Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 20 Gž Zk-155/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Težak-Škrbina predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Zinke Bulka članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada R. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku L. B., odvjetniku iz O. d. K. i p. j.t.d. iz R., protiv tuženice S. P. iz G., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. D., odvjetniku u R., radi ispravka pogrešnog upisa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3769/2019-17 od 23. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja Grada R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3769/2019-17 od 23. studenog 2021.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj sa zahtjevom da se ispravi zemljišnoknjižno stanje u pogledu kč. br. 993, neplodno površine 8 čhv i kč. br. 999/1 kuća broj 177 i dvorište površine 67 m2, obje upisane u zk. ul. 2788, k. o. D., na način da se briše upis prava vlasništva tužene u cijelosti, koji upis je proveden temeljem rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Delnicama pod poslovnim brojem RZ-18/2019 (Z-1897/2019) od 5. lipnja 2019. te da se upiše pravo vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama u cijelosti, što je tužena dužna trpjeti i slijedom toga dozvoliti tužitelju da svoje pravo vlasništva upiše u zemljišne knjige uz istovremeno brisanje upisa prava vlasništva tužene, temeljem ove presude, po njenoj pravomoćnosti te je odbijen tužitelj i sa zahtjevom da se naloži tuženici da mu naknadi troškove parničnog postupka (st. I. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.812,50 kn, dok je preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška tuženice u iznosu od 1.762,50 kn odbijen kao neosnovan (st. II. izreke).

2. Navedenu presudu pobija žalbom tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 12. ZPP, na koje ukazuje tužitelj u žalbi, ali takve svoje navode ničim ne konkretizira, a ne radi se o povredama na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tužitelj u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog postupka je ispravak zemljišnoknjižnog upisa, radi kojeg je tužitelj podnio tužbu sukladno čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/2013, 60/13 i 108/17 - dalje: ZZK), na koju je u pojedinačnom ispravnom postupku upućen rješenjem Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Delnicama poslovni broj RZ- 18/2019 od 5. lipnja 2019., budući da je u tom postupku brisan kao vlasnik kč. br. 993 i 999/1, upisanih u zk. ul. 2788 k. o. D., a kao vlasnica uknjižena tuženica.

8. Prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je djed tužene D. P. upisan kao vlasnik nekretnina kč. br. 994, 1000 i 1001 k. o. D. temeljem kupoprodajnog ugovora od 10. kolovoza 1962. zaključenog s prodavateljima N. Š., S. Š. i E. S., da iz darovnice od 12. siječnja 1982. zaključene između D. P. i oca tužene M. P. te ugovora o darovanju zaključenog između oca tužene M. P. i tužene od 2. travnja 2001. razvidno da su predmet postupka iste one nekretnine koje je D. P. kupio temeljem kupoprodajnog ugovora od 2. kolovoza 1962., da iz suglasnih iskaza svjedoka B. P., M. P., K. K. i tuženice, proizlazi da je kuću i zemljište oko kuće kupio djed tužene D. P. 1962. koji je darovnim ugovorom od 12. siječnja 1982. nekretnine darovao sinu M. P. koji je 2001. te nekretnine darovao kćerki, da u korištenju prijepora tuženu i njezine pravne prednike nikada nitko nije smetao niti branio da koriste prijepor, iz kojih činjenica prvostupanjski sud izvodi zaključak da su na strani tužene ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću još 2002. obzirom da je tužena osobno i putem pravnih prednika u posjedu predmetnih nekretnina od 1962.

9. Prije svega valja reći da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluke broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019, Rev- 2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018.) izraženo pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP).

10. Naime, odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP, koja je stupila na snagu 1. siječnja 1997., bilo je propisano da se u rok za stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

11. Ustavni je sud 17. studenog 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP iz 1996. (odluke broj U-I-58/1997, U-1235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., "Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

12. Prema tome, u razdoblju od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. na snazi je bila zakonska odredba prema kojoj se u rok za stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, te je u presudama Europskog suda za ljudska prava (T. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, R. i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10) izraženo pravno shvaćanje da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavni propis.

13. Primjenjujući takvo pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava na konkretan slučaj, bilo je potrebno utvrditi jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanjem prava vlasništva tužene dosjelošću, u razdoblju dok je na snazi bila odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP iz 1996. (

od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999.), računajući u rok za stjecanja dosjelošću predmetnih nekretnina koje su se na dan 8. listopada 1991. nalazile u režimu društvenog vlasništva i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a na što s pravom ukazuje tužitelj u žalbi.

14. Prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da su u konkretnom slučaju, kada se uzme u obzir da je tužena osobno i putem svoj prednika bila u istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine od 1962., stekla dosjelošću, temeljem čl. 159. st. 4. ZVDSP, pravo vlasništva tih nekretnina, protekom 40 godišnjeg roka posjedovanja.

15. Naime, prema utvrđenju suda prvog stupnja da se vrijeme dosjelosti računa od 1962., zakonske pretpostavke za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću iz čl. 159. st. 4. ZVDSP bile bi ispunjene 2002. godine, dakle, u vrijeme kada više nije na snazi bila odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP iz 1996.

16. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaze svjedoka B. P., M. P., K. K. kao i iskaz tužene, iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, a iz kojih iskaza je izveo i pravilan zaključak da je djed tužene (D. P.) kupio te nekretnine, da ih je darovao svom sinu M. P., a on da ih je darovao svojoj kćeri, tuženoj, pa da se stoga radi o poštenim posjednicima predmetnih nekretnina (koje poštenje je tužitelj osporio), koji su temeljem pravnih poslova stupili u posjed, na što ukazuje i okolnost da oko korištenja tih nekretnina nije bilo nikakvih prijepora.

17. No, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da je djed tužene u posjedu predmetne nekretnine od 1962., jer je ovaj sud na temelju ovlaštenja iz čl. 373. st. 1. toč. 2. ZPP, a na temelju podataka iz povijesti promjena na katastarskim česticama od 24. kolovoza 2018. (list 23 spisa) utvrdio da je na kč. br. 994 kuća i dvorište od 97 m2, k. o. D. od 1954. godine bio kao posjednik upisan D. P., P. (djed tužene), koji je posjed 1984. prešao na njegovog sina M. P., a da je novom izmjerom k. o. D. formirana nova kč. br. 3397, kuća i dvorište od 270 m2, dotadašnjeg posjednika M. P. (dio koje su predmetne čestice), a na koje je činjenice ukazivala tužena tijekom prvostupanjskog postupka.

18. Dakle, iz materijalnih dokaza u spisu jasno proizlazi da je djed tužene D. P. upisan kao posjednik tih nekretnina od 1954., a upis iz javne isprave dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje (čl. 230. ZPP), a tužitelj nije dokazao suprotno, odnosno nije dokazao da djed tužene nije bio u poštenom posjedu (čl. 18. st. 5. ZVDSP), pa kada se od te godine računa vrijeme posjedovanja, prednici tužene su pravo vlasništva na temelju dosjelosti svakako stekli do razdoblja kada je na snazi bio čl. 388. st. 4. ZVDSP, jer su se do tada ispunile sve zakonske pretpostavke za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću na temelju čl. 159. st. 4. i čl. 160. st. 2. ZVDSP.

19. Slijedom izloženog, valjalo je temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke prvostupanjske presude.

20. Odluka o troškovima postupka valjana je, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini odmjerenih troškova postupanja (čl. 155. st. 2. ZPP), tako da je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke pobijane presude.

21. Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, slijedom čega je valjalo temeljem čl. 166. st. 1. ZPP odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastave žalbe kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 20. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Vesna Težak-Škrbina, v.r.