Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-163/2022-2

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Antuna Dominka, kao predsjednika vijeća, suca mr. sc. Alena Goluba, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te suca Vladimira Šestaka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. B. (OIB:..) pok. P. iz M., D. 21, zastupanog po punomoćniku mr.sc. Ž. R. odvjetniku u M., protiv tuženika: pod 1) C. B., V. V. di M. 111, 00046 G. (R.) I., u svoje ime i kao nasljednik K. V., rođ. D., pok. F., zastupan po D. M. odvjetniku u S., pod 2) I. K. iz P., S. K. 27, O.:.., (u zemljišnoj knjizi upisan kao I. K.), u svoje ime i zajedno sa tuženikom pod 15) kao nasljednik L. K. r. D. pok. F., pod 3) V. D. r. M. iz S., M. H. 20, u svoje ime i kao nasljednica D. M. pok. R. i M. A. ud. N., pod 4) J. Ć. iz S., O. 17, u svoje ime i zajedno sa tuženikom pod 14) kao nasljednik S. A. rođene A. koja je bila nasljednica A.- A. A. pok. A., pod 5) D. Z. iz S., R. 10, u svoje ime i zajedno sa tuženikom pod 12) kao nasljednica V. A. pok. A., pod 6) A. M. iz R., B. 18, O.:.., u svoje ime i zajedno sa tuženikom pod 13) kao nasljednica V. M. rođ. A. pok. A., pod 7) A. G. r. T. iz S., B. 6, pod 8) L. E. O. rođ. T. iz S., O. 14, tužene pod 7) i pod 8) u svoje ime i kao nasljednice S. T. ž. A., rođ. A., koja je zajedno sa pravnim prednicima tuženika pod 4), 5), 6), 12) i 13) bila nasljednice M. (B.) A. pok. A., pod 9) D. M. iz S., H. 40, u svoje ime i kao nasljednik D. Z.- M. pok. A., pod 10) V. M. p. U., C. M., S. R., I., pod 11) E. B. rođ. P. iz K. G., M. 3, pod 12) J. A. iz R., Š., u svoje ime i zajedno sa tuženom pod 5) kao nasljednik pok. A. A., pod 13) I. S. iz R., T. U. 34, u svoje ime i zajedno sa tuženom pod 6) kao nasljednik V. M. rođ. A. pok. A., pod 14) L. A., N. C. B., G. E., U., u svoje ime i zajedno sa tuženom pod 4) kao nasljednik S. A. rođ. A., koja je bila nasljednica A.- A. A. pok. A. i pod 15) V. K., O.: .., iz P., (u zemljišnoj knjizi upisan kao V. K.), u svoje ime i zajedno sa tuženikom pod 2) kao nasljednik L. K., rođ. D. pok. F., tuženi pod 3)., 4)., 5)., 6)., 7)., 8)., 12). i 13). zastupani po punomoćniku Z. A. odvjetniku u M., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi 3)., 4)., 5)., 6)., 7)., 8)., 12). i 13). tuženika protiv presude O. suda u M. broj P-192/2021 od 30. prosinca 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I.Uvažava se žalba 3. tuženice V. D., 4. tuženice J. Ć., 5. tuženice D. Z., 6. tuženice A. M., 7. tuženice A. G., 8. tuženice L. E. O., 12. tuženika J. A. te 13. tuženika I. S. kao osnovana te se u odnosu na navedene tuženike odbija kao neosnovana tužbeni zahtjev koji glasi:

" I. U. se da je tužitelj Š. B. pok. P., iz M., D. 21, OIB:.. jedini i isključivi vlasnik čest.zem…, površine m2, upisane u Z., K. B.-B. V., prikazane u nalazu i mišljenju vještaka G. struke P. P. od 12. prosinca 2015. godine, i označena slovima: A-B-C-D-E-F- G-H-I-J-A, pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude i po pravomoćnosti iste zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenoj nekretnini na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženika i imena njihovih označenih pravnih prednika. "

I..N. se tužitelju Š. B. da 3. tuženici V. D., 4. tuženici J. Ć., 5. tuženici D. Z., 6. tuženici A. M., 7. tuženici A. G., 8. tuženici L. E. O., 12. tuženiku J. A. te 13. tuženiku I. S. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.476,56 kuna, (slovima: dvadesetiosamtisućačetiristotinasedamdesetišest kuna i pedesetišest lipa) u roku od 15, dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja radi naknade troškova podnošenja odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je tako da izreka u cijelosti glasi: " I. Utvrđuje se da je tužitelj Š. B. pok. P., iz M., D. 21, OIB:.. jedini i isključivi vlasnik čest. zem. , površine m2, upisane u ZU , KO B.-B. V., prikazane u nalazu i mišljenju vještaka G. struke P. P. od 12. prosinca 2015. godine, i označena slovima: A-B-C-D-E-F-G-H-I-J- A, pa je tužitelj ovlašten temeljem ove presude i po pravomoćnosti iste zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenoj nekretnini na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tuženika i imena njihovih označenih pravnih prednika.

II. Nalaže se tuženima pod 1) K. B., pod 3) V. D., pod 4) J. Ć., pod 5) D. Z., pod 6) A. M., pod 7) A. G., pod 8) L. E. O., pod 12) J. A. i pod 13) I. S. da plate tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 20.725,04 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu od 450,00 kuna zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan."

2.Protiv prethodno naznačene prvostupanjske presude pravovremeno su žalbu podnijeli 3. tuženica V. D., 4. tuženica J. Ć., 5. tuženica D. Z., 6. tuženica A. M., 7. tuženica A. G., 8. tuženica L. E. O., 12. tuženik J. A. te 13. tuženik I. S. po punomoćniku zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava u kojoj predlažu da se pobijana prvostupanjska presuda preinači te da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovana, a podredno da se pobijana prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ujedno zahtijevaju naknadu troškova podnošenja žalbe.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava osnovanost žalbe te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana, uz naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu tužitelju.

4.Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, povodom žalbe prethodno naznačenih tuženika u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“, broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud smatra kako tijekom prvostupanjskog postupka nije počinjena niti jedna od prethodno naznačenih bitnih povreda parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

6. Naime, prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude navodi da je tužitelj kao davatelj uzdržavanja sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 18. prosinca 2000. koji je ovjeren kod Općinskog suda u Makarskoj 18. prosinca 2000., sa sada pok. M. B., pokojnog Š., kao primateljicom uzdržavanja prema kojem je primateljica uzdržavanja ostavila nakon svoje smrti svoju cjelokupnu imovinu tužitelju, zauzvrat ispunjenju obveze doživotnog uzdržavanja primateljice uzdržavanja sada pok. M. B..

7. Ugovor o doživotnom uzdržavanju, pa tako i predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 18. prosinca 2000. koji je ovjeren kod Općinskog suda u Makarskoj 18. prosinca 2000., predstavlja dvostrani naplatni pravni posao, a na temelju pravnih poslova vlasništvo nekretnine se stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drugačije u smislu članka 119. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 –dalje: ZV).

8.Kako tužiteljevo pravo vlasništva na temelju predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18. prosinca 2000., nije upisano u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama upisanim u zk. ul. k.o. B. –B. V. i to čest. zem. površine . m2, nije niti osnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tužitelj jedini i isključivi vlasnik predmetne nekretnine, jer nije ispunjena zakonska pretpostavka upisa vlasništva u zemljišnu knjigu kao načina (modusa) stjecanja vlasništva nekretnine u smislu članka 119. stavka 1. ZV. 9. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da prema Odluci Sreskog suda u Makarskoj od "30. januara 1935." čija je preslika dostavljena u spis predmeta (list-183), proizlazi da je po prijavi težaka M. A. žene J. u M. protiv vlasnika D. E. K. J. zastupane po D. pravobraništvu u S., radi razrješenja po Zakonu o likvidaciji agrarnih odnosa na područje ranije pokrajine D. od 19. oktobra 1930. godine u vezi sa financ. Zakonom za 1938/34 godine sa težačkog odnosa postojeće na zemljama biće.. i čest. zem. biće . uložak .. poreske općine B.- B. V. presuđeno da se razrješava težački odnos sada postojeći između težaka M. A. žene J. s jedne strane i vlasnika D. E. K. J. s druge strane, na zemljama čestice biće . uložak .. površine 1718 m2, vrt B.- B. V. te čest. biće 14. uložak.. , površine 1908 m2 prema prijavnom listu broj 1/34 s nacrtom u spisu agr. 820/31 te se naznačene nekretnine dosuđuju u vlasništvo (vlasnost) težakinje M. A. žene J. u M.. U obrazloženju se pored ostalog navodi da vlasnikovih voćaka na zemlji nema, što je utvrđeno priznanjem stranaka te da otpada izreka o odšteti za oduzetu zemlju jer je zemljište vlasništvo državnog erara.

10. Također, prvostupanjski sud je iz preslike Kupoprodajnog ugovora od 5. lipnja 1937. dostavljene u spis prvostupanjskog suda (list-184), pravilno utvrdio da je M. A. udova pok. J. rođena R., težakinja iz M. prodala Š. B. pok. M., težaku iz B. nekretninu označenu kao čest. zem… zemljišnoknjižno tijelo u Z.U. k.o. B.- B. V. za kupoprodajnu cijenu od 600,00 dinara koja je u cijelosti isplaćena te je prodavateljica tabularnom izjavom ovlastila kupca da bez njenog odobrenja zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva prodate nekretnine na svoje ime. Na preslici kupoprodajnog ugovora nalaze se čitljiv potpis Š. B. pok. M. te je naznačen otisak palca prodavateljice M. A. udove J..

11. Prvostupanjski sud je tijekom postupka saslušao tužitelja te tuženice D. Z. i A. G. kao i svjedoke M. I., Ž. I., V. R. i J. I. te je iz iskaza tužitelja kao i saslušanih svjedoka zaključio da se tužitelj nalazi u posjedu predmetne nekretnine, iako saslušani svjedoci djelomično različito iskazuju o stanju predmetne nekretnine, odnosno o kulturi predmetnih nekretnina, tako da svjedoci iskazuju da su prije tužitelja predmetnu nekretninu obrađivali roditelji, tete i djedovi tužitelja, time da svjedok J. I. iskazuje da se radi o tužiteljevom djedu po majci G. I., a nakon njega da je predmetnu nekretninu naslijedila tužiteljeva majka, a nakon nje da je predmetnu nekretninu naslijedio tužitelj, a što ne odgovara navodima iz tužbe, kao niti iskazu tužitelja i ostalih svjedoka. Međutim, prvostupanjski sud je unatoč pravilnom zaključku da se tužitelj nalazi u posjedu predmetne nekretnine, te da tamo obrađuje masline, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedoka Ž. I., V. R. i M. I., te pravilnog utvrđenja da je posjed naslijedio od sada pok. M. B., temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18. prosinca 2000., pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 159. stavak 2. ZV-a, na koje se poziva u razlozima pobijane presude, kojom odredbom su propisane zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona, odnosno na temelju dosjelosti, jer je predmetna nekretnina nesporno u vrijeme podnošenja tužbe 23. kolovoza 2006. u zemljišnim knjigama bila upisana kao društveno vlasništvo, a isto tako i prije, odnosno od 19. srpnja 1963., kada je upisana kao društveno vlasništvo na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, kako to proizlazi iz priloženog izvatka iz zemljišnih knjiga, pa je tako predmetna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo i na dan 8. listopada 1991.

12. Pri tome, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda teret dokaza u smislu članka 7. i članka 219. stavak 1. ZPP-a da predmetna nekretnina eventualno na dan 8. listopada 1991. nije bila u društvenom vlasništvu, je na tužitelju, jer je tužitelj dužan dokazati zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, ukoliko kao pravnu osnovu stjecanja prava vlasništva u tužbi naznačuje dosjelost, ali tužitelj ničime nije dokazao, a niti tvrdi da predmetna nekretnina na dan 8. listopada 1991. nije bila u društvenom vlasništvu. Stoga, kako je predmetna nekretnina na dan 8. listopada 1991. bila upisana kao društveno vlasništvo, na primjenu pravila o stjecanju prava vlasništva dosjelošću u smislu članaka 159. ZV-a, na koje materijalno pravo se prvostupanjski sud poziva, ne mogu se primijeniti pravna stajališta Europskog suda za ljudska prava izražena u odlukama Trgo protiv Hrvatske (broj odluke 35298/04), R. i drugi protiv H. (broj odluke 37685/10) i J. protiv Hrvatske (broj odluke 22768/12), prema kojem se u vrijeme dosjelosti na nekretninama u društvenom vlasništvu, može uračunati i razdoblje do 8. listopada 1991., ali ako u pogledu takve nekretnine ne postoje prava i interesi trećih osoba, a što konkretno nije slučaj, jer su tuženici i njihovi pravni prednici u zemljišnim knjigama upisani kao korisnici predmetne nekretnine sve dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili drugoj osobi, pa kako nesporno do predaje predmetne nekretnine (zemljišta) u posjed općini ili drugoj osobi u smislu članka 38. i 39. tada važećeg Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Narodne novine" broj 52/1958, 3/1959, 24/1959, 24/1961, 1/1963), nije došlo, takvo pravo korištenja predmetnom nekretninom u društvenom vlasništvu pretvorilo se je u pravo vlasništva pravnih prednika tuženika koji su bili upisani kao korisnici predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama u smislu članka 361. stavak 1. i 2. ZV-a, kojom odredbom je propisano da pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu koje nije prestalo do donošenja ZV-a, pretvara se njegovim stupanjem na snagu (1. siječnja 1997.), u pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja toga prava ili njegovog pravnog slijednika.

13. Stoga, u konkretnom slučaju nisu ispunjene niti zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem zakona i to dosjelošću u smislu članka 159. stavak 2. ZV-a, bez obzira na posjed tužitelja na predmetnoj nekretnini.

14. Ovome valja dodati da je ZV stupio na snagu 1. siječnja 1997. (članak 396. ZV-a) dok je u pretežitom periodu posjedovanja, odnosno 20 godina prije smrti primateljice uzdržavanja sada pok. M. B., koja je umrla 2002., dakle, od 1982. pa do 1997. na snazi bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" 53/91 i 92/1994, dalje ZOVO), koji je isključivao mogućnost stjecanja prava vlasništva na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo sve do 8. listopada 1991.

15. O pravnom pitanju može li se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu računati i vrijeme posjedovanja u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište u odlukama broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018., Rev-1480/16 od 5. studenoga 2019. i dr. a ono glasi:

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

16. Prvotno je prema članku 388. stavku 4. ZV-a, bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Međutim, Ustavni sud je 17. studenoga 1999., ukinuo odredbu članka 388. stavka 4. ZV-a (odluke br. U-I-58/1997, U- I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). Nakon toga, Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a iz 2001., („Narodne novine br. 114/01), izmijenjena je odredba čl. 388. ZV tako da je u stavku 4. propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina u društvenom vlasništvu na dan 8. 10. 1991., kao i za stjecanje stvarnih prava na takvim nekretninama na računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. 10. 1991. Međutim, ukoliko se je vrijeme posjedovanja potrebno za stjecanje prava vlasništva ispunilo prije 6. travnja 1941., a nekretnina je nakon toga postala društveno vlasništvo, tada na stvarnopravni odnos valja primijeniti pravna pravila Općeg građanskog zakonika, (OGZ) koja se primjenjuju na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list“ FNRJ broj 86/1946), prema kojima je vrijeme posjedovanja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću 40 godina (paragraf 1472. OGZ). Međutim, kako niti iz iskaza tužitelja, a niti iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi dokazanim da su pravni prednici tužitelja pa niti sada pok Š. B. pok. M., bili u posjedu predmetne nekretnine najmanje četrdeset godina prije 6. travnja 1941., jer je sada pok. M. A. dobila predmetnu nekretninu u vlasništvu Odlukom S. suda u M. od 30. siječnja 1935., pa prije toga nije niti mogla raspolagati tom nekretninom čak i kada bi istome raspolagala Kupoprodajnim ugovorom od 5. lipnja 1937. u korist sada pok Š. B. pok. M..

17. Prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava iznesenom u prethodno naznačenim odlukama proizlazi da u okolnostima, kada se je podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Europski sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

18. Kako su na predmetnoj nekretnini i u vrijeme kada je predmetna nekretnina bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo, a i nakon toga kada je došlo do pretvorbe društvenog vlasništva, bili upisani kao korisnici tuženici i njihovi pravni prednici, a pretvorbom prava korištenje isti su upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasnici predmetne nekretnine, proizlazi da u konkretnim okolnostima postoje suprostavljeni privatni interesi tuženika te njihovih pravnih prednika, uslijed čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini.

19. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 159. stavka 3. ZV-a, valjalo preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, sukladno članku 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a.

20. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je konačno postavljen u podnesku od 6. rujna 2021. ovom presudom odbijen kao neosnovan, na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a tužitelj je dužan 3. do 8., te 12. i 13. tuženicima naknaditi troškove parničnog postupka za sastav odgovora na tužbu po odvjetniku te zastupanja po odvjetniku na ročištima 10. travnja 2015., 24. srpnja 2015., 12. studenoga 2015., 21. rujan 2016., 17. siječnja 2017., 16. ožujka 2017., 8. lipnja 2017., 15. rujna 2017., 7. prosinca 2017., 19. veljače 2018., 23. svibnja 2018., 18. rujna 2018., 26. veljače 2019., 29. travnja 2019., 31. srpnja 2019., 16. rujna 2021., 12. studenoga 2021. u iznosu od 750,00 kuna za pojedinu radnju sukladno Tbr. 8. stavak 1. i Tbr. 9. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa), uvećano za 50% za zastupanje više od 5 tuženika, (Tbr. 36. stavak 1. Tarife), za zastupanje po odvjetniku na ročištima 27. travnja 2016., 21. listopada 2019. i 10. ožujka 2020. koja su odgođena prije početka raspravljanja u iznosu od 250,00 kuna za pojedinu radnju (Tbr. 9. stavak 5. Tarife) uvećano za 50% za zastupanje više od 5 tuženika, (Tbr. 36. stavak 1. Tarife) te troškova PDV-a (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 5.343,75 kuna, kao i troškova podnošenja žalbe protiv presude u iznosu od 1.406.25 kuna i troškova PDV-a na navedenu radnju u iznosu od 351.56 kuna, što sveukupno iznosi 28.476,56 kuna. Navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje ovoga parničnog postupka 3. tuženici V. D., 4. tuženici J. Ć., 5. tuženici D. Z., 6. tuženici A. M., 7. tuženici A. G., 8. tuženici L. E. O., 12. tuženiku J. A. te 13. tuženiku I. S., a visina troškova određena je prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 6.000,00 kuna. 21. Tuženicima nije priznata naknada za sastav prijedloga za povrat u prijašnje stanje, jer je trošak nastao krivnjom 6. tužene V. M., kao niti za sastav podneska od 17. srpnja 2013. i 6. rujna 2021., jer navedeni troškovi nisu bili potrebni, zatim trošak pristupa na ročište za objavu presude jer punomoćnik tuženika nije pristupio na ročište radi objave presude, a niti trošak sudskih pristojbi, jer ih tuženici nisu određeno zahtijevali u smislu članka 164. stavak 2. ZPP-a.

22. Kako troškovi podnošenja odgovora na žalbu nisu bili potrebni u ovom parničnom predmetu na temelju članka 155. stavaka 1. ZPP-a, odbijen je zahtjev tužitelja radi naknade troškova podnošenja odgovora na žalbu kao neosnovan.

23. Iz izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci.

Bjelovar, 14. travnja 2022.

Sudac

mr. sc. Alen Golub