Poslovni broj: UsI-3877/19-7
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: V. Y. I. G. W., (NJ.), zastupan po opunomoćenici J. B., odvjetnici iz Z., , protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poništavanja rješenja, 19. travnja 2022. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/19- 01/2, URBROJ: 513-04-19-3 od 20. rujna 2019. godine i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za nerezidente, KLASA: UP/I-410-03/2015- 002/001602, URBROJ: 513-07-01-12/2018-0019 od 26. listopada 2018. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 20. rujna 2019. godine (ispravljeno 09. prosinca 2019. godine), kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 26. listopada 2018. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim mu je kao inozemnom poduzetniku odbijen zahtjev za povrat poreza na dodanu vrijednost (PDV) za razdoblje od siječnja do kolovoza 2015. godine, u iznosu od 135.595,32 kn.
U bitnom, osporavano prvostupanjsko rješenje se temelji na utvrđenju da 16 ulaznih računa nije iskazano u kunama, da nisu dostavljeni tužiteljevi izlazni računi radi utvrđivanja svrhe gospodarske djelatnosti te da nisu dostavljeni dokazi da su isporuke po ulaznim računima bile u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti. Tužitelj je u tužbi istaknuo niz navoda i prigovora koji će biti detaljnije navedeni u nastavku ove presude.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.
Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužitelj je kao inozemni poduzetnik 25. rujna 2015. godine podnio zahtjev za povrat PDV-a za razdoblje od siječnja do kolovoza 2015. godine, po 16 ulaznih računa koje mu je izdalo domaće društvo V. Y. d.o.o. (dalje: V. HR).
Porezno tijelo je u više navrata (05. listopada 2015. godine, 22. veljače 2016. godine i 10. ožujka 2016. godine) od tužitelja zatražilo prevedene izvornike ulaznih računa, koji sadržavaju iznose u kunama. Pritom se porezno tijelo pozvalo na čl. 70. st. 5. i na čl. 71. st. 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13 i 143/14 - ZPDV).
U čl. 70. st. 5. ZPDV-a je propisano da je podnositelj podatke u zahtjevu za povrat PDV-a, kao i bilo koje dodatne podatke, obvezan dostaviti na hrvatskom ili engleskom jeziku. Na temelju čl. 71. st. 5. ZPDV-a porezno tijelo će zatražiti daljnje dodatne podatke koji mogu uključivati dostavu izvornika ili preslike odgovarajućeg računa ili uvoznog dokumenta, ako postoji opravdana sumnja u valjanost zahtjeva za povrat.
Na temelju čl. 81. ZPDV-a iznosi na računima se iskazuju u kunama, a uz to mogu biti iskazani i u bilo kojoj drugoj valuti, pod uvjetom da je iznos PDV-a koji treba platiti iskazan u kunama uz primjenu odgovarajućeg tečaja.
U konkretnom slučaju nije sporno da su izdani računi društva V. HR bili sastavljeni na njemačkom jeziku i da uopće ne sadržavaju iznose u kunama, nego samo iznose u eurima.
Porezno tijelo je još 23. svibnja 2016. godine odbilo tužiteljev zahtjev za povrat PDV-a, ali je to rješenje tuženik poništio 16. listopada 2017. godine i predmet vratio poreznom tijelu na ponovni postupak.
Porezno tijelo je potom u srpnju i rujnu 2018. godine ponovno od tužitelja zatražilo ranije spomenutu dokumentaciju.
Odgovarajući na to, tužitelj je u kolovozu i u listopadu 2018. godine poreznom tijelu dostavio prevedene račune i objašnjenja u kojima je navedeno da se zapravo radi o prefakturiranim računima društva M. K. d.o.o, izdanim društvu V. HR za najam vezova i poslovnih prostora u marini. Tužitelj je tada također dostavio nekoliko ugovora iz kojih bi proizlazilo da se pojedinim vlasnicima plovila obvezao u njihovo ime i za njihov račun iznajmljivati plovila za čarter te naplaćivati i raspodjeljivati prihode od toga, a za to su mu trebali vezovi koje je na ovaj način plaćao. Tužitelj u tužbi najprije navodi da tuženik uopće nije razmotrio njegove žalbene navode. Iako je to točno, treba napomenuti da je navedena okolnost samo relativno bitna, jer se i u upravnom sporu (kao sporu pune jurisdikcije) mogu razmatrati sva sporna činjenična i pravna pitanja koja se postave pred sudom. Tužiteljev prigovor da osporavano prvostupanjsko rješenje nije obrazloženo sud ne prihvaća, jer to rješenje u dovoljnoj mjeri sadržava obrazloženje donesene odluke o odbijanju zahtjeva za povrat PDV-a.
Tužitelj potom ističe da je u tuženikovom drugostupanjskom rješenju naveden drukčiji naziv i adresa stranke; međutim, ove netočnosti su ispravljene ispravkom tog rješenja od 09. prosinca 2019. godine.
Tužitelj zatim navodi da u smislu čl. 71. st. 5. ZPDV-a uopće nije navedeno na čemu se temelji opravdana sumnja poreznog tijela u valjanost njegovog zahtjeva za povrat PDV-a, a time i traženje dodatne dokumentacije.
Sud smatra da se „opravdana sumnja“ poreznog tijela iz čl. 71. st. 5. ZPDV-a može izraziti i konkludentno, traženjem dodatne dokumentacije koja bi ukazivala na opravdanost i valjanost zahtjeva za povrat PDV-a, a na podnositelju zahtjeva je onda teret dostave te dokumentacije, ukoliko želi ostvariti pravo na povrat PDV-a. Dakako da se u svakom konkretnom slučaju može preispitivati opravdanost pojedinih zahtjeva poreznog tijela prema podnositelju zahtjeva za povrat PDV-a (a time i postojanje „opravdane sumnje“ iz čl. 71. st. 5. ZPDV-a), ali u konkretnom slučaju tužitelj već inicijalno poreznom tijelu nije bio dostavio izvornike spornih ulaznih računa, njihove prijevode s njemačkog na hrvatski ili engleski jezik, a također su ti računi bili iskazani samo u eurima, a ne i u kunama.
U tom smislu sud smatra da je porezno tijelo imalo razloga za opravdanu sumnju u valjanost zahtjeva za povrat PDV-a pa je stoga na temelju čl. 71. st. 5. imalo pravnu osnovu tražiti od tužitelja dostavu dodatne dokumentacije radi utvrđivanja valjanosti zahtjeva za povrat PDV-a.
Tužitelj ističe da je još 11. ožujka 2016. godine dostavio izvornike ulaznih računa, ali se u sada osporavanim rješenjima iz upravnog postupka njemu ova okolnost više ni ne stavlja na teret.
Tužitelj opravdava nemogućnost dostave cjelokupne zatražene dokumentacije i time da je izdavatelj spornih računa - društvo V. HR - u međuvremenu brisan iz sudskog registra. Međutim, takva činjenica ne može utjecati na nesporna utvrđenja koja proizlaze iz ispostavljenih računa, odnosno na činjenicu za što su ti računi bili izdani, kao i na činjenicu da nisu bili iskazani u kunama.
Tužitelj navodi da su u kunama bili iskazani iznosi u računima društva M. K. d.o.o. izdanim društvu V. HR te da je u kunama podnesen i zahtjev za povrat PDV-a, ali to ne utječe na činjenicu da se povrat PDV-a traži po ulaznim računima društva V. HR, koji nisu bili iskazani u kunama.
Tužitelj posebno problematizira spominjanje poreznog tijela da nije dostavio svoje izlazne račune prema vlasnicima plovila, smatrajući da to nije u vezi sa zahtjevom za povrat PDV-a. Također smatra da ti računi od njega zapravo uopće nisu ni bili traženi.
Iz priloženog dopisa e-poštom poreznog tijela tužitelju od 17. rujna 2018. godine doista proizlazi nejasno traženje dostave „pripadajućih izlaznih računa koji dokazuju da su isporuke poreznom obvezniku obavljene u svrhu njegove gospodarske djelatnosti“, jer iz tog traženja nije vidljivo da porezno tijelo od tužitelja traži baš dostavu izlaznih računa prema vlasnicima plovila, kako je onda navedeno u osporavanom prvostupanjskom rješenju.
Međutim, sud utvrđuje da je tužitelj dostavio ovjerene prijevode nekoliko svojih ugovora sklopljenih s vlasnicima plovila, po kojima se tužitelj tim vlasnicima obvezao u njihovo ime i za njihov račun iznajmljivati plovila za čarter te naplaćivati i raspodjeljivati prihode od toga. U tom smislu sud posebno ukazuje na to da je na temelju čl. 68. st. 3. t. 2. ZPDV-a jedan od uvjeta za ostvarivanje prava na povrat PDV-a činjenica da inozemni poduzetnik u toku razdoblja povrata nije obavljao usluge koje se smatraju obavljenim u tuzemstvu. Pritom su navedeni i izuzeci, među kojima je i obavljanje usluga iz čl. 47. ZPDV-a, a u čl. 47. st. 1.c) ZPDV-a je, primjerice, navedena usluga iznajmljivanja plovila.
Prema tome, u slučaju tužiteljevog iznajmljivanja plovila u tuzemstvu bi se primjenjivao izuzetak, u smislu mogućnosti ostvarivanja prava na povrat PDV-a, ali iz dostavljenih ugovora proizlazi da tužitelj u tuzemstvu nije obavljao uslugu iznajmljivanja plovila, već poslove posredovanja u ime i za račun vlasnika plovila. Stoga sud smatra da je tužitelj u smislu čl. 68. st. 3. t. 2. ZPDV-a u toku razdoblja za koje je zatražio povrat PDV-a obavljao usluge u tuzemstvu, što predstavlja zapreku za mogućnost ostvarivanja prava na povrat PDV-a.
Porezno tijelo je dakle doista bez osnove od tužitelja općenito zatražilo dostavu „izlaznih računa“ i bez osnove u tom kontekstu to nejasno povezalo s potrebom dokazivanja „da su isporuke poreznom obvezniku obavljene u svrhu njegove gospodarske djelatnosti“. Naime, odredba čl. 68. st. 3. t. 2. ZPDV-a se općenito referira na obavljanje usluga u tuzemstvu, a tužitelj je kao inozemni poduzetnik nesporno obavljao usluge (posredovanja) u tuzemstvu.
Nadalje, sud utvrđuje da se svaki sporni račun društva V. HR poziva na odgovarajući račun koji je društvo M. K. d.o.o izdalo društvu V. HR, i to u identičnim iznosima - po tečaju preračunavanja iz kuna u eure navedenom u računima društva V. HR izdanim tužitelju. S obzirom na identičnost tih iznosa, sud pored svega do sada navedenog ne nalazi postojanje bilo kakve gospodarske svrhe u pukom prefakturiranju računa društva M. K. d.o.o., jer ostaje potpuno nejasno koja je to dobra ili usluge i od koga tužitelj zapravo primio te također ostaje potpuno nejasna gospodarska uloga društva V. HR, koje naprosto tužitelju preračunava iz kuna u eure fakture koje je tom društvu izdalo društvo M. K. d.o.o. za najam vezova i poslovnih prostora u marini.
Stoga porezno tijelo pravilno zaključuje da nisu dostavljeni dokazi da su isporuke po ulaznim računima bile u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti. S obzirom na ta utvrđenja, kao i na činjenicu da izdani ulazni računi nisu bili iskazani i u kunama, sud smatra da su upravna tijela i uz određene nedostatke u postupanjima i u obrazloženjima svojih odluka ipak pravilno i zakonito postupila kada su i nakon naknadno dostavljene dokumentacije odbila tužiteljev zahtjev za povrat PDV-a.
Bez osnove se pritom tužitelj poziva na slučaj zahtjeva za povrat PDV-a drugog inozemnog poduzetnika, jer je svaki pojedini slučaj zaseban te se činjenična utvrđenja (a potom i primjena prava) u slučaju zahtjeva drugog inozemnog poduzetnika ne mogu primjenjivati i u konkretnom slučaju tužiteljevog zahtjeva za povrat PDV-a.
Zbog svega navedenog je sud tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanih rješenja ocijenio neosnovanim pa ga je odbio na temelju čl. 57. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS), bez obzira na to što je u upravnom postupku bilo određenih nedostataka, jer ti nedostaci ipak nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka.
Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.
U Zagrebu, 19. travnja 2022. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
