Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Daruvaru

Daruvar, S. Radića 27

Poslovni broj REF. 20: P-450/2021-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja V. K., D., L. R. 18, OIB:… zastupana po odvjetnici M. L. iz D., protiv tuženika A. bank d.d., Z., S. avenija 6, OIB:… zastupanog po Odvjetničkom društvu Ć. i Š. iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 31. ožujka 2022. godine, na ročištu za objavu presude 21. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

1.Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., S. avenija 6, OIB: … da tužiteljici V. K., D., L. R. 18, OIB: … isplati iznos od 20.999,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 30,99 kn počam od 13. ožujka 2008. godine,

- na iznos od 31,95 kn počam od 02. travnja 2008. godine,

- na iznos od 136,98 kn počam od 28. listopada 2008. godine,

- na iznos od 4,22 kn počam od 25. studenog 2008. godine,

- na iznos od 23,60 kn počam od 27. studenog 2008. godine,

- na iznos od 39,93 kn počam od 23. prosinca 2008. godine,

- na iznos od 152,54 kn počam od 23. siječnja 2009. godine,

- na iznos od 141,20 kn počam od 17. veljače 2009. godine,

- na iznos od 99,20 kn počam od 19. ožujka 2009. godine,

- na iznos od 56,56 kn počam od 30. travnja 2009. godine,

- na iznos od 77,32 kn počam od 30. svibnja 2009. godine,

- na iznos od 89,50 kn počam od 30. lipnja 2009. godine,

- na iznos od 105,19 kn počam od 24. srpnja 2009. godine,

- na iznos od 117,17 kn počam od 28. kolovoza 2009. godine,

- na iznos od 114,81 kn počam od 08. rujna 2009. godine,

- na iznos od 65,55 kn počam od 30. listopada 2009. godine,

- na iznos od 127,69 kn počam od 20. studenog 2009. godine,

- na iznos od 89,81 kn počam od 30. prosinca 2009. godine,

- na iznos od 153,49 kn počam od 26. siječnja 2010. godine,

- na iznos od 158,93 kn počam od 23. veljače 2010. godine,

- na iznos od 165,60 kn počam od 17. ožujka 2010. godine,

- na iznos od 206,92 kn počam od 21. travnja 2010. godine,

- na iznos od 152,49 kn počam od 26. svibnja 2010. godine,

- na iznos od 230,58 kn počam od 29. lipnja 2010. godine,

- na iznos od 285,42 kn počam od 31. srpnja 2010. godine,

- na iznos od 369,36 kn počam od 01. rujna 2010. godine,

- na iznos od 278,38 kn počam od 01. listopada 2010. godine,

- na iznos od 307,87 kn počam od 28. listopada 2010. godine,

- na iznos od 378,59 kn počam od 02. prosinca 2010. godine,

- na iznos od 517,48 kn počam od 01. siječnja 2011. godine,

- na iznos od 432,04 kn počam od 01. veljače 2011. godine,

- na iznos od 432,63 kn počam od 01. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 411,49 kn počam od 29. ožujka 2011. godine,

- na iznos od 400,97 kn počam od 30. travnja 2011. godine,

- na iznos od 514,12 kn počam od 31. svibnja 2011. godine,

- na iznos od 506,87 kn počam od 28. lipnja 2011. godine,

- na iznos od 651,40 kn počam od 27. srpnja 2011. godine,

- na iznos od 715,76 kn počam od 24. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 651,81 kn počam od 06. rujna 2011. godine,

- na iznos od 78,32 kn počam od 01. listopada 2011. godine,

- na iznos od 518,11 kn počam od 07. listopada 2011. godine,

- na iznos od 579,84 kn počam od 04. studenog 2011. godine,

- na iznos od 556,30 kn počam od 08. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 534,30 kn počam od 10. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 606,46 kn počam od 11. veljače 2012. godine,

- na iznos od 602,74 kn počam od 28. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 601,29 kn počam od 24. travnja 2012. godine,

- na iznos od 615,17 kn počam od 24. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 610,81 kn počam od 21. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 603,42 kn počam od 24. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 592,49 kn počam od 22. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 566,01 kn počam od 25. rujna 2012. godine,

- na iznos od 599,66 kn počam od 23. listopada 2012. godine,

- na iznos od 604,87 kn počam od 22. studenog 2012. godine,

- na iznos od 600,79 kn počam od 22. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 511,77 kn počam od 23. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 524,92 kn počam od 22. veljače 2013. godine,

- na iznos od 540,06 kn počam od 22. ožujka 2013. godine,

- na iznos od 632,78 kn počam od 23. travnja 2013. godine

- na iznos od 493,32 kn počam od 21. svibnja 2013. godine, pa sve do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 15.122,50 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 21. travnja 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška koji prelazi dosuđeni novčani iznos od 15.122,50 kn pa do ukupno potraživanog iznosa od 16.100,00 kn zajedno s potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj nedosuđen novčani iznos kao neosnovan.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužiteljica V. K. iz D., zastupana po odvjetnici M. L. iz D. podnijela je dana 13.5.2021. tužbu protiv tuženika A. bank d.d., Z., radi isplate.

2. U tužbi se navodi, da je tužitelj sa tuženikom dana 10. travnja 2007. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj …, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 20.200 CHF protuvrijednost u kunama. Kredit je u cijelosti otplaćen. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate od 6 godina i valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu. Odredbama Ugovora o kreditu ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća, time da su se uplate po kreditu valutirale s datumom odobrenja računa Banke, odnosno ugovorena je primjena valutne klauzule. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Z. koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10.09.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud R. H. je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), time da je u navedenom dijelu presuda potvrđena i od strane Vrhovnog suda R. H. u presudi i rješenju broj: Rev-2221/2018 od dana 03. rujna 2019. godine. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve kako dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, jer nema nikakvih objektivnih kriterija. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sudska odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u pojedinačnim postupcima povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda R. H. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli , to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Također, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je procijenio da razlike između iznosa koje je tužitelj tuženiku uplatio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa kojeg bi uplatio, da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznose oko 15.000,00 kn, time da se tužitelj obvezuje tužbeni zahtjev točno odrediti nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Nakon što je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje tužitelj je sukladno istome postavio tužbeni zahtjev na način kako je pobliže označeno u točci I izreke ove odluke.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako je predmetni kredit otplaćen u listopadu 2013. godine. Tuženik navodi, da je pravni prednik tuženika S. banka d.d. s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, banka koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači, da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno, da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, pa ukazuje na članak 502.c. ZPP-a koji navodi: Članak 502.c (NN 57/11,70/19) „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ S. banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno, da bi koristila nepoštenu praksu ugovoranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, pa nema mjesta primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalno pravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, predmetna tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega je i u tom smislu nastupila zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravna osnova te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju, da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Tuženik nadalje smatra neosnovanim navode tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da se pregovaralo da li tužitelj želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku, da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredba o valutnoj klauzuli je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope tako i o valutnoj klauzuli CHF, pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi, da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. U potpunosti je postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, te tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik nadalje ističe, da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti R. H. izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute R. H. u odnosu prema stranoj valuti.“ Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „H. T." iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud E. U. u Presudi od 20.9.2017., R. P. A. i dr. protiv B. R. S., C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se 14„nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Š. koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta, jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Tuženik je na pripremnom ročištu od 16.09.2021. istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, jer je predmetni ugovor o kreditu sa prednikom tuženika zaključila V. J., te je ujedno istakao i prigovor, da tužiteljica ima registrirani obrt frizerski salon, pa je sporna upotreba sredstava isplaćenih po predmetnom ugovoru, odnosno ima li tužiteljica status potrošača. Tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

4. Tužiteljica se u podnesku od 09. srpnja 2022. očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu, ističući da S. banka d.d. nije objektivno mogla biti obuhvaćena kolektivnom tužbom za zaštitu potrošača sve kako u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe nije više postojala, niti je mogla biti pasivno legitimirana u sporu, jer je sukladno Obavijesti samog prednika tuženika, tužitelj od strane H. G. A. A. izvješten da je dana 01. ožujka 2009. godine počeo proces spajanja S. banke d.d. H. –A. –A.- B. , te je tužitelj upućen da sve daljnje uplate vrši na račun H.-A.-A.-B.. Evidentno je, da je prvotno H.-A.-A.- B., a potom tuženik pravni slijednik S. banke d.d. te da je preuzeo sva prava i obveze svog prednika, pa i obvezu za isplatu naknade štete temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Iz navedenih razloga tuženik je pasivno legitimiran u ovome predmetu, te se na njega primjenjuje odredba čl.502.c ZPP-a. U odnosu na prigovor zastare tuženika, tužitelj se istome protivi kao neosnovanom, time da dodaje, da je o navedenom prigovoru pravni stav zauzeo i Vrhovni sud RH , te Ustavni sud RH, u odluci broj: U-III/2922/2018 od dana 27. ožujka 2020. godine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, odnosno od dana 14. lipnja 2018. godine, pa imajući u vidu da je u konkretnom predmetu zahtjev za naknadu štete postavljen temeljem ništetne valutne klauzule, evidentno je da zastarni rok od pet godina nije protekao i isti ističe tek 14. lipnja 2023. godine.

5. Sud je u postupku izvođenja dokaza izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu uz tužbu koju čine; ugovor o kreditu broj …. 10.04.2007., plan otplate, obavijest o promjeni kamatnih stopa po predmetnom kreditu od 27.04.2021., specifikacija uplata, obavijest o pripajanju S. banke H. A.-A.-B., (list 6-20), u dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu koju čine; Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d.d., ispis članka iz glasila H. A.-A.-B. d.d XII/05 broj 8, VI/05 broj 7 (list 124-206), u dokumentaciju koju čini preslika vjenčanog lista (list 266), Potvrdu o povratu instrumenata osiguranja od 21.05.2013. (list 267), Izvadak iz obrtnog registra (list 268), saslušao svjedoka D. R. i tužiteljicu, te proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku M. M. iz M. d.o.o. B. (list 280-286), te saslušao sudskog vještaka na raspravi održanoj 31.03.2022. Sud nije saslušavao svjedoke L. R. i H. S., na okolnosti predložene u odgovoru na tužbu (na okolnost nemogućnosti procjene kretanja CHF tečaja po tuženiku i da je tuženik općenito radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka), jer je ocjenjeno da isto nije potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja potrebnog za donošenje meritorne odluke u ovome predmetu, a imajući u vidu iskaz svjedoka D. R. i tužiteljice te recentnu sudsku praksu koju čine: presuda Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presuda i rješenje Vrhovnog suda R. H. poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15).

6. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga;

- među strankama nije bilo sporno, da je dana 10. travnja 2007. pravni prednik tuženika S. banka d.d. O. zaključio sa V. J., rođ. 29.03.1986. kao korisnicom kredita- fiducijarnim dužnikom Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj … za kupnju osobnog vozila, te je tim Ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 20.200 CHF protuvrijednost u kunama uz rok otplate od 6 godina te ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (CHF). Kredit je u cijelosti otplaćen. Iz vjenčanog lista koji je dostavila tužiteljica (list 266) proizlazi da se je tužiteljica V. J. dana 02.07.2011. udala i preuzela prezime K. Slijedom navedenog utvrđena je istovjetnost osobe V. J. iz predmetnog ugovora sa osobom V. K. tužiteljicom. Time je otklonjen tuženikov prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužiteljice za pozivanje na predmetni ugovor. Nadalje, iz izvadka iz obrtnog registra od 22.09.2021. (list 268), utvrđeno je da je tužiteljica otvorila obrt tek s danom 03.03.2009., dok je predmetni ugovor zaključen još 10.04.2007., pa stoga nije osnovana sumnja tuženika da bi predmetno osobno vozilo povodom čije kupnje je zaključen predmetni Ugovor o kreditu bilo kupljeno za potrebe obrta, a ne za osobne potrebe, pa da bi iz istoga proizlazilo, da se ne radi u predmetnom slučaju o potrošačkom kreditu. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni ugovor zaključen radi kupnje osobnog vozila koji je trebala koristiti za vlastite privatne potrebe. Uvidom u sam predmetni ugovor sud utvrđuje, da se niti iz jedne odredbe istoga ne može zaključiti ili posumnjati u to da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru u smislu članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom se određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

- nije bilo sporno da je tuženik pravni slijednik H. A.-A.-B., odnosno još ranije S. banke d.d. O.

- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je, da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik (tamo kao V. tuženik i kao pravni slijednik H. A.-A.-B.), u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda R. H. poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.

7. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za broj 5140230452- 69800013976/2007 od 10. travnja 2007. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, jer je tuženik pravni slijednik S. banke d.d., te je tuženik također obuhvaćen kao V. tuženik, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenje ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, nepoštenom i ništetnom, a pri tome uzimajući u obzir da se tužitelj na navedena utvrđenja poziva, sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15). Uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, te je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanja onog što je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznosa koji čine razliku između rata kredita plaćenih i rata kredita obračunatih po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja ugovora, a temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO).

8. Obzirom se na pravni odnos stranka vezano za predmetni Ugovor broj … od 10. travnja 2007. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, kako je već ranije obrazloženo u toč. 7. obrazloženja, nije osnovan prigovor zastare tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda R. H. od 31. siječnja 2022. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Budući je Presudom i rješenjem Vrhovnog suda R. H. poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, presuda Visokog trgovačkog suda R. H. poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena u dijelu, da je osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik (tamo kao V. tuženik i kao pravni slijednik H. A.-A.-B.), u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a predmetna tužba je podnesena u roku od 5 godina od 14. lipnja 2018., i to dakle na dan 13.5.2021., to nije nastupila zastara prava tužitelja ostvarivati svoje pravo na restituciju sudskim putem. Naime u predmetnom slučaju se radi o povratu stečenog bez osnove pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (N.N.33/05). Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedeno prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan.

9. Visinu novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata po predmetnom kreditu, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je utvrdio provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je povjereno stalnom sudskom vještaku M. M. iz M. d.o.o., B.. Sudska vještakinja M. M. neposredno je i saslušana na ročištu od 31.3.2022. godine, kojom prilikom je odgovorila na pitanja tuženika vezano za sačinjavanje nalaza i mišljenja, dok tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje niti dodatnih pitanja.

10. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list 280-286) proizlazi, da je tužitelj kao korisnik predmetnog kredita kredita više platio tuženiku zbog promijene početnog tečaj CHF, u razdoblju i iznosima kako je pobliže naznačeno u točci I izreke ove odluke. Prema nalazu i mišljenju vještaka u razdoblju od 10.04.2007.- 01.06.2013. postoji pozitivna razlika zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF koji je na dan sklapanja ugovora iznosio 4,535088, i ona iznosi ukupno 20.999,84 kn, a koliko je tužiteljica zapravo više platila (preplatila) tuženiku.

11. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je vještak dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja i da je vještački nalaz dat sukladno pravilima struke, te imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, ne postoje razlozi za sumnju u ispravnost sačinjenog nalaza i mišljenja vještaka.

12. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, a pri tome uzimajući u obzir odredbu članka 1115. ZOO, koji glasi, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je postavio tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude, te je visina kamatne stope određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, te članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

13. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točki I izreke presude.

14. Uzimajući u obzir da je, tuženik, kao trgovac, kriv za sklapanje ništetne odredbe ugovora (o valutnoj klauzuli), to isti nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu, pa ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, dok ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Stoga isticanje tuženika u podnesku od 12. siječnja 2022., da bi sud trebao imati u vidu, da je tužitelj u pojedinim razdobljima namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio po početnom otplatnom planu (negativne tečajne razlike) i da se ističe prigovor prijeboja s te osnove, sud smatra neosnovanim.

15. U pogledu navoda tuženika o promjenjivosti uvjeta na tržištu i okolnosti koje su utjecale na isto, sud smatra da isto nije odlučno u ovom postupku s obzirom na utvrđenje ništetnosti konkretne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz razloga kako je to ranije obrazloženo u presudi.

16. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom ima pravo na naknadu parničnog troška u cijelosti na teret tuženika sukladno čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (u nastavku OT) tuženik je dužan tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 15.122,50 kn. Tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični troška kojega čine nagrade njegovu punomoćniku za zastupanje i to: za sastav tužbe 1.000.00 kn, za sastav obrazloženih podnesaka od 8. 7.2021., 27. 7. 2021., 22. 9. 2021. i 8.12.2021., u iznosu od po 1.000,00 kn za svaki podnesak, za sastav ostalih podnesaka i to: 17.1.2022. sa iznosom od 250,00 kn, iako je tužitelj potraživao iznos od 1.000,00 kn. Tužitelj naime po Tbr. 8 toč. 1 OT ima pravo na nagradu za maksimalno 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku, pa kako mu je već priznata nagrada za 4 takva podneska sud mu je za podnesak od 17.1.2022. priznao nagradu od 250,00 kn po Tbr. 8 toč. 3 OT. U opravdan trošak tužitelja ulaze i nagrade za zastupanje tužitelja na 4 raspravna ročišta sa 1.000,00 kn po ročištu. Na ime PDV-a na priznate nagrade punomoćniku tužitelja pripada iznos od 2.312,50 kn. Sudska pristojba na tužbu iznosi 500,00 kn, a na presudu 560,00 kn. Trošak vještačenja iznosio je 2.500,00 kn te isto također ulazi u opravdan parnični trošak tužitelja. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 15.122,50 kn te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, a kako je i riješeno u izreci. Obzirom je tužitelj uspio u predmetnoj parnici, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška nije osnovan u smislu čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa ga je sud odbio kao neosnovanog.

U Daruvaru 21. travnja 2022.

Sutkinja

Dajana Gabud Jandoš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetnica M. L., D.

2. Odvjetničko društvo Ć. i Š., Z., M. 25