REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1681/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz K., OIB … , zastupanog po punomoćniku H. Z., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., Građansko – upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-711/2021-3 od 9. rujna 2021., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-123/2020-9 od 20. travnja 2021., na sjednici održanoj 19. travnja 2022.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-711/2021-3 od 9. rujna 2021., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-123/2020-9 od 20. travnja 2021., u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. 1. U prijedlogu su postavljena slijedeća pitanja:
„1. Je li za procjenu povreda prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru ili se treba uzeti u obzir stvarno efektivno vrijeme koje zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom jednog dana, te vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice?
2. ako zatvorenik ima mogućnost da veći dio dana provede izvan neodgovarajuće spavaonice (npr. na radnom mjestu, u slobodnim aktivnostima i zajedničkim prostorima), a istu nužno mora koristiti samo za vrijeme noćnog odmora, može li se tumačiti da je njegov dnevni boravak u spavaonici kratak, povremen i minimalan, u smislu standarda iz presude Europskog suda za ljudska prava Muršić protiv Hrvatske broj 7334/13 od 20. listopada 2016.?
3. da li se boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena može kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.)?
4. da li parnični sud postupa u skladu ili protivno odredbi čl. 31 st. 1 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH (Pročišćeni tekst, NN 49/2002) kad na konkretan predmet ne primjenjuje načelne pravne stavove i mišljenja iz ustavnosudskih odluka koje su donesene u istovrsnim parnicama radi neodgovarajućih zatvorskih uvjeta?“
5.2. U odnosu na postavljena pitanja tuženica, kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, navodi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci o tim pitanjima različito od shvaćanja zauzetog u brojnim odlukama drugih drugostupanjskih sudova, odlukama revizijskog suda poslovni broj Rev-1744/2014 od 3. travnja 2019., Rev-1072/2016 od 15. lipnja 2021. te Rev-2354/2017 od 26. svibnja 2021., zatim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5260/2016 od 12. studenoga 2020., U- IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016., U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., U-III- 2388/2015 od 26. veljače 2018., te se ujedno poziva i na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske, broj 7334/13 od 20. listopada 2016. Ukazuje i na ostalu praksu tog suda u pogledu pitanja kompenzacije u istovrsnim predmetima.
6. Prema shvaćanju revizijskog suda postavljena pitanja nisu važna za odluku u ovoj pravnoj stvari. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je rješenjima sutkinje izvršenja utvrđeno da je podnositelj boravio u prenapučenom prostoru, kao i da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5260/16 od 12. studenoga 2020. utvrđeno da „razdoblja od 6. travnja 2012. do 5. lipnja 2012. /dva mjeseca/, od 5. lipnja 2012. do 18. listopada 2012. /četiri i pol mjeseca/, od 18. listopada 2012. do 2. ožujka 2013. /pet mjeseci/, od 4. svibnja 2013. do 28. svibnja 2013. /dvadeset četiri dana/, od 13. lipnja 2013. do 9. kolovoza 2013. /skoro dva mjeseca/, te od 30. prosinca 2013. do 26. ožujka 2014. /skoro tri mjeseca/, nisu bila kratka i povremena, te da stoga nije zadovoljen prvi od kumulativnih uvjeta utvrđenih u presudi Muršić (v. točku 11.1. pod 3a). U toj je presudi ESLJP utvrdio povredu podnositeljevog prava na zabranu zlostavljanja pod člankom 3. Konvencije jer je podnositelj boravio u ćeliji u kojoj je imao na raspolaganju manje od 3 m2 u razdoblju od dvadeset i sedam dana što je ESLJP smatrao duljim razdobljem. Sva gore navedena razdoblja, prema ocjeni Ustavnog suda, smatraju se duljim boravkom te predstavljaju per se povredu ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora (usp. sMuršić, navedeno, §§ 151. - 153.). Slijedom navedenog a polazeći od naprijed navedenih načelnih stajališta Ustavnog suda i ESLJP-a, Ustavni sud utvrđuje da je nesporno kako je podnositelj u navedenim razdobljima bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan.“ Ujedno se napominje da se u dostavljenim odlukama uz prijedlog za dopuštenje revizije radi o drugačijim činjeničnim i pravnim situacijama, neovisno što su osobe (tužitelji) eventualno boravile u istoj kaznionici.
7. Stoga nisu ispunjenje pretpostavke za dopuštenost revizije u konkretnom slučaju pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 19. travnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
