REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-449/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja GRAD Z., Z., OIB ..., protiv tuženika M. F. d.o.o. u stečaju, Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 3.709,44 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1893/2021 od 26. studenoga 2021., 20. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 1893/2021 od 26. studenoga 2021. i sudi:

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz Z. poslovni broj Ovrv-42/2020 od 24. siječnja 2020. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.709,44 kn (tritisućesedamstodevet kuna i četrdesetčetiri lipe) sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 161,28 kn od 11. veljače 2017. do isplate, - 161,28 kn od 11. ožujka 2017. do isplate, - 161,28 kn od 11. travnja 2017. do isplate, - 161,28 kn od 11. svibnja 2017. do isplate, - 161,28 kn od 11. lipnja 2017. do isplate,

- 161,28 kn od 11. srpnja 2017. do isplate,

- 161,28 kn od 11. kolovoza 2017. do isplate, - 161,28 kn od 11. rujna 2017. do isplate,

- 161,28 kn od 11. listopada 2017. do isplate,

- 161,28 kn od 11. studenoga 2017. do isplate, - 161,28 kn od 11. prosinca 2017. do isplate,

- 161,28 kn od 11. siječnja 2018. do isplate, - 161,28 kn od 11. veljače 2018. do isplate,

- 161,28 kn od 11. ožujka 2018. do isplate, - 161,28 kn od 11. travnja 2018. do isplate, - 161,28 kn od 11. svibnja 2018. do isplate,

- 161,28 kn od 11. lipnja 2018. do isplate,

- 161,28 kn od 11. srpnja 2018. do isplate,

- 161,28 kn od 11. kolovoza 2018. do isplate,

- 161,28 kn od 11. rujna 2018. do isplate,

- 161,28 kn od 11. listopada 2018. do isplate,

- 161,28 kn od 11. studenoga 2018. do isplate i - 161,28 kn od 11. prosinca 2018. do isplate,

po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 256,63 kn (dvjestopedesetšest kuna i šezdesettri lipe) sa zateznim kamatama od 24. siječnja 2020. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 3.012,50 kn (tritisućedvanaest kuna i pedeset lipa) u roku petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 687,50 kn (šestoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1893/2021 od 26. studenoga 2021. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz Z. poslovni broj Ovrv-42/2020 od 24. siječnja 2020. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.709,44 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih novčanih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 256,63 kn sa zateznim kamatama od 24. siječnja 2020. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 kn.

2. Protiv te presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog svih razloga iz članka 467. stavka 1. Zakona o parničnom postupku dok u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. tog Zakona i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi kako je odluka o prigovoru dvostruke litispendencije protivna sadržaju isprava u spisu, jer je iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz Z. poslovni broj Ovrv-5447/2021 od 5. listopada 2021. razvidno da se radi o istoj tražbini, a jedina razlika je obračunata zatezna kamata, zatim da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je „ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama na snazi i proizvodi pravne učinke“ iako uopće nije utvrdio odlučne činjenice o tome je li reklamni pano uopće postavljen i je li postojao u vrijeme obuhvaćeno tužbenim zahtjevom. Konačno, žalitelj tvrdi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi članka 169. Stečajnog zakona, a uopće nije primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi članka 170. tog Zakona i u vezi s tim tvrdi da nakon otvaranja stečajnog postupka nije u obveznopravnom odnosu s tužiteljem i da je tužbu trebalo odbaciti. Smatra da pobijana presuda nema razloga ni o visini tužbenog zahtjeva, posebno zato što Odluka o komunalnom redu i Pravilnik o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa na temelju kojih je utvrđen mjesečni iznos naknade od 161,28 kn nisu bile na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev odnosno nisu bile na snazi u 2017. i 2018. godini. Zaključno navodi kako tužitelj nije činjenično obrazložio svoju tražbinu prema tuženiku, pa je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. Odluku o troškovima pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da ovaj žalbeni sud preinači presudu ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova za sastav žalbe u iznosu od 1.000,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a) i vodeći računa o razlozima zbog kojih se može izjaviti žalba u sporovima male vrijednosti (članak 467. ZPP-a).

6. Predmet tužbenog zahtjeva je plaćanje iznosa od 3.709,44 kn na ime dospjele, a naplaćene naknade za postavljanje reklama po ugovoru o plaćanju naknade za postavljanje reklame od 26. listopada 2006. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjama da ne postoji nikakvo nepodmireno dugovanje, da se iz priloženih isprava ne može ustanoviti na što se tražbina odnosi, da za vrijeme stečajnog postupka nije potpisao nikakav ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama, a nije ni mogao koristiti takvu uslugu jer ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost, te da nije dobio nikakve račune, a ugovori koji su važili prije otvaranja stečajnog postupka morali su biti potpisani sa stečajnim upraviteljem tuženika. Osim toga tuženik je istakao prigovor dvostruke litispendencije.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je najprije odbio kao neosnovan prigovor dvostruke litispendencije, kao i prigovor prekluzije prava na iznošenje novih činjenica u ovom sporu, te utvrdio da je ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama sklopljen između tužitelja i tuženika 26. listopada 2006. kojim je ugovoreno da će tuženik kao korisnik postaviti veliki samostojeći reklamni pano na zemljištu u vlasništvu tužitelja i da je za njegovo postavljanje dužan plaćati tužitelju naknadu u iznosu od 161,28 kn kako je to propisano člankom 14. stavkom 1. Odluke o komunalnom redu („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 20/05) i Pravilnikom o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje reklama, reklamnih panoa i natpisa („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 11/06). Prvostupanjski sud smatra da otvaranjem stečajnog postupka nad tuženikom ugovor koji su stranke sklopile ne prestaje po sili zakona, pa kako je i dalje na snazi i k tome se tražbina odnosi na razdoblje nakon otvaranja stečajnog postupka, tuženik je u skladu s odredbom članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) dužan ispuniti svoju obvezu iz ugovora plaćanjem ugovorene naknade.

8. Neosnovane su tvrdnje žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njegov prigovor dvostruke litispendencije jer iz sadržaja rješenja o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz Z. poslovni broj Ovrv-5447/2021 od 5. listopada 2021. jasno proizlazi da nije riječ o istom zahtjevu među istim strankama jer se tražbina tužitelja koja je predmet tog drugog ovršnog postupka odnosi na razdoblje od siječnja 2019. do prosinca 2020., a predmet ovog spora je mjesečna naknada za razdoblje od veljače 2017. do prosinca 2018.

9. Prvostupanjski sud smatra da ugovor koji su stranke sklopile prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom po svom sadržaju predstavlja ugovor o djelu. Ako je tako nije jasno na temelju kojeg pozitivnog propisa taj ugovor ne bi prestao kao pravna posljedica otvaranja stečajnog postupka.

10. Prema odredbi članka 195. Stečajnog zakona na ugovore o djelu kojima se netko obvezao da će za dužnika obavljati određene poslove na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 193. ovoga Zakona. Tom odredbom je, pak, propisano da nalog dužnika koji se odnosi na imovinu koja ulazi u stečajnu masu prestaje otvaranjem stečajnoga postupka (stavak 1.), zatim ako nalogoprimac, koji bez svoje krivnje nije saznao za otvaranje stečajnoga postupka, nastavi s obavljanjem posla, smatrat će se da je nalog i dalje na snazi; tražbine nalogoprimca u svezi s takvim nastavljenim obavljanjem posla namiruju se kao tražbine stečajnoga vjerovnika (stavak 2.) i nalogoprimac je dužan radi otklanjanja štete nastaviti s obavljanjem posla i nakon otvaranja stečajnoga postupka sve dok stečajni upravitelj ne preuzme obavljanje posla; tražbine nalogoprimca u svezi s takvim nastavljenim obavljanjem posla namiruju se kao tražbine vjerovnika stečajne mase (stavak 3.).

11. Prema tome, da bi mogao pravilno i zakonito odlučiti o sudbini ugovora koji su stranke sklopile ako je smatrao da je riječ o ugovoru o djelu, prvostupanjski sud je morao uvažiti navedene pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka na tu vrstu ugovora.

12. Iz sadržaja ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama ne može se sa sigurnošću utvrditi o kakvoj vrsti ugovora je riječ. Naime, tim ugovorom tužitelj je dopustio tuženiku postavljanje velikih samostojećih reklamnih panoa na zemljištu u „vlasništvu podnositelja zahtjeva“, a tuženik se obvezao za to plaćati naknadu. Iz ugovora nije jasno tko je podnositelj zahtjeva jer je tužitelj označen kao „Grad“, a tuženik, kao „Korisnik“. U svakom slučaju ne može se smatrati da je riječ o ugovoru o najmu ili zakupu jer tužitelj nije dao neku stvar tužitelju na uporabu ili korištenje. A posebno se ne radi o ugovoru o najmu ili zakupu nekretnina ili prostorija koje na umu ima odredba članka 186. Stečajnog zakona koji ne prestaju otvaranjem stečajnog postupka.

13. Neovisno o tome, iz članka 3. ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama (list 28. i 29. spisa) stranke su ugovorile da je tuženik kao korisnik dužan plaćati ugovorenu naknadu sve dok je reklama postavljena na nekretnini. Dakle, postojanje tuženikove obveze ovisi o toj bitnoj činjenici, pa sve da ugovor nije prestao zbog otvaranja stečajnog postupka, tužitelj je bio dužan dokazati da su reklame bile postavljene u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev.

14. Stečajni postupak nad tuženikom otvoren je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-5664/16 od 26. siječnja 2017., pa su tog dana prema odredbi članka 158. Stečajnog zakona nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Kako tužiteljeva tražbina proizlazi iz ugovora koji je stečajni dužnik sklopio prije otvaranja stečajnog postupka, ugovor je prestao otvaranjem stečajnog postupka i tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika da mu plaća ugovorenu naknadu i za razdoblje nakon otvaranja stečajnog postupka. Samo u slučaju da je tužitelj dokazao postojanje okolnosti iz članka 193. stavka 3. Stečajnog zakona imao bi pravo nastaviti s obavljanjem posla i tražiti namirenje svoje tražbine kao vjerovnik stečajne mase.

15. Prema tome, pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđene činjenice tužbeni zahtjev je trebalo odbiti kao neosnovan. Zato je na temelju odredbe članka 373. ZPP-a pobijana presuda preinačena tako da je u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (članak 451. stavak 3. ZPP-a).

16. Budući da je presuda preinačena, valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Tuženik je u ovom sporu uspio u cijelosti, pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

17. Na temelju njegovog određenog zahtjeva stavljenog prije zaključenja raspravljana i u žalbi (članak 164. stavak 1. i 2. ZPP-a) tuženiku pripadaju troškovi na ime nagrade za sastavljanje prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), za sastav podneska od 20. listopada 2021. u iznosu od 125,00 kn prema Tbr. 8/3, jer ne predstavlja onu vrstu podneska za koju je nagrada propisana Tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima održanim 14. listopada 2021. i 27. listopada 2021. u iznosu od 500,00 kn za svako prema Tbr. 9/1, te za sastav žalbe u iznosu od 625,00 kn prema Tbr. 10/1 što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42.) iznosi ukupno 2.812,50 kn, kao i izdaci na ime sudskih pristojbi za prigovor u iznosu od 200,00 kn prema Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19 i 92/21).

18. Stoga je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u ukupnom iznosu od 3.012,50 kn dok je njegov zahtjev iznad toga iznosa odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 20. travnja 2022.

Sudac

Lenka Ćorić, v.r.