Poslovni broj: 31 Gž-1835/2021-2

           Poslovni broj: 31 Gž-1835/2021-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o. R., OIB …, zastupanog po punomoćnici S. P. S., odvjetnici u Odvjetničkom uredu K. i partneri iz R., protiv tuženice T. K. iz R. S., L., OIB …, zastupane po punomoćniku R. K., odvjetniku iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-1505/2020-8 od 23. travnja 2021., 12. ožujka 2024.

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje točka I., III. i V. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-1505/2020-8 od 23. travnja 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe, kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje točka I. izreke rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-1505/2020-8 od 23. travnja 2021.

 

II. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv točke II. izreke rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-1505/2020-8 od 23. travnja 2021., kao nedopuštena.

 

             

 

Obrazloženje

 

 

              1.Točkom I. izreke pobijane presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 502,06 EUR/3.782,79 kn[1] sa zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose na način kako je to naznačeno u toj točki izreke, dok je točkom II. izreke tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen. Točkom III. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 288,67 EUR/2.175,00 kn, dok je točkom IV. izreke u zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan. Točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              2.Točkom I. izreke rješenja suda prvog stupnja odbijeni su prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, dok je točkom II. izreke odlučeno da se dokaz kojeg je tuženica predložila na pripremnom ročištu, a koji se odnosi na "pozivanje upravitelja zgrade da se izjasni" o tome je li tuženica potpisala Međuvlasnički ugovor sklopljen 26. ožujka 1999. neće uzeti u obzir.

 

3.Protiv točke I., III. i V. izreke prvostupanjske presude te protiv prvostupanjskog rješenja u cijelosti žali se tuženica pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

 

4.Žalbenim navodima ističe da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji riječ o postupku čiji je predmet stvarno pravo na nekretnini. Predmetna parnica da se vodi radi isplate pa da prvostupanjski sud pogrešno nadležnost temelji na odredbama Uredbe (EU) br. 1212/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2021. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba Bruxelles I). Navodi da tuženica kao državljanka Republike S. ne razumije dobro hrvatski jezik iz kojeg razloga da je platni nalog trebalo prevesti na slovenski jezik. Ponavlja kako tuženica nije potpisala Međuvlasnički ugovor od 26. ožujka 1999. Konačno, osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da se u konkretnoj situaciji primjenjuje petogodišnji zastarni rok navodeći kako tražbina za isplatu zajedničke pričuve zastarijeva za tri godine.

 

5.Predlaže preinačiti pobijanu presudu o ožalbenom dijelu te pobijano rješenje u cijelosti, podredno predlaže njihovo ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz nadoknadu troškova sastava žalbe.

 

              6.Žalba tuženice je neosnovana.

 

7.Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 502,06 EUR/3.782,79 kn sa zateznom kamatom na ime zajedničke pričuve za stan u vlasništvu tuženice u R., za razdoblje od travnja 2017. do prosinca 2019. u iznosu od 15,21 EUR/114,63 kn mjesečno.

 

8.Ispitujući pobijajući dio prvostupanjske presude te prvostupanjsko rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe članka 365. stavak 2. u vezi s člankom 467. stavak 1. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena ni jedna od tih povreda zakona. Nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalbom ukazuje tuženica jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge te se može ispitati.

 

9.Također, nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a na koju žalbom ukazuje tuženica. Naime, iako su osnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud nadležnost hrvatskog suda pogrešno temelji na odredbi članka 24. stavak 1. Uredbe Bruxelles I jer u konkretnoj situaciji predmet spora nije stvarno pravo na nekretnini, nadležnost hrvatskog suda za suđenje u konkretnoj pravnoj stvari proizlazi iz odredbe članka 7. stavak 1. točka a Uredbe Bruxelles I jer sukladno pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava iz rješenja C-200/19 od 19. studenog 2019. spor oko plaćanja zajedničke pričuve predstavlja spor "oko stvari povezanih s ugovorom" pa je za suđenje u takvom sporu nadležan hrvatski sud kao sud mjesta izvršenja konkretne obveze.

 

10.Utvrđeno je i da je usvojivši tužbeni zahtjev prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbu članka 89. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 96/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP).

 

11.Naime, u konkretnoj situaciji kada nije sporno da je tužitelj upravitelj stambene zgrade u R., na adresi …, da je tuženica vlasnica stana u predmetnoj stambenoj zgradi, da tuženica utuženi iznos zajedničke pričuve nije platila, a nije sporna ni visina utužene tražbine, tuženica je u obvezi podmiriti utuženi iznos, a njeni žalbeni navodi ocijenjeni su neosnovanima.

 

12.Naime, iako je tuženica iskoristila pravo iz članka 8. stavak 1. Uredbe br. 1393/2007 i odbila primitak rješenja o platnom nalogu posl.br. Pl-7/2020-4 od 24. travnja 2020. jer se u prilogu istog nije nalazio prijevod na slovenski jezik, nije bilo potrebe da se vrši ponovna dostava tog pismena sa prijevodom na slovenskom jeziku na adresu prebivališta tuženice. To zato jer je i prije nego što je tuženica osobno odbila primiti citirano rješenje o platnom nalogu, u sudski spis njen punomoćnik već dostavio prigovor protiv tog rješenja, čime su prava tuženice u cijelosti zaštićena jer ponovnom dostavom rješenja o platnom nalogu tuženica nije mogla postići bolju pravnu zaštitu i veću pravnu korist od one koju je postigla podnošenjem prigovora protiv istog.

 

13.Nastavno, iako s pravom tvrdi tuženica da potraživanja s osnove zajedničke pričuve zastarijevaju za tri, a ne za pet godina kako utvrđuje prvostupanjski sud (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. broj Su IV-87/2022.), neosnovane su i žalbene tvrdnje o zastari tražbine tužitelja jer u konkretnoj situaciji nije protekao ni trogodišnji zastarni rok budući je najstariji utuženi iznos neplaćene zajedničke pričuve dospio na naplatu 25. travnja 2017. dok je tužba za izdavanje platnog naloga podnijeta 20. travnja 2020.

 

14.Neosnovani su i navodi tuženice koje je isticala tijekom prvostupanjskog postupka, pa ponovno i žalbenim navodima, kako nije potpisala Međuvlasnički ugovor od 26. ožujka 1999. jer sukladno odredbi članka 375. stavak 3. ZV-a odluke koje proizlaze iz tog međuvlasničkoga ugovora obvezuju sve suvlasnike budući da ga je sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, što tuženica ni ne osporava. Na navedenu okolnost tuženica je predlagala provođenje dokaza saslušanjem upravitelja zgrade, međutim osim što je taj dokazni prijedlog suvišan, on je i nedopušten, kako je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud budući je istaknut u procesnom stadiju postupka u kojem to nije bilo dopušteno u smislu odredbe članka 461. a stavak 5. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji se primjenjuje sukladno odredbi članka 107. stavak 1. ZID ZPP/22 jer nije riječ o dokazu kojeg tuženica bez svoje krivnje nije mogla predložiti pravovremeno.

 

15.Iz navedenih je razloga pravilna i odluka o troškovima postupka u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a koja određenim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje.

 

16.Slijedom navedenog, žalba tuženice je odbijena i presuda suda prvog stupnja je potvrđena u točki I. izreke pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a te u točki III. i V. izreke pozivom na odredbu članka 380. točka 2. u vezi s člankom 129. stavak 5. ZPP-a, dok je točka I. izreka rješenja suda prvog stupnja potvrđena pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

17.Žalba protiv točke II. izreke rješenja suda prvog stupnja odbačena je pozivom na odredbu članka 380. točka 1. ZPP-a budući je riječ o rješenju koje se odnosi na rukovođenje raspravom protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba.

 

              18. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

 

              19. Točka II. i IV. izreke presude suda prvog stupnja kao nepobijane ostaju neizmijenjene.

 

U Rijeci, 12. ožujka 2024.

                           

 

                                                                                                                                                      Sutkinja

 

                                                                                                                                  Brankica Malnar, v.r.