REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-2702/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja ORA-MONT d.o.o., OIB 06425314434, Split, Marasovića 57/I, kojeg zastupaju punomoćnici Dražen Vuković i Saša Lalić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vuković & Lalić d.o.o. u Splitu, protiv tuženika GRAD SPLIT, OIB 78755598868, Split, Obala kneza Branimira 17, kojeg zastupa punomoćnica Jadranka Vukorepa, dipl. uir., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-529/2019 od 30. ožujka 2021., 14. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-529/2019 od 30. ožujka 2021. u točki 1. izreke i u dijelu točke 2. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju na ime troška postupka platiti iznos od 31.448,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena u roku od 15 dana te se sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Dužan je tuženik GRAD SPLIT, Obala kneza Branimira 17, Split, OIB: 78755598868., u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ORA1MONT d.o.o. Split, Marasovića 57/I, OIB: 06425314434, iznos od 178.056,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom i to do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče kako slijedi:

- na iznos od 1.746,00 kn od 11.10.2011. godine;

- na iznos od 1.746,00 kn od 11.11.2011. godine;

- na iznos od 1.746,00 kn od 11.12.2011. godine;

- na iznos od 1.746,00 kn od 11.01.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.02.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.03.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.04.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.05.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.06.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.07.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.08.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.09.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.10.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.11.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.12.2012. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.01.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.02.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.03.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.04.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.05.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.06.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.07.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.08.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.09.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.10.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.11.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.12.2013. godine;

- na iznos od 2.088,00 kn od 11.01.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.02.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.03.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.04.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.05.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.06.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.07.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.08.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.09.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.10.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.11.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.12.2014. godine;

- na iznos od 2.880,00 kn od 11.01.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.02.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.03.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.04.2015. godine.

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.05.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.06.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.07.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.08.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.09.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.10.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.11.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.12.2015. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.01.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.02.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.03.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.04.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.05.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.06.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.07.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.08.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.09.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.10.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.11.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.12.2016. godine;

- na iznos od 3.600,00 kn od 11.01.2017. godine, pa nadalje sve do konačne isplate.“

2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 31.448,62 kn (tridesetjednatisućačetiristočetrdesetosam kuna i šezdesetdvije lipe) sa zakonskim zateznim kamatama od 30. ožujka 2021. po stopi koja se određuje na ostale odnose.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-529/2019 od 30. ožujka 2021. u dijelu točke 2. izreke kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 39.041,38 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom 1. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 178.056,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje na ostale odnose na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do plaćanja, a za razdoblje od 11. listopada 2011. do 11. siječnja 2017., a točkom 2. izreke je tuženiku naloženo tužitelju na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od 31.448,62 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje na ostale odnose u roku od 15 dana, dok je tužiteljev zahtjev odbijen za zatraženi trošak u iznosu od 39.041,38 kn.

2. Sud je tako presudio primjenom odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) za koji propis smatra da je mjerodavan na istaknuti zahtjev koji se odnosi na naknadu koristi koju je ostvario tuženik komercijalnim iskorištavanjem tužiteljeve nekretnine, davanjem iste u zakup trećim osobama. Tužitelj je na temelju Ugovora o zamjeni nekretnina od 12. prosinca 2008., kao i na temelju Aneksa ugovoru o zamjeni nekretnina od 25. veljače 2009. te Dodatka ugovoru od 1. travnja 2016. postao pretpostavljeni vlasnik nekretnine označene kao kč. br. 996, površine 196 m2 upisane u zk.ul. 185 k.o. Split, a od 8. travnja 2016. uknjiženi vlasnik predmetne nekretnine. Na temelju rezultata dokaznog postupka sud utvrđuje da je tuženik i nakon sklapanja Ugovora o zamjeni nekretnina ostao posjednik predmetne nekretnine, jer tužiteljevi dopisi od 17. prosinca 2015. i 3. svibnja 2016. ne predstavljaju izričiti zahtjev tužitelja za predaju predmetne nekretnine u posjed, a u kontekstu odredbe članka 3. Aneksa ugovora o zamjeni nekretnina, kojim su stranke ugovorile da će tužitelj stupiti u posjed nekretnina nakon ishođenja potvrde glavnog projekta ili građevinske dozvole, a ako te isprave ne budu ishođene do 31. prosinca 2009., nakon toga Grad Split, dakle tuženik se obvezuje predati u posjed nekretninu tužitelju ako tužitelj podnese pisani zahtjev tuženiku za predaju u posjed nekretnina, u roku od 30 dana od primitka takvog pisanog zahtjeva. Međutim, sud smatra da iz Ugovora o zamjeni nekretnina, Aneksa i Dodataka tom ugovoru ne proizlazi da je tužitelj tuženiku dao ovlaštenje za komercijalno korištenje predmetne nekretnine, već je tužitelj u pravu kad tvrdi da je tuženik predmetnu nekretninu mogao samo koristiti za vlastite potrebe. Stoga je tuženik davajući predmetnu nekretninu u zakup trećim osobama, utužene iznose stekao, a da za to nije imao uporište u pravnom poslu, slijedom čega je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u visini koju je utvrdio provođenjem dokaznog postupka, sa zateznim kamatama na pojedine iznose koji su dospijevali mjesečno po stopi koja se određuje na ostale odnose, sve na temelju odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova postupka tuženiku, a podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Žalitelj ocjenjuje neosnovanim izraženi stav prvostupanjskog suda prema kojem je tuženik mogao nastaviti posjedovati i koristiti predmetnu nekretninu, ali samo za vlastite potrebe, a ne i za komercijalno iskorištavanje. Ističe da je Ugovorom o zamjeni nekretnina na tužitelja prenijeta nekretnina oznake čestice 996, udio 317/20630, površine 196 m2 upisane u zk.ul. 185 k.o. Split te je ugovoreno da će tužitelj stupiti u posjed nekretnine nakon potvrde glavnog projekta ili građevinske dozvole za objekt predviđen detaljnim planom uređenja tog područja na navedenoj nekretnini, dok je Aneksom od 25. veljače 2009. ugovoreno, za slučaj da navedene isprave ne budu ishođene do 31. prosinca 2009., da se Grad Split obvezuje tužitelju predati nekretnine ako tužitelj podnese pisani zahtjev za predaju u posjed tih nekretnina u roku od 30 dana od primitka takvog zahtjeva. Ukazuje da je Grad Split sukladno ugovornoj obvezi proveo upis prava vlasništva na svoje ime za nekretninu koja je predmetom Ugovora o zamjeni 13. studenog 2015., a potom je tužitelj nakon sklopljenog Dodatka Ugovoru o zamjeni proveo upis predmetne nekretnine kao čestice označene kao kč.br. 996 površine 196 m2 na svoje ime. Žalitelj nadalje ističe da tužitelj nikada nije tuženiku podnio pisani zahtjev za predaju u posjed predmetne nekretnine, već se obraćao tuženiku sa zahtjevom za isplatom koristi te za dogovorno uređenje daljnjeg korištenje predmetne nekretnine, slijedom čega je sud na takvo utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbu članka 1111. ZOO-a. Odlučna je činjenica da je prema odredbama Ugovora o zamjeni nekretnina te Dodataka tom ugovoru tuženik bio pošteni posjednik pa je sud na utvrđeno činjenično stanje trebao primijeniti odredbu članka 164. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj pošteni posjednik tuđe stvari nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi. Stoga predlaže kako je navedeno, a osporava i odluku o dosuđenim kamatama i troškove postupka.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela točke 2. izreke presude kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 39.041,38 kn, ističući da odvjetniku pripada nagrada prema Tarifnom broju 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika u parničnim sporovima, kada je vrijednost predmeta spora između 250.000,00 kn i 500.000,00 kn, u iznosu od 500 bodova. Poziva se i na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ističe da je sud pogrešno za svaku parničnu radnju nagradu obračunao prema smanjenom tužbenom zahtjevu, nakon čega je poduzeta samo jedna radnja, pa je trebalo primijeniti Tarifu prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Osporava i primjenu Tarife u odnosu na nagradu za zastupanje na ročištu 16. siječnja 2020. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari te za ročište 28. ožujka 2017. pa predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i tužitelju dosuditi trošak u iznosu od 39.041,38 kn, uz naknadu troška žalbenog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Tuženikova žalba je osnovana, a tužiteljeva žalba nije osnovana.

7. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama istaknutih žalbenih razloga, pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4, 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presudu je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a slijedom toga je valjalo potvrditi presudu u dijelu u kojem odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

8. U odnosu na tuženikovu žalbu

9. Žalitelj osnovano ukazuje na pogrešno primjenu materijalnog prava kada sud o istaknutom tužbenom zahtjevu odlučuje primjenom pravila obveznog prava o vraćanju stečenog bez osnove, odnosno primjeno odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, iz činjenične osnove tužbe proizlazi da se zahtijeva naknada koristi koju je u utuženom razdoblju stekao tuženik iskorištavajući tužiteljevu nekretninu na način da ju je davao u zakup trećim osobama, o čemu su uz tužbu u dokaz priloženi ugovori o zakupu sporne nekretnine za razdoblje od 2011. do 2016. godine. Činjenični navodi tužbe, dakle, upućuju da se radi o situaciju u kojoj je tužiteljeva nekretnina u posjedu tuženika, prema tužiteljevoj tvrdnji kao nevlasnika, da se ne radi o situaciji da bi stvar promijenila identitet i da ne bi bilo moguće ili gospodarski opravdano vraćanje stvari vlasniku pa se sukladno prihvaćenom pravnom shvaćanju na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009. u toj situaciji ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, već odredbe članaka 164. stavka 1. i 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst i 94/17; dalje: ZV), odnosno pravila o vraćanju koristi od uporabe tuđe stvari s obzirom na kvalitetu posjedovanja, odnosno je li posjednik pošten ili nepošten. Na pogrešan pravni pristup osnovano u žalbi ukazuje žalitelj.

10. Prema ocjeni ovog suda nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud odlučne činjenice utvrdio pravilno i potpuno. Za ocjenu istaknutog tužbenog zahtjeva odlučno je utvrditi je li tuženik u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev bio pošteni ili nepošteni posjednik, a slijedom toga ima li tužitelj pravo na naknadu koristi koju je tuženik kao posjednik nesporno u utuženom razdoblju stekao dajući u zakup nekretninu trećim osobama za navedene iznose zakupnine.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučnu činjenicu da je u spornom razdoblju tuženik bio u posjedu sukladno odredbama međusobnog ugovora i njegovih dodataka, jer je pravilno utvrdio da je već samim Ugovorom o zamjeni sporne nekretnine određeno da predmetna nekretnina ostaje u tuženikovu posjedu i to dok tužitelj ne ishodi potvrdu glavnog projekta ili građevinske dozvole za objekt predviđen detaljnim planom uređenja tog područja na navedenim nekretninama, kako je predviđeno člankom 9. Ugovora (list 94. do 97. spisa). Također sud je ocjenom Aneksa ugovora o zamjeni nekretnina od 25. veljače 2009. pravilno utvrdio da su tim aneksom stranke ugovorile za slučaj da tužitelj ne ishodi isprave određene u članku 9. Ugovora o zamjeni nekretnina do 31. prosinca 2009., da se tuženik obvezuje tužitelju predati nekretninu u posjed na temelju tužiteljevog pisanog zahtjeva za predaju u posjed upućenog Gradu Splitu, tuženiku i to u roku od 30 dana od primitka takvog pisanog zahtjeva. Sud je pravilno utvrdio i odlučnu činjenicu da tužitelj nije takav pisanih zahtjev dostavio tuženiku jer se dopisi upućeni tuženiku u vezi reguliranja naknade za korištenje sporne nekretnine ne mogu ocijeniti kao zahtjevi za predaju u posjed sporne nekretnine, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud. Iz navedenog proizlazi nespornim da je tuženik u spornom razdoblju do konca 2016. godine bio pošteni posjednik predmetne nekretnine, a s obzirom na to je tužiteljev zahtjev primjenom odredbe članka 164. stavka 1. ZV-a valjalo ocijeniti neosnovanim. Naime, odredbom članka 164. stavka 1. ZV-a je propisano da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati, mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pri tome oštećeno ili uništeno.

12. Nije nevažna ni činjenica da je tužitelj upisao pravo vlasništva na temelju valjanog pravnog posla tek 8. travnja 2016., a vlasništvo nekretnine se na temelju pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, kako je to propisano odredbom članka 119. stavka 1. ZV-a. Stoga nije prihvatljivo shvaćanje prvostupanjskog suda da je na temelju Ugovora o zamjeni nekretnina trenutkom sklapanja ugovora 12. prosinca 2008. tužitelj postao stvarnopravni i pretpostavljeni vlasnik predmetne nekretnine. Odredbom čl. 166. ZV-a daje se vlasnička zaštita predmnijevanom vlasniku, dakle ovlaštenje na isticanje tužbenog zahtjeva iz vlasničke tužbe za predaju posjeda, a na temelju pretpostavljenog vlasništva, pri čemu je odredbom članka 166. stavka 3. ZV-a određeno da predmnijeva vlasništva ne djeluje u korist one osobe koja nije bila pošteni posjednik stvari. Dakle, u situaciji kada tužitelj na temelju Ugovora o zamjeni nekretnina i dodataka tom ugovoru tek treba postati posjednikom stvari, predmetna odredba nije primjenjiva u odnosu na tuženika.

13. No, iz pravilno utvrđenih odlučnih činjenica da je tužitelj pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao uknjižbom u zemljišnim knjigama u travnju 2016. godine, da je u razdoblju od sklapanja ugovora do kraja 2016. godine tuženik nesporno, imajući pravo na posjed predmetne nekretnine, davao ju u zakup trećim osobama, sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio da je tuženikovo ovlaštenje bilo samo koristiti je za vlastite potrebe, ali ne i komercijalno je iskorištavati, jer to ne proizlazi niti iz jedne isprave u spisu, a niti iz pravnog položaja parničnih stranaka za razdoblje od sklapanja spornog ugovora o zamjeni do isteka 2016. godine, do kojeg razdoblja je istaknut tužbeni zahtjev. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i odlučnu činjenicu da se u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev tužitelj nije na ugovoreni način obratio tuženiku sa zahtjevom za predaju u posjed sporne nekretnine, pa iz toga valja zaključiti da tuženik nije bio nepošteni posjednik, s obzirom na pravilnu utvrđenu činjenicu da je nakon sklapanja Ugovora o zamjeni nekretnine, tuženik sukladno izraženoj volji stranaka ostao posjednikom predmetne nekretnine, dakle imao pravo na posjed. Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Prema odredbama ugovora i postupanja stranaka proizlazi da tuženik u spornom razdoblju pošteno posjeduje spornu nekretninu, jer ga tužitelj nije pozvao na ugovoreni način na predaju u posjed, a nesporno je tuženiku nakon Ugovora o zamjeni nekretnine ostalo pravo na posjed sporne nekretnine, dok se ne ispune ugovorene pretpostavke tj. do ishođenja određenih dozvola za gradnju nekretnine koja se prema prostornim planovima na tim nekretninama trebala graditi, odnosno do postavljanja određenog pisanog zahtjeva tuženiku za predaju u posjed, što se u spornom razdoblju nije dogodilo.

14. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim. Naprotiv, pravilnom primjenom odredbe članka 164. stavka 1. ZV-a takav je zahtjev valjalo ocijeniti neosnovanim, jer iz utvrđenih činjenica nije moguće zaključiti o tuženikovu nepoštenom posjedu, a da bi se pri tom onda primijenila odredba iz članka 165. stavka 1. ZV-a.

15. Zbog navedenog je tuženikovu žalbu valjalo ocijeniti osnovanom, a presudu u točki 1. izreke i dijelu točke 2. izreke kojim je tužitelju dosuđen parnični trošak preinačiti primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

16. Tuženik nije određeno postavio zahtjev za naknadu parničnog troška niti prije zaključenja glavne rasprave, a niti za naknadu troška žalbenog postupka u žalbi, slijedom čega ovaj sud o žalbenom prijedlogu za naknadu troškova postupka tuženiku nije mogao odlučivati.

17. U odnosu na tužiteljevu žalbu

18. Tužiteljeva žalba protiv dijela odluke o trošku nije osnovana, već iz razloga što tužitelj nije uspio u sporu, jer je presuda glede odluke o glavnoj stvari preinačena kako je gore navedeno. S obzirom na činjenicu da se trošak određuje prema uspjehu stranaka u postupku, to je tužiteljevu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom te je pravilno odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška u pobijanom iznosu. Stoga je na na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a presudu valjalo potvrditi u navedenom dijelu.

Zagreb, 14. travnja 2022.

Sudac

Jagoda Crnokrak

Broj zapisa: eb30a-7794a

Kontrolni broj: 055a4-a70ff-937de

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JAGODA CRNOKRAK, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.