Poslovni broj: Usž-2809/21-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Dijane Vidović i Gordane Marušić-Babić, članica vijeća te više sudske savjetnice – specijalista Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. T. d.o.o., M. L., kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured B. K. i M. M. J., M. L., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe V. K.1 iz M., kojeg zastupa D. P., odvjetnik u Z., radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32UsI-731/20-16 od 24. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32UsI-731/20-16 od 24. ožujka 2021.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom točkom 1. izreke odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, klasa: UP/II-502-03/19-01/1053, urbroj: 338-01-06-05-20-03 od 20. siječnja 2020. i vraćanje predmeta na ponovni postupak. Točkom 2. izreke odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., Odjela za zdravstveno osiguranje - 2, klasa: UP/I-502-03/19-02/43, urbroj: 338-21-02-02-19-6 od 20. rujna 2019. te je riješeno da se osiguraniku V. K.1 , ovdje zainteresiranoj osobi, dijagnoze šifre prema MKB-10: S61.7, S67.0, S68.0 i S68.1 priznaju ozljedom na radu pretrpljenoj 9. srpnja 2018. te mu se u vezi iste priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

3. Tužitelj podnosi žalbu zbog bitne povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da i iz provedenih dokaza proizlazi da je ozlijeđeni radnik V. K.1 bio zdravstveno sposoban za obavljanje posla pekara, da je radio pod nadzorom radnika osposobljenog za rad na siguran način V. K.2 , da je prilikom ozljeđivanja nosio osobna zaštitna sredstva, da je radni stroj ispunjavao sve sigurnosne zdravstvene zahtjeve, da su se na mjestu rada nalazile upute za rad na siguran način, da ozlijeđeni radnik tvrdi da je do ozljede došlo jer pokretne ljestve na koje se morao popeti radi čišćenja nisu bile odgovarajuće visine za njega radi čega je došlo do pada. Navodi da iz razloga koje navodi radnik da je došlo do štetnog događaja smatra da je radnik bio dužan bez odgode izvijestiti poslodavca o navedenoj situaciji koju smatra značajnim i izravnim rizikom za svoju sigurnost i zdravlje sukladno članku 68. stavku 2. točki 1. i 5. Zakona o zaštiti na radu te da stoga evidentno nije postupao s dužnom pažnjom iz čanka 68. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu. Smatra da odlučnu okolnost načina i uzroka nastanka štetnog događaja sud uopće nije cijenio prilikom donošenja odluke, a da je obrazloženje i u odnosu na druge iznesene tvrdnje proturječno samo sebi i provedenim dokazima te nije utemeljeno na valjanoj i savjesnoj ocjeni provedenih dokaza već selektivnoj i paušalnoj ocjeni. Prvostupanjski sud tako ne cijeni vjerodostojnim navode svjedoka D. F., V. K.2 i P. Ž. koji suglasno iskazuju da su se na radnom mjestu (na zidu u neposrednoj blizini stroja) nalazile upute za rad na siguran način (rukovanje strojem) dok svjedok D. F. navodi i da su se na samom stroju nalazile upute „da strojem može rukovati samo jedna osoba koja može obavljati paljenje i gašenje stroja“. Stoga sud netočno i potpuno paušalno utvrđenje suda da iskazima ovih svjedoka nije utvrđeno da su se na radnom mjestu nalazile upute za rad na siguran način. Nadalje smatra netočnim i na provedenim dokazima neutemeljen zaključak suda da poslodavac nije osigurao nadzor radnika osposobljenog za rad na siguran način V. K.2 jer da isti u vrijeme ozljeđivanja radnika nije bio nazočan i nije obavljao neposredan nadzor nad ozlijeđenim radnikom. Svjedok V. K.2 u svom iskazu navodi da je u trenutku nastanka štetnog događaja „obavljao pripremu tijesta“, dakle nalazio se na radnom mjestu (u pekari) zajedno s ozlijeđenim radnikom, ali ne u njegovoj neposrednoj blizini i to iz razloga što je ozlijeđeni radnik isti radni proces radio već dvadesetak dana. Stoga je sa radnim procesom na ovom stroju ozlijeđeni radnik već prethodno bio upoznat od strane radnika pod čijim nadzorom je radio pa u tom trenutku više nije bilo potrebe za konstantnim neposrednim nadzorom jer u tom slučaju poslodavac ne bi imao nikakve koristi od radnika koji vrši nadzor već bi se njegova uloga svodila samo na to da nadzire i fizički prati nadziranog radnika, što zasigurno nije smisao članka 28. Zakona o zaštiti na radu.

4. Predlaže Sudu da poništi prvostupanjsku presudu i riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjevi te potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 3.125,00kn, uvećan za porez na dodanu vrijednost 25%, ukupno 3.906,25kn.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je u cijelosti suglasan s pobijanom presudom.

6. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu navodi da su u zapisniku o inspekcijskom nadzoru utvrđena dva propusta poslodavca u primjeni mjera zaštite na radu pa tvrdnje tužitelja kako na njegovoj strani nije bilo propusta u mjerama zaštite na radu smatra apsolutno netočnim i neosnovanim. Zaključno ističe kako je osnovni uzrok ozljede zainteresirane osobe propust poslodavca da postupi sukladno članku 28. Zakona o radu kojim je određeno da je poslodavac dužan organizirati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika, kao i člancima 41. stavka 3. i članka 62. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti na radu sukladno kojima je poslodavac obvezan osigurati da se sredstva rada koriste u skladu s pravilima zaštite na radu odnosno na vidljivo mjesto postaviti upute i oznake za rukovanje radnom opremom. Ističe da se nastanak događaja nikako ne može pripisati krivnji radnika- zainteresirane osobe već je isti isključivo posljedica organizacije rada od strane poslodavca zbog čega se kao potpuno neosnovani ukazuju navodi tužitelja kako zainteresirana osoba nije nikome ukazala na navodno neodgovarajuću visinu ljestava, zbog čega je do štetnog događaja došlo uslijed krajnje nepažnje radnika.

7. Predlaže sudu da odbije žalbu kao neosnovanu te potvrdi prvostupanjsku presudu i traži da mu se dosudi trošak podnošenja odgovora na žalbu u iznosu od 3.125,00kn, uvećano za pdv od 25% u iznosu od 781,25kn, ukupno 3.906,25kn.

8. Žalba nije osnovana.

9. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.-dalje ZUS), ovaj sud ne nalazi postojanje žalbenih razloga radi kojih se presuda pobija niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

10. U predmetnom slučaju je sporno je li pravilno priznata ozljeda na radu V. K.1 , ovdje zainteresirane osobe do koje je došlo 9. srpnja 2018. kada je na radnom mjestu pekara kod tužitelja pri čišćenju lijevka u stroju za odvagu tijesta zadobio teške ozljede prstiju desne šake kada je izgubio ravnotežu na stepenicama ljestvi te mu je ruka završila u noževima u lijevku stroja koji je bio u pogonu.

11. Prvostupanjski je sud sukladno ovlasti iz članka 33. stavka 2. ZUS-a osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela kao i tijekom upravnog spora saslušanjem svjedoka D. F., V. K.2 , P. Ž., radnika tužitelja.

12. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir da je tužitelj podnio prijavu ozljede na radu u kojoj se navodi da je do povrede došlo zbog nepridržavanja pravila o zaštiti na radu te da su zapisnikom o inspekcijskom nadzoru Inspektorata rada od 24. listopada 2018. očevidom utvrđeni propusti tužitelja u primjeni mjera zaštite na radu. Naime, nadzorom je utvrđeno da tužitelj nije osigurao da na mjestu rada radniku budu dostupne upute za rad na siguran način, što je suprotno članku 62. stavku 2. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, 71/14. i 118/14.), te da radnik nije bio osposobljen za rad na siguran način, a da u trenutku nastanka ozljede radnik V. K.2 koji je od poslodavca bio zadužen da nadzire rad zainteresirane osobe nije bio pristupan prilikom njegovog ozljeđivanja, a što je suprotno članku 28. Zakona o zaštiti na radu. Iz iskaza radnika koje je sud na prijedlog tužitelja saslušao proizlazi da se pri radnji čišćenja lijevka stroja od ostatka tijesta prije stavljanja novog tipa tijesta stroj nije gasio već samo nakon rada smjene, što je bio uobičajen način rada.

13. S obzirom na dokaze u upravnom i sudskom spisu, a imajući u vidu okolnosti i način ozljeđivanja zainteresirane osobe te relevantne odredbe Zakona o zaštiti na radu, citirane u presudi, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost primjene odredbe članka 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine, 80/13. i 137/13.) jer da se u predmetnom slučaju ne radi o skrivljenom ponašanju zainteresirane osobe kao što to tužitelj u tužbi navodi. Naime, inspekcijskim nadzorom utvrđeni su bitni propusti poslodavca koji su u izravnoj uzročnoj vezi sa samim ozljeđivanjem budući da u trenutku ozljeđivanja zainteresirana osoba koja je mogla raditi isključivo pod nadzorom druge neposredni nadzor nije imala niti upute za rad na predmetnom stroju na siguran način. Iz načina na koji je zainteresirana osoba obavljala radnju ne proizlazi da je postupio nesavjesno i neodgovorno, već upravo na način koji je uobičajen kod poslodavca i koji mu je pokazan od strane drugih radnika.

14. Protivno prigovoru tužitelja, osnovano sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka u dijelu u kojim iskazuju da su se u blizini stroja nalazile upute za rad jer osim što iskazi nisu bili suglasni bili su i suprotni sa činjenicama utvrđenim zapisnikom o inspekcijskom nadzoru, a koji je tužitelj potpisao bez primjedbi, a koji ima dokaznu snagu javne isprave te dokazuje ono što se u njemu navodi.

15. S obzirom da zainteresirana osoba nije bila osposobljena za rad na siguran način već je obvezno trebala biti pod neposrednim nadzorom zaduženog radnika V. K.2 prilikom obavljanja rada, ne može se prihvatiti prigovor tužitelja da je zainteresirana osoba propustila postupiti s dužnom pažnjom kako to nalažu odredbe članka 68. stavka 2. Zakona o zaštiti na radu i obavijestiti poslodavca da joj ljestve nisu odgovarajuće visine.

16. Slijedom navedenog, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer se na temelju provedenih dokaza ne može zaključiti da se radi o nesvjesnom, skrivljenom ponašanju zainteresirane osobe na radnom mjestu što bi sukladno odredbi članka 67. točke 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju bila zapreka za priznavanje navedene ozljede ozljedom na radu.

17. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

18. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, s obzirom da nije uspio sa žalbom, odlučeno je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a kao pod točkom II. izreke presude. S obzirom da odgovor na žalbu zainteresirane osobe nije radnja koja bi utjecala na odluku o žalbi u ovoj upravnoj stvari, o zahtjevu za naknadu troška je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu 20. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić