Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj 14 Gž-333/2022-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Vesne Težak-Škrbina suca izvjestitelja i člana vijeća i Zinke Bulka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M., OIB: …, iz J., R., zastupanog po punomoćnici A. J. Š., odvjetnici u Z., protiv tužene Općine R., OIB: …, zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 2732/2019 od 1. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene Općine R. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2732/2019 od 1. ožujka 2022.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužene Općine R. za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 2.275,00 kn i zahtjev tužitelja S. M. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.875,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je tužitelj S. M. (dalje: tužitelj) stekao vlasništvo na nekretninama oznake čest. zem. 9229/1 k. o. R. nove izmjere, zv. ''P.'', u naravi maslinjak površine 1147 m2, oranica površine 693 m2, pašnjak površine 698 m2 i vinograd površine 1129 m2, sveukupne površine 3667 m2, a koja nekretnina odgovara dijelu nekretnine oznake čest. zem. 2155/4 k. o. R. stare izmjere, čest. zem. 9229/2 k. o. R. nove izmjere, zv. ''P.'', u naravi pašnjak, površine 2139 m2, koja nekretnina odgovara dijelu čest. zem. 2155/4 k. o. R. stare izmjere, te čest. zem. 9229/4 k. o. R. nove izmjere, zv. ''P.'', u naravi pašnjak površine 1498 m2, koja nekretnina odgovara dijelu čest. zem. 2155/4 k. o. R. stare izmjere, sve položene u k. o. R. i to za cijelo, pa da je slijedom toga utvrđenja tužitelj ovlašten na temelju te presude, a nakon njezine pravomoćnosti zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na označenim nekretninama, upisom tog prava na svoje ime i to za cijelo, uz istodobno brisanje postojećeg upisa s imena tužene (točka I. izreke), naloženo je tuženoj Općini R. (dalje: tužena) da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.262,50 kn (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužena u kojoj ističe sve zakonom predviđene žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu i presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 2.275,00 kn.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu i zahtijeva naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.875,00 kn.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže opisanim u izreci.

6. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

7. Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito ukazuje žaliteljica. Suprotno žalbenim navodima, izreka presude je razumljiva, presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Suprotno paušalno iznesenim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je, nakon pravilno provedenog postupka, valjanom ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite odluke o predmetu spora. Žalbenim navodima kojima osporava točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, žaliteljica iznosi svoju ocjenu dokaza koja nema uporišta u stanju spisa odnosno rezultatima provedenog dokaznog postupka. Stoga ti žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost bitnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da predmet spora obuhvaća nekretninu oznake kč. br. 9229/1 k. o. R. nove izmjere površine 3667 m2 koja odgovara dijelu nekretnine oznake kč. br. 2155/4 k. o. R. stare izmjere, kč. br. 9229/2 k. o. R. nove izmjere površine 2139 m2 koja odgovara dijelu kč. br. 2155/4 k. o. R. stare izmjere, te kč. br. 9229/4 k. o. R. nove izmjere površine 1498 m2 koja odgovara dijelu kč. br. 2155/4 k. o. R. stare izmjere te da sve navedene čestice imaju ukupnu površinu od 7304 m2,

- da navedene predmetne nekretnine oznake čest. zem. 9229/1, 9229/2 i 9229/4 nove izmjere odgovaraju dijelu čest. zem. 2155/4 stare izmjere,

- da je prema Zapisniku zemljišnoknjižnog odijela prvostupanjskog suda sastavljenom u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. R. poslovni broj Z- 8276/2010/7318 od 8. srpnja 2015., ovdje tužitelj zatražio da se iste upišu kao njegovo vlasništvo tvrdeći da ih je stekao nasljeđivanjem od svojih roditelja i diobom sa braćom i sestrama, a da su iste ograđene još početkom 20. stoljeća od strane njegovog oca Š. L. M. koji ih je od tada držao u posjedu,

- da je taj navod tužitelja na navedenom zapisniku potvrdio povjerenik suda I. J.,

- da je u tom zemljišnoknjižnom postupku upisano pravo vlasništva na navedenim nekretninama u korist ovdje tužene Općine R.,

- da iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. 292 k. o. R. proizlazi da je kč. br. 2155/4 stare izmjere površine 98508 m2 temeljem izvida obavljenih za osnivanje zemljišnika za Općinu R. bila upisana kao vlasništvo Porezne općine R., sve do 1948. kada je upisana kao općenarodna imovina na kojoj je 1949. uknjiženo pravo upravljanja u korist Mjesnog Narodnog odbora,

- da iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. 7318 k. o. R. sa stanjem na dan 1. rujna 2020. proizlazi da su nekretnine oznake kč. br. 9229/1 površine 3667 m2, kč. br. 9229/2 površine 2139 m2 i kč. br. 9229/4 k. o. površine 1498 m2, a koje sve odgovaraju dijelu čest. zem. 2155/4 k. o. R. stare izmjere, na temelju Zapisnika poslovni broj Z-8276/2010/7318 od 8. srpnja 2015. upisane kao vlasništvo Općine R., u cijelosti,

- da iz katastarske evidencije (povijesti posjedovanja) za dio čest. zem. 2155/4 k. o. R. proizlazi da je ta nekretnina od najstarijih podataka kojima se raspolaže za tu katastarsku općinu, a koji datiraju iz 1937., bila evidentirana kao posjed tadašnje Porezne općine R. sve do prve revizije te općine 1955. kada je upisano više suposjednike između kojih i Š. M. (otac tužitelja) na površini od 600 m2, te da takvo stanje ostaje nepromijenjeno do druge revizije 1975. kada se iza smrti Š. M. kao posjednik upisuje njegova udovica M. M., čiji upis egzistira i nadalje u vrijeme izdavanja podataka 9. svibnja 2013.,

- da iz Izvoda iz popisa katastarskih čestica za k. o. R. sa stanjem na dan 9. svibnja 2013. proizlazi da nekretnina oznake kč. br. 2155/4 ima ukupnu površinu od 90838 m2, te da su kao posjednici na jednom manjem dijelu od 6590 m2 upisane fizičke osobe, među kojima i M. M., na ukupno 970 m2, dok da je na ostatku upisana Općina R.,

- da je uviđajem na licu mjesta uz prisutnost vještaka geodetske struke T. Ć. utvrđeno da nekretnina oznake kč. br. 9229/2 u naravi dijelom predstavlja ograđeno dvorište tužitelja, a dijelom neobrađeno zemljište sa stablima hrasta i smreke, zatim da nekretnina oznake kč. br. 9229/1 dijelom u naravi predstavlja maslinik sa starim maslinama, dijelom voćnjak s mladim maslinama i smokvama te dijelom vinograd, dok nekretnina oznake kč. br. 9229/4 u naravi predstavlja neobrađeno zemljište. Nadalje je utvrđeno da sve tri nekretnine čine jedinstvenu cjelinu sa nekretninom kč. br. 9229/3 k. o. R. na kojoj se nalazi kuća tužitelja s pomoćnim objektima, koja je cjelina ograđena suhozidom i u posjedu ovdje tužitelja, s time što se unutar granica posjeda nalaze „podzidi“,

- da iz iskaza svjedoka I. J. (rođ. 1957.), M. M. (rođ. 1939.) i M. M. (rođ. 1953.) proizlazi da je predmet spora bio ograđen suhozidom još dok su oni bili djeca, i to u površini kako je prikazan na skici sudskog uviđaja, a da je isti sagradio tužiteljev otac, da je danas tužiteljev posjed u istim granicama i da tužena isti nikada nije osporavala, da je dio predmeta spora bio u naravi vinograd kojeg da je posadio tužiteljev otac i isti je obrađivao dok su oni bili djeca, dok je preostali dio bio u naravi pašnjak.

10. Na temelju navedenih činjenica, sud prvog stupnja zaključuje da se predmetne nekretnine nalaze u kontinuiranom nesmetanom posjedu tužiteljeve obitelji svakako od 1955.

11. Pozivajući se na izvornu odredbu čl. 388. st 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarima pravima („Narodne novine“, broj 91/96) prema kojoj se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja prije tog dana, budući da je od 1955. do stupanja na snagu navedenog zakona prošlo više od 40 godina, to da su se u konkretnom slučaju stekle zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti na predmetnim nekretninama te da je tužitelj stekao to pravo.

12. Izneseni stav prvostupanjskog suda prihvaća kao pravilan i ovaj drugostupanjski sud.

13. Između stranaka nije bilo sporno da je predmetna nekretnina prije spornog upisa u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga bila upisana kao općenarodna imovina.

14. Na konkretan slučaj s obzirom na izneseni sklop činjenica koje su u provedenom postupku utvrđene, pravilno je sud primijenio izvornu verziju odredbe čl. 388. st. 4. (iz 1996.) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP). Navedena zakonska odredba bila je na snazi od 1. siječnja 1997. pa sve do 14. prosinca 1999. kada je objavljena odluka Ustavnog suda od 17. studenoga 1999. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997, kojom je ista ukinuta, nakon čega se to vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. više nije moglo uračunavati.

15. Budući da je prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj u trenutku stupanja na snagu ZVDSP, tj. 1. siječnja 1997. bio više od četrdeset godina u poštenom i kontinuiranom posjedu predmetne nekretnine, uračunavajući i posjed svojih pravnih prednika, tužitelj je na temelju dosjelosti postao vlasnikom predmetnih nekretnina u trenutku stupanja na snagu tog Zakona.

16. Naime, prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari. Prema stavku 2. tog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog posjedovanja, prema stavku 3. tog članka kojem je posjed barem pošten, protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja dok će prema odredbi stavka 4. tog članka samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i uprave dosjelošću steći pravo vlasništva ukoliko mu je samostalan posjed trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. tog članka.

17. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZVDSP posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (st. 2.), dok je pošten posjed ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (stavak 3.). Prema stavku 5. tog članka posjed se smatra poštenim osim ako se ne dokaže suprotno, dakle poštenje posjeda se pretpostavlja.

18. Temeljem odredbe iz čl. 160. st. 2. ZVDSP u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali predmetnu nekretninu, a koji je posjed imao obilježja propisana odredbom čl. 159. ZVDSP.

19. Odredbom čl. 388. st. 2 ZVDSP propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Ako su rokovi koji su za stjecanje stvarnih prava određeni tim Zakonom počeli teći prije njegovoga stupanja na snagu, dakle prije 1. siječnja 1997., tada oni nastavljaju teći sukladno čl. 388. st. 2. ZVDSP ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ako bi počeo teći u trenutku njegovoga stupanja na snagu (čl. 388. st. 3. ZVDSP).

20. Vezano za navedeno, pravilno sud prvog stupnja ukazuje i na odluku Europskog suda za ljudska prava (T. protiv Republike Hrvatske broj 35298/04) u kojoj je zauzeto stajalište da je tužitelj u tom predmetu kao pošteni posjednik, posjedovanjem nekretnina u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju čl.388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine odnosno da posljedicu ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, posebno kada ne postoje drugi suprotstavljeni interesi. Također treba ukazati i na druge odluke istog suda (R. i drugi protiv Republike Hrvatske broj 37685/10, J. protiv Republike Hrvatske broj 22768/12/10) u kojima je izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe, odnosno da nije odlučno da li je tužba podnesena nakon 17. studenog 1999.

21. Slijedom navedenog, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva u korist ovdje tužitelja je osnovan. Jednako tako osnovan je i tužbeni zahtjev usmjeren na uknjižbu stečenog prava u korist tužitelja, jer tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (čl. 130. st. 1. ZVDSP).

22. Suprotno žalbenim navodima, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj je u provedenom postupku dokazao (čl. 219. st. 1. ZPP) činjenične navode u tužbi odnosno da je u konkretnom slučaju vlasništvo predmetne nekretnine stekao po sili zakona (ex lege) izvanknjižno, dosjelošću. Tužitelj je to pravo stekao u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), sukladno njegovom izvornom tekstu (iz 1996.) u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, a sve u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u navedenim odlukama Europskog suda za ljudska prava.

23. S druge strane, tužena nije tijekom postupka dokazala svoje paušalne navode, koje ponavlja i u žalbi, da posjed tužitelja i njegovih prednika na predmetnoj nekretnini nije imao potrebnu kvalitetu, tj. da nije bio pošten. Razloge koje u pogledu te odlučne okolnosti u obrazloženju pobijane presude iznosi prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Isti su naime argumentirani, kako rezultatima pravilno provedenog dokaznog postupka i pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, tako i pravilnim pravnim pristupom predmetu spora.

24. Pritom je sud prvog stupnja pravilno otklonio materijalno pravne prigovore koje je u postupku istaknula tužena, tj. prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor promašene pasivne legitimacije.

25. Naime, to što je tužitelj u navedenom zemljišnoknjižnom postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga sudjelovao a nije u istom istaknuo prigovor ne znači da tužitelj u ovom parničnom postupku nije ovlašten podnijeti tužbu radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini za koje pravo tvrdi da je stekao po sili zakona. Podnošenje navedenog prigovora, naime, ne predstavlja niti procesnu, a niti materijalno pravnu pretpostavku za podnošenje ovakve vrste tužbe.

26. Pogrešan je, osim toga, pravni stav tužene da je u konkretnom slučaju promašena pasivna legitimacija jer da uz tužbu tužitelj nije dostavio potvrdu da se radi o građevinskom zemljištu. Iz stanja zemljišne knjige, i to u vrijeme zaključenja glavne rasprave koje je stanje relevantno za donošenje zakonite odluke, proizlazi da je tužena upisana kao vlasnica nekretnina koje su predmet ovog spora. Stoga je, s obzirom na narav tužbenog zahtjeva, suprotno žalbenim navodima, pravilno tužba usmjerena protiv tužene kao upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika predmetne nekretnine. S obzirom na takvo stanje u zemljišnoj knjizi nije potrebno uz tužbu priložiti navedenu potvrdu. Pasivna legitimacija tužene u ovoj parnici proizlazi, naime, iz zemljišnoknjižnog stanja predmetne nekretnine.

27. I odluka o parničnom trošku je zakonita i pravilna, kako po osnovu tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP) s time da žaliteljica pobijanu odluku u tom dijelu niti ne osporava konkretnim žalbenim prigovorima.

28. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužene je trebalo kao neosnovanu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

29. Odluka o žalbenom trošku pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP. Tužena u smislu navedenih zakonskih odredaba nema pravo na nadoknadu žalbenog troška, budući sa žalbom nije uspjela dok tužitelj nema pravo na naknadu troška sastava odgovora na žalbu kojeg je zahtijevao, budući se radi o nepotrebnom trošku (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 20. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak, v.r.