Poslovni broj: Usž-4116/21-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić članice vijeća te više sudske savjetnice – specijaliste Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. t. l. d.o.o., S.1 , S. , OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik M. S., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. & S., Z., protiv tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, Z., OIB: …, koju zastupa zamjenica predsjednika Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja V. P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe G. d.o.o., P., OIB: …, radi zabrane nepoštenih trgovačkih praksi, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3234/19-6 od 27. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja N. t. l. d.o.o. S.1 i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3234/19-6 od 27. svibnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3234/19-6 od 27. svibnja 2021. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: UP/I 034-03/18-04/003, urbroj: 580- 16/123-2018-022 od 18. travnja 2019. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude), kojim rješenjem je tužitelju za teške povrede Zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom („Narodne novine“ 117/17., dalje: ZNTP) izrečena upravno kaznena mjera u iznosu od 350.000,00 kn.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ponavlja tužbene navode te u bitnom navodi da se prvostupanjski sud nije očitovao o njegovom prigovoru arbitrarnosti u postupanju Agencije u upravnom postupku što po njemu predstavlja povredu prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu. Tužitelj tvrdi da je postupio po zahtjevu iz obavijesti o pokretanju upravnog postupka od 29. lipnja 2018. te dostavio Agenciji traženu dokumentaciju u prilogu svog podneska od 12. srpnja 2018., da je nakon toga 13. kolovoza 2018. u skladu s odredbom članka 18. stavka 1. ZNTP-a, a sve i da nije dostavio cjelokupnu traženu dokumentaciju smatra da to ne bi bio valjani razlog za paušalno odbijanje mjera koje je predložio. Smatra da tužena u svojem postupanju nije postupala u skladu s načelom utvrđenja materijalne istine koje je sadržano u članku 8. Zakona o općem upravnom postupku, no, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude opet nije iznio svoje pravno tumačenje o ukazanom postupanju tuženika čime je ostvaren žalbeni razlog. Nadalje, tvrdi da je prvostupanjski sud propustio iznijeti svoj stav na njegovu tvrdnju da je trebalo primijeniti načelo "šutnja administracije", što predstavlja povredu pravila postupka i čini nezakonitom prvostupanjsku presudu. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj vidi u tome što je prvostupanjski sud pogrešno i suviše usko tumačio odredbu članka 6. stavka 1. točke 5. ZNTP-a koja ne navodi da mjesto isporuke mora biti taksativno navedeno. Tužitelj ne spori da popis mjesta isporuke robe nije bio dio ugovora to jest da mjesta isporuke nisu bila taksativno navedena, ali ugovor ipak sadrži odredbu "o mjestu isporuke robe" jer u članku 11. stavku 1. navodi kako će roba biti isporučena na lokaciju koja će biti naznačena u narudžbi kupca (tužitelja), dakle, mjesto isporuke nije taksativno određeno ali je odredivo. Upućuje na odredbe o kupoprodajnom ugovoru i na članak 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) prema kojem činidba mora biti određena ili odrediva. Nadalje, poziva se i na odgovore na pitanja adresata ZNTP-a objavljene na mrežnim stranicama tuženika u kojim tuženik vezano uz način primjene članka 6. stavka 1. ZNTP-a iznosi shvaćanje da cijena, kvaliteta pa i mjesto isporuke robe u ugovoru između dobavljača i trgovca moraju biti određeni ili odredivi. Tužitelj smatra kako supsidijarna primjena navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima nije suprotna ZNTP te se njome nedvojbeno nameće zaključak da mjesto isporuke robe mora biti odredivo, to jest da ugovor o kupoprodaji mora sadržavati ili točno određeno mjesto na koje se roba ima isporučiti ili način određivanja mjesta isporuke. Smatra da u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem tuženik neosnovano odstupa od svojeg ranijeg shvaćanja i zauzima novo i pogrešno shvaćanje prema kojem, sada tvrdi da članak 6. stavak 1. točka 5. propisuje da mjesto isporuke robe mora biti točno specificirano ugovorom, iako je formulacija odredbe identična onome iz članka 6. stavka 1. točke 1. ZNTP-a za koju tuženik iskazuje shvaćanje da cijena može biti odrediva to jest da prema ZNTP-u cijena ne mora biti jasno određena. Nadalje, posebno napominje da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude iznio pravno shvaćanje da se na upravni postupak koji se vodi temeljem ZNTP-a, a koji je u konkretnom slučaju okončan donošenjem rješenja, podredno ne primjenjuju odredbe prekršajnog zakona te da stoga tuženik nije bio u obvezi postupati u skladu s načelom in dubio pro reo. Smatra da je navedeno shvaćanje prvostupanjskog suda pogrešno te da kao takvo predstavlja štetan i opasan izuzetak od hrvatskog pravnog sustava. Budući da se, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, na upravni postupak koji u okviru ZNTP-a provodi tuženik ne primjenjuju opća načela prekršajnog postupka, uključujući i načelo in dubio pro reo, to bi značilo da su adresati ZNTP-a pravno u nepovoljnijem položaju u odnosu na adresate drugih propisa kojima može biti izrečena sankcija u vidu novčane kazne. Tužitelj predlaže da ovaj Sud preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, te da naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 16.250,00 kn.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da nije utemeljen prigovor tužitelja o arbitrarnosti, da je uz obavijest o pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti od 29. lipnja 2018. (dalje: obavijest) od tužitelja zatražio dokumentaciju radi utvrđivanja činjeničnog stanja u postupku, a da je podneskom od 12. srpnja 2018. dostavljen samo dio dokumentacije. Smatra da u konkretnom slučaju nije riječ o povredi odredbi članka 98. stavka 5. ZUP-a niti o arbitrarnosti u postupanju tužene kako to na pogrešan način tumači tužitelj, jer upravo radi načela utvrđivanja materijalne istine tužena nije mogla prihvatiti mjere tužitelja, jer se time ne otklanjaju sve sporne i dvojbene ugovorne odredbe pri čemu je nedostajala i dokumentacija na temelju koje bi se moglo ispitati plaćanje dobavljaču u zakonom predviđenim rokovima, kao i način provođenja akcijskih prodaja, za koje nije bilo moguće utvrditi je li ih uopće bilo. Prvostupanjski sud je zauzeo stav u pogledu svih prigovora navodeći da je u potpunosti prihvatio detaljno i na zakonu utemeljeno obrazloženje tuženika navedeno u osporavanom rješenju, što je u presudi izričito i naveo, pa je stoga netočan žalbeni navod tužitelja da bi prvostupanjski sud propustio iznijeti svoj stav po pitanju navodne arbitrarnosti tuženika u postupanju. Posebno napominje da su nepoštene trgovačke prakse, odnosno povrede u smislu ZNTP-a povrede sui generis, a ne prekršaji, za koje su ZNTP-om predviđene posebne sankcije. ZNTP člankom 19. stavkom 5. predviđa odgovarajuću primjenu općeg propisa kojim se uređuju prekršaji i to samo i isključivo na oblik i sadržaj poziva za glavnu raspravu, njen tijek, dovođenje stranaka i trećih osoba, te zapisnik s glavne rasprave. U ZNTP-u srodnoj grani prava, koju regulira Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, kao također prisilan propis, čije su povrede, također povrede sui generis, a za koje povrede, taj zakon predviđa posebne sankcije, postoji bogata praksa prekršajnih sudova, o tome da se upravo povrede toga zakona, kao prisilnog propisa smatraju povredama sui generis te da se na njih ne može primijeniti prekršajni zakon. Tuženik smatra da je pobijano rješenje doneseno na temelju pravilno provedenog postupka te pravilnom primjenom materijalnih propisa kako u pogledu utvrđenja povreda ZNTP-a tako i određenju visine upravno kaznene mjere te smatra da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik predlaže da ovaj Sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu i zahtjev za naknadu troškova te potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Naime, prema ocjeni ovoga Suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski sud, suprotno tvrdnji tužitelja, pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije odgovorio na sve tvrdnje tužitelja iznesene u tužbi pa ni na tvrdnje o arbitrarnosti u upravnom postupku kao i šutnje administracije valja navesti da je u obrazloženju svoje presude prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a treba istaknuti i to da prvostupanjski sud nije obvezan detaljno odgovoriti na svaki navod tužitelja već to ovisi o prirodi svake pojedine odluke i okolnostima konkretnog slučaja.

7. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je tuženik po službenoj dužnosti 29. lipnja 2018. protiv tužitelja pokrenuo postupak radi utvrđivanja iskorištavanja značajne pregovaračke snage nametanjem nepoštenih trgovačkih praksi u vezi sa sadržajem i načinom provedbe Općeg ugovora o kupoprodaji robe sa dobavljačem G. d.o.o. Petrinja od 1. travnja 2018. (dalje: Ugovor). Tuženik je dostavio tužitelju obavijest o pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti na temelju ZNTP-a i Zakona o općem upravnom postupku od 29. lipnja 2018. (dalje: Obavijest) te zatražio određenu dokumentaciju radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica i okolnosti u postupku koje se detaljno navodi u obavijesti. Tužitelj je tuženiku uz djelomično dostavljenu dokumentaciju u smislu članka 18. ZNTP-a dostavio prijedlog za preuzimanje obveza izvršenja mjera i rokove za provođenje tih mjera radi otklanjanja nepoštenih trgovačkih praksi, međutim, tuženik je na temelju cjelokupne dokumentacije i očitovanja tužitelja utvrdio da ugovor unatoč predloženim mjerama i dalje sadrži neke nejasne pa time i sporne odredbe koje bi se mogle tumačiti i primjenjivati na način koji je u suprotnosti sa ZNTP-om te da tužitelj nije dostavio svu traženu dokumentaciju. Nakon toga nastavljen je ispitni postupak u kojem je tuženik dopisom od 21. rujna 2018. obavijestio tužitelja o razlozima odbijanja njegovih predloženih mjera te je zatražio dostavu dodatne dokumentacije, čemu je tužitelj udovoljio 15. listopada 2018. pa su provedene usmene rasprave pred tuženikom 23. studenog 2018. i 29. ožujka 2019.

8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer po ocjeni ovoga Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

9. Naime, iz stanja spisa predmeta, u konkretnom slučaju proizlazi da je tuženik pravilno postupio kada je utvrdio da je tužitelj iskoristio značajnu pregovaračku snagu nametanjem nepoštenih trgovačkih praksi u smislu Zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom dobavljaču G. d.o.o., sa sjedištem u P. na način da je člankom 11. stavkom 1. Općeg ugovora o kupoprodaji robe od 1. travnja 2018. s navedenim dobavljačem odredio kao mjesto isporuke prehrambenih proizvoda lokaciju koja će biti specificirana u narudžbi tužitelja, dakle mjesto ili mjesta isporuke nisu činila sastavni dio predmetnog ugovora čime je povrijedio odredbe članka 6. stavka 1. točke 5. ZNTP-a što predstavlja nepoštenu trgovačku praksu iz članka 4. stavka 2. točke 1. ZNTP-a, u razdoblju od 1. travnja 2018. do 16. kolovoza 2018. čime je počinio tešku povredu ZNTP-a pa mu je sukladno odredbi članka 24. stavka 2. točke 1. ZNTP-a izrečena upravno kaznena mjera u iznosu od 350.000,00 kn.

10. S obzirom da je u provedenom postupku dokazano da je tužitelj počinio predmetnu povredu ZNTP-a bilo je osnove za izricanje predmetne upravno kaznene mjere te je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je rješenje tuženika doneseno na temelju provedenih dokaza u postupku te da je isto detaljno i valjano obrazloženo kako u pogledu počinjene povrede tako i u pogledu izrečene upravno kaznene mjere što je jasno i dostatno obrazloženo.

11. Posebno treba istaknuti da je pogrešno stajalište tužitelja da prvostupanjski sud pogrešno i suviše usko tumači odredbu članka 6. stavka 1. točke 5. ZNTP-a kojom je propisano da ugovor između dobavljača i trgovca mora biti sklopljen u pisanom obliku i sadržavati sve odredbe bitne za poslovni odnos ugovornih strana, a osobito, među ostalim i mjesto isporuke poljoprivrednog ili prehrambenog proizvoda. Pravilno tvrdi tuženik da prilikom sklapanja ugovora sva prodajna mjesta moraju biti poznata dobavljaču kako bi mogao znati na što se u vezi s isporukom robe obvezuje ugovorom. Dakle, ugovor između dobavljača i trgovca mora sadržavati mjesto isporuke, a povreda navedene zakonske odredbe predstavlja nepoštenu trgovačku praksu prema članku 4. stavku 2. točci 1. ZNTP-a, kako to pravilno tumači prvostupanjski sud, a i tuženik.

12. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

13. Ostali žalbeni navodi tužitelja, pa i prigovori koji se odnose na primjenu prekršajnog zakona ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a ujedno, napominje se da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud detaljno i jasno očitovao, a s kojim zaključcima se u potpunosti slaže i ovaj Sud.

14. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

15. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova za sastav žalbe sukladno članku 79. stavku 4. Zakona o upravnim sporovima, slijedom čega je odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 20. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Mirjana Juričić