REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 44 Pž-4352/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud u Zagrebu, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. H., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 30.253,97 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-18/2017 od 21. svibnja 2021., 19. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-18/2017 od 21. svibnja 2021. u pobijanim točkama I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom je presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa d 30.253,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine utužene iznose od dospijeća do plaćanja te je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.750,00 kn u roku od osam dana. Sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim primjenom odredaba članaka 430. u vezi s odredbom članka 252. stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 68/13, 110/15 i 40/19; u daljnjem tekstu: ZTD), kao i primjenom odredbe članka 10. stavka 4. točke 2. ZTD, ali i primjenom odredbe članka 110. stavaka 2. i 3. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15 i 104/17; u daljnjem tekstu: SZ). Sud obrazlaže da tužitelj nije aktivno legitimiran za postavljanje zahtjeva za naknadu štete prema tuženiku kao članu uprave društva H. d.o.o., jer je nad tim društvom rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj St-953/16 od 18. siječnja 2017. otvoren i istodobno zaključen skraćeni stečajni postupak, a odredbom članka 252. stavka 5. ZTD-a je propisano da zahtjev vjerovnika za naknadu štete prema članu uprave može, u slučaju kada je nad društvom otvoren stečajni postupak, ostvarivati samo stečajni upravitelj. Sud nije našao niti da je tuženik zloupotrebljavao okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva, odnosno nije našao da je tuženik koristio društvo da bi oštetio vjerovnike, jer iz rezultata provedenog dokaznog postupka, a naročito iskaza saslušanih svjedoka T. S. te R. K. te iz iskaza samog tuženika proizlazi da je tuženik nastojao poduzeti sve što je bilo u njegovoj moći da podmiri vjerovnike društva u čemu je u konačnici u najvećoj mjeri i uspio, osim tužiteljeve tražbine i jedne manje tražbine Porezne uprave, a robu prema predmetnim računima tužitelj nije osobno niti naručio niti primio, a od svog radnika i osobe od povjerenja R. K. za predmetni dug je dobio informaciju da je pitanje duga riješeno dogovorenom kompenzacijom. Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu štete u smislu odredaba članka 39. stavaka 7. i 8. SZ- a („Narodne novine“ broj 44/96 do 45/13; u daljnjem tekstu: SZ/96) niti na temelju odredbe članka 110. stavaka 2. i 3. SZ-a s obrazloženjem da prema SZ/96 nije niti propisana odgovornost za naknadu štete za slučaj nepokretanja stečajnog postupka od strane osobe ovlaštene za zastupanje dužnika po zakonu, kada se kao stečajni razlog ostvari prezaduženost dužnika, a prema rezultatu provedenog dokaznog postupka tj. iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke sud je utvrdio da u vrijeme izdavanja predmetnih računa odnosno nastanka obveze društva po predmetnim računima, nije zakonom bila propisana dužnost tuženika kao osobe ovlaštene za zastupanje dužnika podnositi prijedlog za otvaranje stečajnog postupka zbog stečajnog razloga prezaduženosti već nelikvidnosti odnosno nesposobnosti za plaćanje. Postojanje tih razloga tužitelj nije dokazao za predmetno razdoblje, a nije dokazao niti visinu svog potraživanja, jer se za iznos od 12.591,93 kn ne može sa sigurnošću utvrditi dugovanje s obzirom na činjenicu plaćanja koju je tuženik izvršio u korist tužitelja 2014. godine. Sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka da je trajna blokada računa društva H. d.o.o. nastupila 2. ožujka 2015. dok 2014. godine društvo nije bilo u povremenim blokadama i moglo podmirivati dospjele novčane obveze. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP).
2. Tužitelj je protiv dijela presude u kojem nije uspio podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga osporavajući i odluku o trošku postupka. Žalitelj osporava zaključak da nema odgovornosti tuženika u smislu odredbe članka 10. stavaka 3. i 4. ZTD-a, ističući da se smatra da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva ako društvo koristi da bi oštetio vjerovnike, a da iz iskaza svjedoka T. S. i R. K. proizlazi takvo postupanje tuženika, jer se iz iskaza tih svjedoka može zaključiti da je tijekom 2014. godine društvo H. d.o.o. imalo poteškoće u poslovanju i plaćanju obveza, ali da se društvo i dalje zaduživalo odnosno da je tuženik nastavio preuzimati obveze u ime društva, naručivati robu, uslijed čega je došlo do nesposobnosti poslovanja zbog nerazmjera prihoda i rashoda, što proizlazi i iz utvrđenja sudskog vještaka, iz kojeg slijedi da je 2015. godine društvo imalo obveze za iznos od 2.502.457,00 kn veće od ukupne imovine. Žalitelj ističe dijelove iskaza svjedoka R. K. o tome da je društvo zapelo u financijske poteškoće 2014. godine, da je tužitelj uredno isporučivao robu koju je društvo naručilo, odobravalo odgode plaćanja, a smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenicu da je tuženik uspio namiriti tražbine svih dobavljača i vjerovnika izuzev tražbine tužitelja i jedne manje tražbine Uprave, jer to ne proizlazi iz tuženikovog iskaza. Naime, i sam tuženik je iskazao da s vjerovnikom, bankom, nije uspio postići dogovor o reprogramiranju kredita i rješavanju tog odnosa, a sud pogrešno iz provedenog dokaznog postupka zaključuje o „požrtvovnosti“ tuženika u smislu ishođenja dodatnih sredstava radi spašavanja društva. I iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka L. Ž. proizlazi postupanje na koje ukazuje odredba članka 10. stavka 4. točke 2. ZTD-a jer iz nalaza proizlazi da je društvo tijekom 2014. godine imalo dostatna sredstva za podmirenje računa, ali tužiteljeva potraživanja nisu podmirena. I sam tuženik u svom iskazu navodi da nije znao za sitna dugovanja društva H. d.o.o., dakle, propustio je provjeravati poslovnu dokumentaciju i plaćanje tražbina tužitelja. Stoga se zaključuje da je tuženik koristio društvo u cilju stjecanja koristi za isto te nanošenje štete tužitelju. Osporava utvrđenje suda da tuženik nije bio dužan podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka zbog stečajnog razloga prezaduženosti, ističe da je odredbom članka 110. stavka 2. SZ-a propisano da član društva s ograničenom odgovornošću mora najkasnije 21 dan od nastanka stečajnog razloga podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, no, tuženik svjestan svojih zakonskih obveza po njima nije postupio, a sud neosnovano zaključuje kako ne postoji propust tuženika za nepokretanje stečajnog postupka nad društvom H. d.o.o. Osporava se utvrđenje suda da prema nalazu i mišljenju vještaka nije nesporna visina duga s obzirom na neusklađene kartice, ističe da je tuženik robu primio, nije joj prigovorio, niti je račune vratio. Ukazuje na sudsku praksu te predlaže žalbu uvažiti i presudu ukinuti, odnosno donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev prihvaća, a podredno predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Presuda je pravilna i zakonita.
6. Nema bitnih povreda postupka koje bi se sastojale u proturječnosti razloga obrazloženja s iskazima saslušanih svjedoka i stranke, na što u žalbi ukazuje
žalitelj. Prvostupanjski sud je za ocjenu izvedenih dokaza dao jasne i razumljive razloge te je određeno naveo koje je činjenice provođenjem kojeg dokaza utvrdio, a ta utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
7. Uvodno valja reći da je pravilno ocijenjen neosnovanim zahtjev u smislu odredbe članka 430. u vezi s člankom 252. stavka 5. ZTD-a s obzirom na činjenicu da tužitelj zbog otvorenog stečajnog postupka nad društvom H. d.o.o. više nije aktivno legitimiran ostvarivati taj zahtjev.
8. Također je pravilno primijenjena odredba članka 10. stavaka 2., 3. i 4. ZTD kada je sud na temelju činjeničnih navoda tužbe te provedenog dokaznog postupka ocijenio da tužitelj nije zloupotrebljavao okolnost da kao član društva s ograničenom odgovornošću ne odgovara za obveze tog društva, slijedom čega nije osnovan zahtjev tužitelja prema tuženiku kao članu društva, a za plaćanje obveze društva H. d.o.o. prema tužitelju. Naime, tužitelj u tužbi iznosi činjenični navod, a glede navedene pravne osnove tužbenog zahtjeva, da je tuženik zastupajući društvo H. d.o.o. tužitelja oštetio jer je nesavjesnim i nepoštenim zastupanjem preuzeo od tužitelja robu sa znanjem da neće moći takvu robu platiti, u čemu tužitelj nalazi zlouporabu tuženikovog ponašanja kao člana društva s ograničenom
odgovornošću.
Nadalje, ističe da tuženik nije poduzeo niti jednu radnju u cilju naplata tužiteljevog potraživanja odnosno nije pokrenuo stečajni niti predstečajni postupak, a niti poslovanje trgovačkog društva H. d.o.o. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje iz rezultata dokaznog postupka da te činjenične tvrdnje nisu dokazane. Tako je sud pravilno ocijenio kako iskaze saslušanih svjedoka, naročito voditelja servisa kod tuženika, koji je osobno naručivao i zaprimao spornu robu, kao i iskaz tuženika, da su u spornom razdoblju nastojali održati poslovanje društva H. d.o.o., u koju svrhu je svjedok bio i postavljen za šefa servisa, te da su redovno rješavali i nalazili rješenja za održavanje poslovanja, na temelju čega svjedok nije imao nikakav dojam o tome da bi tuženik namjerno izbjegavao plaćanja
ili
oštećivao
svoje
vjerovnike.
Pravilno je u tom smislu sud ocijenio iskaz svjedoka T. S. koji je također kao tuženikov partner i poznanik pokušavao uspostaviti poslovanje društva H. d.o.o. te mu je davao pozajmice kako bi se održalo poslovanje, ali i iskaz samog tuženika, pa su neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjski sud iznio činjenične tvrdnje koje ne proizlaze iz rezultata dokaznog postupka. Naprotiv, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik iskazao o tome da je pretežiti dio dobavljača podmirio, a uostalom to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka L. Ž., iz čijeg nalaza proizlazi da je tijekom 2014. godine tuženik vršio plaćanja dobavljačima u znatnoj mjeri te nije bio nesposoban za plaćanje. U tom smislu je sud pravilno utvrdio da se iz tuženikovog postupanja ne može zaključiti da je tuženik koristio društvo da bi oštetio vjerovnike, pa tako niti tužitelja, odnosno da se ne može zaključiti da je zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva, već naprotiv, da je nastojao poduzeti radnje koje su bile u njegovoj moći da podmiri vjerovnike društva. Žalbeni navodi zapravo predstavljaju drugačiju interpretaciju izvedenih dokaza, međutim, ovaj sud ocjenjuje da u razlozima koje je sud dao glede odlučnih činjenica koje je utvrdio izvođenjem dokaza nisu suprotni niti sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka i stranke a niti su proturječni međusobno, slijedom čega ih ovaj sud prihvaća u svemu kao razumljive, ocjenjuje da je sud odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio i na to je pravilno primijenio materijalno pravo. 9. Neosnovano žalitelj osporava pravilnost primjene odredbe članka 39. stavaka 7. i 8. SZ/96, koje je sud pravilno primijenio, pravilno utvrđujući odlučnu činjenicu, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka da je društvo H. d.o.o. u vrijeme na koje se odnosi tužiteljevo potraživanje bilo sposobno za plaćanje, a eventualno je postojala prezaduženost kao stečajni razlog, no, da tuženik kao osoba ovlaštena za zastupanje u smislu citiranih zakonskih odredbi nije bio u obvezi podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka zbog stečajnog razloga prezaduženosti i u tom smislu nema tuženikove odgovornosti za štetu vjerovnicima.
Glede primjene odredaba članka 110. stavaka 3. i 4. SZ-a, kojima je od 1. rujna 2015. propisana dužnost osoba ovlaštenih za zastupanje dužnika po zakonu, pa i člana društva s ograničenom odgovornošću, ako nema osoba ovlaštenih za zastupanje dužnika po zakonu, podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka najkasnije 21. dan od dana nastanka stečajnog razloga, odnosno kojima je propisano da navedene osobe odgovaraju osobno vjerovnicima za štetu koju su im prouzročili propustom te svoje dužnosti, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, jer tužitelj u tužbi i tijekom postupka nije niti iznio činjenice iz kojih bi bilo moguće zaključiti da zbog takvog tuženikovog propusta nakon 1. rujna 2015. tužitelj trpi štetu odnosno da bi, za slučaj da je tuženik postupio po svojoj zakonskoj dužnosti, tužitelj u okviru stečajnog postupka mogao naplatiti svoju tražbinu. Dakle, propustio je tužitelj iznijeti činjenice, a potom ih i dokazati iz kojih bi proizašla uzročno-posljedična veza između takvog tuženikovog propusta i nastupanja štetne posljedice.
10. Kako je prvostupanjska presuda u svemu pravilna i zakonita, to ju je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo potvrditi u cijelosti, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 19. travnja 2022.
Sutkinja Jagoda Crnorak
