Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50. Gž R-1222/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Nike Grospić Ivasović kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. R. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku A. V., odvjetniku u Z., protiv tuženika Kulturno društvo B. H. P., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. T., odvjetniku u K., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7405/2020-18 od 5. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 19. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7405/2020-18 od 5. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta tajnice/administratorice, na nalaganje tuženiku da izda tužiteljici potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu, na utvrđenje da je nedopuštena usmena odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljice od 22. srpnja 2020. pa da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, zahtjev za vračanje na rad te zahtjev za naknadu troškova postupka sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke). Nadalje naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (točka II izreke).

2. Presudu pobija tužiteljica iz svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno istu podredno ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tužiteljice nije osnovana.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme te zahtjev za izdavanjem potvrde o sklapanju istog, da je usmeni otkaz tužiteljičinog ugovora o radu nedopušten kao i zahtjev za vračanje na rad.

5. Pošavši od utvrđenja da tuženik sa tužiteljicom nikada nije sklopio ugovor o radu radi obavljanja poslova tajnice jer je tuženik raspolagao sredstvima za financiranje samo jedne plaće tajnice i to plaće radnice A. T. S., koja je u predmetnom razdoblju bila u radnom odnosu kod tuženika radi obavljanja poslova tajnice tuženika a koja se tada nalazila na bolovanju, da su stranke sklopile usmeni ugovor o djelu temeljem kojeg je tužiteljica za tuženika, dok se tajnica tuženika nalazi na bolovanju, dva mjeseca obavljala poslove tajnice u trajanju od četiri sata dnevno od ponedjeljka do petka za što joj je tuženik isplaćivao ugovorni neto iznos od 2.500,00 kn, a nakon toga osam sati dnevno od ponedjeljka do petka, za što joj je tuženik isplaćivao ugovorni neto iznos od 5.000,00 kn, da navedeni iznosi, suprotno tvrdnji tužiteljice, nisu predstavljali ugovorenu plaću u bruto iznosu već naknadu za izvršeni rad temeljem ugovora o djelu sud prvog stupnja utvrdio je da u konkretnom slučaju nije postojala suglasnost volja stranka za sklapanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 147. do 249. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO-a) odnosno da između tužiteljice i tuženika nije ugovaran radni odnos u smislu odredbe čl. 10. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19 u daljnjem tekstu: ZR), već privremeno obavljanje poslova tajnice društva s time da volja stranaka nije bila da se izvršenjem predmetnog ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa zbog čega nema osnove za primjenu odredbe čl. 10. st. 2. ZR slijedom čega je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužiteljica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice.

8. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude reproducirao iskaz zz tuženika te je istom povjerovao navodeći da je njegov iskaz logičan i uvjerljiv, dok navodima tužiteljice, iznesenim tijekom postupka, u dijelu kojim je navodila da su stranke sklopile usmeni ugovor o radu pak nije poklonio vjeru jer su njezini navodi u tom dijelu suprotni kako iskazu zz tuženika tako i ostalim provedenim dokazima (dokumentaciji priloženoj u spis i iskazu svjedokinje F. Š.). Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužiteljice u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj je u konkretnom slučaju postojala volja ugovornih stranaka upravo za sklapanje ugovora o radu a ne ugovora o djelu. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da iz iskaza zz tuženika proizlazi da je tuženik sa tužiteljicom imao i iskazao volju za sklapanjem ugovora o djelu, da su takav ugovor i sklopili te da je temeljem istog tužiteljica obavljala posao za tuženika u razdoblju dok je radnica tuženika (tajnica) bila na bolovanju, za koji obavljani posao joj je tuženik uredno isplatio ugovorenu naknadu, da je sama tužiteljica uz tužbu priložila primjerak pismenog ugovora o djelu koji joj je dostavio tuženik, a da je tuženik imao volju za sklapanjem ugovora o radu ne bi bilo razloga da joj dostavlja ugovor o djelu odnosno da joj ne dostavi primjerak ugovora o radu te da iz mail prepiske stranaka (koja prilaže listu 9 spisa) upravo proizlazi da su si stranke međusobno slale predloške ugovora o djelu u koji su se trebali upisati podaci o tužiteljici a ne eventualno predlošci ugovora o radu. Pri tome i sama tužiteljica navodi da sa tuženikom nije potpisala ugovor o radu jer je bilo govora da će isti potpisati kada se radnici koja je bila na bolovanju, nakon što se vrati s bolovanja, otkaže ugovor o radu a što upravo ide u prilog tvrdnji tuženika da nije sa tužiteljicom imao namjeru i volju ugovoriti radni odnos dok ima radnicu u radnom odnosu za to radno mjesto a s obzirom da je u tom pogledu imao osigurana sredstva samo za plaću jednog radnika.

9. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).

10. Na opširne žalbene navode valja reći da je ugovor o radu, a kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja, dvostrani pravni posao za valjanost kojeg je prije svega potrebno postojanje suglasnosti volja stranaka da se takav ugovor sklopi u smislu odredbi čl. 147. do 249. ZOO a u svezi s čl. 8. st. 4. ZR. Tužiteljica u ovom postupku nije uspjela dokazati da bi između stranaka postojala volja da sklope ugovor o radu radi obavljanja poslova tajnice. U prilog utvrđenju da tužiteljica kod tuženog nije zasnovala radni odnos temeljem ugovora o radu ide upravo i nesporna činjenica da tužiteljica za svoj rad nije ostvarila plaću (bruto plaću koja se sastoji od neto iznosa te iznosa doprinosa, poreza, prireza i dr.) već ugovorenu neto naknadu od 2.500,00 kn odnosno 5.000,00 kn. Stoga se predmetni ugovor ne može smatrati ugovorom za obavljanje poslova koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koji se sklapa ugovor o radu, pa se zaključak suda prvog stupnja da između stranaka nije sklopljen ugovor o radu i da stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 10. st. 2. i čl. 14. st. 2. i 3. ZR te da posljedično navedenom ne postoji niti otkaz istog ukazuje pravilnim kao i utvrđenje da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan u cijelosti.

11. Slijednom navedenog te kako u pobijanoj presudi, kao niti u postupku koji joj je prethodio nisu učinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. ZPP-a, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

12. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) s time da tužiteljica niti ne navodi koje bi to točno poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku tuženika sud prvog stupnja pogrešno ocijenio.

U Zagrebu 19. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.