REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pn. 315/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. K., O.: …,

zastupanog po pun. Z. M., odvjetniku u S., protiv tuženika

D. d.d. u stečaju, S., O.:

…, zastupanog po stečajnoj upraviteljici N. M., a ova po pun.

V. D., odvjetniku u S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. ožujka 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 14. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 280.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Dužan je tuženik podmiriti tužitelju troškove ovog postupka, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II.Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 64.062,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 20. kolovoza 2007. godine pred Općinskim sudom u Kaštel Lukšiću zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je dana 5. srpnja 2006. godine na obalnom području G. K. došlo do ekološke štete velikih razmjera, naime, prilikom pretakanja jestivog ulja kroz cjevovod tuženika u S. luci S. u more da je isteklo cca 220 tona ulja koje je nošeno vjetrom i strujama zauljilo i onečistilo K. zaljev i plaže na području G. K.. Tužitelj da je odmah pristupio sanaciji štete te uklonio cjelokupno postojeće žalo na gradskim plažama u dužini nekoliko kilometara te isto zamijenio novim, naime, štetni događaj da se dogodio za vrijeme turističke sezone što je uzrokovalo nesagledive posljedice za tužitelja, turistički image, broj gostujućih turista te izgubljenu dobit od ubiranja poreza i pristojbi. Radi navedenog predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati kunski iznos koji će tužitelj specificirati kada se provedu potrebna vještačenja sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate, te mu naknadi parnični trošak.

Tužitelju je rješenjem suda vraćena tužba radi dopune, da tužbeni zahtjev precizno odredi, svojim podneskom od 24. rujna 2008. godine tužitelj je dopunio tužbu te od tuženika na ime naknade štete potražuje iznos od ukupno 280.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe pa do isplate.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava navode tužbe i protivi se tužbenom zahtjevu te predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška tuženiku. Navodi da za incident oko istovara jestivog ulja nije odgovoran tuženik, da je tuženik samo dopustio trgovačkom društvu T. d.o.o. S. koristiti njegov cjevovod i tankove, za svoje potrebe, odnosno za potrebe vlasnika jestivog ulja. Prije početka prekrcaja – pumpanja ulja sa pristiglog broda u tankove tuženika, organizator čitavog posla T. d.o.o. S. da je vršio sanaciju predmetnog cjevovoda, na sebe preuzeo sve rizike i odgovornost u vezi tog posla. Navodi da nije točno da je zbog navedenog došlo do onečišćenja plaža tužitelja, tužitelju da nije nastupila nikakva šteta, a da se okolnost nastanka štete ne može dokazivati svjedocima. Zatraženi iznos naknade štete da je proizvoljan te da nije potkrijepljen nikakvim valjanim dokazom, tuženik prigovara i osnovu i visini štete, navodi da se radi o pomorskom dobru koje nije u vlasništvu tužitelja, već u vlasništvu RH, zbog toga ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

Dana 9. studenog 2010. godine donesena je prvostupanjska presuda u ovom postupku kojom je odbijen zahtjev tužitelja te je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak. Sud je zauzeo stav da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, da je temeljem Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03, 141/06 i 38/09) aktivno legitimirana RH. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu, rješenjem Županijskog suda u Splitu Gžo. 175/11 prihvaćena je tužiteljeva žalba, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Drugostupanjski sud navodi da aktivnu legitimaciju valja promatrati u smislu članka 11. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, dalje:

ZPD. Prema tom članku brigu o zaštiti pomorskog dobra da vode općine i gradovi za redovitu, županije za izvanrednu brigu o zaštiti. U ovom slučaju da valja razlučiti radi li se o redovnoj ili izvanrednoj brizi, što prvostupanjski sud nije napravio. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom podataka HV od 27.

srpnja 2006. godine; dopisa L. kapetanije S. od 28. srpnja 2006. godine i 5. srpnja 2006. godine

Dana 3. srpnja 2017. godine donesena je prvostupanjska presuda ovog suda kojom je odbijen zahtjev tužitelja u cijelosti, naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 34.475,00 kn. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu, dana 16. studenog 2017. godine donesena je presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-2240/17 kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda. Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju, dana 9. travnja 2019. godine doneseno je rješenje VS RH broj RTev-x-295/18 kojim su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete koja bi mu se dogodila u srpnju 2006. godine na način da je došlo do onečišćenja plaža u priobalnom pojasu na način da je iz cjevovoda tuženika isteklo jestivo ulje. Tuženik ne spori da je cjevovod njegove vlasnosti, pregledom podataka H.V

priloženih sudskom spisu proizlazi da je onečišćenje opaženo 5. srpnja 2006. godine, da su postavljene plutajuće brane i da je onečišćenje tretirano sredstvima i mehanički, sanacija u zapadnom dijelu K. zaljeva da je završena te da preostale saniranje onečišćenja na izvorištu (S. luka). Sud drži utvrđenim da je zaista došlo do istjecanja jestivog ulja iz cjevovoda tuženika, nije bitno tko je pretakanje vršio i u čiju korist, ukoliko je zbog toga, neispravnosti stvari došlo do štete, za štetu je odgovoran vlasnik, koji se može regresirati od onoga kome je stvar prepustio na korištenje.

Kod donošenja ranije prvostupanjske odluke sud je zauzeo stav da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, već da je to nadležna županija, sve vezano za Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03, 141/06 i 38/09). Dakle, sud je stava kako je utvrđeno da je onečišćenje nastalo na pomorskom dobru, a da brigu o zaštiti pomorskog dobra vode općine i gradovi za redovitu, a županije za izvanrednu brigu o zaštiti. Sud je bio stava, a to je potvrdio i drugostupanjski sud, da se u ovom slučaju radilo o izvanrednoj brizi odnosno upravljanju, dakle, u ovom slučaju da bi aktivno legitimirana bila SDŽ, a ne tužitelj.

U ukidnom rješenju VS RH upućuje sud da je uputno predmet spora raspraviti i u smislu izvedenih radova na obalnom području, vezano za primjenu Zakona o zaštiti okoliša (NN 82/94, 128/99 i 151/03). U ovom rješenju citiraju se odredbe ovog Zakona, pa ih ne treba ponavljati.

Međutim, za navesti je da se u ovom slučaju zaista radi o onečišćenju okoliša, u smislu odredbe čl. 5. ovog Zakona, došlo je zaista do ispuštanja ulja kao štene tvari i zagađenja okoliša, obalnog područja, u ovom slučaju pomorskog dobra. U ovom slučaju, činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno i nije sporno da je došlo do onečišćenja okoliša, a vezano za odredbu 6. citiranog Zakona, jedinica lokalne samouprave, u ovom slučaju G. K. bio bi nadležan za obavljanje poslova zaštite okoliša, to nije ni sporno, međutim, sud je ponovno stava da se u ovom slučaju radi o onečišćenju na pomorskom dobru, poduzetom izvanrednom zahvatu, koji je bio samo u nadležnosti SDŽ, ne i tužitelja. Dakle, u

ovom slučaju se radi o zauzimanju stava tko bi bio aktivno legitimiran poduzeti radnju čišćenja pomorskog dobra i slijedom toga kome pripada pravo na naknadu štete. Svakako bi to prema stavu ovog suda bila županija, a ne tužitelj, pa se može, temeljem utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza, zauzeti drugačiji stav, jer ništa po pitanju gdje se onečišćenje dogodilo nije sporno.

Ovaj sud ponavlja svoj raniji stav po pitanju aktivne legitimacije, a sve vezano i uz primjenu Zakona o zaštiti okoliša na utvrđeno činjenično stanje.

U daljnjem tijeku postupka sud je, pored već izvedenih dokaza, izveo i dokaz pregledom očitovanja TZ G. K. od 26. kolovoza 2021.

godine; analize turističke sezone 2006. godine za ovaj grad; zaključaka sa X. S. T. vijeća T. zajednice G. K. održane 12. sprnja

2006. godine; te saslušanjem svjedoka I. Č..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja nije osnovan.

S obzirom na stav ovog suda vezano za aktivnu legitimaciju tužitelja za podnošenje ove tužbe radi naknade štete spram tuženika, a stav je suda da tužitelj nije aktivno legitimiran, valjalo je izvesti dokaze na okolnosti utvrđenja je li tužitelju nastala šteta radi ovog štetnog događaja, u slučaju drugačijeg stava sudova višeg stupnja. Radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja valjalo je utvrditi je li tužitelju uopće nastupila šteta iz ovog štetnog događaja i ukoliko jest kolika bi bila njena visina.

Svjedok I. Č., zaposlenik tužitelja, dipl. ing. agronomije, u svom iskazu navodi da je zaposlenik tužitelja još od 1997. godine kao pročelnik O. za gospodarstvo i zaštitu okoliša, u promatrano vrijeme da je bio i upravitelj G. pogona G. K., v.d. upravitelja, da se radi o pogonu samog grada koji je direktno zadužen za održavanje javnih površina. Danas da je upravitelj ovog gradskog pogona. Navodi da se sjeća predmetnog incidenta, da se radilo o iznimno hitnoj i štetnoj situaciji, ljeto da je bilo već u punom zamahu, što se tiče turizma na samom području, da je ujutro hitno, a radnici G. K. da su već rano na zadacima čišćenja plaža, zaprimljena dojava o ogromnoj količini nekog ulja na čitavom potezu od K. L. do zračne luke, tu da ima sigurno 3 km plaža.

Odmah ujutro da je zaista veliki broj ljudi, građana, iznajmljivača, zvao G., da se sjeća da je pristupio na lice mjesta i situacija da je bila alarmantna, kako se radilo o hitnoj situaciji to da je tužitelj odmah pristupio sanaciji problema, da je po njegovom mišljenju upravo tužitelj zadužen riješiti ovaj problem, a svjedok upitan o tome koga su o ovome obavijestili, navodi da i nisu imali koga direktno obavijestiti, po njegovom miljenju županija da i nije nadležna za hitnu sanaciju ovog problema, a jesu li kasnije prijavili kao elementarnu nepogodu da ne zna. Navodi da se hitno pristupilo rješavanju problema, da su podigli sve kamione koje je bilo moguće podići, sve strojeve tužiteljevih koncesionara, ova situacija da je podlijegala postupku nabave kada bi se radilo o redovnom problemu, ali da se radilo o hitnoj situaciji, isti taj dan kada je primijećeno ulje da se podigla ogromna količina pijeska i šljunka sa plaža, da se radilo 3-4 dana i to da se odvezlo na privremeni deponij grada, na gradsku lokaciju koja je služila kao privremeni deponij, jer nitko zadužen za prihvat smeća i šuta to ne bi mogao napraviti u tako kratkom vremenu. Upitan navodi da je dio tog žala ponovno upotrijebljen, s vremenom kako je zbog proteka vremena za to postojala mogućnost, kako za plaže, tako i za makadamske puteve tužitelja. Dakle, s vremenom da se ovo onečišćeno žalo očistilo odnosno razložilo, jer se radi o organskoj tvari. Navodi da je, kako je podignuta velika količina žala, grad trebao donijeti novo žalo i nasuti na mjesto podignutog, sigurno da je 200 kamiona trebalo nasuti, a kako nije bilo moguće nabaviti pravo žalo za plaže, da se sjeća da je i sa lokacija dobavljača, kamenoloma, dovezen kamen te da se to posebnim strojevima – malčevima drobilo i tako da se radio taj šljunak kojim je toliko koliko moguće bilo zamijeniti onaj koji je tu ranije postojao. Dio kamena da je dovezen i sa projekta na tunelu Č., E. projekta, sa tog iskopa, te da se to upotrijebilo za te plaže. Navodi da se nije sanirao i nasuo čitav onečišćeni potez, nego plaže koje su na tom potezu bile, jer da se ne radi o jednoj dugoj plaži nego da ima i riva i kamena odnosno zemlje koja se ne koristi za plaže. Navodi da ne zna koliko je grad potrošio novca iz gradske blagajne za ovo, upitan da nisu dostavljeni računi na ime izdataka odvoza, kupnje, upotrebe strojeva odnosno ponovnog dovoza, navodi da ne zna gdje su ti računi odnosno da moraju postojati računi, da pretpostavlja da su koncesionari ove radove uključili u svoje tzv. mjesečne privremene situacije, koje inače dostavljaju tužitelju vezano za radove koje svaki mjesec obave pa da je to vjerojatno servisirano na takav način. Navodi da je ovaj postupak nasipanja plaža bio okončan po prilici 7 dana od samog štetnog događaja.

Svojim podneskom od 30. kolovoza 2021. godine tužitelj dostavlja dopis TZ G. K. U.: 134/21 od 26. kolovoza 2021. godine sa

popratnom dokumentacijom. Kada se analizira ovaj dopis i čitava ta dokumentacija, razvidno je, a što točno navodi tuženik u svom podnesku, da iz same te analize turističke sezone 2006. godine, u biti proizlazi da je kaštelanske plaže nakon izlijevanja ulja čistili tužitelj i TZ G. K.. Navodi se da je

vršeno skupljanje i odvoz šljunka sa plaža i deponiranje u R. N., navodi se da su nakon toga plaže bile ljepše i veće nego ranije (što ukazuje na okolnost da su se pritom plaže dodatno širile i uređivale, neovisno o onečišćenju. Ono što je najvažnije za ovaj postupak jest navod iz te analize same TZ da su

troškovi saniranja plaža na teret TZ G. K. iznosili

153.100,28 kn (računa i dokaza o troškovima ponovno nema, nema materijalnih dokaza o tome). Dakle, u ovom slučaju trošak bi snosila TZ a ne tužitelj (koji je očito u tome sudjelovao, ali nije dokazao svoj trošak i da je imao trošak mimo troška TZ), temeljem Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma (NN 30/94), čl. 2. TZ pravna je osoba,

svojstvo pravne osobe stječe danom upisa u upisnik turističkih zajednica. Prema stavu ovog suda, ponovno tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer svoj izdatak nije dokazao, sve da je bio nadležan za čišćenje pomorskog dobra, već iz navedenog proizlazi da je izdatak imala TZ G. K.,

posebna pravna osoba, dakle, tužitelj opet nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Kako je u ovom slučaju problem bio vezan za turističku sezonu, o čemu brigu vode TZ, a došlo je do poboljšanja plaža čišćenjem i povećanjem

istih, to je očito trošak koji je TZ imala, polučio pozitivne efekte po

turizam, pa se nije radilo samo o sanaciji problema, nego o unaprjeđenju plaža radi boljih turističkih efekata, što opet ne bi moglo ići na štetu tuženika, sve i da je tužitelj aktivno legitimiran, a nije.

Dakle, iz iskaza samog svjedoka Č., koji je najbolje upoznat sa situacijom, zaposlenika tužitelja, kako danas, tako i u promatrano vrijeme, pročelnika tužiteljevog O. za gospodarstvo i zaštitu okoliša, proizlazi kako tužitelj nije dokazao, pored činjenice što je vjerojatno obavio radove na čišćenju onečišćenog morskog pojasa, koliko je na ime toga imao izdatka, koliku je štetu tužitelj konkretno radi toga pretrpio, što je to uopće napravio po pitanju količine i vrste radova, nije dokazao nikakav svoj izdatak na ime saniranja štete. U ovom slučaju tužitelj nije dostavio apsolutno nikakav konkretan, materijalni dokaz o izvršenim radovima o kojima iskazuje svjedok Č.. Na stranu okolnost što je tužitelj držao da treba hitno reagirati i da su nadležni kod tužitelja držali da to tužiteljeve službe trebaju sanirati, radi interesa samog tužitelja i građana, a vezano za turističku sezonu koja je tada bila u punom jeku, sa strane tužitelja nije obaviještena županija, nitko o ovom nije obaviješten, ni u trenutku poduzimanja radova, niti kasnije, tužitelj je očito postupao brzo i potpuno samostalno, držeći sebe jedino nadležnim, što je prema stavu ovog suda bilo korisno, ali pogrešno u smislu svih postupanja tužitelja vezano za ovaj zahtjev za naknadu štete spram tuženika. Uz tužbu, niti bilo kada kasnije u tijeku postupka, tužitelj nije priložio nikakav pisani i materijalni trag svom trošku uklanjanja onečišćenog žala, odvozu istog na deponij, nabavci žala, drobljenju kamena iz kamenoloma i apliciranju istog na plaže sa kojih je ranije dignut sloj onečišćenog žala. Nema traga niti angažiranju kooperanata tužitelja, ne navode se uopće tko su bili kooperanti, mehanizacije, nema računa iz kojih bi se vidjelo što je tužitelj platio kamenolomu, kooperantima, a sam svjedok Č. navodi da je dio odvezenog žala kasnije korišten, nakon što su ga kiše isprale i pročistile na deponiju gdje ga je tužitelj odložio. Tužitelj jest reagirao brzo, međutim, treba navesti, u svjetlu ovog zahtjeva radi naknade štete, da nema podataka, nikakvih, a kamoli vjerodostojnih, o bilo kakvim jediničnim mjerama žala, kupljenog kamena, radnih sati strojeva, svega onog što u uređenom društvu treba postojati, a za napomenuti je da se radi o jedinici lokalne samouprave (tužitelju), a ne neukoj fizičkoj osobi, koja se u problemu snašla kako je znala i umjela. Nesporno je da je na plažama istjecanjem ulja u more nastalo onečišćenje, ali u ovom slučaju nema niti fotografija stanja na terenu pa nije dokazan niti stupanj problema na plažama, tužitelj ništa od navedenog nije dokazao, a sve upućuje na zaključak da se nije radilo transparentno na strani tužitelja kod otklanjanja problema, nego se radi zahvatima (kako nisu popraćeni dokumentacijom i računima) koji su plaćeni sa strane i uklopili se u druge radove kooperanata, što nije ni transparentno niti dokazivo. Ovako nešto sud ne može honorirati na način da tuženiku nametne obvezu plaćanja iznosa naknade štete za koji ni sam tužitelj prilikom podnošenja tužbe nije znao koliki je, dakle, tužitelj nije znao koliko je kao jedinica lokalne samouprave platio na ime sanacije ovog problema, kasnije je, nakon što mu je tužba vraćena na uređenje na način da odredi zahtjev, zatražio iznos od 280.000,00 kn (iako nije odredio zahtjev u petitu istog, ali je naveo v.p.s. od 1.000.000,00 kn, očito proizvoljno i u ogromnom iznos), ničim ga ne obrazlažući, ničim ga ne potkrjepljujući, potpuno nevjerodostojno po pitanju visine. Ni svjedok Č. u svom iskazu nije znao reći koliko je tužitelj potrošio na sanaciju, što ponovno nije vjerodostojno i logično, a radilo se o direktnom angažmanu i zaduženju ovog svjedoka koji je o tome morao imati saznanja, pa stvarno treba zaključiti da tužitelj nije dokazao visinu svog zahtjeva, pored okolnosti što nije dokazao što je sve napravio na poslovima sanacije. Ovdje se ne radi o problemu proteka vremena radi duljine vođenja postupka, pa da tužitelj više ne može objektivno raspolagati dokazima, već u trenutku podnošenja tužbe (2007. godine) tužitelj nije imao nikakav materijalni dokaz i konkretan prijedlog, pored okolnosti što ni zahtjev nije postavio određeno. U ovom postupku nije iniciran postupak osiguranja dokaza, odnosno, ni sam tužitelj nije angažirao stalne sudske vještake graditeljske struke koji bi utvrdili stanje na terenu i ono što je tužitelj trebao napraviti i što je napravio. Da je to tužitelj inicirao, da je tako postupio, radilo bi se o privatno naručenom vještvu odnosno vještvima, ali bi to sud, zbog hitne reakcije, mogao prihvatiti u dokazne svrhe. Ništa od ovog tužitelj nije napravio, sud drži da nikakvih računa u pogledu predmetnih izdataka tužitelj i nema, niti je imao, a svakako ih nikada nije priložio spisu u dokazne svrhe. U ovom postupku niti vještačenje ne bi dalo rezultata, jer se jednostavno rečeno, nema i ne bi imalo od čega poći, da sudski vještak ekonomske struke i graditeljske struke temeljem toga da svoj nalaz i temeljem nalaza stručno mišljenje. Sud ne može obvezati tuženika da tužitelju plati bilo što na ime naknade predmetne štete, jer tužitelj apsolutno ništa nije dokazao, što je bilo potrebno dokazati i predložiti vezano za visinu zahtjeva.

Pored navedenog, ponovno se navodi od strane ovog suda, da sud drži kako se u ovom slučaju radilo o izvanrednom događaju u nadležnosti županije, da je ista bila legitimirana i odgovorna štetu otkloniti, a o ovome od strane tužitelja nije niti obaviještena, tužitelj nije koordinirano postupio niti tražio zajedničko postupanje sa nadležnim inspektoratom za zaštitu okoliša, sve i da je tužitelj bio nadležan za ovu stvar, a nije. Tužitelj je pristupio sanaciji na svoju ruku, zajedno sa TZ, ova druga pravna osoba očito je imala izdatak jer se radilo o problemu

vezanom za turizam i zaradu od turizma, image destinacije, tužitelj nije dokazao da je imao izdatak niti koliko je imao, pored okolnosti što nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Dakle, te, ne dovodi do odgovornosti tuženika da štetu, koja nije niti dokazana u smislu opsega i visine, naknadi tužitelju, odnosno upravo tužitelju.

Dakle, pored okolnosti da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, tužitelj nije dokazao da je šteta nastala na njegovoj stvari, pod njegovom upravom, nije dokazao da mu je šteta uopće nastala i u kojoj visini bi to bilo, da mu je tuženik obvezan naknaditi, dakle, upravo tužitelju. Sve i da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje ove tužbe, na što očito želi ukazati VS RH, vezano za Zakon o zaštiti okoliša, ponovno bi zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer nije dokazao štetu i visinu iste, jer to i ne može dokazati, radi svojih propusta koji ne mogu ići na teret bilo koga, pa tako ni ovdje tuženika. Navod tužitelja iz žalbe protiv ukinute prvostupanjske presude da zbog stava suda o nedostatku aktivne legitimacije nije mogao adekvatno dokazati visinu štete, jednostavno nije točan, tužitelj sve do ukidanja odluke nije apsolutno ništa ponudio sudu, nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, koje bi sud odbio, držeći da tužitelj nije aktivno legitimiran, dakle, na strani tužitelja nisu predloženi dokazi, a sud je zauzeo stav i donio odluku temeljem stanja u spisu. I u tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi kao dokaz „po potrebi vještačenje po vještaku odgovarajuće struke“, potpuno neodređeno i promašeno, bez ikakve podloge za provođenje tog dokaza. Kasnije, nakon donošenja ukidnog rješenja, tužitelj tek u svom podnesku od 30. kolovoza 2021. godine, predlaže izvođenje dokaza na okolnost visine zahtjeva po vještaku ekonomske struke i vještaku građevinske struke. Na stranu okolnost, prema stavu ovog suda, što je to predloženo nakon 14 godina od štetnog događaja, već, za ponoviti je, što je više puta sud apostrofirao u ovoj odluci, da nema nikakvih parametara temeljem kojih bi se uopće moglo provesti vještačenje, egzaktno i kvalitetno, krivnjom samog tužitelja i nikog drugog. Dakle, prema stavu ovog suda, valjalo je sada odbiti izvođenje ovih dokaza, isti su protivni načelu ekonomičnosti postupka, a sud ne može biti servis stranaka radi dokazivanja onog što se uopće ne može kvalitetno dokazati, to se nije moglo time dokazati ni u vrijeme podnošenja tužbe, a kamoli danas, tužitelj nije uložio (očito nije ni mogao) niti najmanji mogući napor da svoju štetu obrazloži, specificira i predloži izvođenje kvalitetnih dokaza na okolnosti visine štete. Dakle, kratko rečeno, u ovom postupku ne može se provesti dokaz vještačenjem, jer izvođenje tog dokaza ne može dati nikakvih rezultata s obzirom da se vještaku ne može dati zadatak vještačenja s obzirom da nema od čega poći odnosno nema na čemu zasnovati svoj nalaz. Radi navedenog, ovaj sud je stava da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno i zrelo za presuđenje, a višim sudovima može, kod drugačijeg stava, kao dokaz služiti navod TZ

G. K. o izdatku koji je upravo ta pravna osoba imala na ime sanacije i proširenja te uljepšanja plaža, jer se ovdje samo o plažama i radi.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti kao neosnovan, ponovno.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženiku odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn; zastupanja na ročištima održanim dana 28. siječnja 2010. godine, 25. listopada 2010. godine, 16. svibnja 2012. godine, 23. svibnja 2017. godine, 27. siječnja 2021. godine, 4. veljače 2022. godine i 2. ožujka 2022. godine u iznosu od po 1.000,00 kn; pristupa na ročišta od dana 22. rujna 2009. godine, 15. lipnja 2010. godine, 12. prosinca 2019. godine, 18. veljače 2020. godine i 10. rujna 2021. godine u iznosu od po 1.250,00 kn (25%); sastava obrazloženog podneska od 28. veljače 2022. godine u iznosu od 5.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 12.812,50 kn, što ukupno zbrojeno daje iznos od 64.062,50 kn, koliko je na ime naknade troškova postupka tužitelj konačno obvezan isplatiti tuženiku, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U S., 14. travnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika