REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3295/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. D. iz Z., OIB: … , zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u Z., protiv tuženice M. B. iz K. S., OIB: … , zastupane po punomoćniku S. Š., odvjetniku u S., radi predaje u posjed i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-3770/16-3 od 21. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-968/14 od 28. rujna 2016., na sjednici održanoj 19. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužitelja izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3770/16-3 od 21. lipnja 2018. kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
I. Odbacuje se revizija tužitelja izjavljena protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3770/16-3 od 21. lipnja 2018. kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova revizije kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-968/14 od 28. rujna 2016. suđeno je:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja- protutuženika koji glasi:
„Nalaže se tuženici predati u posjed tužitelju stojnu kuću sagrađenu na k.č. 100/3 upisanu u Z.U. 682 k.o. K. S. kao i platiti troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana“
II. Usvaja se protutužbeni zahtjev tužene- protutužiteljice koji glasi:
1. Utvrđuje se da je tužena- protutužiteljica isključiva vlasnica za cijelo k.č. 100/3 Z.U. 682 K.O. K. S..
2. Ovlašćuje se tužena – protutužiteljica temeljem ove presude ishoditi upis prava vlasništva nekretnine iz toč. I., uz istodobno brisanje prava sa imena tužitelja- protuženika.
3. Dužan je tužitelj-protutuženik naknaditi u roku od 15 dana tuženiku- protutužitelju parnični trošak u iznosu od 21.988,00 kn.“
2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 3770/16-3 od 21. lipnja 2018. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja – protutuženika te je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst- 968/14 od 28. rujna 2016., pri čemu je odbijen kao neosnovan zahtjev tužene – protutužiteljice za naknadom troškova odgovora na žalbu.
3. Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužitelju ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tuženica predlaže da se revizija odbije kao neosnovana uz naknadu troškova revizije.
5. Revizija izjavljena protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu nije osnovana, a protiv dijela kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nije dopuštena.
6.1. Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn. U konkretnom slučaju radi se o sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, pa su za utvrđenje vrijednosti predmeta spora mjerodavne odredbe čl. 40 ZPP. Odredbom čl. 40. st. 2. propisano je, da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu 202.000,00 kuna, što znači da je vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev 202.000,00 kuna.
6.2. Međutim, u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženica u podnesenoj protutužbi nije naznačila vrijednost predmeta spora, a to nije rješenjem utvrdio niti prvostupanjski sud (odredba čl. 40. st. 4. ZPP). Odredbom čl. 40. st. 5. ZPP propisano je da ukoliko ni sud ne utvrdi vrijednost predmeta spora najkasnije do zaključenja glavne rasprave smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kuna. Dakle, u ovom predmetu u odnosu na protutužbeni zahtjev vrijednost predmeta spora mjerodavna za dopuštenost revizije je 50.000,00 kuna.
6.3. Kako vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva ne prelazi 200.000,00 kuna, revizija tužitelja iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP u odnosu na protutužbeni zahtjev nije dopuštena pa je stoga na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
7. Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u odnosu na tužbeni zahtjev u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7.1. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju ukazuje revident ističući kako mu nezakonitim postupanjem nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom jer o izvođenju dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka koje je predložila tuženica sud nije odlučio. Naime, drugostupanjski je sud odbijajući tužiteljevu žalbu istaknuo da iz sadržaja tužbe proizlazi da je tužitelj u tužbi predložio saslušanje stranaka samo eventualno, a ne bezuvjetno, te kada sud ocijeni da nema potrebe za izvođenjem dokaza koji je samo eventualno predložen, pa ne donese odluku o izvođenju tog dokaza, on time ne čini ovu bitnu povredu, već samo bira jednu od mogućnosti koju mu je stranka ponudila, čime ne onemogućuje stranku da raspravlja pred sudom. Što se, pak, tiče prijedloga za izvođenje dokaza koje je predložila tuženica, okolnost da o njihovu izvođenju sud nije odlučio ne vrijeđa pravo tužitelja na raspravljanje pred sudom.
7.2. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, drugostupanjski je sud odbijajući tužiteljevu žalbu, prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke suda prvog stupnja, a u obrazloženju svoje presude prvostupanjski je sud dao jasne i neproturječne razloge na temelju kojih je činjenica, utvrđenih u postupku, utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za predaju u posjed nekretnine, konkretno utvrđujući da je tuženica stekla pravo vlasništva dosjelošću.
7.3. Nadalje, nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP na koju ukazuje revident, jer je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo prema svom uvjerenju ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka jasno naveo koje su činjenice dokazane, a koje ne (a prihvaćajući takvu ocjenu, uz logično i argumentirano obrazloženje, bitnu povredu nije učinio ni sud drugog stupnja).
7.4. Predmet tužbenog zahtjeva je predaja u posjed nekretnine stojne kuće sagrađene na k.č. 100/3 Z.U. 682 K.O. K. S. Između stranaka nije sporno da je tužitelj upisan kao vlasnik u naravi dijela stojne kuće u K. S. sagrađene na k.č. 100/3 Z.U. 682, čija je upisana površina u katastarskom operatu 08 m², a da dio taj ne predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu, te da tužitelj nikada nije bio u posjedu te nekretnine; a da je tuženica u posjedu ove nekretnine na temelju kupoprodajnog ugovora kojeg su 18. travnja 1983. zaključili njezini prednici s prednicima tužitelja B. Z. i B. E., a nije sporno ni da nitko, ni nju ni njezine prednike, nije ometao u posjedu od stupanja u posjed 1983. do podnošenja tužbe u ovom postupku. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je u spomenutom kupoprodajnom ugovoru od 18. travnja 1983. kao predmet kupoprodaje navedena nekretnina oznake čest. zgr. 97 K.O. K. S., time da se predmet prodaje opisuje kao "čitava stara, primitivna i ruševna kućica u K. S., … ", dok u ugovoru nije navedena čest. zgr. 100/3, međutim da se u vrijeme prodaje radilo o jednoj jedinstvenoj nekretnini i uporabnoj cjelini. Sudovi zaključuju da su prodavatelji prodajući čitavu zgradu prodali i česticu 100/3, iako ona nije bila navedena u kupoprodajnom ugovoru, i to tim više što prodavatelji nakon prodaje za svog života nikada nisu taj dio označen kao čest. zgr. 100/3 koristili kao zasebnu uporabnu cjelinu niti su ometali prednike tuženice u posjedu tog dijela. Osim toga, ove dvije nekretnine su se vodile i vode se kao jedinstvena cjelina i pred upravnim tijelom u postupku određivanjem anagrafske oznake i kućnog broja za predmetnu nekretninu. U postupku je nadalje utvrđeno da nekretnina čest.zgr. 100/3 u katastarskom operatu ima obilježenu površinu od 8 m², dok je očevidom utvrđeno da u naravi ona ima površinu od 18 m² koji je dio upravo označen na nalazu vještaka točkama A-B-C-D-E-A i utvrđeno je da on nikada nije bio samostalna uporabna cjelina.
7.5. Na temelju ovakvo utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su ocijenili da je tužena dosjelošću putem svojih pravnih prednika, koji su bili u zakonitom i savjesnom posjedu nekretnine još od 1983., stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine, a prije nego što je tužitelj postao njezin zemljišnoknjižni vlasnik, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen.
8. Tužitelj revizijom nadalje osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja pobijane presude. Međutim, budući da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je tuženica stekla pravo vlasništva dosjelošću (u odnosu na taj dio drugostupanjske presude revizija tužitelja je odbačena kao nedopuštena), pravilno je primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 162. st. 1. i čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15) kada je odbijen tužbeni zahtjev na predaju u posjed zato što pravo na pravu vlasničku tužbu ima vlasnik stvari, a u postupku je utvrđeno da tužitelj nije vlasnik nekretnine već da je to tuženica pa ona stoga ima pravo koje ju ovlašćuje na posjedovanje nekretnine. Zbog navedenih se razloga i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.
9. Na temelju sveg iznesenog utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na osnovi odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.
10. Tuženici nisu priznati zatraženi troškovi sastava odgovora na reviziju na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer to nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (točka II. izreke rješenja).
Zagreb, 19. travnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.
