REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: 15 P–920/19-31
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja I. A. OIB: … iz Z., U., zastupana po punomoćniku I. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. A. d.d., M. c. , Z., OIB: …, zastupana po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., S. t., radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. travnja 2022. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnik tužitelja L. R., odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu B. V., odvjetnika u Z. i zamjenika punomoćnika tuženika L. J., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu K. Š., odvjetnice u Z., te nakon objave dana 14. travnja 2022. godine,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
" I.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 138-50-3648848 od 06. rujna 2006. godine, zaključen između tužitelja i tuženika, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 125.952,76 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na
iznos od 1.326,00 kuna sa kamatom od 04.10.2006. godine
iznos od 2.620,00 kuna sa kamatom od 13.11.2006. godine
iznos od 1.308,00 kuna sa kamatom od 20.12.2006. godine
iznos od 2.600,00 kuna sa kamatom od 16.01.2007. godine
iznos od 2.580,00 kuna sa kamatom od 14.02.2007. godine
iznos od 1.298,00 kuna sa kamatom od 26.03.2007. godine
iznos od 1.284,00 kuna sa kamatom od 24.04.2007. godine
iznos od 1.260,00 kuna sa kamatom od 25.05.2007. godine
iznos od 1.260,00 kuna sa kamatom od 28.06.2007. godine
iznos od 1.248,00 kuna sa kamatom od 23.07.2007. godine
iznos od 1.285,00 kuna sa kamatom od 20.08.2007. godine
iznos od 1.257,50 kuna sa kamatom od 25.09.2007. godine
iznos od 1.245,00 kuna sa kamatom od 17.10.2007. godine iznos od 1.314,00 kuna sa kamatom od 22.11.2007. godine
iznos od 1.283,00 kuna sa kamatom od 14.12.2007. godine
iznos od 1.318,00 kuna sa kamatom od 11.01.2008. godine
iznos od 1.320,00 kuna sa kamatom od 04.02.2008. godine
iznos od 1.350,00 kuna sa kamatom od 02.04.2008. godine
iznos od 1.312,00 kuna sa kamatom od 05.05.2008. godine
iznos od 1.328,00 kuna sa kamatom od 09.06.2008. godine
iznos od 1.324,00 kuna sa kamatom od 15.07.2008. godine
iznos od 1.318,00 kuna sa kamatom od 11.08.2008. godine
iznos od 1.315,90 kuna sa kamatom od 01.09.2008. godine
iznos od 1.350,00 kuna sa kamatom od 13.10.2008. godine
iznos od 1.428,00 kuna sa kamatom od 14.11.2008. godine
iznos od 2.940,00 kuna sa kamatom od 03.01.2009. godine
iznos od 2.991,00 kuna sa kamatom od 25.02.2009. godine
iznos od 1.481,00 kuna sa kamatom od 27.03.2009. godine
iznos od 1.494,00 kuna sa kamatom od 04.05.2009. godine
iznos od 1.470,00 kuna sa kamatom od 13.07.2009. godine
iznos od 1.456,00 kuna sa kamatom od 18.08.2009. godine
iznos od 1.777,00 kuna sa kamatom od 14.09.2009. godine
iznos od 1.454,36 kuna sa kamatom od 02.11.2009. godine
iznos od 1.473,58 kuna sa kamatom od 30.11.2009. godine
iznos od 1.490,00 kuna sa kamatom od 05.01.2010. godine
iznos od 1.511,00 kuna sa kamatom od 08.02.2010. godine
iznos od 1.506,15 kuna sa kamatom od 05.03.2010. godine
iznos od 1.536,00 kuna sa kamatom od 16.04.2010. godine
iznos od 1.553,00 kuna sa kamatom od 10.05.2010. godine
iznos od 1.587,00 kuna sa kamatom od 18.06.2010. godine
iznos od 1.619,00 kuna sa kamatom od 27.07.2010. godine
iznos od 1.638,20 kuna sa kamatom od 19.08.2010. godine
iznos od 1.685,00 kuna sa kamatom od 17.09.2010. godine
iznos od 1.643,00 kuna sa kamatom od 27.10.2010. godine
iznos od 1.745,00 kuna sa kamatom od 26.11.2010. godine
iznos od 1,794,00 kuna sa kamatom od 10.01.2011. godine
iznos od 1.757,00 kuna sa kamatom od 28.02.2011. godine
iznos od 46.819,07 kuna sa kamatom od 28.03.2011. godine
po stopi od 15 % godišnje za vrijeme od 06. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2 Ugovora o kreditu broj 138-50-3648848 od 06. rujna 2006. godine, zaključen između tužitelja i tuženika i da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i po promjenjivom tečaju CHF.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i promjene tečaja iznos od 16.578,15 HRK i to: iznos od 2,40 kuna sa kamatom od 29.02.2008. godine
iznos od 24,53 kuna sa kamatom od 31.03.2008. godine
iznos od 13,22 kuna sa kamatom od 30.06.2008. godine
iznos od 4,55 kuna sa kamatom od 30.09.2008. godine
iznos od 112,87 kuna sa kamatom od 31.10.2008. godine
iznos od 40,33 kuna sa kamatom od 30.11.2008. godine
iznos od 132,54 kuna sa kamatom od 31.12.2008. godine
iznos od 146,71 kuna sa kamatom od 31.01.2009. godine
iznos od 153,12 kuna sa kamatom od 28.02.2009. godine
iznos od 167,85 kuna sa kamatom od 31.03.2009. godine
iznos od 171,30 kuna sa kamatom od 30.04.2009. godine
iznos od 143,70 kuna sa kamatom od 31.05.2009. godine
iznos od 123,35 kuna sa kamatom od 30.06.2009. godine
iznos od 128,75 kuna sa kamatom od 31.07.2009. godine
iznos od 139,50 kuna sa kamatom od 31.08.2009. godine
iznos od 138,57 kuna sa kamatom od 30.09.2009. godine
iznos od 127,74 kuna sa kamatom od 31.10.2009. godine
iznos od 148,06 kuna sa kamatom od 30.11.2009. godine
iznos od 164,34 kuna sa kamatom od 31.12.2009. godine
iznos od 187,51 kuna sa kamatom od 31.01.2010. godine
iznos od 182,20 kuna sa kamatom od 28.02.2010. godine
iznos od 213,64 kuna sa kamatom od 31.03.2010. godine
iznos od 207,67 kuna sa kamatom od 30.04.2010. godine
iznos od 219,30 kuna sa kamatom od 31.05.2010. godine
iznos od 319,92 kuna sa kamatom od 30.06.2010. godine
iznos od 299,20 kuna sa kamatom od 31.07.2010. godine
iznos od 362,48 kuna sa kamatom od 31.08.2010. godine
iznos od 340,62 kuna sa kamatom od 30.09.2010. godine
iznos od 305,45 kuna sa kamatom od 31.10.2010. godine
iznos od 379,65 kuna sa kamatom od 30.11.2010. godine
iznos od 474,05 kuna sa kamatom od 31.12.2010. godine
iznos od 407,22 kuna sa kamatom od 31.01.2011. godine
iznos od 430,65 kuna sa kamatom od 28.02.2011. godine
iznos od 10.165,07 kuna sa kamatom od 28.03.2011. godine
po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 29. veljače 2008. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prijeboja istaknut po tuženiku.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženik zaključili dana 06. rujna 2006.godine Ugovor o kreditu broj … kojim da je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 20.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,20% (čl.2). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što da je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnost za prigovor. Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata, dakle sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što da u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libor na CHF). Od početka 2009.godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53%, pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač da nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope.
Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako da je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako da tuženik to nije činio, to njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio te da mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji da kao takav nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, da su ništeten i ostale odredbe što da svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što da ga opet u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana da je nepoštena, pa da je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj da ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u tom slučaju, isplatio i preplatio pozamašni iznos koji da u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja da se nalazi u posjedu tužene strane koja da joj to odbija predati. Stoga da će se konačni iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijsko-ekonomske struke. U svakom slučaju tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji da je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj da mora napomenuti da je i nepoštena praksa i prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule tuženiku isplatio veći iznos od onog što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tuženika, da ne može u ovom trenutku odrediti. Tužitelj predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti, te da osporava tužiteljeve navode. Netočna da je tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kriteriji da su bili jasno definirani, a što da i sam tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. Naime, kriteriji o promjenama kamatne stope su utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl.295. Zakona o obveznim odnosima i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe. Premda se u izreci Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-1401/12 navodi kako je tuženik u razdoblju od 10.rujna 2003.godine do 31.prosinca 2008.godine koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu. Tuženik na te okolnosti ne predlaže nikakve dokaze, niti dostavlja potrebnu dokumentaciju. Osim toga, gore navedenom presudom P-1401/12 nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu kamatne stope. S obzirom na tu okolnost i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Kada bi se tužbeni zahtjev iz tužbe prihvatio na način kako je isti postavljen, time bi se u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što da ni u kojem slučaju nije u skladu s zaključcima i obrazloženjima, presuda Trgovačkog suda i Visokog trgovačkog suda, tako i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14, u kojem je isti potvrdio gore navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Pored toga da uopće nije sporno da tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, a kako je to zatraženo u petitu tužbe. Kada bi se uvažio predmetni tužbeni zahtjev, tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda imao pravo na fiksnu kamatnu stopu, koja bi bila uvelike povoljnija od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti banaka koji su se inicijalno odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama u vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu. Očito je da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u tužbi, budući da je isti u suprotnosti kako s voljom tužitelja i tuženik prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, tako i sa samom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima. Tuženik je u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekući tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.
Tuženik se prilikom promjena kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškove financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tužitelja i njegovoj poslovnoj odluci, te promjene tuženik nije ni u kojem slučaju mogao niti predviđati, niti je mogao na iste utjecati jer su potpuno neovisni o njegovoj volji. Kriteriji koji su utjecali na promjenu kamatne stope da su:-kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojim se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva, svoj položaj na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Gore navedene kriterije tuženik je primjenjivao na način da je koristio sljedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjene stope između ostalog vezano i za ugovor o kreditu :-6-mjesečnog Libor-a za CHF, 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS), 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Gore navedene promjene kamatne stope su vršene u cijelosti u skladu s promjenama gore navedenih tržišnih parametara, tako je u konkretnom slučaju potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima. Sama primjena i promjena kamatne stope su izvršavane u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se na jednostavan način mogu ispitati. Tuženik da je jasno propisao parametre i kriterije promjene kamatne stope, samo ne u Ugovoru o kreditu, nego u svojim općim aktima koji su izjednačeni s Ugovorom o kreditu, pa kada bi sud bio drugačijeg stajališta, ispalo bi da opći uvjeti nemaju istu pravnu snagu kao i sam ugovor, a što bi bilo očito suprotno čl.295. ZOO-a. Potpuno da je neosnovan tvrdnja tužitelja kako se presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004.godine do 31. prosinca 2008.godine, u konkretnom slučaju potrebno je utvrditi pojedinosti u svrhu utvrđivanja je li strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njenih učinaka. Tuženik navodi da je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditni aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati. Valutna klauzula je u ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u slučaju kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranjem te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnoge veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kredite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik naglašava kako je tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja, te kako je tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama. Tuženik da ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 12. travnja 2016. godine. Sukladno odredbi iz čl. 230.st.1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema odredbi čl.138.a ZZP, da je nesporno da je navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da sud odbije tužbu u tom dijelu. Podredno tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koje se odnosi na razdoblje prije 12. travnja 2014.godine.Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev iz tužbe kao neosnovan i obvezati tužitelja na plaćanje parničnog trošak sa zakonskom zateznom kamatom.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj … od 06. rujna 2006. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Z. A. K. Z. pod brojem OU-854/06-1 8.rujna 2006. godine (l.s.5-9), informacije za klijente-Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa za kredite i depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge (l.s.21-22), opće uvjete poslovanja sa stanovništvom tuženika (l.s.23-27), pravilnik tuženika o obračunu kamata i naknada iz siječnja 2007 i 01.04.2011.(l.s.28-72), promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.07.2006.g. do 30.09.2006.g. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (l.s.94-97), kreditne podatke za tužitelja (l.s.98),prijepis knjigovodstvene kartice za tužitelja (l.s.104-105), odluke o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana (l.s.110-112), proveo financijsko vještačenje po vještaku M. K. dipl.oec. (l.s.113-114,125-132), izvršio uvid u očitovanja na podnesak tuženika vještaka M. K. od 29.ožujka 2022.g. (l.s.147), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja (l.s.150-151).
4.Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je podredni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 16.578,15 hrk, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,78/15 i 29/18- dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 % po Ugovoru o kreditu broj … od 06. rujna 2006. godine sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Z. A. K. Z. pod brojem OU-854/06-1 8.rujna 2006. godine.
6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž – 7129/13.
7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj … od 06. rujna 2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Z. A. K. Z. pod brojem OU-854/06-1 8.rujna 2006. godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 84 mjeseca, te početnu kamatnu stopu od 5,20%, te da je čl.2. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.
9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako iznosila iznad ugovorene stope od 5,20%, i to 6,20%, 6,75%, i 7,75%,te da su se anuiteti povećavali.
10.Sporno je, međutim, bilo pitanje osnove i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.
11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).
12.Prvostupanjski sud odredbu članka 2. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.
13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništetna i odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke dipl.oec. M. K. prema kojem da je banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 5,20%, te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 16.578,15 kuna, kako je to vještak izračunao, a prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća, pa je za taj iznos tužbeni zahtjev usvojen uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev–2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge ''Potrošač'', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P–1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.
15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. travnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imala status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju obiteljskog automobila, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.
16.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
17.Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.
18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1. i 7. spornog ugovora zaključenog između stranaka.
19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st.
1. ZPP.
21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 12.09.2006.godine u iznosu 1Chf=4,65813 Hrk, pa je slijedom navedenog usvojen podredni tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 16.578,15 kuna uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, pri čemu prvostupanjski sud ne nalazi da bi čitav Ugovor o kreditu broj … od 06. rujna 2006. godine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen po javnom bilježniku u Z. A. K. Z. pod brojem OU-854/06-1 8.rujna 2006. godine bio ništetan, pa je osnovni tužbeni zahtjev odbijen.
24.Prigovor prijeboja istaknut po tuženoj nije osnovan, jer tužena nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužitelja.
25.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa), i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.7.1.), za zastupanje na ročištu od 01. srpnja 2019.godine u iznosu od 500,00 kuna (Tbr.9.2.), za sastav žalbe od 19. svibnja 2020.godine u iznosu od 500,00 kuna (Tbr.10.5.), za zastupanje na ročištu od 14. listopada 2020.godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 04. ožujka 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.), za sastav obrazloženog podneska od 01. ožujka 2022.g u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.), zastupanje na ročištu od 08. travnja 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.9.1.),ukupno 6.000,00 kuna, uvećano za PDV, ukupno 7.500,00 kuna,uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kuna, te uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 750,00 kuna i na presudu 750,00 kuna, ukupno 10.500,00 kuna.
26.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 14. travnja 2022. godine
S u d a c
Marko Baraka, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćnicima uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 750,00 kuna
2. Tuženiku po punomoćniku
