P-4754/2018

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex.Vojarna Sv. Križ, Dračevac,

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S., po sucu tog suda Ljiljani Mustapić, u pravnoj stvari tužitelja I. T., O. G., vlasnik obrta za usluge "S.računala", OIB:…, zastupan po punomoćniku I. M., odvjetnik u S. protiv tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje, , S.,OIB:…, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 4. veljače 2022. god.,presudom donesenom i objavljenom dana 20. travnja 2022.godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

"I Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koji je pokrenut kod Financijske agencije dana 29. svibnja 2018. godine na temelju bjanko zadužnice OV-6321/13.

II Ovlašćuje se tužitelj temeljem ove presude zatražiti i ishoditi brisanje predmetne bjanko zadužnice OV-6321/13 od 29. svibnja 2018. godine iz očevidnika o redosljedu naplate osnova za plaćanje kod Financijske agencije.

III Dužan je tuženik u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate i to po stopi određenoj čl.29. stavak 2. ZOO-a. "

Obrazloženje

U tužbi tužitelj navodi Zaključkom u predmetu pod poslovnim brojem Ovr- 1983/2018 od 21. rujna 2018 godine, tužitelj je upućen da pokrene parnicu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate koji je pokrenut kod Financijske agencije dana 29. svibnja 2018 godine na temelju bjanko zadužnice OV-6321/13.

Pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate provedeni su na svim novčanim računima ovršenika, sada tužitelja, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika. Tužitelj je dana 25. svibnja 2018 godine zaprimio Zahtjev za naplatu bjanko zadužnice OV-6321/13, radi zapljene novčanih sredstava, odnosno naplate tražbine Hrvatskog zavoda za zapošljavanje po ugovoru klasa:103- 05/14-01/2816 u iznosu od 15.014,42 kune sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 09.01.2015, pa sve do naplate po stopi 6% godišnje.

Tužitelj je prethodno, dana 13.10.2017 godine, primio obavijest od strane tuženika o kršenju ugovornih obveza i poziv na povrat sredstava. Činjenca je da je na temelju Ugovora o sufinanciranju zapošljavanju dugotrajno nezaposlenih osoba klasa:103-05/14-01/2816 od 15.12.2014 godine došlo do kršenja ugovornih obveza na način da bi tužitelj navodno obračunao i isplatio plaću za svoga zaposlenika I.

V. izvan propisanih zakonskih rokova, te umjesto u travnju 2016. godine, obračunao i isplatio plaću i doprinose u lipnju 2016 godine.

Slijedom navedenog, a temeljem stavka 2 članka 11 Ugovora o sufinanciranju zapošljavanju dugotrajno nezaposlenih osoba kalsa tuženik je prisilnim putem naplatio od tužitelja gore navedena novčana sredstva.Uvidom u Ugovor o sufinanciranju zapošljavanju dugotrajno nezaposlenih osoba sklopljenog između ovrhovoditelja i ovršenika jasno se može utvrditi kako je zaposlenik I. V. bio sufinanciran od strane ovrhovoditelja za razdoblje od 15.12.2014 godine do 14.12.2015.godine, koja činjenica potraživanje tuženika nedvojbeno čini pravno i stvarno neutemeljenim. Konačno, u evidenciji nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje I. V. vodio se kao nezaposlena osoba tijekom 2016. godine, te je kao takav isti primio tijekom te godine i novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti. Slijedom gore navedenog, ovrha je nadopuštena u odnosu na zaplijenjeni iznos te je razvidno da su ispunjeni uvjeti da se zatražena ovrha na novčanim tražbinama temeljem bjanko zadužnice ovršenika proglasi nedopuštenom u cijelosti, a iz razloga navedenih u članku 50 Ovršnog zakona.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev tužitelja predlaže odbijanje tužbe kao neosnovane. Tuženik je dana 15.12.2014. godine zaključio sa Tužiteljem Ugovor o sufinanciranju zapošljavanja - Dugotrajno nezaposlenih osoba, Klasa:103-05/14-01/2816, Urbroj:2181-34-04/1-14/05 ( u daljnjem tekstu:Ugovor) kojim se obvezao sufinancirati zapošljavanje dugotrajno nezaposlene osobe I.

V. u razdoblju od 15.12.2014. do 14.12.2015. Sukladno članku 11 Ugovora tužitelj se obvezao da će sufinanciranom radniku isplatiti neto plaću i uplatiti doprinose do zadnjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela na isplatu.

Ukoliko tužitelj ne postupi u skladu s navedenim obvezan je tuženiku vratiti razmjeran dio isplaćenih sredstava uvećan za kamatu visini kamate prema članku 26. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu je razmjer odnos broja mjeseci za koje nije isplaćena neto plaća i uplaćeni doprinosi i broj mjeseci za koje je isplaćena potpora. U postupku kontrole izvršenja ugovornih obveza tuženik je utvrdio da je tužitelj plaću i doprinose za sufinanciranu osobu za travanj 2015. obračunao i isplatio/uplatio u lipnju 2015., te da je plaću sufinancirane osobe za razdoblje od lipnja do prosinca 2015 obračunao i isplati izvan propisanih zakonskih rokova.

Time je došlo do kršenja odredbi iz članka 11 Ugovora te je tužitelj obvezan tuženiku vratiti razmjeran dio isplaćenih sredstava u iznosu od 15.014,42 kuna uvećan za kamate obračunate temeljem članka 26 Zakona o obveznim odnosima. Za osiguranje naplate mogućih potraživanja tuženika po Ugovoru tužitelj je sukladno članku 14 Ugovora pri potpisu Ugovora predao tuženiku jednu bjanko zadužnicu solemniziranu kod javnog bilježnika. Tužnik je uputio tužitelju tri Obavijesti o kršenju ugovornih obveza i poziva na povrat sredstava, uz upozorenje da će u protivnom aktivirati instrumente osiguranja naplate (bjanko zadužnica),

Tužitelj dug nije vratio.,u navedenim Obavijestima i pozivima tuženik je greškom naveo da je to kršenja ugovornih obveza došlo u 2016 umjesto 2015 godini zbog čega je u četvrtoj obavijesti i pozivu koje je uputio tužitelju dana 07.09.2017 ispravio navedenu grešku, međutim, činjenica je da je tijekom ugovornog razdoblja od 15.12.2014 do 14.12.2015 došlo do kršenja ugovornih obveza.

Dana 25.05.2018 tuženik je sukladno članku 11 stavak 5 Ugovora dostavio Financijskoj agenciji Zahtjev za naplatu zadužnice OV-6321/13. Tužitelj je temeljem kršenja ugovornih obveza iz Ugovora o sufinanciranju zapošljavanja-Dugotrajno nezaposlene osobe, Klasa:103-05/14-01/2816, Urbroj:2181-34-04/1-14-05 od 15.12.2014 dužan isplatiti tuženiku iznos od 15.014,42 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 09.01.2015 sukladno članku 26 Zakona o obveznim odnosima.

Tijekom postupka sud je u dokazne svrhe pregledao spis posl.br.Ovrv- 1983/2018 i pisanu dokumentaciju koja prileži spisu.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na temelju ovršne isprave bjanko zadužnice Ov-6321/13, radi naplate novčane tražbine tuženika u iznosu od 15.014,42 kn s pripadajućim zateznim kamatama po Ugovoru o sufinanciranju zapošljavanja od 15 prosinca 2014 g.

Obzirom da je ovršna isprava podobna za ovrhu u smislu određenosti u naznaci vjerovnika, dužnika i obveze sukladno čl.29 st.1 OZ-a sve dok potvrde pravomoćnosti i ovršnosti nisu pravomoćno ukinute ovršni sud je dužan postupati u određivanju i provođenju ovrhe.

Ovršni sud zbog načela formalnog legaliteta nije ovlašten preispitati zakonitost postupka iz koje proistječe ovršna isprava, kao ni materijalno–pravnu pravilnost same ovršne isprave navodi tužitelja da nije ispunjen uvjet koji je određen ovršnom ispravom kao uvjet za nastanak tražbine tuženik je dokazao ovršnom ispravom.

Prema sudskoj praksi, u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-212/2007, Rev-1683/2013 i Rev-2746/2016 te točki 1 Zaključku pravnog shvaćanja Građanskog odjela tog suda broj:Su-IV-4/18-7 od 26. ožujka 2018 g. put pravne zaštite po tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom propisan je samo u okvirima pravnih lijekova u ovršnom postupku i predviđen je samo kad sud u ovršnom postupku odluči da ovršenika uputi na parnicu, pa se u parnici, na koju je ovršenik upućen, ne mogu raspravljati sva sporna pitanja o kojima odlučuje sud u ovršnom postupku jer predmet spora može biti samo ono na što je ovršenik upućen u parnicu.

Radi se o procesnim pretpostavkama o dopuštenosti tužbe u primjeni Ovršnih zakona do 2012 što je sada izričito propisano u čl.52 st.5 u svezi čl.53 st.4. OZ-a. Nedopuštenost ovrhe određena je prema čl.50. Ovršnog zakona, o navedenom, odlučuje žalbeni sud u ovršnom postupku. Prema odredbi čl.52 O Z ovršenik se upućuje na parnicu ako je žalba izjavljena iz razloga propisanog u čl.50 st.1 točka 7 i točka 9 do 11 OZ.

U čl.50 st.1. toč.7. Ovršnog zakona, je propisano da se ovrha može proglasiti nedopuštenom ako je ovrhu pokrenuo ovrhovoditelj koji nije ovlašten tražiti ovrhu. Pozivom na odredbu članka 209 stavak 1 Ovršnog zakona te članaka 11 i 14 Ugovora, dopuštena je pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate preko Financijske agencije na temelju bjanko zadužnice OV-6321/13, ovršenik je bio ugovorna strana solemiziranog sporazuma koji predstavlja ovršnu ispravu ( čl.46 st.1 OZ ). Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, dana 20. travnja 2022. god.

S U D A C

LJILJANA MUSTAPIĆ

PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.