Poslovni broj: 15 UsI-2954/21-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja pod 1) N. Š., OIB: …,

iz M., , pod 2) V. Š., OIB: …, iz G., i pod 3) D. Š., OIB: …,

iz M., , svi zastupani po opunomoćeniku

T. M., odvjetniku u M., , protiv tuženika

Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske OIB: 43539267895, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne i usmene rasprave zaključene 6. travnja 2022. godine u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, objavljene 14. travnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1), 2) i 3) kojim traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/208, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 19. svibnja 2021.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1), 2) i 3) za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 26. kolovoza 2021. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/18-01/208, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 19. svibnja 2021., tužitelji u bitnom najprije citiraju izreku osporenog rješenja tuženika, a potom i rješenja prvostupanjskog tijela, nakon čega ističu kako su naznačeni akti nezakoniti. Naime, izreka prvostupanjskog rješenja, osim što je nerazumljiva, da je neodređena i neprovediva u zemljišnoj knjizi, te protivna stvarno pravnim i zemljišnoknjižnim pravilima jer ni važeći Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, niti važeći Zakon o zemljišnim knjigama, prema kojima bi to rješenje trebalo provesti u zemljišnoj knjizi, ne poznaju davanje u vlasništvo posebnog dijela zgrade, budući je to u protivnosti s načelom pravnog jedinstva nekretnine. Ti zakoni jasno definiraju posebne dijelove nekretnine (zemljišta sa zgradom), a ne zgrade, s tim da nekretnina koja se u zemljišnoj knjizi vodi kao katastarska čestica zgrade, da se sastoji od zemljišta i zgrade, dok zgrada, sama za sebe, da ne predstavlja nekretninu,

već dio nekretnine, a dio nekretnine da se ne može nikome dati u vlasništvo, niti se na njemu, uz jednu iznimku, ovdje nebitnu, mogu stjecati stvarna prava. Nadalje, zbroj suvlasničkih dijelova iz točke 1. izreke prvostupanjskog rješenja da daje 16/16, koji kao „posebni dijelovi predstavljaju 3/4 idealnog dijela zgrade", kako je to navedeno u toj točki, no takvo određenje da je protivno odredbama citiranih zakona jer suvlasnički dio na kojem se uspostavlja vlasništvo posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) određuje se u odnosu na cijelu nekretninu, u odnosu na 100/100 dijelova, a ne u odnosu na manji suvlasnički dio. U prvom dijelu točke 1. izreke prvostupanjskog rješenja da su točno određeni suvlasnički udjeli ovlaštenika naknade, da bi prvostupanjsko tijelo na samom kraju teksta te točke ustvrdilo da su posebni dijelovi zgrade, stanovi A, B i C povezani s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnina označenih kao kat. čest. zgr. …, … i …, ZU …, k.o. M., dok koji su to odgovarajući dijelovi, prvostupanjsko tijelo da nije navelo, što da tu točku čini posebno nerazumljivom i neodređenom. U točki 9. izreke prvostupanjskog rješenja utvrđeno je da će zemljišnoknjižni sud, nakon pravomoćnosti toga rješenja, po službenoj dužnosti provesti promjenu zemljišnoknjižnog stanja u skladu s točkom 1. izreke rješenja, brišući upisanu Republiku Hrvatsku za 3/4 suvlasničkog dijela. To rješenje da nije samo neprovedivo zbog toga što nije moguće provesti upis brisanja 3/4 idealnog dijela zgrade, već i stoga što se stanovi A, B i C ne mogu upisati u zemljišnu knjigu kao posebni dijelovi nekretnine (etažne jedinice), s obzirom da nije izrađen elaborat etažiranja, a da bi se izradio valjan i u zemljišnoj knjizi provediv elaborat etažiranja, potrebno je da nadležno tijelo prethodno da suglasnost da predmetni stanovi predstavljaju samostalne uporabne cjeline. U točki 2. izreke prvostupanjskoj rješenja utvrđeno je da davanjem stanova u vlasništvo prijašnjim vlasnicima stanari stječu pravni položaj najmoprimaca sukladno odredbama posebnog zakona, ali pri tom nije navedeno tko su ti stanari i u pogledu kojeg stana pojedini stanari stječu položaj najmoprimca. Nadalje, tužitelji posebno ističu da je između njihovog pravnog prednika J. Š. pok. T., suvlasnika predmetne nekretnine za 3/4 i njegovog brata

M. Š. pok. T., suvlasnika predmetne nekretnine za 1/4 dijela, još prije II. svjetskog rata razvrgnuto suvlasništvo te nekretnine, na način da je M. Š. pok. T. pripao u vlasništvo i u isključivi vlasnički posjed poslovni prostor u prizemlju zgrade, s južne strane, te stan na prvom katu, također s južne strane, a ostali dio zgrade pripao je u vlasništvo i isključivi vlasnički posjed J. Š. pok. T. Taj sporazum o razvrgnuću suvlasništva da je sklopljen u usmenom obliku te je kao takav valjan pravni posao, s obzirom da je u cijelosti izvršen po objema ugovornim stranama, a postojanje toga sporazuma da potvrđuju brojni dokazi u spisu, pa tako i činjenica da su poslovni prostori u prizemlju odvojeni zidom, što je utvrdio i građevinski vještak S. K.. Postojanje toga zida potvrđuje da je svaki suvlasnik imao po jedan poslovni prostor u prizemlju zgrade i to još od gradnje zgrade, a sve navedeno da su potvrdili i svjedoci M. D., J. V. i M. N., ujedno i brojne isprave

da govore u prilog zaključku da je M. Š. pok. T. bio vlasnik polovice poslovnog prostora u prizemlju i jednog stana na katu kuće, a da je vlasnik ostalog dijela nekretnine bio njegov brat J. Š. pok. T., prednik tužitelja, s tim da su

se tužitelji u žalbi pozvali na iskaze tih svjedoka i brojne isprave te ukazivali na njihove bitne dijelove, no tuženik da se u obrazloženju osporenog rješenja tim žalbenim navodima nije uopće bavio, čime da je počinio bitnu povredu odredaba upravnog postupka. NO Općine M., s obzirom da je J. Š. pok. T. mogla biti

konfiscirana samo ona imovina koja je bila u njegovom vlasništvu i suvlasništvu te da je on bio isključivi izvanknjižni vlasnik i posjednik predmetne zgrade, osim jednog poslovnog prostora u prizemlju kuće i stana na katu kuće, koji je bio u isključivom izvanknjižnom vlasništvu i posjedu njegovog brata M. Š. pok. T., da nije

bio ovlašten donijeti rješenje br. … od 17. studenoga 1956. godine, odnosno sklopiti sporazum o razvrgnuću suvlasništva s M. Š. pok. T. i to iz jednostavnog razloga što je to suvlasništvo već bilo razvrgnuto, prije II. svjetskog rata, a što je jasno vidljivo iz provedenih dokaza, pa da se ne može razvrgavati već razvrgnuto suvlasništvo, dok razvrgnuće suvlasništva podrazumijeva postojanje nepodijeljenog vlasništva među vlasnicima, a toga 1956. da nije bilo. Pored toga, rješenje NO Općine M. br. … od 17. studenoga 1956. godine ni na koji

način da ne obvezuje tužitelje, kako zbog toga što to rješenje nije dostavljeno njihovom predniku J. Š. pok. T., tako i zbog toga što je to rješenje, pa i prema tuženikovu stajalištu, akt raspolaganja, kojim se ne može zadirati u stečena prava drugih osoba, ujedno osporeno rješenje da ne sadrži niti jednu materijalno pravnu odredbu temeljem koje je to rješenje doneseno, premda se tuženik u obrazloženju poziva na odredbe članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koje upućuju na primjenu propisa koji su važili u vrijeme stjecanja, promjene i prestanka prava. Dakle, iz osporenog rješenja da se ne može iščitati koje je materijalno pravne propise tuženik primijenio ili imao u vidu prilikom njegovog donošenja, koje propise je tuženik bio dužan navesti, posebno kada se ima u vidu da i prvostupanjsko rješenje ima te iste nedostatke. Stoga, da je tuženik u nezakonito provedenom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdio pravno odlučne činjenice te da je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, donijevši pobijano rješenje, pogrešno primijenio materijalno pravo, na štetu tužitelja, uslijed čega su tužitelji tužbenim zahtjevom predložili sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika, a ujedno su i predložili da sud naloži tuženiku da im naknadi trošak spora.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3.Zainteresirana osoba iako je rješenjem ovog suda poslovni broj: UsI-2954/21- 6 od 14. siječnja 2022. kojeg je uredno zaprimila pozvana da se uključi u predmetni spor i da u roku od 30 dana dostavi odgovor na tužbu, nije se uključila u spor niti je do dana zaključenja glavne rasprave dostavila odgovor na tužbu.

4.U sporu je održana rasprava 6. travnja 2022. godine čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirana osoba, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti, na kojoj je opunomoćenik tužitelja naveo kako u cijelosti ostaje pri svim navodima iz tužbe, te pri tužbenom zahtjevu, pa kako u ovom sporu nije imao nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga, predložio je zaključiti raspravu i donijeti presudu kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužitelja, te je naposljetku u spis priložio popis troškova spora, uz prijedlog da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužiteljima sukladno priloženom troškovniku.

5.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, dopis tuženika od 21. listopada 2021., odgovor na tužbu tuženika, popis troškova spora tužitelja priložen u spis na održanoj raspravi od strane opunomoćenika tužitelja te spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Dubrovačko- neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave u M.,

KLASA: UP/942-01/97-01/244, URBROJ: 2117-04-10/4-18-40 od 23. travnja 2018., točkom 1. J. T.S.iz Lephalate, JAR, u 4/16 dijela, N. Š.

iz M., u 4/16 dijela, V. Š. iz G., u 4/16 dijela, D. Š. iz

M., u 1/16 dijela, D. Š. iz M., u 1/16 dijela, J. Š. iz

M., u 1/16 dijela i S. Š. iz Z., u 1/16 dijela, daju se u vlasništvo posebni dijelovi zgrade, zemlj.knj. oznake čest. zgr. …, … i …, ZU … sve k.o. M., na adresi , koji posebni dijelovi predstavljaju 3/4

idealnog dijela zgrade i to: dvoetažni stan "A" od 161,86 m2 na 1. katu, potkrovlju i "Aneksu" sagrađenog na verandi, pobliže opisan; stan "B" na 1. katu zgrade površine 53,50 m2 pobliže opisan; stan "C" u potkrovlju površine 54,72 m2 pobliže opisan, s kojim je vlasništvom neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio nekretnine označene kao čest. zgr. …, … i …, ZU … k.0. M., točkom 2. odlučeno je

da davanjem stanova u vlasništvo, stanari stječu pravni položaj najmoprimca i imaju pravo zajedno s članovima obiteljskog domaćinstva stanove koristiti po uvjetima propisanim posebnim zakonom (točka 3.), točkom 4., 5., 6. i 7. odlučeno je o pravima i obvezama vlasnika te najmoprimaca, točkom 8. obveznikom naknade utvrđena je Republika Hrvatska, a točkom 9. odlučeno je o zemljišnoknjižnoj provedbi rješenja, a predmetno rješenje donijeto je pozivom na odredbe članka 69., u svezi čl. 2. st. 2., čl. 15. st. 3. i čl. 32. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02).

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 942-01/18-01/208, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 19. svibnja 2021. postupajući po žalbi između ostalih i tužitelja iz ovog spora njihova žalba je odbijena te je potvrđeno naprijed citirano prvostupanjsko rješenje, budući je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

11.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, u svezi s čim je li pravilno utvrđen suvlasnički omjer suvlasnika u odnosu na predmetnu nekretninu, kod kojeg stanja stvari je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

12.Odredbom čl. 15. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) propisano je da se na temelju ovoga Zakona priznaje pravo na naknadu za sljedeću imovinu: 1. neizgrađeno građevinsko zemljište, 2. poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište, 3. stambene i poslovne zgrade, odnosno idealni dijelovi takvih zgrada, te stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrade odnosno idealni dijelovi tih posebnih dijelova zajedno sa pripadajućim zemljištem (u daljnjem tekstu: stan ili poslovni prostor), 4. brodovi i brodice, 5. poduzeća, 6. pokretnine.

Odredbom čl. 32. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) propisano je da prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo stan oduzet na temelju propisa o konfiskaciji te odluka i akata iz članka 2. stavka 2. ovoga Zakona donesenih na temelju propisa o konfiskaciji, dok je odredbom čl. 33. istog Zakona propisano da davanjem stana u vlasništvo prijašnjem vlasniku, stanari stječu pravni položaj najmoprimaca sukladno odredbama posebnoga zakona.

13.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu između ostalih i tužitelja iz ovog spora izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, ovo stoga što i ovaj sud nalazi kako je naknada (davanje u vlasništvo posebnih dijelova zgrade) u odnosu na tužitelje pravilno utvrđena u smislu naprijed citirane odredbe čl. 32., u svezi s odredbom čl. 15. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, pa ovaj sud cijeni kako prvostupanjsko rješenje tako i osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.Sud nalazi potrebnim prije svega kazati kako je prvostupanjsko rješenje doneseno u ponovljenom postupku nakon što je u izvršenje presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsInoi-74/15-19 od 25. listopada 2017. rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-942-01/17-01/470, URBROJ: 514-05-02-01-02-18-03 od 6. veljače 2018. poništeno prethodno rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-942-01/97- 01/244, URBROJ: 2117 04/10-12-26 od 10. prosinca 2012. te je predmet vraćen na ponovni postupak.

15.S prethodnim u vezi, za navesti je i kako je sud u citiranoj presudi između ostalog naveo kako je tuženik odbio žalbu ovlaštenika naknade smatrajući da je tijelo prvog stupanj pravilno odlučilo da je predmet povrata 3/4 dijela stojne kuće, koji se sastoji upravo od stanova navedenih pod ..."A"..."B" i …"C", da tuženik utvrđuje kako se u konkretnom slučaju radi o zgradi koja se sastoji od 3 stana i poslovnog prostora,

da je predmetom konfiskacije bilo 3/4 dijela u vlasništvu J. Š., da je 1956.

godine izvršena dioba među suvlasnicima, te da poslovni prostor u prizemlju predmetne zgrade nije predmetom povrata, a poslovni prostor koji nije predmet povrata da predstavlja 1/4 dijela stojne kuće, a navedeni stav tuženika sud prihvaća kao pravilan i zakonit, osim u dijelu u kojem tuženik utvrđuje da poslovni prostor predstavlja 1/4 dijela stojne kuće, ujedno sud u presudi prihvaća i stav tuženika da je u konkretnom slučaju 1956. godine izvršena dioba predmetne zgrade na način što je dio prizemlja- poslovni prostor, odnosno dvije prostorije-spreme bez nuz prostorija pripalo u vlasništvo M. Š., dok je za preostala 3/4 dijela ostala upisana "općenarodna

imovina".

16.Stoga, u konkretnoj upravnoj stvari nije sporno da su tužitelji sukladno odredbi članka 9. Zakona o naknadi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda iza prijašnjeg suvlasnika u 3/4 dijela Š. J. i da im pripada pravo na naknadu prema odredbama Zakona o naknadi, kao i da je prijašnjem suvlasniku Š. J., stojna

kuća oznake čest. zgr. …, … i … ZU … k.o. M. konfiscirana Odlukom

Okružnog suda u D. br. … od 22. siječnja 1947. u 3/4 dijela. Ujedno, nije sporno niti da je na tih 3/4 dijela prvo bila uknjižena FNRJ, a zatim i Općenarodna imovina, dok je ostalo uknjiženo vlasničko pravo, u 1/4 dijela za korist M. Š.

(odnosno njegove supruge nakon smrti).

17.Međutim, tužitelji osporavaju da bi rješenje NO Općine M. od 17.

studenoga 1956., broj … bilo provedeno u zemljišnim knjigama, no takvi navodi su u cijelosti neosnovani, to pak iz razloga što je citirano rješenje provedeno u zemljišnim knjigama pod Z. … na način da M. Š. na ime 1/4 dijela čest. zgr. …, … i … pripadaju dvije prostorije (spreme) u prizemlju zgrade, dok sve ostalo ostaje općenarodnom imovinom, pa imajući u vidu da je NO Općine M. na

temelju ovlaštenja koja su proizlazila iz Zakona o Narodnim odborima općina, dijelom na kojem je bila uknjižena općenarodna imovina postupio kao uknjiženi korisnik/vlasnik i na molbu M. Š. donio rješenje u vidu akta raspolaganja svojom imovinom, a imajući u vidu da su oba korisnika/vlasnika svojom imovinom raspolagala u granicama uknjiženih suvlasničkih dijela utvrđujući što kome od njih pripada, to se u tom smislu tužbeni navodi ukazuju u cijelosti neosnovanima.

18.Glede tužbenih navoda tužitelja u kojima problematiziraju stajalište tuženika iz osporenog rješenja da je 1956. godine izvršena dioba među suvlasnicima, kao i da poslovni prostor u prizemlju zgrade nije predmet naknade, o kojim navodima da se tuženik u svom aktu nije očitovao i što po njihovom mišljenju predstavlja apsolutno bitnu povredu postupka, za kazati je kako se tuženik u odnosu na predmetne navode već očitovao u svom prethodnom rješenju, koje rješenje je bilo predmet ocjene zakonitosti u upravnom sporu u kojem je donesena naprijed citirana presuda, pa kako se tuženik o takvim navodima već očitovao, u okolnostima kada niti sud nije našao da bi takav zaključak upravnih tijela bio neutemeljen, niti ovaj sud ne nalazi da tuženik time što se ponovno nije očitovao o identičnim navodima tužitelja nije povrijedio zakon na njihovu štetu, s tim da tuženik u obrazloženju svog rješenja s pravom ističe kako je bespredmetno ponovno se upuštati u ocjenu istih žalbenih navoda o kojima su svoje mišljenje već iznijeli kako drugostupanjsko tijelo, tako i sud, pa se tužitelja u tom smislu upućuje na obrazloženje tuženikovog rješenja od 14. srpnja 2015., kao i na obrazloženje presude ovog suda poslovni broj: UsInoi-74/15-19 od 25. listopada 2017.

19.Nadalje, za istaknuti je kako je sud u citiranoj presudi prethodno rješenje tuženika poništio isključivo iz razloga što je našao da je ostavljanjem poslovnog prostora u prizemlju predmetne zgrade M. Š. u vlasništvo, umjesto dijela prizemlja i jednog stana u dijelu potkrovlja kojih je M. Š. ranije bio vlasnik,

poremećen suvlasnički omjer ranijih suvlasnika, zbog čega je, radi točnosti utvrđivanja naknade predlagateljima, valjalo matematičkim izračunom utvrditi novi omjer u suvlasništvu predmetne nekretnine. Stoga, u smislu razloga zbog kojeg je sud poništio prethodno rješenje tuženika, u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo pozvalo se na nalaz građevinskog vještaka u kojem između ostalog stoji da 1/4 cijele nekretnine iznosi 107,565 m2 tako da u odnosu na 430,61 m2 koliko iznosi podna površina cijele kuće, prizemlje ima površinu 112,71 m2 što je veće od 1/4 za 5,06 m2. Zaključujući da površina poslovnog prostora u prizemlju iznosi više od 1/4 ukupne površine oduzete stojne kuće, prvostupanjsko tijelo ujedno zaključuje da se u postupku po Zakonu o naknadi ne može preispitivati valjanost činjenica utvrđenih u postupku donošenja rješenja iz 1956., pa da eventualna nezakonitost tog rješenja nije predmet upravnog postupka. S ovakvim se zaključkom djelomično suglasio i tuženik uz dodatno pojašnjenje da rješenje NOO M.iz 1956. nije rješenje o oduzimanju niti ima karakter prisilnog rješenja, već da ima karakter akta raspolaganja, što da proizlazi iz ovlaštenja prava upravljanja konfisciranom nekretninom kojom je kod razdiobe nekretnine NO Općine M. nastupao s pozicije suvlasnika 3/4 dijela, pa kada je razdiobom između dva suvlasnika dogovoreno što kojem u okviru vlasničkih prava pripada, tada je to ugovor civilnog prava zaključen slobodnom voljom ugovornih stranaka, te ako je ugovoreno da M. Š. diobom pripadne prizemlje koje se

sastoji od dvije spreme, tada je cijelo prizemlje s dvije spreme, danas poslovni prostor, bilo vlasničko pravo Š. M. i nije predmet naknade sukladno odredbama Zakona

o naknadi, s kojim stajalištem je u cijelosti suglasan i ovaj sud, pa se u tom smislu tužitelje upućuje na obrazloženje osporenog rješenja tuženika.

20.Također, u pravu je tuženik i kada s prethodnim u vezu dovodi odredbu članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima sukladno kojoj se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog

Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, uslijed čega sve što je moguće promijenjeno u odnosu na možebitni usmeni ugovor između prednika tužitelja i M.

Š., pravno je nastupilo razdiobom iz 1956., a građevinskim je vještačenjem to stjecanje razdijeljeno u one posebne dijelove zgrade koji su predmet naknade, odnosno u stanove u metričkim jedinicama.

21.Uslijed izloženog, a uzimajući u obzir i činjenicu da su posebni dijelovi zgrade sukladno odredbi članka 15. Zakona o naknadi predmet naknađivanja, te s obzirom da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo koji posebni dijelovi nekretnine čine 3/4 konfiscirane stojne kuće, uređujući istovremeno prava i obaveze novih vlasnika i najmoprimaca, tuženik je pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, koji akt ovaj sud cijeni u cijelosti pravilnim i zakonitim.

22.Konačno, vezano za navode tužitelja kako se upravna tijela u svojim rješenjima uopće ne pozivaju na mjerodavne odredbe materijalnog prava, za istaknuti je kako sud zaključuje suprotno, odnosno da se upravna tijela u svojim aktima pozivaju na odredbe čl. 32. i čl. 15. Zakona o naknadi, na kojim odredbama su utemeljena njihova rješenja, za koje odredbe i ovaj sud nalazi da su mjerodavne za predmetnu upravnu stvar, i koje su od nadležnih tijela pravilno primijenjene, pa u konkretnom slučaju sud ne nalazi niti da bi došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

23.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, te da su upravna tijela u ponovljenom postupka u cijelosti postupila sukladno uputi iz presude ovog suda poslovni broj: UsInoi-74/15-19 od 25. listopada 2017. u čijem izvršenju su rješenja donesena, pa kako tužitelji u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njihove tužbe.

24.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo zbog čega je zakonito prvostupanjsko rješenje, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

25.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

26.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njihov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 14. travnja 2022. godine

S U D A C

Ivan Dadić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja pod 1), 2) i 3) T. M., odvjetniku u M., , uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz zapisnik od 6. travnja 2022., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23, uz zapisnik od 6. travnja 2022. i zapisnik o objavi,

- u spis.

Rj./- Naplatiti sudsku pristojbu (VPS neprocjenjiva).

- Spis u kalendar 30 dana.