Poslovni broj: Usž-802/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. P. iz V., koju zastupa opunomoćenik H. P., odvjetnik u odvjetničkom društvu P. i dr. d.o.o., V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 UsI-87/20-7 od 31. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 9 UsI- 87/20-7 od 31. prosinca 2021. i sudi:
Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410- 20/17-01/2076, urbroj: 513-04-19-2 od 17. listopada 2019. i porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave za poreze građana, klasa: UP/I-410-20/2015-001/05155, urbroj: 513-007-24-10-2017-0006 od 12. travnja 2017. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dostave ovog rješenja tužiteljici nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 10.156,25 kn (slovima: deset tisuća sto pedeset šest kuna i dvadeset pet lipa).
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-20/17-01/2076, urbroj: 513-04-19-2 od 17. listopada 2019. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave za poreze građana, klasa: UP/I-410- 20/2015-001/05155, urbroj: 513-007-24-10-2017-006 od 12. travnja 2017. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika od 17. listopada 2019. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 12. travnja 2017., kojim je tužiteljici utvrđen porez na promet nekretnina (po stopi 5%) u iznosu od 36.426,14 kn, na utvrđenu osnovicu od 728.522,89 kn.
3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava, tj. zbog svih razloga propisanih u članku 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
4. Nastavno u žalbi pobliže navodi kronologiju događaja i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da u predmetnom slučaju nije pravilno utvrđena porezna osnovica, jer iako je prihvaćena ukupna cijena navedene u kupoprodajnom ugovoru, iznos se odnosi i na pokretnine, zbog čega je taj iznos trebalo odbiti od ukupno iskazane cijene, da bi se pravilno utvrdila cijena nekretnine navedene u ugovoru.
5. Tužiteljica dalje u žalbi pobliže navodi da su cijena nekretnine, kao i cijena pokretnih stvari u ispravi o stjecanju navedene u ukupnom iznosu, a što je tijekom upravnog postupka propušteno utvrditi i time su javnopravna tijela postupila protivno odredbama članka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine", 69/97., 26/00., 127/00., 153/02. i 22/11. – dalje: ZPPN) jer su vrijednost nekretnine trebala utvrditi procjenom. Dalje navodi da je pogrešna primjena relevantnih zakonskih odredbi dovela i do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a svi učinjeni propusti i do donošenja nezakonite odluke. Dodaje da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 9. stavka 3. ZPPN-a, već je porezno tijelo bilo dužno poreznu osnovicu utvrditi da drugačiji način, tj. tržišnu vrijednost nekretnine utvrditi sukladno članku 9. stavku 5. ZPPN-a na temelju procjene, koja nije izvršena. Stoga tužiteljica smatra da nije proveden odgovarajući postupak prethodno donošenju rješenja kojim joj je utvrđena porezna obveza. Smatra da je prvostupanjski sud prihvatio zaključke i stajališta upravnih tijela, iako za to nije bilo uporišta u mjerodavnim zakonskim odredbama niti u podacima spisa predmeta.
6. Zaključuje da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev i potvrdio tuženikovo rješenje, iako tijekom upravnog postupka, a ni tijekom upravnog spora nije na odgovarajući način utvrđena tržišna vrijednost predmetne nekretnine, tj. porezna osnovica, a time niti visina porezne obveze.
7. Predlaže da ovaj Sud u skladu s člankom 74. stavkom 2. ZUS-a usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu, a nakon što otkloni nedostatke presudom riješi o predmetnoj stvari uz uvažavanje žalbenih navoda. Tužiteljica traži i naknadu troškova upravnog spora, a i žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.
8. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
9. Žalba je osnovana.
10. Ispitivanjem zakonitosti pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
11. Prvostupanjski sud je ocijenio da je osporena odluka tuženika donesena u pravilno provedenom upravnom postupku te na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tj. da činjenice bitne za donošenje odluke nisu sporne, zbog čega je presudu donio bez prethodno održane rasprave, pozivom na odredbu članka 36. stavak 1. točku 4. ZUS-a.
12. Naime, u konkretnom slučaju bilo je sporno pravno pitanje da li pojam nekretnine u sebi obuhvaća isključivo nekretninu, u konkretnom slučaju stan ili obuhvaća i pokretnine koje se nalaze u tom stanu. Prvostupanjski sud je poreznu osnovicu prihvatio pravilno utvrđenom, koju je porezno tijelo utvrdilo na temelju isprave o stjecanju (kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 27. studenoga 2014. između tužiteljice kao kupca i B. Š. kao prodavatelja). U navedenom ugovoru, u članku 3. utvrđena je kupoprodajna cijena u ukupnom iznosu od 95.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a odnosi se na cijenu nekretnina iz članka 1. Ugovora i pokretnina iz članka 2. Ugovora. Dakle, iz ugovorene cijene ne proizlazi da je posebno utvrđena cijena nekretnina, a posebno pokretnina navedenih u članku 2. Ugovora.
13. Članak 4. stavak 1. ZPPN-a, propisuje da je predmet oporezivanja promet nekretnina. Daljnjom odredbom članka 9. ZPPN-a, propisano je da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze, a da se pod tržišnom vrijednosti nekretnine podrazumijeva cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze. Sukladno stavcima 1. i 2. članka 9. stavak 3. ZPPN-a propisano je da Porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu te da je Porezna uprava ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine ako je ukupan iznos naknade iz stavka 3. i 4. tog članka manji od cijena koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, sukladno stavku 5.
14. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud pravilnim prihvatio utvrđenje porezne osnovice u ukupnom iznosu navedenom u ispravi o stjecanju, uvažavajući pri tome da se utvrđena cijena odnosi i na pokretnine koje se nalaze u stanu koji je predmet kupoprodaje.
15. Takvom stajalištu tužiteljica u žalbi izričito prigovara, ističući da je u konkretnom slučaju predmet oporezivanja promet nekretnina, a ne i pokretnina.
16. Navedeni žalbeni prigovor ovaj Sud ocjenjuje osnovanim, a zaključke poreznih tijela vezano uz utvrđenje porezne osnovice, koje je prihvatio i prvostupanjski sud, ovaj Sud ne prihvaća iz niže navedenih razloga u ovoj presudi.
17. Naime, u smislu odredbi mjerodavnog prava, u predmetnom slučaju odredbi ZPPN-a, predmet oporezivanja je promet nekretnina, a pobliže se definirana i što se smatra nekretninom.
18. Također je, odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.) jasno definirano što se smatra nekretninom, a što pokretninom, sukladno članku 2. stavku 3. i 4.
19. Iz sadržaja ugovora, koji je u konkretnom slučaju isprava o stjecanju, proizlazi da su nekretnine koje je tužiteljica stekla u vlasništvo posebno navedene kao predmet kupoprodaje, a zasebno pokretnine, koje su točno definirane u ugovoru i zasebno popisane u članku 2. Ugovora. Kupoprodajna cijena je u ugovoru utvrđena u ukupnom iznosu od 95.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koja se odnosi na nekretnine iz članka 1. i pokretnine iz članka 2. Ugovora.
20. Sukladno naprijed navedenom, ovaj Sud ocjenjuje osnovanim prigovor tužiteljice da je porezno tijelo pogrešno utvrdilo poreznu osnovicu poreza na promet nekretnina, jer je kao vrijednost nekretnine koja je u konkretnom slučaju predmet oporezivanja prihvatila iskazanu cijenu iz isprave o stjecanju, koja uključuje i cijenu pokretnina, koje je kupila tužiteljica zajedno sa nekretninom. Dakle, a kako ugovoreni iznos obuhvaća i cijenu pokretnina, pobliže naznačenih u ugovoru, osnovano navodi tužiteljica da je bilo potrebno procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine koja je predmet oporezivanja, a ne kao poreznu osnovicu prihvatiti cijenu navedenu u ispravi o stjecanju, kojom su osim nekretnina, stečene i pokretne stvari.
21. Slijedom navedenog, a zbog pogrešno načina utvrđenja porezna osnovice, pogrešno je utvrđena i visina porezne obveze za stjecanje nekretnina, utvrđene prvostupanjskim rješenjem. Za takav način utvrđenja porezne osnovice, koji su prihvatili i tuženik te prvostupanjski sud, nije bilo uporišta u odredbama mjerodavnog propisa. Stoga je, uslijed pogrešne primjene materijalnog prava došlo i do pogrešno utvrđenih bitnih činjenica, jer je na temelju pogrešno utvrđene porezne osnovice tužiteljici pogrešno utvrđena i visina porezne obveze.
22. Slijedom navedenog je, na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a valjalo poništiti pobijanu presudu, tuženikovo rješenje i prvostupanjsko rješenje, što je tužiteljica u tužbenom zahtjevu i tražila. Također je ovaj Sud ocijenio da postoje razlozi da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, koji će u nastavku postupka na odgovarajući način utvrditi bitne činjenice koje će biti zakonita osnova za donošenje pravilne odluke o predmetnoj stvari.
23. S obzirom na uspjeh u sporu, tužiteljici je na temelju odredbe članka 79. stavaka 4. ZUS-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) dosuđen trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav tužbe i podneska od 27. travnja 2020., za svaku radnju u iznosu od 3.125,00 kuna i za sastav žalbe iznos od 3.906,25 kuna, ukupno iznos od 10.156,25 kuna.
U Zagrebu 20. travnja 2022.
Predsjednik vijeća
Ante Galić
