REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U

SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ,

Dračevac

Dračevac bb 21 000 Split

Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, u pravnoj stvari tužitelja pravnoj stvari tužitelja S. P., OIB: …, Z. …, M. zastupanog po punomoćniku Z. H., odvjetniku u Z.,

protiv tuženika O. b. H. d. d., OIB …,

D. r. …., S., zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz

OD A. i A. d.o.o. S., radi isplate, nakon održane glavne i

javne rasprave zaključene dana 9. ožujka 2022, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja J. M. K. te punomoćnika tuženika odvjetnika A. B., na ročištu za objavu i uručenje presude 19. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku O. b. H. d. d., S.,

D. r. …., OIB:…, da tužitelju S. P., M.,

Z. …, OIB: …., isplati iznos od 22.050,55 kn, za zakonskim

zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 11,21 kuna od 11. svibnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 42,04 kuna od 11. lipnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 34,43 kuna od 11. srpnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 31,43 kuna od 11. kolovoza 2006. pa do isplate,

- na iznos od 37,98 kuna od 11. rujna 2006. pa do isplate,

- na iznos od 43,79 kuna od 11. listopada 2006. pa do isplate,

- na iznos od 24,23 kuna od 11. studenog 2006. pa do isplate,

- na iznos od 30,66 kuna od 11. prosinca 2006. pa do isplate

- na iznos od 15,50 kuna od 11. siječnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 11,62 kuna od 11. veljače 2007. pa do isplate,

- na iznos od 26,94 kuna od 11. ožujka 2007. pa do isplate,

- na iznos od 21,90 kuna od 11. travnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1,03 kuna od 11. svibnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,89 kuna od 11. lipnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 3,89 kuna od 11. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 3,33 kuna od 11. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od 0,12 kuna od 11. studenog 2007. pa do isplate,

2  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

- na iznos od 13,86 kuna od 11. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 30,71 kuna od 11. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 54,70kuna od 11. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 33,95 kuna od 11. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 19,24 kuna od 11. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 17,10 kuna od 11. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,61 kuna od 11. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,58 kuna od 11. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,37 kuna od 11. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 70,61 kuna od 11. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 101,78 kuna od 11. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 90,18 kuna od 11. prosinca 2008. pa do isplate

- na iznos od 156,37 kuna od 11. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 181,62 kuna od 11. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 212,55 kuna od 11. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 158,24 kuna od 11. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 148,56 kuna od 11. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 143,12 kuna od 11. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 154,06 kuna od 11. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 132,21 kuna od 11. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 142,13 kuna od 11. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 125,10 kuna od 11. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 140,24 kuna od 11. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 131,56 kuna od 11. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 202,00 kuna od 11. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 225,73 kuna od 11. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 220,70 kuna od 11. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 240,88 kuna od 11. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 269,90 kuna od 11. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 295,77 kuna od 11. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 345,37 kuna od 11. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 296,86 kuna od 11. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 420,09 kuna od 11. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 355,43 kuna od 11. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 367,94 kuna od 11. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 421,56 kuna od 11. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 492,44 kuna od 11. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 412,75 kuna od 11. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 437,49 kuna od 11. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 402,48 kuna od 11. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 481,68 kuna od 11. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 535,97 kuna od 11. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 560,59 kuna od 11. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 834,32 kuna od 11. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 574,70 kuna od 11. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 535,97 kuna od 11. listopada 2011. pa do isplate,

3  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

- na iznos od 545,51 kuna od 11. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 541,98 kuna od 11. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 575,77 kuna od 11. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 599,38 kuna od 11. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 606,67 kuna od 11. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 589,50 kuna od 11. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 598,66 kuna od 11. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 608,11 kuna od 11. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 593,95 kuna od 11. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 592,62 kuna od 11. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 565,94kuna od 11. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 575,05 kuna od 11. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 594,88 kuna od 11. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 588,57 kuna od 11. prosinca 2012. pa do isplate

- na iznos od 597,68 kuna od 11. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 571,81 kuna od 11. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 561,81 kuna od 11. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 583,60 kuna od 11. travnja 2013. pa do isplate,

po stopi koja je jednaka uvećanju eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da naknadi cjelokupni prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.332,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 19. travnja 2022. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 12. lipnja 2019. tužitelj navodi kako je dana 11. travnja 2006 sklopio sa pravnim prednikom tuženika HVB S. b. d.d. ugovor o kreditu broj: 19572/06, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.100,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju pravnog prednika tuženika na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Dalje navodi kako je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt- 18/9778-3 od 3. prosinca 2018. trgovačko društvo S. b. d. d.,

S., D.r. …., (ranije: HVB S. b. dioničko društvo) pripojeno

trgovačkom društvu O. b. H. d.d, D. r. …,

OIB:… odnosno da je tuženik pravni slijednik. Tužitelj navodi kako je člankom 4. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu predviđeno da tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika te da je ugovorena početna kamatna stopa od 6,88 %. Tužitelj smatra da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetne, a što da ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu

4  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25 oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. Dalje navodi kako je člankom 1. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja za CHF. Tužitelj također smatra da su i ove odredbe, kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a da što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Dalje se tužitelj poziva na postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013, a stavi iz obrazloženja koje su potvrđeni i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g. U tim odlukama da je zauzet stav da je ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Pored ovoga navodi da je i dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Navodi da su na temelju takvih utvrđenja, u rubriciranim presudama, sudovi utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Pored ovoga navodi kako je u navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se poziva i na obrazloženje iz presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, od 04. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2004.do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu

5  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25 neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine“ broj 96/13) 1 to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (, Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine broj: 79/2007 125/2007 79/2009 89/2009 75/2009 133/2009 78/2012 56/2013 ) te navodi kako su presude na koje se poziva obvezujuće i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Stoga tužbom tužitelj zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti da nije bilo ništetne promjene kamatnih stopa te iznose koje bi tuženik bio dužan platiti da se od početka do dana otplate za cijelo primjenjivala obveza bez valutne klauzule. Tužbom je tužiteljica zahtijevala da se tuženiku naloži isplata od 60.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 11. svibnja 2006. pa do isplate.

2.Podneskom od 06. kolovoza 2019., zaprimljenom prije upuštanja tuženika u raspravljanje, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev tako da je zahtijevao isplatu iznosa od 20.714,81 kuna, uvećanu za zakonske zatezne kamate.

3.U odgovoru na tužbu od 14. veljače 2020. tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporio osnov i visinu, porekao navode iz tužbe koji su u suprotnosti sa navodima odgovora na tužbu te istakao prigovor zastare uz prijedlog da se tužbeni zahtjev odbije, a tužitelj obveže na naknadu troškova postupka. Tuženik je naveo kako je kredit u cijelosti otplaćen 23.12.2013. pa da nema pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Naveo je kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. Navodi kako je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g. tužitelj sa tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi te da mu tuženik nije zatajio niti jednu informaciju koju je imao ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju Ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF te da ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik tvrdi da je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali da je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, iako je tuženik imao u ponudi kredite i sa valutnom klauzulom u eurima i američkim dolarima, kao i kredite u HRK. Navodi kako je tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima su ugovori sklopljeni pa da je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak. Tuženik navodi da je tužitelj taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa da je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju što da je rezultat pojedinačnog pregovaranja. Navodi kako je tužitelj sa svim ugovornim odredbama bio upoznat i s istima se suglasio, pa da je između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a pored ovoga navodi kako je ova ugovorna odredba potpuno

6  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što da je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora. Također smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-575/16, od 3. listopada 2017. i uputu za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Također se poziva i na odluku VSRH Rev-2221/18, od 03. rujna 2019. Navodi kako je prema stavu revizijskog suda od presudnog značenja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u Vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik, kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule? Navodi da ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja švicarskog franka pa da se postavlja pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju da te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa da i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule, arbitrarne, jer da odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene kao i da zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi koje su banke predložile. Smatra da je u ovome dijelu teret dokaza na tužitelju. Dalje je tuženik istaknuo da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom tuženika, stranke da su ugovorile odredivu činidbu pa da ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe članka 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava. Navodi kako ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što da je tuženik i činio. Tuženik se poziva na odredbu članka 272. st.1. ZOO-a te na stav Vrhovnog suda RH iz odluke broj Rev 360/14 od 01.12.2015.g. Dalje navodi da se na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu primijeniti odredbe Zakona 9 potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009 dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu da je sklopljen 2006.g. Tuženik ne prihvaća navode tužitelja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva pozivanjem na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i PŽ-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne. Smatra da donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača već da je potrošačima tom presudom pružena apstraktna zaštita i nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Navodi kako ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, tvrdi da se o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo i da je sa svim ugovornim odredbama tužitelj

7  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

je bio upoznat te se s istima usuglasio, a povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužitelj da je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima bez da je isticao ikakav prigovor tuženiku radi čega da se može zaključiti da je tužitelj, makar prešutno, bio suglasan s promjenama kamatnih stopa. Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva te naveo kako se tužbeni zahtjev temelji na dva osnova, tečajnim razlikama zbog ništetne valutne klauzule u CHF | promjenama kamatnih stopa te smatra da je tužitelj trebao precizirati, makar u historijatu tužbe, koji iznos i po kojem osnovu traži, pa da da nije jasno kojom metodologijom je tužitelj došao do izračuna utuženog iznosa od 20.714,81 kn.

4. Podneskom od 27. svibnja 2020. tužitelj je osporio sve navode iz odgovora na tužbu, pozvao se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev- 2221/2018, od 3. rujna 2019., naveo da je tužba podnijeta prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, osporio njegove navode glede odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, osporava da je tuženik tužitelja informirao o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF te naveo kako su sva sporna pitanja već pravomoćno riješena presudom Vrhovnog suda Rev-2221/18, od 03. rujna 2019. Ujedno navodi da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ( " Narodne novine" broj:96/03).

5. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi: čitanjem ugovora o kreditu broj: 19572/06, otplatnog plana od 29.05.2019., dostavljenih skeniranih internih podataka koji se odnose na predmetni kredit, potvrde o zatvaranju kredita od 23. siječnja 2014., ispisa po računu za period od 01. travnja 2006. – 31. studenoga 2018., inicijalnog otplatnog plana, primjenjenog otplatnog plana, konto kartice te knjigovodstveno – financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji M. T..

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Čitanjem ugovora o kreditu broj: 93928/05 od 11. studenog 2005. godine zaključenog između HVB S. B. d.d. (kreditor), pravni prednik O. B. d.d., i tužitelja S. P. (korisnik kredita), u članku 1. se navodi da je tužitelju kao korisniku kredita odobreno je 18.100,00 CHF, u članku 2. da se radi o nenamjenskom kreditu, u članku 3. da rok otplate 84 mjeseca, u članku 4. da je kamatna stopa promjenjiva, a da na dan zaključenja ugovora iznosi 6,88 %. Otplata kredita regulirana je u članku 10. na način da "Kredit se otplaćuju u 84 mjesečnih anuiteta i to: 83 anuiteta u iznosu od 272,83 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 271,69 CHF… Prvi anuitet dospijeva 10.05.2006….a zadnji 10.04.2013. godine. Otplata kredita vrši se „…uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“.

8.Iz potvrde o zatvaranju kredita od 23. siječnja 2014. proizlazi da je tužitelj na dan 24. prosinca 2013. podmirio obveze po predmetnom kreditu.

9. Analizom svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14,70/19; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

10. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 19572/06.

11. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor dana 11. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.100,00 uz rok otplate od 84 mjeseca s promjenjivom kamatnom stopom od 6,88 % godišnje.

12. Kao prethodno pitanje nužno je odgovoriti, a što je među strankama sporno, jesu li ništetne odredbe čl. 4. i 9. ( glede promjenjive kamatne stope) i članka 1. i 10. ( glede povrata iznosa u valuti CHF).

13. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 11. travnja 2006.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).

14. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

16. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih

9  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25 odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

20. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

22. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

23. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik u razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što

10  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika.

24. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

25. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

27. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za

11  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25 postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

28. Da bi se odlučilo o postavljenom tužbenom zahtjevu kao prethodno pitanja potrebno je odlučiti o valjanosti dijela odredaba članka 4. i 9. te 1. i 10. predmetnog ugovora tj. postojanje ništetnosti dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te dijela u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke.

29. Prema mišljenju ovog suda, kad je u sporovima za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da su ništetne odredba koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope te ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u ovoj parnici svojim argumentima i predloženim dokazima "obraniti" od pravnih učinaka navedenih odluka, a što bi značilo da je tužbeni zahtjev osnovan.

30. Kako je dakle već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno da su i konkretno sporne odredbe predmetnog ugovora u ništetne valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

31. Stalna sudska vještakinja za financije i knjigovodstvo M. T. u nalazu i mišljenju od 13. travnja 2021. navodi da je tužitelj S. P., u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 10. svibnja 2006. do otplate kredita u cijelosti 10. travnja 2013. godine, po Ugovoru o kreditu broj 19572/06 od 11. travnja 2006. godine, zbog promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule, više platilo ukupno 22.050,55 kn od čega:

- 15.512,10 kn glavnice,

- 6.539,55 kn kamata.

Ako se u izračun ne uzmu iznosi manje plaćenog po anuitetima 15., 18. i 20. u odnosu na Prvi otplatni plan, tužiteljica je ukupno više platila 22.083,13 kn. Svi izračuni prikazani su na tablicama sadržanima u vještačenju.

32. Sud smatra da je izrađeno vještačenje stručno i objektivno te prihvaća utvrđenja iz istog odnosno da je sudska vještakinja točno izračunala razliku pretplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

33. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud isti ocjenjuje neosnovanim jer od donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji rok zastare za tražbine stečene bez osnove u smislu odredbe članka 215. stavka 1. i 225. ZOO-a.

34. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 107/15 dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe, zastupanje na 2 ročišta ( 10. lipnja 2020. i 09. ožujka 2022.), sastava 3 podneska ( 31. srpnja 2019, 26. svibnja 2020., 28. veljače 2022.), za svaku radnju po 100 bodova, sastava podneska

12  Posl. broj: Ref 51P: P-4352/2019 -25

od 8. srpnja 2020. u iznosu od 25 bodova odnosno ukupno 625 bodova, sve sukladno Tbr.7.t.1., 9.t.1., 8.t.1. i 3., pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 10,00 kuna ( Tbr. 50) iznosi 6.250,00 kuna, te uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 1.562,50 kuna sveukupno iznosi 7.812,50 kuna, uvećano za trošak vještačenja 2.000,00 kuna te trošak sudskih pristojbi na tužbu od 950,00 kune te presudu od 570,00 kuna sveukupno iznosi 9.332,50 kuna. Napominje se da tužitelju nije odmjeren trošak sastava podneska od 10. svibnja 2021. jer isti nije bio potreban budući je sud već tada tužitelju uputio izrađeno vještačenje.

U Splitu, 19. travnja 2022. godine.

S u t k i n j a

Irma Dujić,v.r.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a)

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika

- spis