, te odgovaraju stanju spisa. Dakle, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima u presudi navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Naime, razlozi dani u obrazloženju pobijane presude su jasni logični i sasvim razumljivi. Prema tome, nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu se poziva tuženik.

7. Neosnovano tuženik u žalbi u bitnom osporava utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda na način da preocjenjuje utvrđenja prvostupanjskog suda u svom subjektivnom smislu, ali po mišljenju ovog suda bezuspješno, budući je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka pravilno utvrdio činjenično stanje koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8. Dakle, nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se poziva tuženik, jer je sud prvog stupnja u zakonito i pravilno provedenom postupku sukladno članku 7. i 8. ZPP-a, raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu. Pri tome je sve prigovore tuženika sud otklonio na pravilan i adekvatan način.

9. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja radi isplate mjenične svote u iznosu od 896.834,58 kuna, po mjenici izdanoj u K.1 30. ožujka 2012. s rokom dospijeća 13. listopada 2015. koju potražuje tužitelj kao mjenični vjerovnik od tuženika kao izdavatelja mjenice.

10. Žalbom tuženika, kao i dopunom njegove žalbe ničim se ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja i pravni zaključci suda prvog stupnja utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

11. Analizom svih dokaza provedenih u postupku i ocjenom istih u smislu odredbe članka 8. ZPP-a. sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće bitne činjenice:

- da iz izvornika mjenice, serije … proizlazi da je tuženik označen u istoj kao trasat (izdavatelj) i kao trasant, a također je predmetna mjenica i akceptirana od strane tuženika, jer ispod teksta na mjenici "prihvaćamo" je vlastoručni potpis tuženika,

- da je predmetna mjenica je "bez protesta", izdana je u K.1 30. ožujka 2012. s dospijećem 13. listopada 2015. na iznos od 1.044.002,70 kuna u korist P. banke d.d. K.1 . …,

- da iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja proizlazi da je ukupna dospjela obveza dužnika G. d.o.o. na dan 13. listopada 2015. 1.044.002,70 kuna po prije sklopljenim ugovorima,

- da iz preslike mjeničnog očitovanja proizlazi da mjenični dužnik Z. L. uručuje tužitelju kao mjeničnom vjerovniku jednu bjanko potpisanu mjenicu za osiguranje plaćanja obaveza iz Ugovora o kratkoročnom okviru broj: … od 30.03.2012. na iznos od 19.000.000,00 kuna zajedno s pripadajućim kamatama i naknadama, te predmetnim mjeničnim očitovanjem tuženik kao mjenični dužnik ovlašćuje P. banku d.d. K.1 da primljenu mjenicu može popuniti do visine dospjelih nepodmirenih dugovanja iz prije citiranog ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012., da popuni i sve druge sastavne dijelove mjenice i da unese klauzulu "bez protesta".

- da tuženik ne osporava sadržaj izvornika predmetne mjenice, odnosno ne osporava da predmetnu mjenicu ne bi izdao i potpisao u svojstvu trasata i akceptanta, a također ne osporava niti potpisano mjenično očitovanje,

- da iz preslike Ugovora o kratkoročnom okviru broj … od 30. ožujka 2012. sklopljenom između P. banke d.d. K.1 kao banke i trgovačkog društva G. d.o.o., K. 2 kao dužnika 30. ožujka 2012., proizlazi da će banka dužniku na temelju svoje odluke i potrebama dužnika odobravati mjesečne lombarde i factoringe uz cesiju do ukupnog iznosa 19.000.000,00 kuna u što su uključeni i postojeći ugovori o kratkoročnim kreditima između istih stranaka od 21. rujna 2011., od 18. svibnja 2011. i 07. prosinca 2011.,

- da iz članka 3. predmetnog Ugovora proizlazi da predmetna tražbina dospijeva u roku utvrđenom u svakom pojedinom ugovoru, odnosno na dan raskida ugovora, a najkasnije 30. travnja 2013.,

- da je dužnik suglasan da banka može naknadno odrediti visinu tražbine do okvirnog iznosa, kao i vrijeme njezine dospjelosti, te da neopoziva prihvaća iznos koji će sukladno tome biti naveden u eventualnom ovršnom prijedlogu,

- da je iz članka 5. predmetnog Ugovora vidljivo da je dužnik obvezan za osiguranje potraživanja po tom ugovoru dostaviti banci dvije bjanko potpisane mjenice G. d.o.o., s klauzulom "bez protesta", jednu običnu zadužnicu solemniziranu kod javnog bilježnika, jednu bjanko potpisanu mjenicu B. G. s klauzulom "bez protesta" i jednu bjanko potpisanu mjenicu L. Z. s klauzulom "bez protesta",

- da iz dostavljene dokumentacije tužitelja priložene spisu proizlazi da su izvršene tri izmjene Ugovora o kratkoročnom okviru broj … i to 08. svibnja 2012. prva izmjena, 05. ožujka 2013. druga izmjena, a treća izmjena 11. travnja 2014.,

- da iz članka. 3. druge izmjene proizlazi da je ugovoreno da tražbina banke dospijeva u roku utvrđenom u svakom pojedinačnom ugovoru, odnosno na dan raskida tog ugovora, a najkasnije 30. travnja 2014., dok je u trećoj izmjeni ugovora u istom članku izmjena navedeno dospijeće tražbine banke s tekstom istim kao i u drugoj izmjeni, uz prolongat dospijeća najkasnije do sada 30. travnja 2015.,

- da prema Ugovoru o eskontu mjenica broj … proizlazi nepodmireno dugovanje na ime zateznih kamata u iznosu od 3.470, 38 kuna, dok iz predmetnog ugovora o eskontu mjenica broj … proizlazi da je na dan 28. travnja 2014. stanje dospjele glavnice iznosilo 1.196.000,00 kuna koji iznos je djelomično zatvoren s dvije strane,

- da je prema ugovoru o eskontu mjenica … na dan kada je tužitelj sačinio izračun potraživanja 14. listopada 2014. potraživanje tužitelja iznosilo na ime dospjele glavnice 896.834,58 kuna, a na ime zatezne kamate 77.759,18 kuna, što iznosi ukupno 974.593,76 kuna,

- da je prema ugovoru o eskontu mjenica … preostalo potraživanje na dan 31. listopada 2014. iznosilo 3.470,38 kuna što se u cijelosti odnosi na dospjele nepodmirene zatezne kamate,

- da iz dokumentacije priložene u spis i iz iskaza tuženika proizlazi da je tuženik izdao tužitelju spornu mjenicu s naznakom "bez protesta", koju je izdao kao trasat i potpisao kao trasant i akceptant u svrhu osiguranja tužiteljevog potraživanja prema trgovačkom društvu G. d.o.o. K.2 , i to kao bjanko mjenicu, budući na njoj nije bio popunjen datum dospijeća, kao ni iznos koji treba platiti, pa je tužitelj naknadno ispunio sve preostale sastojke mjenice i to na način da je kao datum dospijeća naznačio datum 13. listopada 2015., dok je kao mjeničnu svotu naveo iznos od 1.044.002,70 kuna u visini prema izvatku iz poslovnih knjiga vezanih uz predmetni poslovni odnos tužitelja i trgovačkog društva G. d.o.o.,

- da je predmetna bjanko mjenica izdana radi osiguranja kredita i slijedom čega se popunjava u smislu s međusobnom sporazumom vjerovnika i dužnika, a prema članku 3. trećih izmjena Ugovora o okviru proizlazi najkasnije dospijeće ugovorne obveze 30. travnja 2015.,

- da je tuženik mjeničnim očitovanjem ovlastio tužitelja da primljenu mjenicu može popuniti do visine dospjelih nepodmirenih dugovanja iz Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012., kao i da popuni sve druge sastavne dijelove mjenice i da unese klauzulu "bez protesta".

12. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici (članak 3. stavak 2 ZM-a), jer je tuženik na predmetnoj mjenici označen kao trasant – izdavatelj, i kao trasat, čime je tuženik kao izdatnik mjenice mjenicu trasirao na sebe kao trasata, tj. isti se kao trasat obvezao da će o dospijeću isplatiti mjeničnu svotu. Potpis tuženika se nalazi i ispod teksta "prihvaćeno" iz čega proizlazi da je tuženik mjenicu i akceptirao, čime je postao glavni mjenični dužnik.

13. Kada je vlastita trasirana mjenica akceptirana trasat jamči za isplatu mjenične svote u dvojakom svojstvu i kao akceptant i kao trasant.

14. Prema odredbi članka 78. stavak. ZM-a, svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju u roku od 3 godine računajući od dospjelosti.

15. Točno je da je tužitelj u mjenici naznačio dospjelost 13. listopada 2015. što nije u skladu s ugovornom obvezom koju je preuzeo trećim izmjenama Ugovora o okviru gdje u pogledu dospjelosti predmetnog ugovornog odnosa je naveden datum najkasnije 30. travnja 2015.. Dakle iz opisanog proizlazi da je tužitelj trebao naznačiti dospjelost na predmetnoj mjenici s datumom najkasnije do 30. travnja 2015., međutim s obzirom da je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen javnom bilježniku 4. prosinca 2015. nije nastupila zastara tužiteljeva mjeničnopravnog zahtjeva prema tuženiku kao akceptantu predmetne mjenice, budući mjeničnopravni zahtjev nasuprot akceptanta zastarijevaju u roku od 3 godine računajući od dospjelosti. Prema tome tuženikov prigovor zastare nije osnovan budući se ne radi o mjenici po viđenju, koja se podnosi na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja.

16. Kako je tuženik tijekom postupka u svojoj izjavi naveo da je bio upoznat samo s odredbama prvog Ugovora o kratkoročnom okviru od 20. ožujka 2012. povodom kojeg Ugovora i mjenično obvezao nasuprot tužitelja, te da mu nisu bile poznate naknade izmjene tog Ugovora, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da usporedbom osnovnog Ugovora i naknadnih izmjena istog nisu bitno mijenjane ugovorne obveze koje bi utjecale na obim obveza tuženika, budući se ne radi o različitoj činidbi ili različitoj pravnoj osnovi, tim više što je i samo dospijeće obveze za koju se tuženik obvezao kao mjenični dužnik produljeno.

17. Čak kada bi se i prihvatio opravdanim i takav stav tuženika svejedno, obzirom je u tom osnovnom Ugovoru dospijeće određeno kao najkasnije 30. travnja 2013., ni tada ne bi došlo do zastare potraživanja tužitelja nasuprot tuženiku, jer je prijedlog za ovrhu javnom bilježniku podnijet unutar trogodišnjeg zastarnog roka odnosno 4. prosinca 2015.

18. Obzirom da je tuženik tijekom postupka osporavao i visinu utuženog potraživanja, to je sud pravilno tijekom postupka proveo financijsko vještačenje po vještaku mr. sc. Z. R. iz R. v. d.o.o., a iz čijeg pisanog nalaza i mišljenja proizlazi u bitnome da je prema Ugovoru o kratkoročnom okviru ugovoren iznos kredita najviše do iznosa 19.000.000,00 kuna. Iz ugovora o eskontnu mjenica broj … od 07. veljače 2014. i broj … od 17. travnja 2014. proizlazi da je tužitelj po svakom ugovoru eskontirao mjenice u nominalnom iznosu od 2.400.000,00 kuna po diskontnoj stopi od 8,90% godišnje, te uz plaćanje naknade u iznosu od 0,75% (Ugovor …), odnosno 1% (Ugovor …) jednokratno od nominalne vrijednosti mjenica, kao i administrativnu naknadu u visini od 200,00 kuna. Iz analitičkih knjigovodstvenih kartica iz predmeta o ugovorima o eskontu mjenica razvidno je potraživanje tužitelja prema trgovačkom društvu G. d.o.o. i to na ime dospjele glavnice kao i na ime naknada i zateznih kamata. Prema ugovoru o eskontu mjenica broj … proizlazi nepodmireno dugovanje na ime zateznih kamata u iznosu od 3.470,38 kuna, dok prema Ugovoru o eskontu mjenica broj … razvidno je da je na dan 28. travnja 2014. stanje dospjele glavnice iznosilo 1.196.000,00 kuna koji iznos je djelomično zatvoren s dvije uplate. Prema ugovoru o eskontu mjenica … na dan kada je tužitelj sačinio izračun potraživanja 14.10.2014. potraživanje tužitelja iznosilo je na ime dospjele glavnice 896.834,58 kuna, a na ime zatezne kamate 77.759,18 kuna, što iznosi ukupno 974.593,76 kuna. Prema ugovoru o eskontu mjenica … preostalo potraživanje na dan 31. listopada 2014. iznosilo je 3.470,38 kuna što se u cijelosti odnosi na dospjele nepodmirene zatezne kamate.

19. Ovdje je potrebno istaknuti da na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, stranke nisu imale primjedbi u odnosu na matematički izračun vještaka, te je u tom smislu sud pravilno predmetno vještačenje ocijenio stručnim i vjerodostojnim.

20. Nakon obavljenog financijskog vještačenja tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev prema rezultatima provedenog vještačenja što se ne smatra preinakom tužbenog zahtjeva, posebno kada se ima u vidu činjenica da je došlo do smanjenja visine tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev u prijedlogu za ovrhu.

21. U odnosu na prigovor tuženika da je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donio javni bilježnik koji nije mjesno nadležan za tuženika, jer je prijavljeno prebivalište tuženika na području Grada Z., pa je shodno tome trebalo odbaciti prijedlog za ovrhu, sud je pravilno ocijenio taj prigovor neosnovanim, budući iz dokaznog postupka proizlazi da je predmetnu mjenicu izdao tuženik, kao član uprave društva G. d.o.o., sa sjedištem …, iz čega proizlazi da je tužitelj tu adresu naznačio, jer je osnovano mogao pretpostaviti da će na toj adresi zaposlenika tuženika mogao zateći i uručivati mu isprave, odnosno pismena. Isto tako, donošenjem rješenja o stavljanju izvan snage rješenja o ovrsi javnog bilježnika nastavljen je predmetni postupak kao parnični postupak kod Općinskog suda u Zagrebu, čija je nadležnost po mjestu prebivališta tuženika, odnosno nadležnost u ovom postupku se ustalila.

22. Slijedom svega naprijed navedenog sud je konačno zaključio da je tuženik osim obveze podmirenja utuženih glavnica je i u obvezi podmirenja zakonskih zateznih kamata od dospjelosti istih do isplate prema stopi određenoj po članku 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 75/15, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

23. Neosnovano tuženik smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku, te da je sud donoseći pobijanu presudu postupao arbitrarno ne uvažavajući tvrdnje koje je tuženik isticao u tijeku postupka. Ovaj žalbeni navod nije osnovan jer tuženik nije konkretno ukazao niti na jednu radnju ili propuštanje suda na štetu tuženika, već općenito iznosi svoju tvrdnju o povredi prava na pravilno i pravično suđenje.

24. Nije osnovan ni žalbeni razlog nenadležnosti javnog bilježnika za donošenje rješenja o ovrsi, budući je u prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave navedena adresa tuženika i u Z., ali i na adresi u K.2 . Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnijet je ne samo protiv Z. L., već i protiv B. G., te je donijeto rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-3474/2015 od 7. prosinca 2015. koje rješenje je u odnosu na ovršenika B. G. postalo pravomoćno. Sud je dakle pravilno zauzeo stajalište, a što tuženik nije niti osporavao da je u vrijeme izdavanja mjenice bio član uprave trgovačkog društva G. d.o.o., sa sjedištem u …, pa je tužitelj tu adresu naznačio pretpostavljajući da će tuženika zateći upravo na toj adresi i uručiti mu pismena. Što se tiče nadležnosti suda ona je upravo sukladna prebivalištu tuženika i nadležnost suda se ustalila kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. 25. Također je prvostupanjski sud pravilno utvrdio pod točkom 19. obrazloženja da je tuženik izdao tužitelju spornu mjenicu s naznakom "bez protesta", te da ju je izdao kao trasat i potpisao kao trasant i akceptant, a u svrhu osiguranja tužiteljevog potraživanja prema trgovačkom društvu G. d.o.o.. Tužitelj je pravilno popunio sve preostale sastojke mjenice naznačivši datum dospijeća 13. listopada 2015., a mjeničnu svotu naveo je sukladno izvatku iz poslovnih knjiga vezano uz poslovni odnos tužitelja i trgovačkog društva G. d.o.o., tako da je mjenica popunjena u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika.

26. U odnosu na žalbeni razlog o dospijeću obveze najkasnije do 30. travnja 2013., te slijedom toga i prigovor zastare istaknut u žalbi potrebno je odgovoriti da je sud u pobijanoj presudi pod točkom 25. dao valjano obrazloženje da unatoč toga što je prema trećoj izmjeni ugovor o okviru, dospjelost nastupila najkasnije 30. travnja 2015., nije osnovan prigovor zastare jer je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen javnom bilježniku 14. prosinca 2015. kada još nije nastupila zastara tužiteljevog mjeničnog zahtjeva prema tuženiku kao akceptantu predmetne mjenice. Pravilno je sud u presudi pod točkom 24. naveo propis materijalnog prava iz članka 78. stavak 1. ZM, prema kojem mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti.

27. Nije osnovan ni žalbeni razlog u kojemu tuženik navodi da se on mjenično obvezao samo za dugove koju su dospjeli do 30. travnja 2013., te da ne može odgovarati za dugove koji su nastali u 2014. osnovom izmjena Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012.. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je tuženik bio upoznat, kako s odredbama Ugovora o kratkoročnom okviru od 30. ožujka 2012. tako i sa izmjenama tog Ugovora koje su nastupile kasnije, tako da je sud u obrazloženju pobijane presude pod točkama 27. i 28. obrazloženja zauzeo pravilno stajalište da se čitanjem tog osnovnog Ugovora i naknadnih izmjena utvrđuje da se ne radi o bitnom mijenjanju Ugovorne obveze koja bi utjecala na obim obveza tuženika budući se ne radi o drugoj osnovi niti o različitoj činidbi, već je izmjenama samo produljeno vrijeme dospijeća obveze na koju se obvezao tuženik, kao mjenični vjerovnik.

28. Isto tako, ovdje je potrebno istaknuti da nakon što je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave postalo pravomoćno u odnosu na I. ovršenika B. G. i s obzirom da je prigovor protiv rješenja o ovrsi podnio samo tuženik, parnica se nastavila samo protiv njega, te je tužbeni zahtjev postavljen i uređen samo u odnosu na obvezu tuženika prema tužitelju.

29. Pravilno je sud slijedom toga naveo da nema solidarnosti sa drugim mjeničnim dužnikom B. G., slijedom čega je u tom dijelu ukinut platni nalog, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, a specificirajući tužbeni zahtjev tužitelj je istaknuo potraživanje samo prema ovdje tuženiku.

30. Također je neosnovan i žalbeni navod tuženika koji se odnosi na rješenje prvostupanjskog suda od 10. lipnja 2019.. Naime, među strankama nije sporno da je na ročištu 11. lipnja 2018. odlučeno da će se provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje temeljem uvida u raspoloživu dokumentaciju, o čemu je sud donio posebno rješenje 27. kolovoza 2018.. Imenovani vještak R. v. d.o.o. po mr. sc. Z. R. je tužitelju uputio pismeno zaprimljeno kod tužitelja 22. listopada 2018. kojim je zatražio dostavu izvadaka iz poslovnih knjiga – analitičke knjigovodstvene kartice s prometima po Ugovorima o eskontu mjenica broj: … i … za razdoblje od sklapanja Ugovora pa do dana dostave podataka, nakon čega je vještak 20. studenoga 2018. sudu dostavio dopis datiran 19. studenoga 2018. u kojemu je naveo da ne može provesti vještačenje jer mu tužitelj nije dostavio traženu dokumentaciju o čemu je sud 12. veljače 2019. obavijestio tužitelja. Potom je uslijedio podnesak tužitelja na predmetni spis od 19. veljače 2019. u kojemu je argumentirano naveo da je vještak primio traženu dokumentaciju tužitelja 27. studenoga 2018. nakon čega je sud ponovno odredio vještačenje rješenjem od 10. lipnja 2019.

31. Odredbom članka 259. ZPP-a, određeno je da se na zahtjev vještaka mogu izvoditi dokazi kojim bi se utvrdile okolnosti važne za stvaranje mišljenja vještaka.

32. Nije sporno da se tuženik podneskom od 9. veljače 2021., tj. jedanaest mjeseci nakon primljenog nalaza i mišljenja dostavljenog na očitovanje u roku od 15 dana, očitovao na nalaz i mišljenje vještaka ističući prigovor da je vještačenje izvršeno temeljem dokumentacije dostavljene u spis na zahtjev vještaka, a nakon zaključena prethodnog postupka i da se na toj dokumentaciji, mišljenje vještaka ne može temeljiti, dok sam nalaz i mišljenje vještaka tuženik nije osporavao, a niti je predlagao saslušanje vještaka pred sudom, slijedom čega ovaj drugostupanjski sud ovaj prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim.

33. Nije osnovan ni žalbeni navod tuženika u kojem prigovara visini utuženog potraživanja, a ovo iz razloga jer je visina utuženog potraživanja utvrđena financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a u skladu s kojim vještačenjem je tužitelj uskladio svoj vještački nalaz i mišljenje, a isti vještački nalaz pravilno je ocijenjen objektivnim, stručnim i vjerodostojnim.

34. Ovim je odgovoreno na sve odlučne žalbene navode tuženika.

35. Prema tome, ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja, budući isti žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u dvojbu u bilo kojem segmentu.

36. Naime, donoseći prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, suprotno svim žalbenim navodima i razlozima tuženika prvostupanjski sud je dao jasne i potpune razloge o svim spornim pitanjima i prigovorima tuženika istaknutim tijekom postupka, kao i sada u žalbi, u obrazloženju pobijane presude koje kao takve prihvaća i ovaj sud, jer iznesena utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja sa potrebnom sigurnošću proizlaze iz rezultata dokaznog postupka, te ih žalbeni navodi tuženika koji u bitnom daje svoju subjektivnu ocjenu u postupku provedenih dokaza ničim nisu doveli u sumnju, pa stoga nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog dijela presude.

37. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovu, tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, te odvjetničkoj tarifi, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14. i 107/15).

38. Slijedom naprijed navedenog valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tuženika i dopunu žalbe odbiti kao neosnovane, a prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke potvrditi.

39. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

40. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu iz razloga jer ova postupovna radnja nije bila potrebna ni nužna za vođenje ovog postupka.

U Gospiću, 22. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte