REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 3034/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. I. iz S., O.:

…, zastupane po pun. D. B., odvjetnici u S., protiv tuženika

Z. B. d.d., Z., O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz O. M.,

K. & P. d.o.o., Z., radi isplate, nakon održane glavne

i javne rasprave, zaključene dana 2. ožujka 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 14. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik Z. B. d.d. , O.: … , u roku od 15

dana i pod prijetnjom ovrhe, tužiteljici K. I., O.: …, na ime

više uplaćenog iznosa kamata temeljem Ugovora o kreditu od 8.3.2007., isplatiti iznos od 1.525,69 kn sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi:

-156,18 kn od 16.6.2014. do isplate,

-156,71 kn od 16.7.2014. do isplate,

-116,47 kn od 16.8.2014. do isplate,

-116,33 kn od 16.9.2014. do isplate,

-116,79 kn od 16.10.2014. do isplate,

-117,05 kn od 16.11.2014. do isplate,

-117,12 kn od 16.12.2014. do isplate,

-117,24 kn od 16.1.2015. do isplate,

-86,76 kn od 16.2.2015. do isplate,

-85,85 kn od 16.3.2015. do isplate,

-84,99 kn od 16.4.2015. do isplate,

-84,92 kn od 16.5.2015. do isplate,

-84,83 kn od 16.6.2015. do isplate i to po stopi koja se u periodu do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena;

dok se tužbeni zahtjev odbija za više zatraženi iznos od 18.511,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

-104,54 kn od 16.11.2007. do isplate,

-104,09 kn od 16.12.2007. do isplate,

-104,57 kn od 16.1.2008. do isplate,

-103,42 kn od 16.2.2008. do isplate,

-103,33 kn od 16.3.2008. do isplate,

-103,35 kn od 16.4.2008. do isplate,

-103,21 kn od 16.5.2008. do isplate,

-103,09 kn od 16.6.2008. do isplate,

-102,95 kn od 16.7.2008. do isplate,

-102,53 kn od 16.8.2008. do isplate,

-101,27 kn od 16.9.2008. do isplate,

-101,66 kn od 16.10.2008. do isplate,

-101,44 kn od 16.11.2008. do isplate,

-102,25 kn od 16.12.2008. do isplate,

-104,41 kn od 16.1.2009. do isplate,

-105,89 kn od 16.2.2009. do isplate,

-105,28 kn od 16.3.2009. do isplate,

-105,17 kn od 16.4.2009. do isplate,

-104,58 kn od 16.5.2009. do isplate,

-103,65 kn od 16.6.2009. do isplate,

-104,27 kn od 16.7.2009. do isplate,

-456,48 kn od 16.8.2009. do isplate,

-457,21 kn od 16.9.2009. do isplate,

-452,43 kn od 16.10.2009. do isplate,

-454,33 kn od 16.11.2009. do isplate,

-454,33 kn od 16.12.2009. do isplate,

-454,71 kn od 16.1.2010. do isplate,

-456,49 kn od 16.2.2010. do isplate,

-453,16 kn od 16.3.2010. do isplate,

-452,65 kn od 16.4.2010. do isplate,

-452,19 kn od 16.5.2010. do isplate,

-290,75 kn od 16.6.2010. do isplate,

-289,33 kn od 16.7.2010. do isplate,

-290,37 kn od 16.8.2010. do isplate,

-292,70 kn od 16.9.2010. do isplate,

-294,48 kn od 16.10.2010. do isplate,

-296,17 kn od 16.11.2010. do isplate,

-297,51 kn od 16.12.2010. do isplate,

-297,47 kn od 16.1.2011. do isplate,

-297,82 kn od 16.2.2011. do isplate,

-297,03 kn od 16.3.2011. do isplate,

-295,89 kn od 16.4.2011. do isplate,

-296,17 kn od 16.5.2011. do isplate,

-297,28 kn od 16.6.2011. do isplate,

-298,80 kn od 16.7.2011. do isplate,

-246,15 kn od 16.8.2011. do isplate,

-247,58 kn od 16.9.2011. do isplate,

-247,19 kn od 16.10.2011. do isplate,

-247,34 kn od 16.11.2011. do isplate,

-247,84 kn od 16.12.2011. do isplate,

-249,41 kn od 16.1.2012. do isplate,

-250,82 kn od 16.2.2012. do isplate,

-249,24 kn od 16.3.2012. do isplate,

-247,14 kn od 16.4.2012. do isplate,

-248,06 kn od 16.5.2012. do isplate,

-249,80 kn od 16.6.2012. do isplate,

-247,54 kn od 16.7.2012. do isplate,

-246,97 kn od 16.8.2012. do isplate,

-244,83 kn od 16.9.2012. do isplate

-248,07 kn od 16.10.2012. do isplate,

-249,00 kn od 16.11.2012. do isplate,

-248,52 kn od 16.12.2012. do isplate,

-250,40 kn od 16.1.2013. do isplate,

-250,68 kn od 16.2.2013. do isplate,

-250,68 kn od 16.3.2013. do isplate,

-251,68 kn od 16.4.2013. do isplate,

-249,97 kn od 16.5.2013. do isplate,

-193,75 kn od 16.6.2013. do isplate,

-195,47 kn od 16.7.2013. do isplate,

-188,24 kn od 16.8.2013. do isplate,

-189,54 kn od 16.9.2013. do isplate,

-190,07 kn od 16.10.2013. do isplate,

-190,52 kn od 16.11.2013. do isplate,

-190,95 kn od 16.12.2013. do isplate,

-190,61 kn od 16.1.2014. do isplate,

-191,39 kn od 16.2.2014. do isplate,

-157,77 kn od 16.3.2014. do isplate,

-157,03 kn od 16.4.2014. do isplate,

-156,29 kn od 16.5.2014. do isplate.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.984,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 10.lipnja 2019.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke dana 8.ožujka 2007.godine, tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj …, ovaj ugovor da je solemniziran kod javnog bilježnika. Ističe da je ugovoreno da je u slučaju spora stvarno nadležan sud u S.. U čl.2. ovog Ugovora stranke da su ugovorile redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluka tuženika. Tužiteljica se poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju, čl.11a, navodi da tuženik nije postupao sukladno toj odredbi budući je odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ostala neizmijenjena i nerazumljiva. Navodi da o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.2. Ugovora stranke nisu posebno i pojedinačno pregovarale, a da to onda ovu odredbu čini nepoštenom, vezano za čl.49. Zakona o zaštiti potrošača, ista da je ništetna i nepoštena. Ugovor da je sklopljen na unaprijed formuliranim obrascima tuženika, citirana odredba da je suprotna načelu zakonitosti i poštenja, poziva se na presudu VSRH broj Revt 249/14-2 od 9.travnja 2015.godine donesenu u predmetu sa istom činjeničnom i pravnom osnovom u kojoj je sud ocijenio kao nerazumljivu, nepoštenu i ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je ugovorena upravo na način kako je utvrđena i u predmetnom Ugovoru te da su istom povrijeđeni interesi i prava potrošača s tim da onaj dio odredbe koji utvrđuje visinu kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu nije nepošten ni ništetan. U konkretnom slučaju stranke da su ugovorile kamatnu stopu od 5,70% godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Nakon toga da je došlo do podizanja kamatne stope, stranka da je to radila jednostrano, da bi o tome samo obavijestila tužitelju, bez ikakvih objašnjenja parametara i varijabli po kojima su se kamatne stope mijenjale. Postupajući na ovakav način, odnosno ugovarajući kamatu sa promjenjivom stopom, koja je utvrđena ništetnom, tuženik da je oštetio tužiteljicu, odnosno neosnovano se obogatio i to za razliku između visine ugovorene kamatne stope i visine promjenjive stope. Navodi da se radi o institutu stjecanja bez osnove iz odredbe čl.1111. Zakona o obveznim odnosima, da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici ono što je od nje više primio na ime više kamatne stope od ugovorene, potražuje iznos od 26.835,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, navodi da postoje uplate koje nisu vršene od same tužiteljice nego i drugih osoba, ističe da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Tuženik ističe prigovor zastare, navodi da se na ovaj pravni posao ne odnose učinci kolektivne tužbe, kako je tužiteljica uzela kredit u kunama, a ne u valuti CHF, da se na nju automatski ne odnose učinci kolektivne tužbe, tako da nije došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe, pa da bi stoga uzimajući u obzir da je tužiteljica tužbu podnijela 10.lipnja 2019.godine, sva potraživanja dospjela prije 10.lipnja 2014.godine bila u zastari. Nadalje, tuženik navodi i opsežno elaborira strukturiranje kamatne stope, da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Navodi da je pravna osnova jasna, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su predmetom zahtjeva nije otpala, već i dalje egzistira.

Svojim podneskom od 28.prosinca 2021.godine tužiteljica je konačno postavila svoj tužbeni zahtjev, nakon što je proveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku M. T..

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu br: 3208551178 zaključenog između stranaka 8.ožujka 2007.godine sa pripadajućom dokumentacijom te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc M. T..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom više plaćenog temeljem ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka, a koja odredba se odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženika izvršiti promjenu stope ugovorne kamate sukladno Odluci o kamatama banke, zahtjev za isplatu iznosa od 20.037,51 kn sa pripadajućim kamatama na ime povrata preplaćenih iznosa kamata po svakom mjesečnom anuitetu.

Među strankama nije sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 8.ožujka 2007.godine sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu sa valutnom klauzulom u valuti € (eur), ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista na dan sklapanja ugovora iznosi 5,70 % godišnje.

Sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc M. T., ista je u svom nalazu i mišljenju navela da je tuženik kroz utuženi period vršio povećanje kamatne stope od početnih 5,70 % do maksimalnih 7,40 %. Sudski vještak u svom mišljenju navodi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog promjene kamatne stope, u odnosu na ugovorenu od 5,70%, platio veći iznos 20.037,51 kn koji se odnosi na više plaćene redovne kamate.

Među strankama je sporno je li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, te kao takva ništetna, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i primijenjene kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Istaknut je i prigovor zastare potraživanja od strane tuženika.

U ovom slučaju sud smatra da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi H.S. udruga za zaštitu potrošača - P. protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,

88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), te kao takav ne veže sud u ovom postupku, po tužbi ovog tužitelja protiv tuženika, vezano za kredit u eurima. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09,

78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, za ponoviti je, ne i u ovom postupku. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Prema stavu ovog suda, iako se kolektivna presuda (krediti u CHF) ne primjenjuje na kunske i eurske kredite, argumenti iz te presude i pravni stav iz iste istovjetni su i za kunske i eurske kredite, što se tiče ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom jednostanom odlukom banke, jer je ista neodređena i neodrediva pa zbog toga i ništetna.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a vezano za kredite u valuti CHF. Kako je tome bilo tako, vezano za te pravne poslove (CHF), ovaj sud drži da je isti slučaj i sa kreditima vezanima za valutu € (što je ovdje slučaj) ili u kunskim. Dakle, bez obzira na kolektivnu tužbu, ovaj sud također smatra da i u ugovorima vezanim za valutu € i u kunskim kreditima, tuženik nije mogao jednostrano, na način na koji je to radio, mijenjati kamatnu stopu, da je ta odredba ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, jer je, onako kako je utanačena, jednostavno rečeno nepoštena. Istina je da nije ugovorena fiksna kamatna stopa za čitav period otplate, međutim, kako je tuženik tužitelju kod zaključenja ugovora o kreditu u izgled stavio egzaktan postotak kamatne stope od 5,70 % godišnje, to sud drži da je, kod postojanja nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno njenom određivanju, valjalo u ovom, i svakom drugom slučaju, sagledavati upravo tu kamatnu stopu od 5,70 %, jer da ista nije bila u interesu tuženika, ne bi kao takva bila ni određena, kao početna kod zaključenja ugovora o kreditu. Dakle, isplatom odnosno plaćanjem te stope, sud drži da je navedeni pravni posao pošten za obje stranke, u svojoj potpunosti, pa nije bilo mjesta drugačijem presuđenju. Kako je odredba o načinu određivanja stope kroz vrijeme, jednostrano – odlukom tuženika, nepoštena, to valja držati da je ona početno ugovorena među strankama – poštena i valjano određena, pa je valja primijeniti za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, iako nije ugovorena fiksna kamatna stopa.

Navedeni kredit sa valutnom klauzulom u € izjednačen je u pogledu pravnog stava suda sa kreditima vezanim za valutu CHF, a u pogledu ugovorene kamatne stope, odnosno načina njenog određivanja, jer takav stav jamči jednakost svih građanja pred zakonom, ukoliko je utvrđeno da je kod kredita u CHF isti način određivanja promjenjive kamatne stope ništetan odnosno nepošten, onda je ništetan i nepošten i za kredite vezane za valutu € i za kunske kredite, zaista, u ovom dijelu nema razlike u pogledu navedenih kredita, pa je valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja, po pitanju glavnice, u onom dijelu za koji nije nastupila zastara potraživanja.

Dakle, ovaj sud smatra, što je i općepoznato da se sa tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, a ni drugih banaka u RH, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. To znači da je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Dakle, tuženik u konkretnom slučaju nije imao pravo jednostrano mijenjati i određivati kamatnu stopu, pa je onu početno određenu sa kojom su bile suglasne obje strane ugovora valjalo primijeniti za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, dakle, kamatnu stopu od 5,70 % godišnje.

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetan to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.

na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope. Za ponoviti je da je ista u svom mišljenju navela da je zbog promjene kamatne stope, u odnosu na ugovorenu od 5,70 %, tužitelj platio veći iznos od 20.037,51 kn, sud prihvaća nalaz vještaka u potpunosti jer je isti valjano obrazložen, stručan, logičan i uvjerljiv. Radi navedenog je ovaj iznos glavnice tužitelju valjalo dosuditi, odnosno obvezati tuženika da ga plati, što bi sud i napravio, u cijelosti, da prigovor zastare nije djelomično osnovan, odnosno za dio potraživanja tužitelja.

Dakle, što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda, a s obzirom da je odredba ništetna od početka, od dana plaćanja svakog anuiteta po ništetnoj kamatnoj stopi, većoj od poštene, tužitelj je stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, u ovom se slučaju, jer se radi o stjecanju bez osnove, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, tužba je podnesena dana 23.srpnja 2015.godine, zastarjeli su svi mjesečni iznosi do 10.lipnja 2014.godine, kako to pravilno navodi tuženik. Dakle, prigovor zastare istaknut od strane tuženika je osnovan za jedan vremenski period, ukupno za iznos od 18.511,82 kn, pa je od više plaćenog ukupnog iznosa od 20.037,51 valjalo odbiti taj iznos, te tužitelju dosuditi iznos od 1.525,69 kn. U ovom slučaju se ne može primijeniti stav koji se primjenjuje kod zastare za kredite u CHF, jer je u tom slučaju, odlukom u kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a korisnik kredita stekao pravo, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu izvršenu temeljem takvih odredbi. U tim pravnim poslovima se primjenjuje petogodišnji zastarni rok od donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja tužbe. U ovom slučaju, eurskog kredita, tužitelj nije vraćanje preplaćenog iznosa kamata mogao tražiti od dana plaćanja svakog anuiteta, jer se u odnosu na ove kredite nije donijela presuda kao ona kod CHF kredita od strane Visokog trgovačkog suda RH, a predmetna odredba ugovora nepoštena je od samog početka, odnosno ugovaranja iste. Dakle, za iznos od 18.511,82 kn valjalo je odbiti zahtjev, zajedno sa kamatama. Tužitelju pripada iznos od 1.525,69 kn sa kamatama, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je stava da tužitelju na svaki pojedini mjesečni iznos preplate anuiteta (koji nisu u zastari) kamate pripadaju od stjecanja, odnosno svakog 16.og u mjesecu, kako je to tužitelj i zatražio. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), priznati trošak razmjeran je uspjehu tužiteljice u sporu, sporan je bio i osnov i visina zahtjeva, u osnovu je tužiteljica uspjela za 100%, a visini za 8%, odnosno konačno 54%, a tuženik za 46%, dakle, od ovog postotka uspjeha tužiteljice valjalo je odbiti postotak uspjeha tuženika, tako da je konačno tužiteljici valjalo priznati 8% od ukupnog troška koji je imala, a koji je bio potreban za vođenje postupka. Tužiteljici je valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; sastava obrazloženog podneska od 28.prosinca 2021.godine u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na dva ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.000,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 550,00 kn; sudsku pristojbu presude u iznosu od 550,00 kn, to zbrojeno daje iznos od 6.050,00 kn, a 8% od tog iznosa daje iznos od 484,00 kn, na ovaj iznos valjalo je dodati trošak vještačenja u punom iznosu od 2.500,00 kn, tako da je konačno valjalo obvezati tuženika da tužiteljici na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 2.984,00 kn.

U Splitu, 14. travnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika