Broj: Ppž-3607/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. D.G., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., pročišćeni tekst, 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. D.G. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 1. veljače 2022., broj: 20 Pp- 2923/2021-7, u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. D.G. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. D.G. obvezana je naknaditi paušalne troškove žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Šibeniku od 1. veljače 2022., broj: 20 Pp-2923/2021-7 proglašena je krivom okr. D.G. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji joj je izrečena novčana kazna od 400,00 kuna, koju je dužna platiti u roku od mjesec dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, te je okrivljenica oslobođena naknade paušalnog troška prekršajnog postupka.

2. Protiv te presude okr. D.G. po branitelju odvjetniku B.M. podnijela je žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba prihvati.

2.1. Žalba nije osnovana.

3. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

4. Iako se žalbom naznačuju sve žalbene osnove, iz sadržaja žalbe proizlazi da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovarajući ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i sukladno tomu, pogrešnom zaključku da je okrivljenica počinila prekršaj za koji se optužuje.

5. Po mišljenju žalbe, prvostupanjski sud u ponovnom suđenju nije dao valjanu analizu iskaza saslušanih svjedoka koji su međusobno kontradiktorni u odnosu na sve bitne okolnosti konkretnog događaja te se u žalbi detaljno analiziraju iskazi svjedoka i ukazuje koji od svjedoka je ili nije teretio okrivljenicu i u kojem dijelu.

6. Međutim, nasuprot tvrdnjama žalbe kojima okrivljenica osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i proglasio okrivljenicu krivom za počinjeni prekršaj. Prvostupanjski je sud pravilno cijenio izvedene dokaze, a za svoju odluku dao odgovarajuće razloge. Izvedene dokaze sud je cijenio po slobodnom sudačkom uvjerenju, u smislu čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona koji propisuje da sud slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica i pri tome nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima. U skladu s navedenom slobodnom ocjenom dokaza je i ocjena prvostupanjskog suda da prihvati kao vjerodostojne iskaze ispitanih svjedoka, koji su svjedočili u bitnom suglasno, u njihovim iskazima nije bilo nelogičnosti i nema elemenata koji bi upućivali na nevjerodostojnost njihovih iskaza koji ne ostavljaju nikakvu dvojbu u odnosu na odlučne činjenice, a u dokaznom postupku nema dokaza koji bi ukazivali suprotno.

6.1. Upravo činjenica da je prvostupanjski sud, nakon rezultata dokaznog postupka, promijenio optužbu u korist okrivljenice, izostavljajući činjenice koje ju terete, sve u skladu s rezultatima dokaznog postupka, te uskladio optužbu sa utvrđenjem odlučnih činjenica ispuštajući iz činjeničnog opisa da bi okrivljenica glasno vikala:“ sredit ću ja vas, dobit ćete vi svoje“ i da bi digla visoko u zrak drveni štap i počela vitlati njime, ukazuje da je prvostupanjski sud savjesno i kritički ocijenio izvedene dokaze.

7. Žalbeni navod kojim se ističe da je sud pogrešno utvrdio da su svjedoci jednako iskazivali da je okrivljenica glasno vikala, nije od značaja, budući okrivljenica nije proglašena krivom da bi kritične prigode vikom remetila javni red i mir. U odnosu na radnju počinjenja čupanja cvijeća iz cvjetnjaka, bacanje istog na pod i mahanje štapom, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi donio pravilnu odluku o krivnji okrivljenice. Prvostupanjski je sud izvršio analizu iskaza ispitanih osoba, a logično je da iskazi svjedoka mogu imati nepreciznosti i nepodudarnosti uslijed proteka vremena i svih okolnosti događaja. Stoga su moguće i logičke razlike u percepciji događaja u odnosu na određene detalje, zbog čega nije bilo osnove za sumnju da se radi o „namještenim“ i dogovorenim lažnim iskazima svjedoka sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenice.

7.1. Sud je prihvatio kao istinit i vjerodostojan iskaz svjedokinje D.Š. u dijelu da je čula kako su se okrivljenica i J.P. raspravljali oko cvijeća, vidjela na podu bačeno cvijeće koje je prije bilo zasađeno u betonskim cvjetnjacima i da okrivljenica u ruci ima drveni štap. Činjenica je da je sud u obrazloženju presude upotrijebio nespretan izričaj da „nije cijenio uvjerljivim“ dio iskaza svjedokinje D.Š. u kojem se „ne sjeća ……, ne zna ….. te nije čula….“ o daljnjem tijeku događaja. Međutim, sud na tom dijelu iskaza svjedokinje D.Š. niti nije mogao temeljiti odluku, budući svjedokinja u odnosu na te činjenice nije ni iskazivala, odnosno nije tvrdila suprotno od onog što su iskazali drugi svjedoci, već je navela da o tim činjenicama nema saznanja. Nevjerodostojnost takvog iskaza mogla bi se utvrđivati samo pravomoćnom sudskom odlukom zbog kaznenog djela davanja lažnog iskaza, što nije konkretni slučaj. Stoga, iskaz svjedokinje da se ne sjeća što je bilo dalje, ne zna tko je bacio cvijeće, nije čula da bi okrivljenica vikala i nije vidjela da bi okrivljenica drveni štap podizala u zrak, ne može se cijeniti nevjerodostojnim, budući svjedokinja o navedenom nije imala saznanja, a u svom iskazu nije tvrdila nešto drugo od onog što su kazivali drugi svjedoci.

8. U odnosu na povredu materijalnog prekršajnog prava žalbom se ističe da iz činjeničnog opisa prekršaja u optužnom prijedlogu i utvrđenju suda nema sva zakonska obilježja predmetnog prekršaja, s obzirom da nije utvrđeno da se navodno čupanje cvijeća i mahanje štapom dogodilo na javnom mjestu, nije nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenica iščupala cvijeće i mahala štapom, a ako jeste u kojem opsegu i na koji način je to učinila, nije utvrđeno da je postojala javnost i da je javnost uznemirena tim radnjama.

8.1 Međutim, ponašanje okr. D.G. ispunjava sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Navedenom zakonskom odredbom propisano je da će se kazniti za prekršaj tko se na javnom tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir, pri čemu se radnja izvršenja sastoji od poduzimanja bilo kojeg ponašanja koje se može ocijeniti kao nepristojno, a koje je svojom kvalitetom jednako radnjama koje se u zakonskom opisu prekršaja primjerice navode: tuča, svađa, vika. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kao i prvostupanjskog, čupanje cvijeća iz cvijetnjaka ispred zgrade, bacanje istog na pod i pri tome mahanje drvenim štapom, u svojoj ukupnosti predstavlja ponašanje koje se može ocijeniti kao nepristojno i odstupa od usvojenih normi ponašanja, te je okrivljenica u ovom slučaju „na drugi način“ remetila javni red i mir.

8.2. U obrazloženju presude sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konzumirana javnost kao bitan element prekršajnog djela iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, jer se inkriminirani događaj dogodio ispred trgovine slastica u Š., ulici XX. Žalbom se osporava javnost mjesta činjenicom da prostor koji se nalazi neposredno ispred samog ulaza u zgradu gdje se nalaze cvjetnjaci nesporno pripada zgradi i nije samo po sebi javno mjesto. Prvenstveno, ističe se da okrivljenica tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavala javnost mjesta, uslijed čega se, isticanje navedenog tek sada u žalbi, ukazuje zakašnjelim, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Bez obzira na navedeno, iz izreke pobijane presude neprijeporna je javnost mjesta, budući je mjesto počinjenja XX, ispred trgovine slasticama koja se nalazi u sklopu zgrada. Sama okrivljenica je u obrani navela da se trgovina slastica nalazi u prizemlju zgrade, ispred trgovine, a do njih je položen nogostup javne ceste. Dakle, mjesto počinjenja samo po sebi po svom položaju predstavlja neograničeno javno mjesto, kod kojeg prema postojećoj sudskoj praksi nije potrebno utvrđivati da li je zaista bilo prisutnih građana, već je dovoljna objektivna mogućnost da oni budu prisutni, koja se kod takvih mjesta podrazumijeva.

8.3. Stoga je, prema mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo okrivljenice kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te nisu osnovani žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila na izrečenu prekršajnopravnu sankciju, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji, te utvrdio da je okr. D.G. za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, koja nije previsoka.

9.1. Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenice, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini od 400,00 kuna, a koja kazna je okrivljenici izrečena prvostupanjskom presudom, primjerene stupnju krivnje, težini djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

9.2. Naime, za prekršaj iz članka 13. Zakona prekršajima protiv javnog reda i mira propisana je novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50-200 DEM, ili alternativno kazna zatvora do 30 dana, a prvostupanjski je sud, cijeneći olakotne okolnosti na strani okrivljenice, uz činjenicu da nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost, izrekao blažu vrstu propisane kazne, a novčana kazna u visini sredine propisanog raspona blaže mjere kazne za predmetni prekršaj primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud ne nalazi okolnosti koje bi opravdale izricanje novčane kazne u nižem iznosu.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovinsko stanje okrivljenice. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle blizu minimalno mogućeg iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenice.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude

Zagreb, 14. travnja 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenicu, branitelja i tužitelja.