Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-749/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Andrei Boras-Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. P., iz Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. & K., Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija (kao pravnog slijednika Fonda ..., Z., OIB: ...), uz sudjelovanje umješača na strani tuženika B. P., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., radi donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana, odlučujući o žalbi umješača na strani tuženika B. P. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1220/04-156 od 29. studenog 2016., dana 19. travnja 2022.,

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba umješača na strani tuženika B. P. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1220/04-156 od 29. studenog 2016. kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana, koji se nalazi na II katu desno, zgrade u Z., ..., sagrađene na k.č.br. 669 k.o. T., a sastoji se od sobe, kuhinje, kupaone, WC-a i smočnice, ukupne površine 37,00 m[2] , uključujući i suvlasnički dio zemljišta te zajedničkih dijelova zgrade povezan s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, kako je to pobliže opisano pod stavkom I. izreke presude. Ujedno je pod stavkom II. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 14.750,04 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 29. studenog 2016. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio umješač na strani tuženika zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

2.1. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu te predložila žalbu umješača odbaciti kao nedopuštenu budući stranka kojoj se pridružio u postupku nije izjavila pravni lijek protiv pobijane presude.

2.2. Presudom ovog suda pod poslovnim brojem Gž-380/2017-2 od 19. prosinca 2019. prihvaćena je žalba umješača na strani tuženika i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je tužiteljici naloženo naknaditi umješaču na strani tuženika prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu 16.875,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 29. studenog 2016. do isplate.

3. Naime, odlučujući o podnesenoj žalbi umješača na strani tuženika, ovaj sud se pozvao na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odlukama revizijskog suda broj Rev x-227/2009-2 od 4. lipnja 2009. i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3920/03 od 11. siječnja 2006., prema kojem u slučaju kao što je konkretni, a kad stranka nije podnijela žalbu protiv prvostupanjske presude, samom tom činjenicom žalba umješača koji se stranci pridružio nije u suprotnosti s radnjom stranke. Stoga da se radnje umješača tretiraju kao radnje stranke kojoj se pridružio ako ih ona izričito ne ospori.

4. Kako se u konkretnom slučaju tuženik nije očitovao na podnesenu žalbu umješača, ovaj drugostupanjski sud je odlučio o podnesenoj žalbi umješača na strani tuženika, prihvaćajući žalbene navode, zaključivši da smrću stanara- zaštićenog najmoprimca pravo na otkup stana prema podnesenom zahtjevu pokojnog stanara-zaštićenog najmoprimca njegovom smrću ne prelazi na člana njegova domaćinstva (čl. 67. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj 51/85, 42/86 i 22/92 - dalje: ZSO) i čl. 24. st. 2. i čl. 38. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96 i 48/98 - dalje: ZONS), te kod činjenice da je tužiteljica iselila iz stana i time izgubila status člana obiteljskog domaćinstva, ocijenio je da tužiteljica nema pravo na otkup predmetnog stana te odbio njezin tužbeni zahtjev.

5. Nakon što je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 1094/2020-2 od 22. rujna 2020. tužiteljici dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi procesnopravnog pitanja može li se priznati pravni učinak radnje umješača koja stoji u izravnoj suprotnosti s ranijim radnjama parnične stranke kojoj se umješač pridružio ukoliko ne dođe do izričitog otklanjanja takve radnje od parnične stranke kojoj se umješač pridružio, revizijski sud je rješenjem pod poslovnim brojem Rev-13/2021-2 od 9. veljače 2021. ukinuo presudu ovoga suda i predmet vratio na ponovnu odluku.

6. U obrazloženju ukidnog rješenja višeg suda izražen je pravni stav kako žalba umješača na strani tuženika nije dopuštena jer je umješač na strani tuženika tijekom postupka prigovarao aktivnoj legitimaciji tužiteljice, ističući da tužiteljica kao član domaćinstva pok. P. P. nakon njene smrti nema aktivnu legitimaciju tražiti otkup spornog stana, dok se tuženik suprotstavio takvom shvaćanju umješača te je priznao aktivnu legitimaciju tužiteljice pa na konkretni slučaj nije u primjeni pravni stav izražen u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3920/03 od 11. siječnja 2006., na koju se pozvao ovaj sud u pobijanoj odluci.

7. Osim toga ukazano je kako u konkretnoj situaciji žalba ne bi bila dopuštena ni vezano za pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2677/2007 od 14. veljače 2012., prema kojem umješač ima pravo na žalbu (i kada se stranka kojoj se pridružio odrekla prava na žalbu, odnosno povukla žalbu), ako nesporno proizlazi da ishod postupka izravno utječe na prava i obveze umješača.

8. Naime, u ovoj konkretnoj pravnoj stvari umješač je predložio svoje miješanje na strani tuženika navodeći da je predmet ovog postupka stan koji je izuzet iz nacionalizacije i koji je bio njegovo vlasništvo te ga je on u međuvremenu otuđio trećoj osobi, u čemu on nalazi svoj interes da tuženik uspije u sporu protiv tužiteljice koja taj stan želi otkupiti (kao zaštićeni najmoprimac, odnosno njegov član obiteljskog domaćinstva) pa se ne može se zaključiti da bi ishod postupka izravno utjecao na prava i obveze umješača, osobito imajući na umu da je on predmetni stan u međuvremenu otuđio.

9. Postupajući sukladno ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-13/2021-2 od 9. veljače 2021. odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi.

10. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice upravljen prema tuženiku radi donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana koji se nalazi na II katu desno, zgrade u Z., ..., sagrađene na k.č.br. 669 k.o. T., a sastoji se od sobe, kuhinje, kupaone, WC-a i smočnice, ukupne površine 37,00 m[2] , uključujući i suvlasnički dio zemljišta te zajedničkih dijelova zgrade povezan s vlasništvom posebnog dijela nekretnine.

11. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužiteljice sud prvog stupanja je u bitnom utvrdio:

- da je na temelju odluke o priznavanju stanarskog prava Grada Zagreba od 15. siječnja 1993. prednica tužiteljice, pok. P. P., bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je tužiteljica bila član njezina obiteljskog domaćinstva,

- da je 12. veljače 1997. pok. P. P. podnijela zahtjev za otkup stana, te da je ista preminula 2. srpnja 2000.,

- da je vještačenjem stan identificiran kao nacionalizirani stan, što je protivno navodima umješača koji je tvrdio da je riječ o stanu izuzetom od nacionalizacije i vraćenom umješaču u vlasništvo, kojeg je potom umješač prodao trećoj osobi.

12. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je tužiteljica aktivno legitimirana tražiti donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana te da je dokazala da ispunjava uvjete propisane Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj 27/91, 6/92, 8/92, 33/92, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 11/97, 103/97, 68/98, 163/98, 96/99, 120/00, 94/01 i 78/02 - dalje: ZPS).

13. Odredbom čl. 206. st. 1. ZPP-a propisano je da osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci.

14. Odredbom čl. 208. st. 3. ZPP-a propisano je da ako umješač podnese pravni lijek, da se primjerak njegova podneska dostavlja i stranci koji kojoj se pridružio, dok je st. 4. istog članka propisano da parnične radnje umješača imaju, za stranku kojoj se pridružio, pravni učinak ako nisu u suprotnosti s njezinim radnjama.

15. Obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da umješač može poduzimati samo one radnje koje nisu u suprotnosti s radnjama stranke kojoj se pridružio, neovisno o tome da li su te radnje (ili bi bile) korisne za tu stranku.

16. U konkretnom slučaju, na što upućuje tužiteljica u podnesenoj reviziji, te što utvrđuje i prvostupanjski sud u svojoj presudi, na ročištu održanom 9. listopada 2013. tuženik je priznao aktivnu legitimaciju tužiteljice, suprotstavljajući se shvaćanju umješača da tužiteljica nije aktivno legitimirana u ovom postupku zahtijevati donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana.

17. Po donošenju prvostupanjske presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen, tuženik nije podnio žalbu, već je to učinio umješač osporavajući u žalbi upravo aktivnu legitimaciju tužiteljice - koju je tuženik već prethodno tijekom postupka priznao.

18. U takvoj situaciji, Vrhovni sud RH u ukidnom rješenju od 9. veljače 2021. drži da je neosnovano pozivanje drugostupanjskog suda na odluku revizijskog suda broj Rev x-227/2009-2 od 4. lipnja 2009. i Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3920/03 od 11. siječnja 2006., u kojima je izraženo shvaćanje da sama okolnost da se stranka kojoj je umješač pristupio nije koristila svojim pravom na izjavljivanje pravnog lijeka, nužno ne znači da je time stranka manifestirala svoju volju da podnošenje žalbe nije u njezinom interesu.

19. Naime, pravni stav suda višeg suda je kako se u ovoj pravnoj stvari radi o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, jer nije riječ samo o okolnosti da parnična stranka kojoj se umješač pridružio nije izjavila žalbu, odnosno da nije izričito osporila žalbu i time otklonila učinak podnesene žalbe umješača, već je u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka priznao odlučne činjenice koje se odnose na aktivnu legitimaciju tužiteljice dok je umješač podnesenom žalbom osporio upravo te odlučne činjenice prethodno priznate po tuženiku.

20. Pri tome viši sud drži kako je ovakvo pravno shvaćanje izraženo i u odluci tog suda broj Revt-115/12 od 26. veljače 2013.:

„U konkretnom slučaju tuženik je priznao tužbeni zahtjev, a nakon što je ukinuta presuda na temelju priznanja i predmet vraćen na ponovno suđenje priznao odlučne činjenice te protiv presude nije izjavio žalbu. U takvoj situaciji pravilno su nižestupanjski sudovi žalbu umješača na strani tuženika ocijenili nedopuštenom i kao takvu odbacili jer je žalba u suprotnosti s dispozicijama tuženika kojima priznaje tužbeni zahtjev i odlučne činjenice.

Neosnovano se revident poziva na odluku ovog suda broj Rev-x 227/09 od 4. lipnja 2009. u kojoj je, prema njegovoj tvrdnji, u odnosu na dopuštenost pravnog lijeka umješača, izraženo pravno shvaćanje s kojim shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci nije podudarno.

Naime, u navedenoj odluci ovog suda izraženo je pravno shvaćanje da sama okolnost, da se stranka kojoj je umješač pristupio nije koristila svojim pravom na izjavljivanje pravnog lijeka, nužno ne znači da je time stranka manifestirala svoju volju da podnošenje žalbe nije u njezinom interesu. Međutim, u ovoj pravnoj stvari ne radi se o istoj činjeničnoj situaciji, jer se zaključak nižestupanjskih sudova da je žalba u suprotnosti s radnjama tuženika ne temelji samo na činjenici neizjavljivanja žalbe po tuženiku, već na činjenici priznanja tužbenog zahtjeva i priznanja odlučnih činjenica.“

21. No, ovdje je za ukazati kako je na ročištu održanom 9. listopada 2013. tuženik priznao aktivnu legitimaciju tužiteljice (a ne tužbeni zahtjev tužiteljice), suprotstavljajući se shvaćanju umješača da tužiteljica nije aktivno legitimirana u ovom postupku zahtijevati donošenje presude koja će nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana. Dakle, ne radi se o stranačkom disponiranju u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, kojem se sukladno odredbi članka 208. stavak 4. ZPP-a umješač ne može suprotstavljati. Naime, umješač nije stranka, niti ima položaj stranke u parničnom postupku te se sukladno navedenom može kretati samo u granicama zahtjeva što ih je istaknula stranka kojoj se pridružio jer ne može poduzimati radnje kojima se disponira tužbenim zahtjevom i procesnim ovlaštenjima od kojih zavisi tijek parnice (povući tužbu, odustati od izjavljenog pravnog lijeka, odreći se prava na pravni lijek čak i kad bi ga sam izjavio…) Treba navesti i to kako umješač ne može priznati činjenice nepovoljne za stranku, niti se protiviti izvođenju dokaza koje je stranka predložila, ali bi on svakako mogao predlagati nove dokaze, ulagati pravne lijekove, osporavati navode protivnika, spriječiti donošenje presude zbog izostanka i sl.

22. U tom kontekstu je ovaj sud i promatrao poduzimanje radnje umješača na strani tuženika izjavljivanjem žalbe na prvostupanjsku presudu, kojoj se žalitelj nije usprotivio, a koja se upravo temelji na osporavanju činjenica vezanih za legitimacije tužiteljice za traženjem sudske zaštite u ovom postupku sadržaja navedenog u izreci. U navedenom je ovaj sud smatrao prihvatljiv pravni stav zauzet u odluci Ustavnog suda broj U-III-3920/03 od 11. siječnja 2006., i brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske tako i citiranoj pod poslovnim brojem Rev x-227/2009-2 od 4. lipnja 2009., prema kojem sama okolnost da se stranka kojoj je umješač pristupio nije koristila svojim pravom na izjavljivanje pravnog lijeka, nužno ne znači da je time stranka manifestirala svoju volju da podnošenje žalbe nije u njezinom interesu.

23. S druge strane okolnost utječe li ishod postupka izravno na prava i obveze umješača ili ne, pitanje je dopuštenosti odluke o miješanju, odnosno intervencije treće osobe u parnici u tijeku između parničnih stranaka. Treća osoba ima vlastito pravo samoinicijativno se uključiti u parnicu, pomažući jednoj od stranaka da uspije u sporu, a ujedno štiteći svoju pravnu poziciju. Naime, kontrolirajući radnje svoje stranke i poduzimajući povoljne radnje, umješač će u eventualnoj idućoj parnici moći ostvariti intervencijski efekt, isticanjem prigovora nesavjesnog vođenja parnice, a sve to ukoliko je stranka u prvotnoj parnici zanemarivala povoljne radnje umješača, odnosno onemogućavala njihovo poduzimanje. Dakle, umješač ne samo da pomaže stranci uspjeti u parnici, već i kontrolira njezine radnje čime je ujedno i dodatno motivira. Stoga, dopuštanjem miješanja, običnom se umješaču omogućava uključivanje u parnicu između drugih osoba s pravom poduzimanja određenih radnji, iz razloga što će se ishod te parnice posredno odraziti na njegove pravne odnose. U činjeničnim okolnostima kada odluka o dopuštenju miješanja žalitelja na strani tuženika nije bila predmetom posebne žalbe odnosno osporavanja od strane tuženika sukladno odredbi članka 207. stavak 3. ZPP-a, nije bilo mjesta raspravljanju o postojanju pravnog interesa umješača na strani tuženika u smislu odredbe članka 206. stavak 1. ZPP-a. Naime, u slučaju miješanja meritorna pretpostavka jest postojanje pravnog interesa, kao pretpostavka o kojoj ovisi osnovanost intervencijskog zahtjeva svakako je najbitnija spona o kojoj ovisi učešće umješača u nekoj parnici.

24. Sukladno navedenom u konkretnom slučaju ne bi bilo u primjeni ni pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-

III/2677/2007 od 14. veljače 2012. Naime, u navedenoj pravnoj stvari podnositelj ustavne tužbe, kao umješač na strani tužene imao je položaj jedinstvenog suparničara (čl. 209. u vezi čl. 201. ZPP-a), a to znači položaj stranke, a ne običnog umješača kako su to pogrešno tumačili nižestupanjski sudovi. To stoga jer je očito da se pravni učinak rješenja pravne stvari između tužitelja i tužene (utvrđenje da je bez pravnog uč inka pravni posao na temelju kojeg je tužena stekla u vlasništvo prijeporne nekretnine) odnosi i na podnositelja ustavne tužbe kao umješača i kasnijeg stjecatelja vlasništva te iste nekretnine. Stoga se u takvoj situaciji po ocjeni Ustavnog suda nije moglo odbaciti žalbu podnositelja ustavne tužbe kao umješača samo iz razloga što je stranka – tužena odustala od žalbe, jer je umješač s položajem jedinstvenog suparničara također stranka u postupku koja ima samostalno pravo na žalbu.

25. Naime, ovaj sud je odredbu članka 208. stavak 4. ZPP-a prema kojoj parnične radnje umješača za stranku kojoj se pridružio imaju pravni učinak ako nisu u suprotnosti s njezinim radnjama, tumačio upravo na način da radnjom, kao što je konkretni slučaj, a to je podnošenje žalbe, a nakon što je ista dostavljenu tuženiku, izostanak tuženikova očitovanja ne znači protivljenje poduzetoj radnji, a što je upravo pravni stav izražen u citiranoj odluci Ustavnog suda broj U-III- 3920/03 od 11. siječnja 2006., kojim se rukovodio i ovaj sud u ranijoj odluci.

26. No, kako je sukladno odredbi članka 394. a ZPP-a sud vezan za pravni stav višeg suda izražen u ukidnoj odluci ovaj sud je bio dužan postupiti sukladno istom te žalbu umješača odbaciti kao nedopuštenu sukladno odredbi članka 367. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 208. stavak 4. ZPP-a. Ovo unatoč činjenici što pogrešan pravni stav ovog suda ne predstavlja bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer ne postoji proturječje kako ga to ima u vidu navedena odredba. Ovo stoga što je ovaj sud pobijanu odluku donio isključivo postupajući po žalbi umješača za koju viši sud drži kako joj se u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne može priznati pravni učinak poduzete radnje umješača na strani tuženika (podnesene žalbe) i koja je u suprotnosti s parničnim radnjama tuženika poduzetim tijekom postupka (koji je priznao odlučne činjenica koje se odnose na aktivnu legitimaciju tužiteljice).

27. Slijedom naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu 19. travnja 2022.

Sutkinja:

Andrea Boras Ivanišević, v. r.