REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 28 P-5392/2020-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz P., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u B., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. ožujka 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 21. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 43.373,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama koja na iznos od:

- 1,59 kuna teče od 17. ožujka 2007. godine do isplate,

- 13,50 kuna teče od 16. studenog 2007. godine do isplate,

- 3,13 kuna teče od 21. prosinca 2007. godine do isplate,

- 39,30 kuna teče od 17. siječnja 2008. godine do isplate,

- 59,18 kuna teče od 19. veljače 2008. godine do isplate,

- 93,25 kuna teče od 18. ožujka 2008. godine do isplate,

- 42,04 kuna teče od 16. travnja 2008. godine do isplate,

- 52,48 kuna teče od 21. svibnja 2008. godine do isplate,

- 77,80 kuna teče od 18. lipnja 2008. godine do isplate,

- 40,62 kuna teče od 19. srpnja 2008. godine do isplate,

- 42,46 kuna teče od 21. kolovoza 2008. godine do isplate,

- 64,50 kuna teče od 18. rujna 2008. godine do isplate,

- 231,42 kuna teče od 18. listopada 2008. godine do isplate,

- 119,59 kuna teče od 22. studenoga 2008. godine do isplate,

- 261,75 kuna teče od 23. prosinca 2008. godine do isplate,

- 283,60 kuna teče od 23. siječnja 2009. godine do isplate,

- 293,46 kuna teče od 19. veljače 2009. godine do isplate,

- 320,49 kuna teče od 21. ožujka 2009. godine do isplate,

- 325,81 kuna teče od 21. travnja 2009. godine do isplate,

- 283,19 kuna teče od 23. svibnja 2009. godine do isplate,

- 251,82 kuna teče od 19. lipnja 2009. godine do isplate,

- 260,17 kuna teče od 29. srpnja 2009. godine do isplate,

- 276,71 kuna teče od 22. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 275,26 kuna teče od 24. rujna 2009. godine do isplate,

- 258,55 kuna teče od 29. listopada 2009. godine do isplate,

- 289,92 kuna teče od 27. studenog 2009. godine do isplate,

- 315,08 kuna teče od 23. prosinca 2009. godine do isplate,

- 350,85 kuna teče od 21. siječnja 2010. godine do isplate,

- 342,65 kuna teče od 25. veljače 2010. godine do isplate,

- 391,21 kuna teče od 19. ožujka 2010. godine do isplate,

- 382,00 kuna teče od 27. travnja 2010. godine do isplate,

- 399,95 kuna teče od 22. svibnja 2010. godine do isplate,

- 555,35 kuna teče od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- 523,36 kuna teče od 24. srpnja 2010. godine do isplate,

- 621,10 kuna teče od 25. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 587,33 kuna teče od 19. rujna 2010. godine do isplate,

- 533,01 kuna teče od 26. listopada 2010. godine do isplate,

- 647,61 kuna teče od 25. studenoga 2010. godine do isplate,

- 793,40 kuna teče od 23. prosinca 2010. godine do isplate,

- 690,18 kuna teče od 19. siječnja 2011. godine do isplate,

- 726,38 kuna teče od 18. veljače 2011. godine do isplate,

- 680,33 kuna teče od 26. ožujka 2011. godine do isplate,

- 688,80 kuna teče od 23. travnja 2011. godine do isplate,

- 884,04 kuna teče od 1. lipnja 2011. godine do isplate,

- 903,08 kuna teče od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- 1.056,21 kuna teče od 27. srpnja 2011. godine do isplate,

- 972,61 kuna teče od 27. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 881,09 kuna teče od 24. rujna 2011. godine do isplate,

- 845,53 kuna teče od 25. listopada 2011. godine do isplate,

- 838,54 kuna teče od 25. studenoga 2011. godine do isplate,

- 881,80 kuna teče od 24. prosinca 2011. godine do isplate,

- 919,51 kuna teče od 27. siječnja 2012. godine do isplate,

- 924,56 kuna teče od 28. veljače 2012. godine do isplate,

- 898,47 kuna teče od 28. ožujka 2012. godine do isplate,

- 916,08 kuna teče od 20. travnja 2012. godine do isplate,

- 928,14 kuna teče od 22. svibnja 2012. godine do isplate,

- 907,86 kuna teče od 28. lipnja 2012. godine do isplate,

- 913,19 kuna teče od 25. srpnja 2012. godine do isplate,

- 898,00 kuna teče od 28. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 865,15 kuna teče od 20. rujna 2012. godine do isplate,

- 900,17 kuna teče od 25. listopada 2012. godine do isplate,

- 916,97 kuna teče od 24. studenoga 2012. godine do isplate,

- 905,18 kuna teče od 22. prosinca 2012. godine do isplate,

- 839,14 kuna teče od 24. siječnja 2013. godine do isplate,

- 895,25 kuna teče od 22. veljače 2013. godine do isplate,

- 3.792,30 kuna teče od 22. ožujka 2013. godine do isplate,

- 562,76 kuna teče od 23. ožujka 2013. godine do isplate,

- 550,02 kuna teče od 26. travnja 2013. godine do isplate,

- 510,38 kuna teče od 22. svibnja 2013. godine do isplate,

- 509,38 kuna teče od 28. lipnja 2013. godine do isplate,

- 519,11 kuna teče od 25. srpnja 2013. godine do isplate,

- 534,72 kuna teče od 28. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 556,33 kuna teče od 28. rujna 2013. godine do isplate,

- 545,18 kuna teče od 26. listopada 2013. godine do isplate,

- 553,07 kuna teče od 28. studenog 2013. godine do isplate,

- 562,03 kuna teče od 21. prosinca 2013. godine do isplate,

- 567,59 kuna teče od 23. siječnja 2014. godine do isplate,

- 573,08 kuna teče od 22. veljače 2014. godine do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 12.728,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 21. travnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 15. svibnja 2019. navodi da je s tuženikom 9. veljače 2007. sklopio ugovor o kreditu broj ... Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Također se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 16. srpnja 2014., kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Ističe da su stoga ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu iznosa od 43.373,89 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije točna tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope. Ističe da su kriteriji o promjenama kamatne stope utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja i koji kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne obveze. Nadalje navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorena obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Međutim, tuženik smatra da se ta izreka, koja je apstraktna, ne može automatski i izravno primijeniti na ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, nego da to u konkretnom slučaju tužitelj treba dokazati. Tuženik nadalje navodi da je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti, a da su parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa vezano za predmetni ugovor o kreditu bili 6-mjesečni libor za CHF, 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište i 6- mjesečni trošak regulacije izračuna za obveznu pričuvu banaka koji se mora održavati na računu HNB-a i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Ističe da su parametri i kriteriji promjene kamatne stope u svojim općim aktima koji su izjednačeni s ugovorom o kreditu. Smatra da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ne može primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. nego da se u svakom slučaju treba utvrditi je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule. Ističe da je tužitelj svjesno odabrao kredit denominiran u CHF te da je mogao birati i druge valute jer je bio kreditno sposoban i za kredit u EUR. Ističe prigovor zastare. Na pripremnom ročištu održanom 3. veljače 2021. ističe "prijeboj i prigovor radi prebijanja". Nakon zaključenja prethodnog postupka tuženik je istaknuo tvrdnju da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da je sklopio ugovor o kreditu isključivo u potrošačke svrhe pa da je stoga sporna njegova aktivna legitimacija i pozivanje na odluke iz kolektivnog spora. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz financijskim vještačenjem.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Čitanjem ugovora o kreditu (list 4-8 spisa) utvrđeno je da su tužitelj i tuženik 9. veljače 2007. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 30.745,17 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1. ugovora) te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. ugovora). Nadalje, utvrđeno je da je ugovorena redovna godišnja kamata od 5,20%, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora). Također je utvrđeno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju novog vozila.

6. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

7. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

12. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

13. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio. Osim toga tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

Stoga sud kao neodlučan nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost da je tužitelju bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka, da je svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, da je mogao odabrati druge valute i fiksnu kamatnu stopu. Pritom treba napomenuti da je sporna odredba glede valutne klauzule ništetna iz razloga što tuženik kao trgovac prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a ne zbog same činjenice da je ugovorena valutna klauzula, a suprotno tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje. Okolnost da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR (a kako to tvrdi tuženik) ne znači da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Kao neodlučan nije izveden niti dokaz saslušanjem javnog bilježnika Slavke Marković na okolnost da je ugovor pročitan i protumačen tužitelju.

14. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

15. Za vezanost suda za utvrđenja iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača posve je neodlučno je li tužitelj kao potrošač sklopio ugovor o kreditu za kupnju vozila ili stana.

16. Što se pak tiče tvrdnje tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da nije dokazao da je sklopio ugovor isključivo u potrošačke svrhe treba reći da iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba i to za kupovinu motornog vozila. Po ocjeni ovog suda tužitelj je dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača i nije dužan dodatno dokazivati da je sklopio ugovor o kreditu isključivo u potrošačke svrhe.

Teret dokaza da tužitelj nije potrošač odnosno da je on sklopio ugovor o kreditu u svrhu njegove trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti leži na banci kao kreditoru (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Tuženik tu činjenicu ničim nije dokazao (nije predlagao izvođenje niti jednog dokaza).

17. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF te razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P. B. iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 24. ožujka 2021. (list 257-265 spisa) sud nalazi utvrđenim da je zbog promjene kamatne stope ukupno više plaćen iznos od 10.952,77 kn. Također je utvrđeno da je zbog promjene tečaja na više tužitelj platio 33.078,87 kn dok je zbog promjene tečaja na niže tužitelj platio 657,75 kn manje pa da je uzimajući u obzir i rast i pad tečaja ukupno po toj osnovi više plaćen iznos od 32.421,12 kn. Pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže su navedeni u tablicama na stranicama 7-8 nalaza, odnosno listu 264-265 spisa).

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka. Prigovara da je nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu (dok je ugovorena promjenjiva kamatna stopa).

20. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasno, stručno i obrazloženo. Prigovori koje iznosi tuženik su pravne naravi o kojima je sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

21. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (u odnosu na kamatnu stopu od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018.). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i u Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

22. Slijedom svega navedenog, u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 43.373,89 kn (tužitelj je svoju tražbinu umanjio za iznos od 657,75 kn koliko je tečaj u pojedinim razdoblja bio niži od tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita).Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku kamata, u granicama postavljenog zahtjeva, odlučeno kao u toč. I izreke.

23. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

24. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 107/15, dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima.

25. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 23.07.2019. i 12.04.2021. za svako po 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak sastava podneska od 16.07.2020. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/3) te trošak pristupa na ročišta 11.07.2019., 03.02.2021., 18.01.2022. i 09.03.2022. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 725 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 10,00 kn te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 9.062,50 kn. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 883,00 kn te na presudu u iznosu od 783,00 kn. Priznat mu je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn. Dakle, sveukupni troškovi parničnog postupka tužitelja iznose 12.728,50 kn. Priznate su mu i zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 02.10.2019., 26.11.2019., 08.02.2021., 14.04.2021. i 03.01.2022., kao niti trošak financijskog vještačenja izvan ovog sudskog postupka jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak žalbe od 04.08.2020. jer je ta žalba odbijena kao neosnovana. Nije mu priznat niti trošak izbivanja iz ureda jer je tužitelj mogao angažirati odvjetnika u Zagrebu.

27. Kako je tuženik izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

U Zagrebu 21. travnja 2022.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.