Broj: 90 P-1045/2023-23

 

 

 

Broj: 90 P-1045/2023-23

              

      Republika Hrvatska

      Općinski sud u Osijeku  

      Europska avenija 7

      31000 Osijek

      Stalna služba u Valpovu

      Kralja P. Krešimira IV br. 3

      31550 Valpovo

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužiteljice T. S. iz B., …, OIB: …, zastupana po punomoćniku T. R., odvjetnici iz O., protiv tuženika Rba d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., …, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 22. veljače 2024., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice T. R., odvjetnice iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika I. U., odvjetničkog vježbenika u uredu S. M., odvjetnika iz V., odlukom objavljenom 12. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: … koji ugovor su dana 21.03.2007.g. sklopili tužiteljica T. S. iz B., …, OIB: … i tužena Rba d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., …i koji je potvrđen dana 22.03.2007.g. po javnom bilježniku M. B. iz O. pod brojem: Ov-8944/07 u dijelu čl. 7. Ugovora koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ i u dijelu koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“ .

 

II. Nalaže se tuženoj Rba d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., …, isplatiti tužiteljici T. S. iz B., …, OIB: … na ime ništetne odredbe o valuti u CHF novčani iznos od 3.494,45 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos preplate od dospijeća do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01.01. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

 

-na iznos od 14,35 eura od 31.03.2010.g. pa do isplate

-na iznos od 21,96 eura od 29.04.2010.g. pa do isplate

-na iznos od 23,56 eura od 31.05.2010.g. pa do isplate

-na iznos od 57,15 eura od 23.12.2010.g. pa do isplate

-na iznos od 49,19 eura od 08.02.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 53,83 eura od 28.02.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 48,92 eura od 07.04.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 54,10 eura od 13.05.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 60,87 eura od 27.05.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 72,03 eura od 18.07.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 88,09 eura od 17.08.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 80,44 eura od 22.09.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 72,83 eura od 20.10.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 71,10 eura od 18.11.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 71,23 eura od 31.12.2011.g. pa do isplate

-na iznos od 81,59 eura od 17.01.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 75,24 eura od 08.02.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 84,51 eura od 12.03.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 63,80 eura od 31.03.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 72,69 eura od 08.05.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 74,55 eura od 13.07.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 74,55 eura od 09.08.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 72,59 eura od 25.09.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 69,91 eura od 17.10.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 206,31 eura od 30.11.2012.g. pa do isplate

-na iznos od 73,19 eura od 03.01.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 67,25 eura od 15.02.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 72,56 eura od 19.03.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 73,51 eura od 22.04.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 71,63 eura od 15.05.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 65,13 eura od 18.06.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 65,00 eura od 18.07.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 66,66 eura od 19.08.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 69,38 eura od 18.09.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 72,68 eura od 18.10.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 71,23 eura od 18.11.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 71,96 eura od 09.12.2013.g. pa do isplate

-na iznos od 74,13 eura od 07.01.2014.g. pa do isplate

-na iznos od 73,17 eura od 17.02.2014.g. pa do isplate

-na iznos od 75,36 eura od 17.03.2014.g. pa do isplate

-na iznos od 75,30 eura od 14.04.2014.g. pa do isplate

-na iznos od 72,98 eura od 16.05.2014.g. pa do isplate

-na iznos od 79,09 eura od 20.06.2014.g. pa do isplate

-na iznos od 66,51 eura od 18.07.2014.g. pa do isplate

-na iznos od 75,29 eura od 18.08.2014.g. pa do isplate

-na iznos od 347,05 eura od 15.10.2014.g. pa do isplate,

 

sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku Rba d.d., OIB: …, naknaditi tužiteljici T. S. iz B., …, OIB: … troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 eura,  zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. ožujka 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u djelu koji se odnosi na sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosima od po 81,36 eura, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je ovome sudu dana 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila dana 21. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj: …, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 84 mjesečna obroka u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbu Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF tužiteljica smatra u cijelosti ništetnom jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužiteljici omogućio da o istoj pregovara niti je tužiteljici pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz te odredbe. Pri tome se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetne odredbe kojom se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužiteljica smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatila dugovani iznos. Zbog svega navedenog ista traži da joj tuženik isplati preplaćeni iznos, s tim da se je obvezala konačni tužbeni zahtjev specificirati nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke. 

 

2. U  odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena pa samim tim nije niti ništetna jer je tuženik  tužiteljici omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe. Tužiteljica je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužiteljica preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Na kraju je istakao prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer smatra da sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

 

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 18. prosinaca 2023. (str.79-81 spisa).

 

4. Sud je u dokaznom  postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu,  saslušana je tužiteljica na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarala s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobila informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu (str. 8-12 spisa), podnesak tuženika (str. 13), otplatni plan (str. 14-17), kontrolni spis (str. 18), otplatna tablica (str. 19-21), zahtjev za kredit (str. 25), potvrda o uplati (str. 37), nalaz i zaključak vještaka (str. 40-64), račun vještaka (str. 65), podnesak tužiteljice (str. 79-81) i podnesak sudskog vještaka kojim se očituje na primjedbe (str. 84-86).

 

4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje u svojstvu svjedoka Venere Matoš, zaposlenice tuženika na raspravnom zapisniku od 22. veljače 2024. (str. 90-91 spisa). Naime, imenovana je u svojstvu svjedoka pozivana od strane suda u dva navrata i to za glavnu raspravu održanu 14. prosinca 2023. (potvrda primitka poziva uz str. 33. spisa) te na glavnu raspravu održanu 22. veljače 2024.  (potvrde primitka poziva, rješenja uz str. 89. spisa). U oba navrata, iako uredno pozvana, svjedokinja nije pristupila na glavnu raspravu, a nije opravdala niti izostanak. Budući je upravo tuženik predložio imenovanu svjedokinju te budući je ista još uvijek zaposlenica tuženika, s obzirom na sve navedeno sud je zaključio da je predlaganje iste od strane tuženika usmjereno na očito odugovlačenje postupka. Osim toga, iz samog Ugovora (str. 8-11 spisa) i dokumentacije dostavljene uz isti nije razvidno da bi upravo navedena svjedokinja u ime tuženika poduzimala bilo kakve radnje vezano za pregovaranje, davanje obavijesti o uvjetima, rizicima predmetnog Ugovora pa Sud smatra da ista niti nema neposrednih saznanja o spornom ugovornom odnosu. Zbog svega navedenog Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje navedene svjedokinje.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (čl. 7. Ugovora) kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

 

6. Među strankama nije sporno da je između stranaka dana 21. ožujka 2007. sklopljen predmetni Ugovor (str. 8-11 spisa) te da je isti potvrđen 22. ožujka 2007. po javnom bilježniku M. B. iz O. pod poslovnim brojem: OV-8944/07. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužiteljici isplatu stambenog kredita za adaptaciju nekretnine u iznosu 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 84 mjeseca. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Nesporno je i da je tužiteljica u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatila.

 

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

 

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

 

9. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi adaptacije potkrovlja obiteljske kuće koja glasi na njezinu majku. Potkrovlje obiteljske kuće uredila je jer je u istom živjela kao samohrana majka zajedno sa svojim djetetom. U početku je mjesečna rata kredita iznosila oko 1.300,00 kn te je nakon toga porasla na način da je najviši iznos rate tijekom otplate iznosio oko 2.100,00 kn. Sjeća se da je često dobivala obavijesti od banke vezano za porast rate kredita. Nakon što je mjesečna rata kredita porasla bilo joj je teško otplaćivati kredit jer je tvrtka u kojoj je tad bila zaposlena bila pred stečajem te su svim zaposlenicima smanjene plaće. Osim toga imala je dodatne troškove jer joj je dijete oboljelo od celijakije te je kompletnu prehranu djeteta morala prilagoditi bolesti što je iziskivalo visoke troškove. Kod sklapanja predmetnog Ugovora nitko ju u banci nije upozorio na moguće rizike valutne klauzule, štoviše savjetovali su je da je kredit u CHF najpovoljniji, nisu joj nudili kredite u drugoj valuti, o odredbama ugovora nije mogla pregovarati. Od ranije je imala kredit kod tuženika, ne sjeća se u kojoj valuti i pod kojim uvjetima, sjeća se da se kod tog kredita nisu mijenjale otplatne rate pa nije imala razloga sumnjati da bi kod predmetnog kredita moglo doći do nagle promjene u visini otplatne rate. 

 

10. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka P. d.o.o. od 25. studenog 2023. (str. 40-64 spisa) i Ispravka istog zbog greške u pisanju od 29. prosinca 2023.(str. 84-86 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora, tuženik je od tužiteljice po kreditu naplatio 3.905,79 EUR više od utvrđenog početnim otplatnim planom. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika istaknut na glavnoj raspravi(str. 76 spisa) da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud. Osim toga prigovora, tuženik se nije posebno očitovao o Nalazu vještaka pa je sud zaključio da isti nema primjedbi na matematički izračun preplate.

 

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužiteljica poziva u tužbi, utvrđeno je da je i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i

prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

 

              12. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

13. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

 

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a,  a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

 

15. Budući je tužiteljica pokrenula ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, ista je ovlaštena temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužiteljica u ovoj parnici nije niti trebala dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru koji je ona kao potrošač zaključila sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužiteljica kredit otplatila u cijelosti nije zapreka da se ista poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime,  prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužiteljica, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

 

16. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužiteljica nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužiteljici pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije potkrovlja obiteljske kuće u kojoj je tužiteljica stanovala sa maloljetnim djetetom (stambeni kredit za ostale namjene, čl. 6. Ugovora), a iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, tužiteljica je izjavila da joj djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, rizike i slično te da su joj rekli da je kredit sa valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji za nju. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužiteljici sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužiteljici takve obavijesti nisu bile suštinski  razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužiteljice istoj predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužiteljica odbila potpisati tad ne bi realizirala kredit i ne bi mogla adaptirati nekretninu. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

 

17. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe čl. 7. Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod I.

 

18. Ništetnost djela odredbe čl. 7. Ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbe čl. 7. Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbi bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Činjenica što je sud dao sudskom vještaku preširoku zadaću, jer je isti pored preplate u odnosu na tečaj u Nalazu i zaključku iskazao i preplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, čija ništetnost nije predmet ovog spora, nije od nikakvog značaja jer je vještak u Nalazu i zaključku jasno razlučio koji se iznosi odnose na preplatu zbog promjene tečaja, a koji na preplatu zbog promjenjive kamatne stope. Konačno tužiteljica je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st.2 ZPP-a pravilno postavila tužbeni zahtjev.

 

19. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužiteljice primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužiteljici temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužiteljice koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužiteljici pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. stavkom 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod II..

 

20. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri

tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužiteljica je podnijela 13. lipnja 2023.. Dakle tražbina tužiteljice nije u zastari jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

 

21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), sastav podneska od 02. listopada 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura jer se u tom podnesku tužiteljica očitovala na tuženikove navode iz odgovora na tužbu, sastav podneska od 18. prosinca 2023. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, jer se tužiteljica tim podneskom očitovala o Nalazu vještaka te je prema istom postavila konačni tužbeni zahtjev, troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 19. listopada 2023. te na glavnoj raspravi održanoj 14. prosinca 2023. i 22. veljače 2024. u iznosima od po 200,00 eura za svako ročište temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife. Prema tome tužiteljici su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u  iznosu od 1.200,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.500,00 eura. Tužiteljici je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 65 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog tužiteljici je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.800,00 eura (1.500,00 eura - trošak punomoćnika + 300,00 eura- stvarni trošak vještačenja).

 

22. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosima od po 81,36 eur, jer je ista temeljem čl. 11. st. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23) oslobođena plaćanja sudskih pristojbi.

 

Valpovo, 12. ožujka 20224.

 

                                                                                                        SUDAC

                                                                                                            GORAN JOKIĆ

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

 

Dostaviti:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku