Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-2064/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i dr.sc. Vlade Skorupa, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika S.b. d.d. Z., OIB:…, kojeg zastupa generalni punomoćnik R. Ž., odvjetnik u O. d. Ž. i P. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-804/19-24 od 11. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-804/19-24 od 11. lipnja 2021.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 219593 od 2. rujna 2008. i to u čl. 2. i 4. te je naloženo tuženiku tužitelju isplatiti 3.855,43 kn i 52.340,23 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama (točke I- III izreke).

2. Točkom IV izreke citirane presude tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 12.824,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom, dok je točkom V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

3. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnosi tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Suprotno navodima žalbe nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao ni povreda iz čl. 354. st. 1., u vezi sa čl. 388. ZPP-a. Naime, u pobijanoj su presudi izneseni jasni razlozi za njeno donošenje te ju je moguće ispitati, a sadržajno presuda sadrži sve relevantne i zakonom propisane razloge za njeno donošenje i temelji se na činjenicama relevantnim za predmet spora.

7. Nisu osnovani ni ostali žalbeni navodi budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Neosnovani su žalbeni navodi koji ma se ukazuje da je prvostupanjski sud, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, trebao u ovom postupku ponovno dokazivati činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. i presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019., a koje se odnose i na tuženika, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom čl. 502.c propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

10. S obzirom na sadržaj izreka pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu, a odnose se i na tuženika u pojedinačnom sporu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak i utvrđivati ništetnost spornih odredbi, jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tih postupaka, drukčije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače.

11. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je dio navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te narušilo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbama koje su bile sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovorne odredbe, kojom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

12. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

13. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovora promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

14. Isto tako, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio, temeljem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednosti ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji se isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. To proizlazi iz presude Suda EU broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlazi.

20. Tuženik nije dokazao da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo, pa je takvim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio je na tužitelja grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Prema tome, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili mu je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta.

22. Stoga kod tuženika postoji odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

23. Budući da se, a što je odlučna činjenica u ovom postupku, o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Ujedno, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenljivu kamatnu stopu, te na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

25. Na osnovi Direktive 93/13 države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

26. Čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Prema tome, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u koje bi se nalazi da navedene odredbe nije bilo.

27. Iz toga proizlazi da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koji se uspostavilo da je neosnovan, ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose. Stoga, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, moraju imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

28. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

29. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

30. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa.

31. Pravilno je prvostupanjski sud, temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio visinu tražbine tužitelja.

32. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzet je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prema tome pravilna ocjena suda prvog stupnja da zastara u ovom postupku nije nastupila.

33. Isto tako, pravilno je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, odlučeno o troškovima postupka.

34. Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

35. Cijeneći da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci 22. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec