Poslovni broj: 62 P-821/2021-17

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europska avenija 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja I. K., OIB:… iz B., J. R. ... zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku iz B., protiv tuženika P. B. Z. d.d., OIB:…, Z., R. … …, zastupanog po punomoćnici S. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i partneri, Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. ožujka 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika I. K., odvjetnika iz V., na ročištu za donošenje i objavu presude 20. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj …., sklopljenog dana 14.03.2007. godine između tužitelja K. I. i tuženika P. B. Z. d.d., koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. D. pod brojem OV-3856/07 dana 15.03.2007. godine, a čl. 1. glasi: „… iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od … CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“, u čl. 4.1. glasi: „Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke“, u čl. 4.2. glasi: „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom

proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“, u čl. 6.2. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne lista Banke važeće na dan plaćanja…“ te „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“, u točki 11.8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se, na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune…“, u točki 12.9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

II. Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., Z., R. … …… OIB:…, isplatiti tužitelju I. K., B., J. R. …, OIB:…, novčanu tražbinu u iznosu od 13.539,18 kn (trinaesttisućapetstotridesetdevetkunaiosamnaestlipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2008.godine po stopi od 15%, od 1.8.2008.godine do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana i to na:

- iznos od 33,77 kn s danom dospijeća 31. listopada 2008. godine,

- iznos od 41,48 kn s danom dospijeća 31. prosinca 2008. godine,

- iznos od 54,30 kn s danom dospijeća 31. siječnja 2009. godine,

- iznos od 60,85 kn s danom dospijeća 28. veljače 2009. godine,

- iznos od 46,92 kn s danom dospijeća 31. ožujka 2009. godine,

- iznos od 51,01 kn s danom dospijeća 30. travnja 2009. godine,

- iznos od 32,36 kn s danom dospijeća 31. svibnja 2009. godine,

- iznos od 16,63 kn s danom dospijeća 30. lipnja 2009. godine,

- iznos od 22,16 kn s danom dospijeća 31. srpnja 2009. godine,

- iznos od 33,83 kn s danom dospijeća 31. kolovoza 2009. godine,

- iznos od 34,40 kn s danom dospijeća 30. rujna 2009. godine,

- iznos od 26,50 kn s danom dospijeća 31. listopada 2009. godine,

- iznos od 46,18 kn s danom dospijeća 30. studeni 2009. godine,

- iznos od 61,07 kn s danom dospijeća 31. prosinca 2009. godine,

- iznos od 84,02 kn s danom dospijeća 31. siječnja 2010. godine,

- iznos od 80,35 kn s danom dospijeća 28. veljače 2010. godine,

- iznos od 109,60 kn s danom dospijeća 31. ožujka 2010. godine,

- iznos od 105,51 kn s danom dospijeća 30. travnja 2010. godine,

- iznos od 119,97 kn s danom dospijeća 31. svibnja 2010. godine,

- iznos od 205,27 kn s danom dospijeća 30. lipnja 2010. godine,

- iznos od 189,56 kn s danom dospijeća 31. srpnja 2010. godine,

- iznos od 239,84 kn s danom dospijeća 31. kolovoza 2010. godine,

- iznos od 226,54 kn s danom dospijeća 30. rujna 2010. godine,

- iznos od 195,83 kn s danom dospijeća 31. listopada 2010. godine,

- iznos od 11.421,23 kn s danom dospijeća 25. studenim 2010. godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine u preostalom iznosu od 4.786,59 kn, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.385,00 kn (pettisućatristoosamdesetpetkuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude 20. travnja 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 14. ožujka 2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj …, koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. D. iz O. pod poslovnim brojem OV-3856/07 dana 15. ožujka 2007., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.073,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, odnosno 7 godina. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti (1.151,42 kn) povećavali naspram početnog plana otplate. Naime, pored iznosa glavnice od 18.073,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva, te koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,10 % godišnje. Porastom kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate anuiteta, početno ugovoreni iznos od oko 1.151,42 kn je tijekom otplate kredita porastao do oko 1.530,71 kn mjesečno. Predmetni ugovor je 24.11.2010. prijevremeno otplaćen u cijelosti.

Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. god. u točki II., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Z. poslovni broj Pž-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13.06.2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nakon toga je 30.01.2020. Vrhovni sud RH na svojoj sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2, prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na ime ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I-tuženik Z. b. d.d., u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca (sukladno čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača – NN 79/07, 125/07 i 79/09, a sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača – NN-41/14 i 110/15), tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08 i 125/11), prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, sve to u svezi i sa čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Tužitelj se poziva i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, odredbom čl. 6.st.3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je i to kako je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu, odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti. Budući da tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem, kao ni kompletnom dokumentacijom vezanom za predmetni ugovor o kreditu, bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj banka mora vratiti, isti ne može određeno postaviti tužbeni zahtjev s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, već će to moći učiniti tek nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke.

Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude u točki I. i obveže tuženika na isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba, s tim da u tužbi samo okvirno navodi iznos od 15.000,00 kn, dok će tužbeni zahtjev za isplatu naknadno specificirati sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP-a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

2. Podneskom od 04. veljače 2022. (list 70-72 spisa), tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja po sudskom vještaku L. B. specificirao tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 18.325,77 kn po osnovi preplaćenih iznosa kamata i iznosa razlike nastale zbog promjene tečaja CHF, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate te predložio da sud obveže tuženika na naknadu troška ovog parničnog postupka.

3. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 27-41 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Naime, tuženik prigovora da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao postojati isplatom kredita. Odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača /09. propisano je da interes za podizanje tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti.

Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, tuženik smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz naprijed navedene presude VTS-a broj Pž- 7129/13 pravno irelevantno.

U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, tuženik navodi da je smisao zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl.21. istog Zakona. Tuženik ističe da niti jednom odredbom trenutno važećih zakona koji su primjenjivi na konkretan slučaj (ZOO, ZPK) valutna klauzula nije zabranjena. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika, odraz je stvarne volje ugovornih strana, te ima snagu javnobilježničkog akta. Prema stavu tuženika, tužitelju su bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Tuženik ističe da je potrošač / korisnik kredita poslovno sposobna osoba te je prije zaključenja ugovora od tuženika dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, što je i potvrdila potpisom ugovora, a isti ugovor joj je dodatno bio pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

Nadalje, tuženik u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom sudskog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača navodi da su i sami sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, a i sama HNB je iznijela stav da "građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope". Između stranaka je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je to bila njihova volja pa se ne može prihvatiti stav tužitelja kao da se u konkretnom slučaju radi o fiksnoj kamatnoj stopi koja je početno ugovorena. Prema mišljenju tuženika, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijena kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Odredbom čl.26. st.1. Zakona o obveznim odnosima izričito se dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope pa stoga ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti "protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle, ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl.26. st.3. istog Zakona predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl.26. st.3. ZOO-a očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena, jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.

Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013 uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01. siječnja 2014. godine. Dakle, od 01. siječnja 2014. kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija na razdoblje prije 01. siječnja 2014. je nedopustivo i nezakonito.

Tuženik se poziva na čl. 3. 6. Općih uvjeta, u kojima jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente. Nadalje, tuženik navodi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive pa se tako pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: "davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom."…, ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o… "proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koji prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;" (2./ točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o tako opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće kod ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope, javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta.

Tuženik smatra da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se ista primjenjuje i na konkretni kredit te nadalje pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude, a niti proizlazi iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača te Direktive EU 93/13, prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu, bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu.

Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13, po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.

Nadalje, tuženik ostaje kod stava da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i da ista ne može biti ništetna te da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, kao i da ni jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a volja stranaka u konkretnom slučaju je bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Tuženik smatra da je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima Hrvatskog pravnog poretka i da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj nastoji imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjana kamatne stope.

Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja te predlaže da sud tužbu odbije kao neosnovanu, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

4. U dokaznom postupku sud je: izvršio uvid u pregled uplata po kreditu da dan 9.2.2021. na listu 6-7, pročitao ugovor o kreditu od 14.ožujka 2007. na listu 8-12 spisa. Izvršen je uvid u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope na listu 13-14, u ovjeru ugovora o kreditu po javnom bilježniku na listu 15, pročitan je zahtjev klijenta za definitivnu otplatu kredita i izračun za prijevremenu otplatu kredita na dan 24.11.2010. i potvrda o prijevremenoj otplati kredita i obavijest tuženika tužitelju o konačnoj otplati kredita, sve na listu 18-22 spisa. Pročitan je odgovor na tužbu tuženika na listu 27-41 spisa. Provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i pročitan nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka L. B., F. j.d.o.o. za usluge B. na listu 50-57 spisa te izvršen uvid u plan otplate na listu 59-60 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 13. siječnja 2022. na listu 65-67 spisa i očitovanje vještaka na podnesak tuženika na listu 68-69 te podnesak tužitelja od 4. veljače 2022. na listu 70-72 kojim uređuje tužbeni zahtjev. Pročitan je podnesak tuženika od 16. veljače 2022. na listu 73-74 spisa.

5. Sud je na pripremnom ročištu od 23. studenog 2021. odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje osobnog bankara, koji nije niti predložen imenom i prezimenom u odgovoru na tužbu, kao nepotreban i odugovlačeći, jer je sud vezan u ovom predmetu za utvrđenja iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, a što je sukladno i stavu Vrhovnog suda RH te imajući u vidu da je nelogično i neživotno da bi se osobni bankar sjećao svih okolnosti vezanih za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, obzirom da je isti sklopljen 14. ožujka 2007.g.

6. Na istom ročištu također je odbijen dokazni prijedlog tuženika da se financijsko-knjigovodstveno vještačenje provede na način da vještak utvrdi razliku između početno ugovorene kamatne stope i kasnijih promjena kamatne stope primjenom objektivnih kriterija koji su u utuženom razdoblju utjecali na promjenu kamatne stope po kreditu, kao nepotreban i odugovlačeći, te neodređeno postavljen, a istim se ne bi utvrdile odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari za konkretan ugovor o kreditu.

7. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

-da su tužitelj i tuženik 14. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj …, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 18.073,24 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 8-12 spisa);

-da je predmetni kredit odobren za kupnju vozila;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa 5,10 % godišnje te je člankom 4. ugovoreno da banka može promijeniti visinu kamatne stope prema odluci Banke,

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala odlukama tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo;

-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 24. studenog 2010.;

- da kredit nije konvertiran.

8. Među strankama je sporno je li osnovan tuženikov prigovor zastare te ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, obzirom da je isplatom kredita u cijelosti među strankama prestao ugovorni odnos. Sporno je također jesu li ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

10. U ovoj pravnoj stvari je od odlučnog značaja utvrditi je li osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik, kao i prigovor tuženika vezano za nedostatak pravnog interesa tužitelju za podnošenje tužbe, jer je ugovorni odnos između stranaka prestao otplatom kredita u cijelosti.

11. Vezano za tuženikov prigovor zastare, sud je utvrdio da je isti djelomično osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

12. Primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 22. srpnja 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je protekao zastarni rok od pet godina za podnošenje tužbe vezano za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije protekao zastarni rok od pet godina. Naime, ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u kolektivnom sporu utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

13. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto je stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15. Dakle, primjenom navedenih odredba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je po pravomoćnom okončanju spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka (dana 14. lipnja 2014.), a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 22. srpnja 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.

16. Također nije osnovan niti prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, kao i isplatu preplaćenog iznosa po osnovi predmetnog kredita, a koji je iznos nedvojbeno utvrđen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu na način da je vještačenjem utvrđena razlika između iznosa koji je tužitelj stvarno plaćao tuženiku temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te obračuna dobivenog temeljem početne kamatne stope i tečaja CHF-a u odnosu na kunu na dan korištenja kredita.

17. Sud je stava da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe bez obzira na činjenicu što je otplatio predmetni kredit s danom 24. studenog 2010. obzirom da je s tuženikom sklopio isti ugovor 14. ožujka 2007., dakle u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. Za napomenuti je i da prema praksi Suda Europske Unije proizlazi da za pojam „potrošača“ nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, primjerice ispunjenjem. Naime, korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača, iako je ugovor prestao (ispunjenjem).

18. Nadalje, odredbom članka 502.c. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, s općim zastarnim rokom od pet godina, zbog čega je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem ništetnih odredbi stekao. 20. Naime, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužiteljica poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, povrijedio u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke).

21. Dakle, u ovom predmetu je sud vezan temeljem čl.502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na isto.

22. Iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

23. Odredbom čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ovakva ugovorna odredba u dijelu u kojem je tužitelj pobija je ništetna, jer je suprotna čl.6. istog Zakona, odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, koji propisuje da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku. Dakle, tuženik je ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezivanjem HRK uz CHF povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

24. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, doveden u neravnopravan položaj. Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljia, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

25. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st.4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati. Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.

26. Prema odredbi čl.82. naprijed citiranog Zakona o zaštiti potrošača ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. istog Zakon propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

27. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

28. Tužitelj se u tužbi i tijekom postupka osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., jer je istom odlukom, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih, i tužena P. B. Z. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima Banke, te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, niti su potrošači u cijelosti informirali o navedenom, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, radi čega proizlazi da su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

29. Naprijed citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

30. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

31. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

32. Iz naprijed citirane odluke Vrhovnog suda RH proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

33. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

34. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje obvezuje i ovaj sud, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

35. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

36. Nadalje, prema odredbi čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa…. vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjiva zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplatne kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 11. b. ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita." Međutim, u konkretnom slučaju je kredit u cijelosti otplaćen pa isti nije konvertiran.

37. Prema Direktivi vijeća 93/13/EEZ - čl. 5. - u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

38. U konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bio upoznat s jasnim i egzaktnim parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa, niti je bio adekvatno upozoren na posljedice, odnosno visinu rizika koji preuzima ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF. Za napomenuti je da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj, kao potrošač, imao utjecaj na sadržaj istih, već mu je odredbama predmetnog ugovora o kreditu nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom, za tužitelja kao potrošača je nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa tuženiku temeljem takve odredbe, ukoliko zahtjev za isplatu nije u zastari. Naime, pravo na utvrđenje ništetnosti odredaba ne zastarijeva, ali zahtjev za isplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba treba cijeniti vezano za pitanje zastare sukladno stavu Vrhovnog suda RH, kako je naprijed u obrazloženju konstatirano.

Naime, kako je predmetna tužba podnesena ovom sudu 22. srpnja 2021., protekao je zastarni rok od 5 godina, računajući od pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača (13. lipnja 2014.) pa tužitelju, obzirom da je tuženik istakao prigovor zastare, ne pripada pravo na isplatu utuženog iznosa po osnovi ništenih odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već mu pripada samo pravo na isplatu zbog nepoštenih i ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu zbog valutne klauzule.

39. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku L. B. (F. j.d.o.o.), koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke.

40. Naime, prema financijsko knjigovodstvenom nalazu vještaka proizlazi da je tužitelj 14.03.2007. godine, kao korisnik kredita sklopio sa tuženom kao davateljem kredita – bankom Ugovor o kreditu broj …. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 18.073,24 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,10% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita, a obzirom da je tužena u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužitelja mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da mu tužena isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platio temeljem mijenjanih kamatnih stopa. Tužitelj također zahtijeva i povrat tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke.

Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je kako slijedi: od 16. ožujka 2007. do 31. srpnja 2007. iznosila je 5,10%; od 1. kolovoza 2007. do 31. siječnja 2008. iznosila je 6,10%, od 1. veljače 2008. do 25. studenog 2010. iznosila je 7,45%.

Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 989,87 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 4.786,59 HRK.

Zadatak vještaka je također izračunati preplaćene razlike koje je tužitelj platio po ugovorenom kreditu, a koje su nastale radi razlike u početnom tečaju za CHF koji je važio na dan isplate kredita i svakog daljnjeg povećanja tečaja za CHF tijekom otplate kredita, budući da je tužitelj sa tuženom zaključio ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a koja odredba o valutnoj klauzuli je proglašena ništetnom. Stoga je vještak izvršio izračun ukupno više plaćenih iznosa koje je tužitelj platio tuženoj, u odnosu na prvobitno ugovoreni anuitet uz ugovorenu kamatnu stopu i prema tečaju za valutu CHF na dan isplate kredita. Od tako izračunatih ukupno više plaćenih mjesečnih iznosa (kolona 7) vještak je oduzeo ranije izračunate preplate po osnovi povećanja kamatnih stopa (kolona 8), kako bi dobila preplaćene iznose temeljem razlika u tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na važeći tečaj za CHF na dan isplate kredita (kolona 9). Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,10 % anuitet je iznosio 256,30 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 16.03.2006. godine od 4,560119, iznosi 1.168,76 HRK. Datum isplate kredita vještak je utvrdio iz naknadno dostavljenog plana otplate.

Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjene važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 12.484,72 HRK. U mjesecima u kojima je razlika anuiteta negativna, tužitelj je platio manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je tečaj za CHF na dan dospijeća istog anuiteta bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita. Negativne stavke iznose ukupno 1.054,46 HRK. Obzirom da tužitelj u tužbenom zahtjevu potražuje preplaćene iznose nastale temeljem porasta kamatne stope i povećanja tečaja za CHF, ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj preplatio anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, ukupno preplaćeni anuiteti po osnovi tečajne razlike bi iznosili 13.539,18 HRK.

Dakle, prema zaključku vještaka proizlazi da je tužitelj u promatranom periodu sukladno ugovoru o kreditu zaključenom s tuženikom platio više u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to: po osnovi promjene kamatnih stopa 4.786,59 kn, a po osnovi tečajne razlike 13.539,18 kn, odnosno ukupno: 18.325,77 kn.

41. Tuženik je u podnesku od 13. siječnja 2022. (list 65-67) prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, jer smatra da je izračun vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj te da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda RH, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što ne proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu, jer je volja stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, tuženik ponavlja već ranije istaknute navode tijekom postupka da je kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, pa da takvo ponašanje tuženika nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Radi navedenog, tuženik smatra da je vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari, već predlaže da se provede dopunsko vještačenje na način da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.

42. Vještak L. B. se pisano očitovala (list 68-69) na primjedbe iz podneska tuženika, navodeći da tuženik predlaže da se izvrši dopuna vještačenja, te da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu kojega je tužitelj zaključio sa tuženikom, nisu navedeni uvjeti, niti parametri koji utječu na promjenjivost kamatne stope, a bez definiranja istih nije moguće kako to predlaže tuženik, izračunati koliko je kretanje parametara, uzimajući u obzir objektivne kriterije utjecalo na promjenu visine kamatne stope u periodu otplate kredita. Ugovorom o kreditu nije ugovoren niti jedan parametar uz koji bi bila vezana promjena kamatne stope, nego je navedeno da se kamatna stopa mijenja sukladno odluci Banke. Ukoliko je potrebno bilo što izračunati vještaku bi trebalo jasno definirati koje kriterije treba uzeti u obzir, odnosno navesti koje je kriterije tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna visine kamatne stope. Također treba definirati sa kojim učešćem (postotkom) koji od kriterija utječe na promjenu visine kamatne stope, jer nisu svi kriteriji od jednakog utjecaja na formiranje cijene kredita. Ima više kriterija koji bi eventualno mogli utjecati na promjenu kamatnih stopa. Kako bi se utvrdila realna kamatna stopa uključujući sve utjecaje na tržištu kapitala, kako to navodi tuženik, trebalo bi provesti makroekonomsku analizu, koja nije predmetom ovoga vještačenja. Parametri koji određuju cijenu kredita su: vlastiti troškovi pribave novčanih sredstava, troškovi poslovanja banke, rizik naplate kredita, a koji opet ovisi o kreditnoj sposobnosti klijenta, vrsti kredita, roku otplate, instrumentima osiguranja kredita itd. Utjecaj na cijenu kredita imaju i uvjeti konkurencije na tržištu, stopa inflacije, kreditni rejting zemlje, ponuda i potražnja za likvidnim sredstvima na tržištu, kriza itd., a također i sama diskrecijska ocjena banke. Stoga se ne može udovoljiti zahtjevu tuženika za izračunom kamatne stope bez jasno definiranih kriterija i parametara, jer parametri temeljem kojih su mijenjane kamatne stope nisu definirani, a niti ugovoreni. Svi ostali navodi i primjedbe tuženika pravne su prirode pa se na iste vještak nije mogao očitovati te je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja od 10.12.2021. godine.

43. Tuženik u podnesku od 16. veljače 2022. ostaje kod dokaznog prijedloga da bi zadatak vještaka trebao biti utvrditi kolika bi bila realna kamatna stopa ako se uzme u obzir da su na visinu kamatne stope utjecali sljedeći kriteriji: osnovna cijena izvora sredstava, regulatorni troškovi, kreditni rizik klijenta te operativni troškovi i marža banke. Pri tome tuženik smatra da vještak treba na temelju javno dostupnih podataka izračunati koliko je kretanje parametara, uzimajući u obzir objektivne kriterije, utjecalo na promjenu visine kamatne stope u periodu otplate pa stoga predlaže dopunu vještačenja.

44. Sud je na glavnoj raspravi 11. ožujka 2022. odbio dokazni prijedlog tuženika za dopunu vještačenja kako to predlaže tuženik u podnesku od 13. siječnja 2022. i 16. veljače 2022. kao nepotreban i odugovlačeći, a isti dokazni prijedlog tuženika je već odbijen i na pripremnom ročištu od 23. studenog 2021. prije zaključenja prethodnog postupka, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice vezano za konkretan ugovor o kreditu. Napominje se da je i iz očitovanja vještaka na podnesak tuženika razvidno da se ne može udovoljiti zahtjevu tuženika za izračunom kamatne stope bez jasno definiranih kriterija i parametara, budući da u samom ugovoru o kreditu nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri temeljem kojih su mijenjane kamatne stope.

45. Sud prihvaća u cijelosti izračun vještaka kao stručan i nepristran, a navodi tuženika da je pogrešno uzeta u obzir početna kamatna stopa i tečaj kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ukazuju se neosnovanim, jer tužitelj svojim zahtjevom ne ide u smjeru namjere ugovaranja fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja, već se promjenjiva kamatna stopa koja mora biti jasno određena vezuje za navod promjenjiva samo u odnosu na odluku banke, ali ne i time da se radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi. Upravo je prvotno ugovorena kamatna stopa bila jedina određena i razumljiva tužitelju, dok tužitelj nije mogao ni na koji način predvidjeti buduće visine kamatne stope, koje su se mijenjale jednostranim odlukama tuženika.

46. Nakon što je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186. b ZPP-a, odnosno nakon što je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, tuženik se protivio i tako postavljenom tužbenom zahtjevu te se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

Međutim, sud je dopustio preinaku tužbe kao u podnesku tužitelja od 4. veljače 2022., jer je to svrhovito za konačno rješenje odnosa među strankama te iz razloga što tužitelj ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da točno i određeno specificira tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Pored toga, i Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da je u ovakvim predmetima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

47. Slijedom svega iznijetoga, sud je u cijelosti usvojio tužbu i tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništetnosti dijela odredaba ugovora o kreditu od 14. ožujka 2007., i to čl. 1., čl. 4.1., 4.2., čl. 6.st.2., čl. 11.8. i čl. 12.9, a kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i dijelovi ugovornih odredbi o ugovornoj kamati, kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi tečajne razlike u iznosu od ukupno 13.539,18 kn sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos, kako je pobliže naznačeno u izreci ove presude, a koji je iznos utvrđen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Naime, prema nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka L. B. utvrđeno je da je tužitelj radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjene važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 13.539,18 kn. U preostalom dijelu sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kao neosnovan, jer je nastupila zastara za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koju je preplatu vještak izračunao u iznosu od 4.786,59 kn.

48. Pored povrata preplaćenih iznosa tužitelju je na svaki pojedini preplaćeni iznos dosuđena i zatezna kamata od dana kada je plaćan mjesečni anuitet pa do isplate, jer je tuženik - kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjestan stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada je tužitelj plaćao mjesečne anuitete. Dakle, tužitelju je na dosuđeni iznos priznata zakonska zatezna kamata primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

49. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao. 50. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl.154. st.2. i čl.155. Zakona o parničnom postupku.

51. Tužitelj potražuje trošak postupka kako slijedi: za sastav tužbe iznos do 1.000,00 kn, zastupanje na pripremnom ročištu od 23. studenog 2021. iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na glavnoj raspravi od 20. travnja 2021. iznos od 1.000,00 kn, trošak PDV u iznosu od 750,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 250,00 kn, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 250,00 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, tako da sveukupni trošak tužitelja iznosi 6.750,00 kn. Naime, tužitelj je djelomično uspio u ovom sporu, i to glede osnove tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela odredaba ugovora o kreditu sa 100%, a glede visine (od ukupno zatraženog iznosa 18.325,77 kn uspio je s iznosom od 13.539,18 kn) uspio je sa 74%. Dakle, ukupan uspjeh tužitelja glede osnove i visine je 87%, dok je uspjeh tuženika ukupno 13% (glede osnove tuženik nije uspio osporiti tužbeni zahtjev pa je njegov uspjeh 0%, a glede visine tužbenog zahtjeva tuženik je uspio osporiti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.786,59 kn, što predstavlja 13%).

52. Tuženik potražuje trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku kako slijedi: za sastav odgovora na tužbu iznos od 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištu od 23. studenog 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, za sastav podneska od 13. siječnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn, sastav podneska od 16. veljače 2022. u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanje na ročištu od 11. ožujka 2022. u iznosu od 1.000,00 kn te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, odnosno ukupno 5.500,00 kn, a sve uvećano za PDV 25% u iznosu od 1.375,00 kn, što sveukupno iznosi 6.875,00 kn, a na koji iznos tuženik potražuje i zateznu kamatu od dana donošenja presude do isplate.

53. Troškovnik punomoćnika tužitelja je zatražen sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

54. Sud nije priznao tuženiku zatraženi trošak za zastupanje po punomoćniku za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, jer sud presudom odlučuje samo o troškovima koji su nastali do zaključenja glavne rasprave, te je neizvjesno da li će tuženiku ovaj trošak uopće nastati. Kako tuženiku nije priznat trošak pristupa na ročište po punomoćniku (o kojem će sud naknadno odlučiti ako tuženik punomoćnik pristupi na ročište i zatraži taj trošak), valjalo je umanjiti i zatraženi iznos PDV-a s iznosa od 1.375,00 kn na iznos od 1.250,00 kn, tako da ukupan trošak tuženika koji je bio nužan i opravdan iznosi 6.250,00 kn. Pri odluci o trošku sud nije uzeo u obzir sudsku pristojbu na odgovor na tužbu koja je zatražena "prema odluci suda", jer ovaj trošak tuženiku još nije niti nastao, već obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje tek po pravomoćnom okončanju parničnog postupka, a visina pristojbe ovisi o uspjehu tuženika u parnici.

55. Dakle, kako je tužitelj uspio s ukupno 87% (glede osnove i visine), valjalo mu je priznati u cijelosti samo trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, jer je ovaj trošak bio neophodan neovisno o uspjehu u parnici, dok su ostali troškovi tuženika za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i trošak sudskih pristojbi priznati u iznosu od 3.697,50 kn, razmjerno uspjehu u parnici, budući to predstavlja 87% od ostalih zatraženih troškova, kako je opisano pod točkom 50. obrazloženja ove presude. Kad se zbroji trošak vještačenja i ostali troškovi tužitelja (87%) dobije se iznos od ukupno 6.197,50 kn.

Ovaj trošak tužitelja treba manjiti za troškove koji su priznati tuženiku razmjerno njegovom uspjehu u ovoj parici od 13% (6.197,50 kn – 812,50 kn = 5.385,00 kn) te se dobije iznos od 5.385,00 kn, koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju obzirom na uspjeh u parnici.

56. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka iznad dosuđenog sud je odbio kao neosnovan, jer je previsoko postavljen.

U Valpovu 20. travnja 2022.

Sutkinja

Tatjana Varžić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužiteljice,

2.Punomoćniku tuženika.