Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž R-1173/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr. sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužitelja UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Termoplin d.d., OIB: 70140364776, Varaždin, Vjekoslava Špinčića 78, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-2082/2021-7 od 28. siječnja 2022., dana 20. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-2082/2021-7 od 28. siječnja 2022. u točki II izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-2082/2021-7 od 28. siječnja 2022. u točkama I i III izreke.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr- 2082/2021-7 od 28. siječnja 2022. u točki III izreke u dijelu kojim tužitelju nije priznato pravo na naknadu troška postupka u iznosu od 2.723,44 kn i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku 8 dana naknaditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 2.723,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućom od 28. siječnja 2022. do isplate. IV Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-2082/2021-7 od 28. siječnja 2022. u točki III izreke u dijelu kojim tužitelju nisu priznati daljnji troškovi postupka preko iznosa iz točke III izreke ove drugostupanjske presude.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

„I/ Nalaže se tuženiku Termoplin d.d., OIB 70140364776, [adresa] da tužitelju ĆO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati iznos od 6.590,00 (šest tisuća petsto devedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućom od 27. lipnja 2016. do isplate, a to u roku od 15 dana.

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja da bi mu tuženik bio dužan isplatiti na ime naknade štete pored iznosa iz toč. I/ još i daljnji iznos od 5.410,00 kn do ukupno zatraženog iznosa od 12.000,00 kn, a to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2013. te da bi mu bio dužan isplatiti i zakonsku zateznu kamatu za iznos od 5.140,00 kn za razdoblje od 1. srpnja 2013. do 27.lipnja 2016., kao neosnovan.

III/ Nalaže se tuženiku Termoplin d.d., OIB 70140364776, [adresa] da tužitelju ĆO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.800,25 kn (tisuću osamsto kuna i dvadeset pet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućom od 28. siječnja 2022. do isplate, a to u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu su u dijelu presude kojim nisu uspjeli u sporu izjavili i tužitelj i tuženik zbog svih žalbenih razloga, s tim da tužitelj traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tuženika je u cijelosti neosnovana, a žalba tužitelja je osnovana samo u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je, osim u dijelu odluke o troškovima postupka, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog ozljede na radu koja se dogodila dana 29. travnja 2013. Tužitelj je kao radnik tuženika doživio ozljedu na radu prilikom obavljanja radne operacije bušenja bušilicom marke Hilti dok je bušilicu držao iznad glave. Bušilica je tužitelja udarila u glavu u predjelu desno frontalnog dijela glave.

8. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika počevši od 14. travnja 2004. i to prvotno kao plinomonter početnik, a potom i kao plinomonter III, s tim da je tijekom radnog odnosa bilo zaključivano sa tužiteljem više ugovora o radu,

- da je ugovor o radu prestao sporazumom o raskidu ugovora o radu od 3. rujna 2015.,

- da je 29. travnja 2013. tužitelj doživio ozljedu na radu kada ga je u frontalni desni dio glave udarila bušilica marke Hilti prilikom obavljanja radne operacije bušenja vanjskog zida na stambenoj građevini,

- da je tužitelj zbog navedene ozljede bio na bolovanju od 29. travnja 2013. do zaključno 10. svibnja 2013.,

- da je tuženik u vezi navedene ozljede i izvršio prijavu ozljede na radu nadležnom uredu HZZO-a u kojoj je kao način ozljeđivanja naveden udar alata, a kao uzrok ozljede viša sila, time da je i utvrđeno da je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja koristio sva predviđena zaštitna sredstva,

- da je tužitelj tijekom radnog odnosa kod tuženika bio u nekoliko navrata i osposobljavan za rad na siguran način, a to putem ovlaštene tvrtke Vizor d.o.o. , a u vezi njegovog radnog mjesta je utvrđeno da postoji opasnost prilikom upravljanja motornom pilom i motornom kosilicom , a s obzirom na radno mjesto određeno zaštitnu opremu trebao zaduživati prema potrebi.

9. Vezano uz žalbene navode tuženika prvenstveno treba istaknuti da je tužitelj 3. rujna 2015. potpisao sporazumni raskid ugovora o radu sa tuženikom u kojem sporazumu je u čl. 3. navedeno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja koja bi proizlazila iz radnog odnosa zasnovanog ugovorom o radu čl. 1. ovog sporazuma.

9.1. Sud prvog stupnja smatra da se u ovom slučaju ipak ne može uzeti u obzir da je tužitelj potpisom navedenog sporazuma i odustao od potraživanja štete temeljem naprijed opisane ozljede na radu već da se u ovom slučaju radilo ipak o ostalim materijalnim potraživanjima, a koje se odnose na isplatu plaće, na regresa za godišnji odmor i sl. To bez obzira što doista potraživanje naknade štete nastale temeljem ozljede na radu predstavlja po mišljenju prvostupanjskog suda potraživanje iz radnog odnosa, ali se takvo potraživanje procjenjuje po sasvim drugom propisu (Zakon o obveznim odnosima), a ne po propisima radnog prava.

9.2. Zbog navedenoga je sud prvog stupnja prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem navodi da se potpisom navedenog sporazuma nije odrekao i potraživanja naknade štete temeljem ozljede na radu, a to tim više što isti u svom iskazu u nekoliko navrata i govori da je imao namjeru i prije pokrenuti postupak za naknadu štete.

9.3. Osim toga, sud prvog stupnja je imao u vidu da je upravo tuženik sastavio predmetni sporazum te ga praktično samo dao tužitelju na potpis, a nije posebno pojasnio tužitelju na što bi se potraživanja iz radnog odnosa u ovom slučaju odnosila.

9.4. Stoga sud prvog stupnja smatra da se bi u ovom slučaju trebalo primijeniti odredbu iz čl. 320. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje ZOO) prema kojoj odredbi u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

9.5. Sud prvog stupnja nije prihvatio tvrdnju tužitelja da nije pročitao prilikom potpisivanja sporazuma cijeli sporazum, ali imajući u vidu naprijed izneseno smatra da tužitelj ipak nije imao saznanja da bi i potraživanje naknade štete temeljem ozljede na radu bilo potraživanje iz radnog odnosa kojeg se odriče potpisom tog ugovora.

10. Ovo pravno shvaćanje suda prvog stupnja je pravilno.

Naime, odredbom čl. 320. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

Odgovarajuća primjena ZOO-a dopuštena je na temelju čl. 8. st. 4. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje ZR/14), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme potpisivanja sporazuma o prestanku ugovora o radu, a prema kojem se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pravno pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ZR-om ili drugim zakonom, primjenjuju, u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznog prava.

Stoga u konkretnom slučaju odredbu čl. 3. Sporazuma valja tumačiti u korist radnika, tj. tužitelja.

Iz tog razloga sud prvog stupnja je pravilno utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva za predmetni štetni događaj jer se tužitelj, uzimajući u obzir odredbu čl. 320. st. 1. ZOO- a, nije odrekao sporne tražbine iz osnove naknade štete.

Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revr-1687/2015 od 7. ožujka 2017.

10.1. Vezano uz navedeno treba istaknuti da tuženik u žalbi navodi da sporazum nije sastavio jednostrano već u dogovoru s tužiteljem. Međutim, i sam tuženik u žalbi navodi da je sporazum pisala (sastavljala) njegova pravna služba, dok s druge strane nije dokazao da je u tom sastavljanju sudjelovao i tužitelj, već, nakon što je tužitelj izjavio da je samo pozvan potpisati sporazum, ovu tvrdnju tužitelja tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporio niti predložio da se provedu dokazi kako bi dokazao suprotno.

11. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju kao njegov poslodavac.

12. Odredbom iz čl. 103. st. 1 Zakona o radu (Narodne novine br. 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013, 93/2014 - dalje ZR), a koji Zakon je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, dakle, ZOO-u. Isto tako, ovdje treba primijeniti i Zakon o zaštiti na radu (Narodne novine broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12 - dalje ZZR) koji u čl. 15. st. 1. propisuje da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu profesionalnom bolešću ili bolešću u s svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Odredbom iz čl. 15. st. 2. ZZR-a je propisano da iznimno od st. 1. ovog članka se poslodavac može osloboditi od odgovornosti li se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

13. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj od strane poslovođe LO bio raspoređen na rad u ekipi koja je trebala izvršiti izmjenu dotrajalih plinskih instalacija na adresi u [adresa] u [adresa]. Ekipu su sačinjavali svjedoci CO, kao vođa ekipe te radnici AO te i sam tužitelj. Na licu mjesta je izvršen raspored pojedinih poslova na tom mjestu te je CO kao majstor i najstariji radnik preuzeo posao varenja cijevi koje su trebale zamijeniti dotrajale cijevi plinskog cjevovoda na navedenom mjestu, radnik AO je trebao izmijeniti brojilo, dok je tužitelj trebao izvršiti bušenje zida kuće i to s vanjske strane zbog razmještanja novog plinskog cjevovoda iznad zemlje.

Tužitelj je bušenje kuće trebao izvršiti upravo sa bušilicom marke Hilti, a koja bušilica je jedna od snažnijih bušilica obzirom da se radilo o bušenju vanjskog zida kuće i koju bušilicu je toga dana za taj posao i zadužio CO, kao majstor i vođa te ekipe, u skladištu kako to proizlazi iz iskaza skladištara i svjedoka EO.

Sama bušilica je teška do 7 kg te se istom ne može raditi jednom rukom nego osoba koja radi s njom mora upotrijebiti dvije ruke, zbog čega na toj bušilici postoji dodatna ručka, a što je konačno i nesporno između stranaka.

Sam tužitelj u tužbi pa i u svom iskazu navodi da ustvari se upravo ta dodatna ručka na neki način odvojila od glavnog tijela bušilice zbog čega da je njemu sama bušilica iskliznula te ga udarila u protuudaru u frontalni dio glave tj. u čelo. Iz prijave ozljede na radu, a koju prijavu je popunjavala ovlaštena osoba (svjedok U) kod tuženika, je vidljivo da je tužitelj za vrijeme rada s navedenom bušilicom koristio sva raspoloživa zaštitna sredstva. Iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da tužitelj nije koristio zaštitni šljem, međutim obzirom na vrstu posla koji je obavljao, po mišljenju suda prvog stupnja, takvu zaštitu nije niti trebao koristiti, a što konačno proizlazi i iz iskaza svih saslušanih svjedoka, osim svjedoka EO. Također kada se ima u vidu i sam mehanizam nastanka ozljede sud prvog stupnja je mišljenja da bi do udara bušilice u glavu tužitelja ionako došlo i to na ovo mjesto obzirom se kuća bušila u donjem dijelu tj. u visini od 50-60 cm od tla dok je tužitelj stajao za to vrijeme u rovu koji je iskopan radi zamjena cijevi (iskaz svjedoka LO) tako da je ustvari samu bušilicu radi bušenja rupe u zidu kuće držao u ravnini svog čela (iskaz tužitelja). Naime, tužitelj je sam u svojoj izjavi nekoliko dana nakon štetnog događaja opisao da mu je bušilica iskliznula iz ruke, a što znači da ga je u protuudaru udarila u samo čelo.

Sud prvog stupnja smatra nejasnim navod tužitelja iz tužbe da bi se to klizanje dogodilo zbog olabavljenja ručke bušilice koja je omogućavala čvršće držanje u rukama bušilice budući se radilo ipak o bušilici koja je veće težine i koja je služila za bušenje zida te koju, što je i opće poznato, treba svakako čvrsto držati da bi se izvršila takva radnja bušenja.

Iako tužitelj u svom iskazu navodi da do tada nije radio sa tom bušilicom nego sa drugim manjima bušilicama s kojima je mogao raditi jednom rukom, sud prvog stupnja nije povjerovao toj tvrdnji tužitelja.

Dakle, sud je utvrdio da je do ozljeđivanja tužitelja došlo na način da je predmetna bušilica iz nepoznatih razloga olabavila u ruci tužitelja pa iskliznula iz ruke tužitelja i tako ga udarila u glavu u protuudaru s tim da niti iz jednog dokaza koji su stranke predložile i koje je sud proveo nije utvrđeno da bi do takvog iskliznuća, odnosno olabavljenja držanja bušilice došlo bilo krivnjom samog tužitelja (nepažnja) ili pak eventualno doista kvarom na dršci same bušilice.

No, kako to proizlazi iz tužbe te iskaza samog tužitelja prilikom upotrebe te bušilice od strane tužitelja došlo je do olabavljenja ove ručke i što je konačno destabiliziralo daljnji rad tužitelja s tom bušilicom pa i dovelo do protuudara i udaranja samog tužitelja.

Pri tome sud prvog stupnja navodi da je ispravnost alata trebao provjeravati upravo tuženik pa tako i čvrstoću pojedinih dijelova alata, a sve kako ipak ne bi dolazilo do problema u radu sa tim alatom, a što je u ovom slučaju predmetna bušilica i koja bušilica predstavlja opasnu stvar i u smislu odredbi ZOO-a.

14. Imajući u vidu okolnosti nastanka štetnog događaja, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se ovdje primjenjuje čl. 1045. st. 3. ZOO-a prema kojemu za štetu od stvari li djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu se odgovara bez obzira na krivnju (objektivna odgovornost).

Naime, bušilica kojom je rukovao tužitelj predstavlja opasnu stvar.

14.1 Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj nepažljivo rukovao bušilicom pa da bi sam skrivio nastanak štete odnosno doprinio nastanku štete, a koje ponašanje tužitelja bi tuženika oslobodilo od odgovornosti naknade štete u smislu odredbe iz čl. 15. st. 2. ZZR te čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO-a. Zbog navedenoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tuženik osporava način nastanka štetnog događaja i pogrešno preocjenjuje provedene dokaze. Činjenica je da je došlo od iskliznuća bušilice prilikom redovnog rada s istom, dok s druge strane nije dokazano da bi tužitelj svojim radnjama koje bi isključile ili umanjile odštetnu odgovornost tuženika skrivio nastanak štete. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da tužitelj prilikom upotrebe navedene bušilice nije primijenio dužnu pažnju. S obzirom na prirodu alata kojim je tužitelj rukovao i okolnosti pod kojima je došlo do ozljeđivanja tužitelja, ne proizlazi da je tužitelj napravio neku grešku koja bi se mogla ocijeniti kao radnja tužitelja koju tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, odnosno kao radnja kojom je tužitelj djelomično pridonio nastanku štete.

14.2. Navodi tuženika vezani uz korištenje zaštitne kacige (šljema) nisu od utjecaja na ishod postupka jer tuženik nije dokazao da bi korištenje zaštitne kacige bilo od utjecaja na ozljeđivanje tužitelja. Osim toga, svjedok PO (koji je radio na istom radnom mjestu kao i tužitelj) je naveo da on nije dobio zaštitnu kacigu, niti je istu koristio, pa je očito da je tuženik rad organizirao na način da se zaštitna kaciga niti ne koristi. Zbog toga nekorištenje zaštitne kacige ne može biti na štetu tužitelja s obzirom da je takav rad očito bio uobičajen, a to su potvrdili i svjedoci LO i CO. I svjedok EO je izjavio da tužitelja za zaštitnu kacigu nikada nije zadužio već da su te kacige stajale u vozilima ako su nužne za ulaz na neko gradilište.

14.3. Ovdje nije riječ niti o ozljeđivanju zbog više sile.

15. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju u smislu odredbe iz čl. 15. st. 1. ZZR-a.

16. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelju u štetnom događaju povrijeđeno pravo na fizičko zdravlje obzirom je pretrpio fizičku ozljedu, a zbog ozljede je bio i na bolovanju od razdoblju od 29. travnja 2013. do zaključno 10. svibnja 2013.

16.1. Tužitelj je pretrpio ozljedu u području desne strane čela i to natučenje s potkožnim hematomom, a koja ozljeda je i medicinski objektivno dokazana i u svakom slučaju predstavlja tjelesnu ozljedu. Takav tip ozljede ne dovodi do trajnih smanjenja životnih aktivnosti, već tek minimalnog smanjenja funkcionalne sposobnosti tijekom bolovanja do najviše 3%. Međutim bez obzira što se radi o takvoj vrsti ozljede tužitelj je trpio i određene fizičke bolove i to kako to vještakinja verificira jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 6 dana, slabijeg intenziteta iduća 3 dana, a zna doći i do pojave kratkotrajne boli prilikom promjene vremena. Osim fizičkih bolova tužitelj je u ovom štetnom događaju pretrpio i strah i to u samom trenutku ozljeđivanja primarni strah jakog intenziteta, a nakon toga do isključenja povreda unutarnjih fraktura tijekom 4 dana i strah srednjeg intenziteta.

Temeljem odredbe iz čl.1100. st. 1. i st. 2. ZOO-a sud prvog stupnja pravilno je odmjerio i pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, i to u iznosu koji je tužitelju dosuđen prvostupanjskom presudom.

Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelju ne pripada pravična novčana naknada za privremeno smanjenje životnih aktivnosti, odnosno smanjenja njegovih funkcija koje su trajale samo za vrijeme bolovanja u omjeru do 3%.

17. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja tužbe temeljem odredbe iz čl. 1103. ZOO-a prema kojoj obveza pravične novčane naknade dospijeva s danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe osim ako je šteta nastala nakon toga.

18. Pravilno je sud prvog stupnja neosnovanim ocijenio i prigovor zastare potraživanje naknade štete tužitelja u vezi ovog štetnog događaja.

Naime, prema odredbi iz čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje u tekstu ZR/14) potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. U pogledu zastare treba primijeniti upravo ZR/14 sukladno odredbi čl. 232. st. 2. ZR/14 jer se prema toj odredbi odredbe tog Zakona o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu toga Zakona.

ZR/14 stupio je na snagu 7. kolovoza 2014., dakle do stupanja na snagu trogodišnji zastarni rok s obzirom da se štetni događaj dogodio 29. travnja 2013. nije istekao, pa bi zastara nastupila tek istekom petogodišnjeg zastarnog roka.

Kako je tužitelj tužbu podnio dana 28. lipnja 2016., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je prigovor zastare neosnovan.

19. Odluku o troškovima postupka pravilno je sud prvog stupnja utemeljio na odredbi iz čl. 154 st. 2. ZPP-a. Pri tome je pravilna odluka, a uvažavajući žalbene navode tužitelja sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, i o tome koje troškove je primjenom čl. 155. ZPP-a tuženik dužan naknaditi tužitelju.

19.1. No, sud prvog stupnja pogrešno je odmjerio trošak postupka u pogledu odluke o trošku vještačenja. Naime, tužitelju pripada pravo na taj trošak u cijelosti, neovisno o mjeru uspjeha u sporu, jer taj trošak je bio nužan za vođenje spora neovisno o mjeru uspjeha u pogledu visine zahtjeva. Sud prvog stupnja tužitelju je taj trošak priznao u omjeru od 9,82% (296,56 kn) pa je tužitelju priznata i razlika do iznosa od 3.020,00 kn koliko je trošak vještačenja iznosio. Ostali trošak pravilno je sud prvog stupnja odmjerio sukladno omjeru uspjeha u sporu.

20. Slijedom svega navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a žalba tužitelja je prihvaćena samo u dijelu odluke o troškovima postupka, a žalba tuženika je u cijelosti odbijena kao neosnovana.

21. Kako je tužitelj uspio samo s neznatnim dijelom žalbe zbog koje nisu nastali posebni troškovi, primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 20. travnja 2022.

Sutkinja:

mr. sc. Iris Gović Penić