REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 384/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. b. d.d. iz Z., zastupane po Odvjetničkom uredu V. i p. u Š., protiv tuženika B. K. iz Š., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku B. M., odvjetniku u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1483/2012-2 od 7. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1940/09 od 18. svibnja 2012., u sjednici održanoj 20. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 409.888,74 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to specificirano u točki 1. izreke. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 16.949,00 kn (točka 2. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u cijelosti.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju temeljem odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP koje da su učinjene pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači, uz naknadu troškova revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženika nije osnovana.

6. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je pobijanu presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8. Revident ne specificira u vezi s kojom odredbom ZPP bi drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP.

9. Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 409.888,74 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Obzirom da je vrijednost predmeta spora preko 200.000,00 kn, slijedom navedenog revident imaju pravo na podnošenje izravne revizije iz čl. 382.a st. 1. alineja 1. ZPP.

11. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je presudom Županijskog suda u Šibeniku broj K-20/04 od 14. travnja 2008., a koja je postala pravomoćna jer je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-720/08 od 21. listopada 2008., tuženik proglašen krivim za kaznena djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz odredbe čl. 337. st. 4. u svezi st. 3. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 129/00 i 51/01 - dalje: KZ) te za krivotvorenje službene isprave iz odredbe čl. 312. st. 1. KZ, počinjena u razdoblju od 29. prosinca 2000. do 5. rujna 2002., za koja djela je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine te mu je izrečena i sigurnosna mjera zabrane obavljanja djelatnosti blagajnika u trajanju od pet godina i mjera oduzimanja imovinske koristi u iznosu od 409.888,74 kn;

- da je svojim postupanjem tuženik oštetio tužiteljicu za iznos od 409.888,74 kn za koji iznos je tužiteljica obeštetila deponente M. Š., M. P. i A. M. P. s čijih je računa tuženik neovlašteno podigao predmetni iznos.

12. Prvostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim uz shvaćanje da zastarni rok u konkretnom slučaju treba računati prema odredbi čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) kojom je propisano da, kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

13. S tim u vezi, prvostupanjski sud je utvrdio da je za kazneno djelo iz odredbe čl. 337. st. 4. KZ predviđena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina pa se pozvao na odredbu čl. 19. st. 1. KZ prema kojoj se kazneni progon radi primjene kaznenog zakonodavstva RH ne može poduzeti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to 10 godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od 5 godina zatvora, i st. 2. ako je za kazneno djelo propisano više kazni, zastara se određuje prema najtežoj od propisanih kazni za to djelo. Nadalje, pozvao se i na odredbu čl. 20. st. 1. i st. 6. KZ prema kojoj zastara kaznenog progona počinje teći od dana kad je kazneno djelo počinjeno a nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona. Prvostupanjski sud je zaključio da, budući je tuženik kaznena djela počinio u razdoblju od 2000. do 2002. godine, do dana podnošenja tužbe 23. travnja 2009., nije protekao rok od 20 godina od trenutka kada je djelo učinjeno.

14. Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku dodatno navodeći da nema mjesta primjeni odredbe čl. 82. st. 6. KZ (što je bio žalbeni razlog, prema kojoj oštećenik koji najkasnije u roku od tri mjeseca od dana utvrđenja pravomoćnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi pokrene parnični postupak radi ostvarenja svojih prava, može se namiriti iz oduzete imovinske koristi u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o njegovom pravu), jer navedena odredba ne propisuje prekluzivni rok za podnošenje tužbe radi naknade štete.

15. Suprotno navodima tuženika, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da nema mjesta primjeni odredbe čl. 82. st. 6. KZ. Naime, prema odredbi čl. 82. st. 1. KZ, nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, ta korist oduzet će se sudskom odlukom kojom se utvrđuje da je kazneno djelo počinjeno. Budući u kaznenom postupku tužiteljici kao oštećenici nije dosuđen imovinskopravni zahtjev, jer nije ni postavljen, to je kazneni sud izrekao oduzimanje imovinske koristi (koja se oduzima u korist Republike Hrvatske). Pritom, iz podataka u spisu ne proizlazi da se tužiteljica namirila iz oduzete imovinske koristi niti proizlazi da je ta korist uopće i oduzeta tuženiku slijedom čega je ona aktivno legitimirana na podnošenje tužbe radi naknade štete protiv štetnika. Kako je tužba podnesena u zakonskom roku, jer su nižestupanjski sudovi pravilno ocijeniti tuženikov prigovor zastare neosnovanim, to je, pravilnom primjenom materijalnog prava, tuženik obvezan na naknadu štete tužiteljici u iznosu koji među strankama nije sporan.

16. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 20. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.