Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 11 Gž-16/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja K. Š. iz Z., OIB:... zastupanog po punomoćniku S. P. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. D.1 iz S., OIB:... tuženika M. D. iz S., OIB:..., tuženice B. D. iz S., OIB:... i tuženika L. D. iz S., OIB:... zastupanih po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj: P- 693/2019-20 od 11. studenog 2020., dana 19. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Hrvatskoj Kostajnici, poslovni broj: P-693/2019-20 od 11. studenog 2020., u pobijanom dijelu toč. I., II., III. i IV. izreke i u toč. V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženicima da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.135,00 kn, sve u roku od 15 dana.

II. U nepobijanom dijelu toč. V. izreke u kojem je tužitelj odbijen sa sporednim potraživanjem zakonskih zateznih kamata presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, naloženo je tuženiku M. D.1 da tužitelju isplati iznos od 44.372,50 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u toč.

II. izreke naloženo je tuženiku M. D.2 da tužitelju isplati iznos od 9.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u toč. III. izreke naloženo je tuženici B. D. da tužitelju isplati iznos od 9.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U toč. IV. izreke naloženo je tuženiku L. D. da tužitelju isplati iznos od 3.810,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U toč.

V. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.139,00 kn, dok je tužitelj odbijen sa sporednim potraživanjem zakonskih zateznih kamata.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom (zajedničkom) žalbom tuženici pobijaju presudu i navode da to čine iz svih zakonskih žalbenih razloga. Predlažu da drugostupanjski sud preinači presudu u smislu žalbenih navoda, uz nalog tužitelju da naknadi tuženicima trošak parničnog postupka.

2.1. Sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH i 70/19; dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojem stranka nije uspjela u sporu. Obzirom da je u dijelu toč. V. izreke tužitelj odbijen sa sporednim potraživanjem zakonske zatezne kamate (na dosuđeni trošak postupka) ovaj sud uzima da tuženici presudu pobijaju u ostalom (dosuđujućem) dijelu, pa je odlučeno kao u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet ove parnice zahtjev je tužitelja da mu tuženici isplate ukupan iznos od 66.182,30 kn, time da su pojedinačni iznosi specificirani u odnosu na svakog tuženika. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao punomoćnik (odvjetnik) zastupao tuženike u postupku naknade štete u vezi štetnog događaja od 19. kolovoza 2009. te je u njihovo ime poduzeo određene pravne radnje (podnio zahtjev i tužbu za naknadu štete), a da su mu tuženici nakon toga otkazali punomoć za zastupanje. Tužitelj je tvrdio i da je u ime i umjesto tuženika podmirio trošak sudske pristojbe, dok su tuženici osporavali osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

5.1. Nakon što je opširno analizirao materijalne dokaze (isprave) kao i stranačke iskaze tužitelja i tuženika, prvostupanjski sud utvrđuje odlučne činjenice:

- da su tuženici za zastupanje (radi naknade štete) najprije opunomoćili tužitelja (odvjetnika u Z.), a tek naknadno odvjetnika D. M. i da za otkaz punomoći tužitelju nije bilo nikakvog valjanog razloga,

- da je tužitelj uplatio sudsku pristojbu za tuženike u skladu sa sporazumom koji je s njima postigao,

- da prigovor zastare nije osnovan jer tražbina tužitelja (kao odvjetnika) zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, koji je u konkretnom slučaju počeo teći od otkaza punomoći (24. rujna 2010.), kada je tražbina tužitelja dospjela na naplatu, pa kako nema spora da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. svibnja 2015., tužba je podnesena unutar roka zastare,

- da su tuženici koji su naknadno opozvali punomoć tužitelju, dužni u cijelosti isplatiti tužitelju nagradu i naknadu troškova za obavljene odvjetničke usluge zahtijevane u ispostavljenim računima, dok izvjesnost uspjeha ili neuspjeha tuženika kao stranaka u postupku u kojem je tužitelj obavio pravne radnje nisu od utjecaja ni na osnovu ni na visinu utvrđenog potraživanja,

- da je u vrijeme otkaza punomoći na snazi bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 148/09; dalje Tarifa), pa je tužitelj kao odvjetnik u odnosu na tuženike imao pravo na nagradu za sastav zahtjeva za naknadu štete i za sastav tužbe u ukupnom iznosu od 79.229,22 kn te za učinjene izdatke na ime sudske pristojbe u iznosu od 12.050,00 kn,

- da je tužitelj ispostavio račune tuženicima prema vrijednosti njihovog zahtjeva za naknadu štete time da je razdvojio vrijednost zahtjeva za naknadu štete u mirnom postupku od sastava tužbe, budući je postavljeni tužbeni zahtjev bio viši u odnosu na zahtjev za naknadu štete u mirnom postupku,

- da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari dokazao svoj pravni interes jer je punomoćnik tuženika prethodno osporio njegovo potraživanje u mirnom postupku, pa tužitelj nije želio tuženicima prouzročiti daljnje troškove u postupku kod javnog bilježnika te je u ovoj pravnoj stvari postupao obzirno i ekonomično,

5.2. U materijalnopravnom dijelu obrazloženja prvostupanjski sud se poziva na odredbe Zakona o odvjetništvu, Zakona o obveznim odnosima i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženici pozivaju u žalbi reproduciranjem zakonskog opisa te bitne povrede. Suprotno žalbenoj tvrdnji, pobijana presuda nije opterećena takvim nedostatcima koji bi ovaj sud spriječili da u žalbenom stadiju postupka ispita njenu pravilnost i zakonitost, već je prvostupanjski sud odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, relevantnim i valjanim razlozima. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6.1. Žalbenim navodima tuženici nisu doveli u sumnju utvrđeno činjenično stanje, prije svega, da su putem punomoći ovlastili tužitelja (kao odvjetnika) za zastupanje u postupku naknade štete i rente protiv J. o. d.d. i da su tužitelju otkazali punomoć bez ikakvog jasnog razloga. Nije dovedeno u sumnju niti utvrđenje da je tužitelj kao punomoćnik tuženika podnio J. o. d.d. zahtjev za naknadu štete, a zatim i tužbu nadležnom sudu.

6.2. U odnosu na daljnje žalbene navode, ovaj sud najprije navodi da nije točna tvrdnja tuženika da prvostupanjski sud ničim nije obrazložio i provjerio je li tužitelj pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud uvidom u zahtjev za naknadu štetu utvrdio VPS od 2.298.000,00 kn, dok je uvidom u tužbu utvrdio VPS od 2.303.000,00 kn, kod čega posebno navodi da je tim podnescima obuhvaćena i oštećenica J. P., koja nije stranka u ovom postupku, što sud uzima u obzir kod dosude iznosa koje su tuženici dužni platiti tužitelju jer ne obuhvaća dio koji se odnosi na J. P. (taj dio nije niti obuhvaćen tužbenim zahtjevom). Kako se vrijednost predmeta spora koji se odnosi na novčanu tražbinu utvrđuje u visini utužene tražbine (argument iz čl. 40. st. 1. ZPP- a), to je određivanjem VPS u naprijed navedenim iznosima prvostupanjski sud pravilno utvrdio relevantne činjenice. Nastavno, žalbena tvrdnja da je nejasno na koji način i na temelju čega je utvrđena takva visina VPS i da je tuženicima temeljem sudske nagodbe isplaćen daleko manji iznos štete, nema svoju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Tako prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je uvidom u sporazum u sudskoj nagodbi utvrdio da je J. o. d.d. isplatilo tuženiku M. D.1 iznos od 1.450.000,00 kn, tuženiku M. D.2 iznos od 80.000,00 kn, tuženici B. D. iznos od 80.000,00 kn, tuženiku L. D. iznos od 40.000,00 kn, zatim da je isplatilo troškove postupka za te tuženike u iznosu od 62.500,00 kn (uključen PDV) i da je iz nagodbe razvidno da je M. D.1 na ime štetnog događaja već isplaćen iznos od 100.000,00 kn i da taj iznos nije ušao u iznos u sudsku nagodbu, a da je prema toj nagodbi J. o. d.d. obvezano isplaćivati M. D.1 mjesečnu rentu u visini od 2.500,00 kn, koje činjenice tuženici u žalbi niti ne osporavaju. Stoga je očito da je novčana tražbina iz zahtjeva za naknadu štete i tužbe (pa time i VPS) bila razumno i objektivno određena i temeljila se na posljedicama koje tuženici trpe zbog štetnog događaja.

6.3. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se tužitelj sporazumio s tuženicima da će u njihovo ime platiti sudsku pristojbu (što je bila obveza tuženika), dok je posve neuvjerljiva žalbena tvrdnja da se tužitelj obvezao snositi trošak sudske pristojbe umjesto tuženika, jer bi na taj način tuženici izbjegli svoju obvezu plaćanja sudske pristojbe, a zatim bi kroz pravo na naknadu troškova postupka od protivne strane mogli ostvariti plaćanje sudske pristojbe (iako je nesporno nisu platili). Stoga je promašeno pozivanje tuženika na odredbu čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), prema kojoj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjena uvjeta, obzirom da je u ovom postupku na pouzdan način utvrđeno da je tužitelj platio sudsku pristojbu sukladno sporazumu s tuženicima, pa su mu tuženici tako plaćeni iznos dužni vratiti. Ovaj sud naglašava da kod toga tužitelj nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kako to tvrde tuženici u žalbi, već je temeljem sporazuma, nakon što je tuženicima prethodno objasnio postupak u vezi naplate sudske pristojbe odnosno eventualnog oslobođenja od plaćanja, podmirio trošak sudske pristojbe uz obvezu tuženika da mu vrate plaćeni iznos.

6.4. Netočna je žalbena tvrdnja da se prvostupanjski sud uopće ne poziva na odredbe Tarife obzirom da se sud poziva na Tbr. 7. i 36. Tarife. Točno je da se sud posebno ne poziva na Tbr. 28. Tarife prema kojoj odvjetniku pripada nagrada za podneske i zastupanje u predmetima i postupcima koji se vode po postojećim zakonskim propisima prije sudskog ili upravnog postupka kao što su to zahtjevi za naknadu štete protiv osiguravajućih društava i dr., ali je iz obrazloženja pobijane presude potpuno jasno da je prvostupanjski sud tužitelju kao punomoćniku tuženika priznao nagradu za sastav zahtjeva za naknadu štete prema Tbr. 28. Tarife, dok je nagradu za sastav tužbe priznao prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife. U tom kontekstu, nije osnovano pozivanje tuženika na Tbr. 33. Tarife u kojoj je određena nagrada za sastav dopisa i opomena, obzirom da u konkretnom slučaju nema nikakve dvojbe da je tužitelj kao punomoćnik tuženika podnio osiguravajućem društvo zahtjev za naknadu štete (a ne dopis ili opomenu), pa mu kao odvjetniku pripada nagrada iz Tbr. 28. Tarife u kojem se takav zahtjev posebno i navodi.

6.5. Nisu u pravu tuženici kada tvrde da bi tužitelj sukladno Tbr. 36. Tarife imao pravo na povećanje utvrđene naknade po obavljenoj radnji za 30%, a ne 40%, kako je to utvrdio prvostupanjski sud. Naime, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je sud kod obračuna nagrade sukladno Tbr. 36. Tarife imao u vidu da je tužitelj (kao punomoćnik) zahtjev za naknadu štete i tužbu podnio i u ime oštećenice J. P. koja nije stranka u ovom postupku, ali je kod određivanja iznosa kojeg mu treba platiti svaki od tuženika imao u vidu tu činjenicu, jer je u postupku utvrđeno da bi temeljem zastupanja svih oštećenika (ovdje tuženika i J. P.), tužitelj imao pravo na odvjetničku nagradu u ukupnom iznosu od 91.279,22 kn (uključen PDV), dok je tuženicima naloženo da na ime nagrade za zastupanje plate ukupan iznos 78.232,30 kn (uključen PDV), pa se ostatak do 91.279,22 kn odnosi na dio J. P. Posljedično, pravilno je utvrđenje suda da je tužitelj ispostavio tuženicima račune prema vrijednosti njihovog zahtjeva iz zahtjeva za naknadu štete i tužbe u odnosu na ukupno zatraženi iznos.

6.6. Zbog navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su tuženici u obvezi podmiriti tražbinu tužitelja temeljem odredbe čl. 18. Zakona o odvjetništvu (NN br. 90/94; 117/08; 50/09; 75/09 i 18/11), kojom je propisano da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad i naknadu troška u vezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Hrvatska odvjetnička komora uz suglasnost ministra pravosuđa i na osnovi odredaba čl. 763. do 784. ZOO-a u kojima je normiran ugovor o nalogu, te da su tuženici temeljem sporazuma s tužiteljem njemu dužni vratiti iznos sudske pristojbe koju je tužitelj platio za njih, pa nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

6.7. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tuženici u žalbi posebno ne pobijaju. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu, pa ima pravo na naknadu troškova sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

7. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Varaždinu 19. travnja 2022.

Sudac

Milko Sambolek v.r.