REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj 5 P-374/20-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda T. Š., u pravnoj stvari tužitelja W. T. iz R., OIB: …, zastupan po punomoćniku B. J., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. b. d.d., Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. ožujka 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 30.712,48 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos:
179,39 kn od 14.4.2011
425,14 kn od 18.4.2011
384,12 kn od 18.4.2011
391,59 kn od 21.5.2011
565,18 kn od 16.11.2011
582,09 kn od 16.11.2011
727,11 kn od 7.12.2011
652,62 kn od 7.12.2011
571,06 kn od 9.12.2011
562,32 kn od 15.12.2011
556,04 kn od 16.12.2011
594,93 kn od 1.3.2012
628,84 kn od 6.4.2012
633,39 kn od 6.4.2012
609,93 kn od 15.5.2012
625,77 kn od 30.5.2012
636,60 kn od 16.8.2012
618,37 kn od 11.10.2012
623,17 kn od 19.11.2012
609,50 kn od 30.11.2012
580,38 kn od 22.12.2012
611,86 kn od 16.1.2013
626,98 kn od 17.1.2013
615,97 kn od 17.1.2013
556,57 kn od 13.3.2013
607,03 kn od 13.3.2013
611,44 kn od 27.4.2013
591,66 kn od 16.5.2013
530,15 kn od 19.7.2013
528,58 kn od 22.7.2013
543,69 kn od 1.8.2013
567,91 kn od 17.10.2013
601,46 kn od 16.11.2013
584,16 kn od 17.12.2013
596,41 kn od 17.12.2013
610,31 kn od 20.1.2014
610,28 kn od 15.3.2014
628,29 kn od 14.5.2014
622,40 kn od 20.5.2014
602,47 kn od 20.5.2014
596,08 kn od 20.6.2014
598,96 kn od 16.8.2014
621,58 kn od 20.9.2014
640,63 kn od 16.10.2014
636,68 kn od 16.10.2014
653,14 kn od 30.12.2014
664,33 kn od 30.12.2014
657,74 kn od 16.1.2015
659,57 kn od 17.2.2015
659,57 kn od 15.4.2015
659,57 kn od 15.5.2015
659,47 kn od 15.5.2015
do isplate sve to prema stopi sukladno čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.
II Odbija se tužbeni zahtjev za iznos 3.519,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos
0,19 kn od 30.11.2005
29,18 kn od 31.10.2008
56,78 kn od 3.1.2009
76,69 kn od 3.2.2009
85,68 kn od 2.5.2009
60,88 kn od 1.6.2009
65,62 kn od 8.7.2009
27,72 kn od 31.7.2009
7,22 kn od 27.10.2009
21,94 kn od 3.12.2009
20,66 kn od 16.12.2009
5,78 kn od 16.12.2009
33,69 kn od 16.12.2009
56,08 kn od 23.1.2010
87,91 kn od 22.4.2010
80,61 kn od 15.5.2010
123,82 kn od 15.6.2010
115,62 kn od 16.7.2010
131,58 kn od 21.8.2010
269,85 kn od 7.9.2010
241,39 kn od 7.9.2010
328,35 kn od 15.9.2010
298,30 kn od 23.10.2010
249,97 kn od 19.11.2010
351,94 kn od 15.3.2011
481,65 kn od 25.3.2011
210,41 kn od 14.4.2011
do isplate, kao neosnovan.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 10.024,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.04.2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 29.07.2021.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao kreditorom, 30.03.2005. Ugovor o kreditu br. … temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 38.800,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji kredit se tužitelj obvezao vratiti tuženiku uplatom jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja uz godišnju kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,25% godišnje.
Nadalje tužitelj navodi kako su odredbe Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio valutu u CHF uz koju je vezao glavnicu, ništetne i nepoštene jer je tužitelj doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.
Da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjenjivost redovne kamatne stope temelji na jednostranoj odluci tuženika kao i odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF, nerazumljive, a time ništetne te da je takvo postupanje tuženika protupravno dokazuje i Presuda i Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 04.07.2013. godine posl.br. P-1401/12 koja odluka je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13 u dijelu jednostrano promjenjive kamatne stope i Presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14.06.2018. godine posl.br. Pž-6632/17 u dijelu valutne klauzule CHF te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH od 09.04.2015. godine posl.br. Revt-249/14 i od 03.09.2019. godine posl.br. Rev-2221/2018.
Navedenim odlukama utvrđeno je
-kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao redovnu kamatnu stopu koja se tijekom postojanja obveze mijenjala sukladno jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a o čemu stranke ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali kako prije zaključenja ugovora o kreditu tako niti tijekom trajanja ugovora o kreditu, a niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa
-kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita jer je zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju, ugovarao valutu uz koju je vezao glavnicu u CHF, pri čemu niti prije zaključenja niti tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka, tuženik nije informirao korisnike kredita o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Navedene presude obvezujuće su i u ovom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede prava i interesa tužitelja kao potrošača te u pogledu utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula. Tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu bez učinka i ništetne u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te da ju obvezuje isključivo ono što je ugovoreno, a to je početna kamatna stopa.
Slijedom navedenog tužitelj, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 29.07.2021. traži od suda da donese odluku kojom će naložiti tuženiku da tužitelju na ime razlike između anuiteta zbog ništetnih odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula isplati iznos u visini 34.231,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 budući se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini te tvrdi da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Neosnovanima cijeni tvrdnje tužitelja o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula budući da je navedena odredba bila potrošačima jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Tužitelju nije učinjena nikakva šteta te sporne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također ističe prigovor zastare i prigovara visini tužbenog zahtjeva, protivi se preinaci tužbe te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 326-35/2005 od 30.03.2005., Izvadak iz zemljišne knjige zk.ul.br. 10365 br. podu. 2 k.o. Pula, Otplatni plan, Pregled prometa za klijenta, Izjavu svjedoka I. K. C., provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku D. d.o.o. koji je izradio i dopunu nalaza te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku «Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
4. Predmetom ovog postupka zahtjev je tužitelja za isplatom novčanog iznosa sa naslova razlike između obveza plaćenih sukladno otplatnom planu tuženika i obveza koje bi bile da su anuiteti za cijelo razdoblje računani primjenom tečaja u vrijeme isplate kredita.
5. Ukazuje se pri tome kako je tužitelj podneskom od 29.07.2021. uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem pri čemu je svoj zahtjev povisio čime je izvršio preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191 ZPP, a koju preinaku je sud dopustio sukladno odredbi čl. 190 st. 2 i st. 3 ZPP-a te odlučio kao u izreci. Naime, sud dopuštenje preinake smatra nužnom i svrsishodnom, budući da je tužitelj preinaku izvršio zbog usklađenja tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, a bez kojeg isti nije niti mogao zahtjev precizirati.
6. Nadalje, između stranaka nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu br. … od 30.03.2005.
(dalje u tekstu Ugovor o kreditu) zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 dalje ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu 38.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, koji iznos se tužitelj obvezao otplatiti jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća uz redovnu kamatu od 5,25% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama kreditora.
7. Međutim, sporno je da li su ranije navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojima je ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, pa time i ima li tužitelj pravo kao i da li isti ima pravni interes tražiti isplatu na ime razlike koja proizlazi iz valutne klauzule.
U vezi s tim je sporno i da li je ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača budući da osnova zahtjeva nije naknada štete već stjecaj bez osnove.
Sporno je i pitanje zastare novčanih potraživanja tužitelja.
8. U ovom konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i
- da je tuženik u razdoblju 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.
10. Nadalje, a budući da je čl. 2 Ugovora o kreditu ugovoreno da se radi o namjenskom stambenom kreditu, temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tuženik na nekretnini koja je bila predmetom Ugovora o kreditu, u svoju korist upisao založno pravo sukladno odredbi čl. 9 - čl. 11 sve Ugovora o kreditu, to se nedvojbenim utvrđuje kako se u konkretnom slučaju radi o namjenskom kreditu za kupnju stana koji je tužitelj kupio za svoje osobne potrebe.
Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, tako se prigovor tuženika cijeni neosnovanim (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
11. Ukazuje se nadalje kako iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Nastavno na navedeno te kako tuženik nije iznio nikakvu bitnu specifičnost zbog koje utvrđenja iz odluka u naprijed spomenutom kolektivnom sporu ne bi bila primjenjiva u ovom slučaju, to je i eventualno izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka (tako VSRH u Rev- 3142/2018-2 od 19.3.2019.).
12. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 30.03.2005. godine, dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).
13. Slijedom navedenog, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3 st. 1 i čl. 5 sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Stoga se, a obzirom da je kao valjani dio ugovora preostao samo dio odredbe iz kojeg je razvidan početan tečaj CHF u odnosu na kune u trenutku korištenja kredita, temeljem odredbe čl. 105 ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedene ugovorne odredbe.
Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 104 st. 1., čl. 105 i 210 st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 214 ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.
14. Nastavno na navedeno, a radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskom vještaku D. d.o.o.
Budući da je nalaz i mišljenje kao i dopuna istog, sačinjen temeljem spisu priležeće dokumentacije, vjerodostojnost koju stranke niti ne spore, i u skladu sa zadatkom suda, to je nalaz i mišljenje uz dopunu, sud u cijelosti prihvatio kao relevantan dokaz u ovom postupku. Ukazuje se pri tome kako je sudski vještak utvrđujući visinu preplate na ime valutne klauzule izradio dvije varijante nalaza i mišljenja kao i dopune, i to uz primjenu kamatne stope od 3,23% koja se primjenjivala od 31.01.2014., pa do otplate kredita te bez primjene iste. Međutim budući da je od 01.01.2014. kamatna stopa po Ugovoru o kreditu smanjena na 3,23%, a kako je to razvidno iz Obavijesti o promjenama kamatne stope po kreditu od 03.06.2019. dostavljenu od tuženika, sukladno kojoj je tužitelj otplaćivao anuitete kredita to je za navedeno razdoblje valjalo primijeniti kamatnu stopu od 3,23% koja je niža od početno ugovorene (list 42 spisa).
Nalazom i mišljenjem kao i dopunom nalaza je, a nakon prvotno utvrđenih iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu tuženika sa osnove ugovorene kamatne stope te s osnove zakonski regulirane kamatne stope od 3,23% od 31.01.2014., pa do kraja otplate kredita i valutne klauzule te iznosa koje je tužitelj plaćao na ime valutne klauzule u CHF, utvrđen
- više plaćeni iznos u anuitetima, odnosno tzv. pozitivna razlika u visini 34.231,99 kuna
-manje plaćeni iznos u anuitetima, odnosno tzv. negativna razlika u visini 3.519,51 kuna
koji iznosi su specificirani po datumima mjesečnih uplata u Tabelama Zaključka nalaza i mišljenja i tabeli Dopune nalaza i mišljenja.
15. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja na ime razlike između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita u iznosu 30.712,48 kuna. Naime, pri izračunu preplate valjalo je uzeti u obzir i tzv. negativne razlike odnosno razdoblja kada je tečaj bio niži od onoga na dan isplate, jer bi u suprotnom došlo do očitog nerazmjera između iznosa koji je tužitelj obvezan vratiti i to po tečaju koji je vrijedio na dan sklapanja kredita i iznosa koji je plaćao kada je tečaj za valutu bio niži od tečaja na dan sklapanja kredita, a sve to obzirom da zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu valja primijeniti tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja kredita (tako i ŽS Slavonski Brod Gž-1077/20, ŽS Bjelovar Gž-675/20 i dr.).
Stoga, a budući da je negativna razlika utvrđena u 3.519,51 kuna to je za navedeni iznos valjalo umanjiti tzv. pozitivne razlike i to prema dospijeću sukladno tabeli nalaza i mišljenja str. 8 i 9 odnosno list 90 i 91 spisa, čime je prvi iznos tzv. pozitivne razlike utvrđen u visini 179,39 kuna sa dospijećem 14.04.2011..
16. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 214 i čl. 277 sve ZOO-a i to od dana izvršenih uplata, a kako to proizlazi iz Tabela nalaza i mišljenja vještaka i njegove dopune. Predmetno iz razloga što se tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
17. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine -u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014. godine, jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. godine posl.br. Pž-7129/13
-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine
to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014. godine, a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. godine.
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 110 ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 388 ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.
Iz navedenoga proizlazi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare. Zato zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, budući da je tužba na ime isplate uslijed valutne klauzule predana sudu 22.01.2020. dok je preinaka izvršena podneskom od 29.07.2021., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 371 ZOO-a.
18. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. st. 5 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14. i 118/14.). Tužitelju je tako priznat trošak za sastav tužbe, podnesaka od 06.07.2020., 29.07.2020., 19.12.2021. za pristup na ročišta 10.05.2021. i 21.03.2022. za svaku radnju u iznosu po 1.000,00 kuna što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 7.500,00 kuna kojem je pribrojen trošak vještačenja u iznosu 1.500,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu 679,00 kuna i na presudu 345,00 kuna čime sveukupni trošak tužitelja iznosi 10.024,00 kuna. Na tako određen trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 93/14, 73/17 i 131/20 dalje u tekstu OZ) u vezi odredbe čl. 29 ZOO-a/05.
U Zagrebu 20. travnja 2022.
Sudac
T. Š.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Pun. tužitelja uz rješenje za sudsku pristojbu na
presudu 690,00 kuna
2. Pun. tuženika
