Poslovni broj: 14 UsIzs-114/20-10
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Anđe Klišanin, u upravnom sporu tužiteljice: Ž. T. iz S., …, zastupane po opunomoćenicima iz
O. d. S. & Đ. j.t.d., odvjetnicima u S., …,
protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Zagreb, Margaretska 3, kojeg zastupa opunomoćenica M. T., dipl. pravnica i zaposlenica, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, nakon neposredne i javne rasprave, zaključene dana 8. travnja 2022. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenice tuženika, dana 19. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/…, URBROJ: 338-01-06-…. od dana 7. rujna 2020. i predmet vrati
tuženiku na ponovni postupak.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.
Obrazloženje
1. U pravovremeno podnesenoj tužbi protiv rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/…, URBROJ: 338- 01-06-… od dana 7. rujna 2020., tužiteljica je, u bitnom, navela da je predmetne povrede zadobila dana 12. travnja 2019. u prometnoj nezgodi na način da je oborena na kolnik od strane kombi vozila čiji da je vozač, neoprezno, bez obraćanja dužne pažnje na pješake (inače posebno zaštićenu kategoriju sudionika u prometu), poduzeo opasnu radnju vožnjom unatrag. lako je tuženik u početku osporavao čak i da se predmetna povreda uopće dogodila za vrijeme radnog vremena, da je morao u osporenom rješenju priznati da su predmetne ozljede zadobivene za vrijeme radnog odmora. Međutim, da je ustrajao na tvrdnji da se te povrede ne mogu priznati kao povrede na radu pozivom na odredbu čl. 67. toč. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, koju da tuženik potpuno pogrešno tumači na štetu prava osiguranika. Naime, da je tužiteljica na bilo koji način suodgovorna za nastanak predmetne ozljede (a nije) da, odredba čl. 67. toč. 1. Zakona traži da je povreda isključiva posljedica, a da u toj odredbi definiranog propusta osiguranika nema. U konkretnom slučaju povrede, čak i da je bilo propusta osiguranice, da nisu rezultat isključivo njezine radnje i ponašanja, već i propusta i postupaka vozača kombi vozila što da priznaje čak i tuženik. Ta radnja treće osobe da se zbog posebne pozornosti koja se traži od vozača u prometu prema pješacima, čak smatra prevladavajućim uzrokom nastalog događaja. U svakom slučaju, predmetna situacija da se ne može podvesti pod isključenje iz čl. 67. toč. 1., jer da ovdje, čak i prema utvrđenjima upravnih tijela, nezgoda nije nastala zbog propusta osiguranice, već i zbog radnje treće osobe, a što da ta odredba ne pokriva. Potpuno da je netočan i proizvoljan stav tijela u pobijanom rješenju da je smisao odredbe čl. 67. da se „sankcionira takvo ponašanje kojim radnik doprinese nastanku ozljede“. Prije svega da u odredbi nigdje ne piše „ako je povreda nastala zbog radnje ili doprinosa osiguranika“, već da piše samo ukoliko je povreda nastala „zbog“, dakle ekskluzivno i isključivo zbog propusta osiguranika, ukoliko je upravo ta radnja uzrok povrede. Prema tome, da je odredba potpuno pogrešno protumačena i primijenjena. Točno je da se ne radi o „numerus clausus“, ali ako su uz pojam „skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja“ kao generalnog pojma bitnog za isključenje, stavljeni isključivo primjeri najtežih oblika krajnje nepažnje i namjere radnika, onda da taj generalni pojam treba tumačiti u tom kontekstu, dakle kao najteže oblike takvog ponašanja. Iz snimke nezgode da je vidljivo da je tužiteljica već gotovo napustila kolnik kad je udarena od strane vozila čiji vozač da očigledno nije vodio ikakvog računa o tome što se oko njega događa. Tužiteljica smatra da treba provesti sve dokaze, a osobito prometno vještačenje. Slijedom navedenog da predlaže da sud donese presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika te predmet vraća tuženiku na ponovni postupak kao i da Sud naloži tuženiku da mu naknadi troškove ovog upravnog spora.
2. Opunomoćenik tužiteljice je na ročištu kod ovog Suda dana 8. travnja 2022., naveo da ostaje kod svih navoda iznijetih u tužbi kao i kod navoda koji su izneseni u postupku pred ovim sudom čiji je spis pribavljen u dokazne svrhe. Također, da za sud i protivnu stranu prilaže zapisnike iz postupka pred Općinskim sudom u S., tužiteljice protiv osiguratelja za naknadu štete iz ove nezgode. Osiguratelj da je u tom predmetu, nakon pregleda CD snimke, odustao od prigovora doprinosa tužiteljice nastaloj šteti. Navedeno da pokazuje kako je, na temelju životne logike, svima pa čak i odgovornom osiguratelju jasno da u konkretnom slučaju nema doprinosa tužiteljice, a kamoli da je ona postupala s onim stupnju nepažnje na koji se poziva tuženik. Odredba čl 67. da traži da je povreda nastala "zbog" propusta osiguranika, što da podrazumijeva da je isključivo taj propust uzrok nastanka, dakle da se ne govori o doprinosu. U najgorem slučaju da bi se odredba mogla tumačiti da je potreban pretežit doprinos osiguranika, a nikako njegov eventualni neznatni doprinos kojeg da ovdje niti nema. Nejasnoće u propisima da se u javnopravnom djelovanju ne mogu tumačiti na štetu adresata. Ujedno je opunomoćenik tužiteljice u spis predao pisani popis troška.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu, naveo da smatra da tužba nije osnovana, a pobijano rješenje da je donijeto u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku, temeljem važećih zakonskih propisa. Citirajući odredbe čl. 66. i čl. 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju naveo je da se kao ozljeda na radu ne može smatrati ozljeda koja je nastala skrivljenim, nesavjesnim ili neodgovornim ponašanjem osiguranika. U upravnom postupku, koji se vodio povodom priznavanja ozljede na radu tužiteljici, da je utvrđeno da je tužiteljici ozljeda nastala dana 12. travnja oko 13:10 sati, u povratu iz trgovine T. na radno mjesto pri prelasku L. ulice u S., kada ju je stražnjim desnim dijelom zahvatio i na kolnik oborio teretni automobil u poduzimanju voženje unatrag, pri čemu je zadobila udarac u glavu i istegnuće vratne kralježnice. Tužiteljica da je radnju prelaska ceste izvršila na mjestu gdje na udaljenosti manjoj od 50 metara nema iscrtanih pješačkih prijelaza ili posebno izgrađenih prijelaza, odnosno prolaza za pješake, na način da nije prelazila najkraćim putem i da se prije stupanja na kolnik nije uvjerila da to može učiniti na siguran način, kada se motorno vozilo kretalo unazad. Iz presude Prekršajnog suda da proizlazi da je iz videozapisa Hotela G. (S.) razvidno kretanje vozila …-a uz južni rub kolnika L. ulice
unatrag te prelazak tužiteljice preko iste ulice od sjeverozapada prema jugoistoku izvan pješačkog prijelaza, kao i da tužiteljica za vrijeme radnje prelaženja kolnika nije podizala pogled niti pregledavala situaciju oko sebe, a što da proizlazi i iz njene izjave dane u upravnom postupku. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, koje da tužiteljica u tijeku upravnog postupka, a niti u tužbi nije osporavala, da se ponašanje tužiteljice može jedino okarakterizirati kao skrivljeno, nesavjesno, odnosno neodgovorno ponašanje pa da se tužiteljici nastala ozljeda ne može priznati ozljedom na radu. Pritom da se smatraju neosnovanim navodi tužiteljice da bi propust i postupanje treće osobe bilo od utjecaja na odlučivanje o pravu tužiteljice, odnosno da se u slučaju suodgovornosti za nastanak ozljede postupanje tužiteljice ne može podvesti pod skrivljeno, nesavjesno, odnosno nedogovorno ponašanje koje isključuje priznavanje ozljede na radu. U konkretnom slučaju da ozljeda tužiteljici ne bi nastala da je poduzela potrebne radnje da se uvjeri da je moguće na siguran način izvršiti prelazak ceste te da je prelazak ceste izvršen na siguran način. Tužiteljici da je ozljeda nastala jedino i isključivo kao posljedica njezinog ponašanja, a navedeni događaj da je mogla izbjeći. S obzirom na navedeno, u kontekstu priznavanja ozljede na radu tužiteljici, da nije relevantno je li treća osoba pritom nepropisno postupala. Također, da se ne radi o postupku radi naknade štete ili nekom drugom postupku koji da propisuje drugačije uvjete i pretpostavke u vezi utvrđivanja odgovornosti radi sankcioniranja određenog postupanja, odnosno propuštanja osobe na koje su relevantni propisi upućeni. Odredbom čl. 67. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju da su navedeni samo primjeri skrivljenog i drugog ponašanja, a da to ne znači da se pored njih ne može utvrditi radi li se u konkretnom slučaju o skrivljenom, nesavjesnom ili neodgovornom ponašanju osiguranika. S obzirom na izričaj odredbe čl. 67. st. 1. Zakona da razlog za nepriznavanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu ne predstavlja samo namjera - umišljaj (dolus) kao vrsta krivnje, nego i nepažnja - nemarnost (culpa), kao druga vrsta odgovornosti (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Usž-3350/16, od dana 3. studenog 2016.). Dakle, da se postupanje tužiteljice u konkretnom slučaju može okarakterizirati jedino kao skrivljeno, nesavjesno i neodgovorno ponašanje. Pitanje skrivljenog, nesavjesnog, odnosno neodgovornog ponašanja tužiteljice da je pitanje činjenične naravi koje da je u ovom predmetu nesporno pa da je sud ovlašten jedino odlučiti o zahtjevu tužiteljice primjenom odgovarajuće pravne norme. Slijedom svega navedenog da predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
4. Opunomoćenica tuženika je na ročištu održanom kod ovog Suda dana 8. travnja 2022. navela da ostaje kod navoda odgovora na tužbu te obrazloženja osporavanog rješenja. Smisao norme čl. 67. st. 1. Zakona da je sankcioniranje ponašanja kojim radnik doprinese nastanku ozljede. Zakon da ne poznaje pojam krajnje i najtežeg oblika propuštanja dužne pažnje, već da se utvrđuje postoji li namjera, odnosno umišljaj kao vrsta krivnje ili nepažnja kao druga vrsta odgovornosti, a koja može dovesti do ozljede na radu. Slijedom navedenog da predmetna ozljeda ne može biti priznata kao ozljeda na radu. U konkretnom slučaju da ozljeda tužiteljice ne bi nastala da je poduzela potrebne radnje da se uvjeri da je moguće na siguran način izvršit prelazak ceste. Tužiteljici da je ozljeda nastala jedino i isključivo kao posljedica njezinog ponašanja.
5. Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/…, URBROJ: 338-01-06-… od dana 7.
rujna 2020. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalni ured S. KLASA: UP/l-502-03/…,
URBROJ: 338-17-… od dana 10. srpnja 2020., a kojim prvostupanjskim upravnim rješenjem je Ž. T., ovdje tužiteljica, pod točkom I. izreke rješenja odbijena sa zahtjevom za priznavanje prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu za dijagnoze prema MKB-10 klasifikaciji S13.4 i F43.0, a pod točkom II. izreke rješenja utvrđeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora kao i spisu ovog Suda pod poslovnim brojem:
Uslzs-… te CD sa snimkom predmetne nezgode koji istom prileži, dok su odbijeni dokazni prijedlozi tužiteljice da se sasluša tužiteljica u svojstvu stranke u ovom upravnom sporu, da se sasluša svjedok D. G. te da se provede prometno-
tehničko vještačenje na okolnosti nastanka nezgode, cijeneći da se s obzirom na stanje spisa i raspoloživost dokaza pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja tih dokaza.
7. U sporu su održane rasprave na kojima je strankama dana mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje u tekstu: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.
8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
9. Predmet spora je, u smislu odredbe čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.
10. Odredbom čl. 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13 i 137/13, dalje: Zakona) propisano je da se ozljedom na radu prema ovome Zakonu smatra: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju i 4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. ovoga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. ovoga Zakona.
11. Člankom 67. Zakona propisano je da se ozljedom na radu, u smislu ovoga Zakona, ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno- pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti i 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.
12. Odredbom članka 35. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“, broj 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17, 132/17, 119/18 i 41/19, dalje: Pravilnik) utvrđuju se uvjeti koji moraju biti ispunjeni kako bi se ozljeda ili bolest mogla priznati za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest, s time da prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti mora biti podnijeta u rokovima utvrđenim ovim Pravilnikom.
13. Sukladno odredbi članka 36. Pravilnika ozljeda na radu može se priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona te osiguranoj osobi iz članka 16. Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu članka 66. Zakona.
14. Prema odredbi članku 37. Pravilnika ozljeda na radu neće se priznati osiguranoj osobi iz članka 36. ovog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona.
15. Iz spisa tuženog tijela KLASA: UP/II-502-03/…. proizlazi: da je poslodavac tužiteljice (Centar za socijalnu skrb S.) podnio zahtjev za priznavanjem ozljede na radu za zaposlenicu Ž. T., ovdje tužiteljicu, a u svezi zadobivene ozljede (dijagnoze šifri prema MKB-u: S00.9 i S16) u prometnoj nezgodi dana 12. travnja 2019., a koji je pred prvostupanjskim tijelom zaprimljen dana 17. travnja 2019. te da se u prijavi ozljede na radu navodi kako je do ozljede tužiteljice došlo na povratku s pauze, dok je prelazila kolnik u L. ulici u S.; da je iz presude
Općinskog prekršajnog suda u S. pod poslovnim brojem Pp P-… od dana
14. listopada 2019., vidljivo da su D. G. i tužiteljica oglašeni krivima i to: - okrivljenik pod 1. D. G. što je obavio radnju vožnje unatrag u prometu na cesti, a da se prije započinjanja iste nije uvjerio da to može obaviti bez opasnosti za druge sudionike u prometu i imovinu te tako izazvao prometnu nesreću s ozlijeđenom osobom, čime je počinio prekršaj opisan u članku 43. stavci 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ 107/07, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17) kažnjiv po članku 43. stavak 3. u svezi s člankom 293. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama; što se kao sudionik u prometu nije držao ograničenja, zabrana i obveza izraženih pomoću postavljenih prometnih znakova, čime je počinio prekršaj opisan u članku 12. stavak 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kažnjiv po članku 12. stavak 8. Zakona o sigurnosti prometa na cestama; što kao sudionik u prometnoj nesreći u kojoj je netko ozlijeđen, nije ostao na mjestu prometne nesreće, nije poduzeo sve što je u njegovoj moći da se ne mijenja stanje na mjestu nesreće i da se sačuvaju postojeći tragovi, uz uvjet da poduzimanje tih mjera ne ugrožava sigurnost prometa i nije o prometnoj nesreći obavijestio najbližu policijsku upravu ili policijsku postaju i vratio se na mjesto prometne nesreće i sačekao dolazak ovlaštene osobe koja obavlja očevid, čime je počinio prekršaj opisan u članku 175. st. 1., 2. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama kažnjiv po članku 175. stavak 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama; te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna; - okrivljenik pod 2. Ž. T., ovdje tužiteljica, što kao pješakinja nije kolnik u naselju, na mjestu gdje je pješački prijelaz udaljen više od 50 metara, prelazila pažljivo i najkraćim putem, te se prije stupanja na kolnik nije uvjerila da to može učiniti na siguran način te je tako izazvala prometnu nesreću s ozlijeđenom osobom, čime je počinila prekršaj opisan u članku 129. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjiv po članku 129. stavak 3., a u svezi člankom 293. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te joj je izrečena novčana kazna; da je snimku događaja predmetne nezgode (CD) tužiteljica priložila u spis ovog Suda pod posl. br. Uslzs-…; da je temeljem navedenog doneseno rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Regionalnog ureda S., Klasa: UP/I-502-03/…, Urbroj: 338-17-02-01-… od 10. prosinca 2019., a povodom žalbe tužiteljice rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Republike Hrvatske, Direkcija, Klasa: UP/II-502-03/…, Urbroj: 338-01-06-… od 6. ožujka 2020., kojim je pod točkom II. predmet povodom zahtjeva tužiteljice za priznavanje prava po osnovi ozljede na radu za dijagnoze S13.4 i F43.0 proslijeđen prvostupanjsko upravnom tijelu na postupanje radi donošenja dopunskog rješenja; nakon toga doneseno je prvostupanjsko upravno rješenje, a povodom žalbe tužiteljice osporeno rješenje tuženika.
16. U konkretnom upravnom sporu odlučnim se nameće pitanje može li se događaj od dana 12. travnja 2019., odnosno prometna nezgoda u kojoj je tužiteljica nesporno zadobila ozljede, istoj priznati ozljedom na radu imajući pri tome u vidu gore citirane zakonske i podzakonske odredbe koje valja primijeniti s obzirom na vrijeme kada se predmetna ozljeda dogodila.
17. Spisu tuženog tijela, nesporno prileži presuda Općinskog prekršajnog suda u S. pod posl. br. Pp P… dana 14. listopada 2019. kojom je i tužiteljica (a ne samo vozač vozila D. G.) oglašena krivom što kao pješakinja nije kolnik u naselju, na mjestu gdje je pješački prijelaz udaljen više od 50 metara, prelazila pažljivo i najkraćim putem, te se prije stupanja na kolnik nije uvjerila da to može učiniti na siguran način te je tako izazvala prometnu nesreću s ozlijeđenom osobom, čime je počinila prekršaj opisan u članku 129. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kažnjiv po članku 129. stavak 3., a u svezi člankom 293. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pri čemu joj je izrečena novčana kazna.
18. Dakle, citiranom presudom utvrđeno je što se toga dana, dok se tužiteljica vraćala s pauze na posao dogodilo (dok je prelazila kolnik gdje je pješački prijelaz udaljen više od 50 metara) i za predmetnu prometnu nesreću utvrđena je i njezina krivnja (a ne samo krivnja vozača vozila D. G.). Svi prigovori koje tužiteljica ističe u tijeku ovog upravnog spora, a koji se odnose na razloge koji su doveli do prometne nesreće, a tiču se pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnih propisa u provedenom prekršajnom postupku, nisu predmet ovog upravnog spora, već ih je tužiteljica trebala istaći u postupku pred Općinskim prekršajnim sudom u S..
19. Prema tome, tužiteljici je gore navedenom presudom utvrđena krivnja za izazivanje prometne nesreće u kojoj je zadobila tjelesne ozlijede. Takva presuda ne može se pobijati u ovom upravnom sporu, radi čega je ovaj Sud i odbio dokazne prijedloge tužiteljice koji se odnose na utvrđenje okolnosti nastanka prometne nesreće, jer su način, dinamika i odgovornost za nastalu nesreću utvrđeni od za to nadležnog Suda u provedenom prekršajnom postupku.
20. Ponovno se ističe da je odredbom čl. 67. toč. 1. Zakona propisano da se ozljedom na radu, u smislu toga Zakona, ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.) iz čega jasno proizlazi da nigdje nije propisan stupanj krivnje, već se samo primjerice navode oblici skrivljenog ponašanja, a koji se procjenjuju u upravnom postupku pokrenutom temeljem prijave o ozljedi na radu i to sukladno gore citiranim zakonskim i podzakonskim propisima neovisno o oblicima krivnje u smislu kaznenopravnih (nehaj, namjera) ili građanskopravnih normi (obična nepažnja kao najlakši oblik krivnje, gruba nepažnja i sl.) budući da predmetni Zakon razliku vezano uz stupnjevanje krivnje ne uređuje.
21. U konkretnom slučaju, a kako to nedvojbeno proizlazi iz presude Općinskog prekršajnog suda u S. pod posl. br. Pp P-… od dana 14. listopada 2019.,
tužiteljica je kriva za izazivanje prometne nesreće u kojoj je zadobila ozljede pa je potpuno jasno da se radi o tužiteljičinom skrivljenom ponašanju za vrijeme povratka s pauze na njezino radno mjesto, a kako to propisuje gore citirana odredba čl. 67. toč. 1. Zakona. To što su u toj odredbi, u zagradama, navedeni primjeri ponašanja na koje se te odredbe odnose ne znači da se samo u tim slučajevima (tučnjave na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjernog nanošenja povrede sebi ili drugome, obavljanja poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanja vozila pod utjecajem alkohola ili opojnih droga) neki događaj neće priznati ozljedom na radu, već u svim takvim i sličnim situacijama iz kojih je vidljivo da se radilo o skrivljenom, nesavjesnom ili neodgovornom ponašanju na radnome mjestu pa prigovore tužiteljice iznesene u tom smislu ovaj Sud drži neosnovanima.
22. Za navesti je da je i Visoki upravni sud u brojnim odlukama zauzeo stajalište kad ozljeda nastane kao posljedica tužiteljevog skrivljenog ponašanja u prometu, da u tom slučaju tužitelj ne može osnovom navedenog ostvarivati prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, budući da za isto ne postoji pravna osnova, a s kojim pravnim stajalištem se u cijelosti slaže i ovaj Sud.
23. Ujedno, valja navesti da skrivljeno ponašanje u smislu navedenih odredaba Zakona kao osnova za nepriznavanje prava po osnovi ozljede na radu, ne pretpostavlja nužno postojanje prekršajne, odnosno kaznene odgovornosti. Stoga i u slučaju da protiv osobe koja traži priznanje prava po osnovi ozljede na radu, nije pokrenut odgovarajući postupak pred sudom, nadležna tijela mogu ocijeniti ponašanje podnositelja zahtjeva skrivljenim u smislu propisa koja uređuju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja po osnovi ozljede na radu, a koje isključuje mogućnost priznanja prava po osnovi ozljede na radu kao što su nadležna tijela ocijenila i u predmetnom postupku, a u kojem je tužiteljici pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost (pravno stajalište izneseno i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-… od dana 17. studenog 2020.). Prema tome, dokazi iz parničnog postupka koji tužiteljica navodi, te prilaže u tijeku ovog upravnog spora, ne mogu ovdje dovesti do drugačije odluke obzirom da se parnični postupak radi naknade štete, za koji tužiteljica ističe da ga vodi protiv E. osiguranja d.d., ne vodi sukladno gore citiranim zakonskim i podzakonskim propisima koji reguliraju utvrđivanje predmetne ozljede na radu.
24. Stoga, navodi tužiteljice izneseni u tužbi i tijekom ovog upravnog spora (a koji se uglavnom iscrpljuju u navodima kako nije tužiteljica isključivo skrivila predmetnu prometnu nezgodu, već da je za istu u pretežitom dijelu odgovoran vozač vozila D. G.) nisu bili od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari, a po ocjeni ovog Suda, u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice.
25. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske i podzakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.
26. Radi toga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci pod točkom I.
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, koji je opunomoćenik tužiteljice u pisanoj formi predao na ročištu održanom kod ovog Suda dana 8. travnja 2022.), valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljičin zahtjev odbijen i riješiti kao u izreci pod točkom II.
U Splitu, 19. travnja 2022.
S U D A C
Sandra Ćoraš Gega
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).
DN-a:
- opunomoćenicima tužiteljice, odvjetnicima iz O. d.
S. & Đ. j.t.d. u S., … uz zapisnik o objavi,
- tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkciji, Zagreb, Margaretska 3 uz zapisnik o objavi,
- u spis
RJ:
1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.
2. Oslobođena plaćanja sudske pristojbe na temelju članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18).
3. Kalendar 60 dana.
