REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Jž-6971/2021
Zagreb
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. M.G., kojeg brane odvjetnici iz Odvjetničkog društva xx, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: 24. Pp J-974/2019 od 12. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2022.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka, ukida pobijana presuda i predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okr. M.G., na temelju odredbe čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), oslobođen je od optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada na teret proračunskih sredstava suda.
2. Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i proglasiti okrivljenika krivim zbog terećenog prekršaja.
3. Žalba je osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, na što žalbom opravdano ukazuje žalitelj.
5. Naime, prvostupanjski je sud donio presudu kojom se okr. M.G. oslobađa od optužbe za djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da, po stavu prvostupanjskog suda, opisano djelo u činjeničnom opisu nije prekršaj jer događaj nije bio dostupan javnosti, odnosno, nije se reflektirao u javnosti niti je bilo izloženo pogledu javnosti, a niti je posljedica nastupila na javnom mjestu te zbog toga što nisu navedeni niti eventualni svjedoci (susjedi) koji su mogli čuti ili vidjeti prekršaj pa se u tom smislu činjenice niti ne mogu dokazivati. Osim toga, po stavu prvostupanjskog suda, nije ostvareno niti zakonsko obilježje prekršaja u vidu tuče koja se okrivljeniku stavlja na teret, budući da iz činjeničnog opisa proizlazi da je udario oštećenu otvorenim dlanom ruke po lijevoj strani lica, što ne predstavlja tuču, za koju su potrebne najmanje dvije osobe.
5.1. Međutim, opravdano tužitelj ističe u žalbi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da predmetni događaj, zbog toga što se dogodio na „terasi obiteljske kuće“ unutar dvorišta, nije mogao biti dostupan javnosti, budući da se, po stavu prvostupanjskog suda, dogodio na takvom mjestu da ga nisu vidjele druge osobe pa nije bio izložen javnosti te posljedica nije nastupila na javnom mjestu. Naime, mjesto događaja naznačeno u činjeničnom opisu izreke pobijane presude (jednako kao i u optužbi) je „terasa obiteljske a bi se djelo koje je izvršeno na određenom mjestu, a kuće“. Kod takvog stanja stvari, d
koje nije neograničeno otvoreno javno mjesto, kao što je to konkretni prostor terase u dvorištu, smatralo izvršenim na javnom mjestu (fiktivno javno mjesto), potrebno je da je takvo mjesto dostupno vidiku ili čujnosti s javnog mjesta, odnosno, da je posljedica nastupila na javnom mjestu, dakle, na ulici, javnom putu i sličnoj javnoj površini kao neograničeno otvorenom javnom mjestu (pri čemu nije relevantno jesu li doista druge osobe (susjedi) mogli vidjeti taj događaj sa svojih prozora, terasa i sl.). Dakle, dostupnost vidiku s javnog prostora u smislu udaljenosti i položaja predmetne terase u odnosu na javnu površinu, je činjenica koju je trebalo utvrđivati u konkretnom slučaju. Pritom se ističe i da je svjedokinja I.K., oštećenica, u svom iskazu navela da se „sve zbivalo na stepenicama koje se nalaze s vanjske strane kuće, na vrhu tih stepenica se nalazi terasa“, a da su „stepenice vidljive i s ulične strane jer je to prilično veliki ulični prostor“ (odlomak 3.10. i 3.5. presude), dok iz iskaza svjedokinje A.G. proizlazi da se događaj zbivao „na vanjskim stepenicama“ i „u dvorištu obiteljske kuće“ (odlomak 3.1. presude), a iz obrane okr. M.G., da se događaj zbivao „na vanjskim stepenicama obiteljske kuće, na donjem dijelu, a koje vode prema portunu, a taj portun pak završava na cesti..“ (odlomak 2. presude), što sve ukazuje na visoki stupanj izvjesnosti da je eventualno protupravno ponašanje okrivljenika bilo vidljivo s javne površine.
6. Nadalje, pogrešan je i zaključak prvostupanjskog suda da opisano ponašanje okrivljenika koje se prema činjeničnom opisu optužnog prijedloga sastojalo u udaranju otvorenim dlanom ruke po licu oštećenice I.K. pred njenim mlt. sinom, a ukoliko se utvrdi da se dogodilo na mjestu u smislu t. 5.1. ovog obrazloženja, nije prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer se nije „radilo o tuči, za koju su potrebne najmanje dvije osobe“. Naime, iz odredbe čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i bitno obilježje djela prekršaja ostvario onaj „tko se na javnom mjestu mira, proizlazi da je
tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir“, dakle, i na način koji je ekvivalent taksativno navedenim načinima. Po stavu ovog suda, udaranje drugoga po licu na javnom mjestu, ukoliko je isto nedvojbeno utvrđeno, uznemirujuća je radnja koja predstavlja takav stupanj neprimjerenog ponašanja kojim se stvara nemir i narušava normalan i uobičajen način života građana. Stoga, ovaj sud ne može prihvatiti ocjenu prvostupanjskog suda da opisano ponašanje nije djelo prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koji se okrivljenik u optužnom prijedlogu tereti, zbog čega je okrivljenika oslobodio od optužbe na temelju čl. 182. st. 1. t. 1. PZ-a.
7. Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra da činjenično stanje nije u potpunosti i pravilno utvrđeno pa je trebalo prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti presudu i predmet dostaviti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će, cijeneći razloge ovog drugostupanjskog rješenja provesti novi postupak u kojem će ponovno ispitati okrivljenika, svjedoke I.K., A.G., otkloniti možebitne kontradiktornosti u iskazima, potom provesti i druge dokaze čije provođenje se ukaže potrebnim, nakon čega će pravilnom ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku.
7.1. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 206. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 14. travnja 2022.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.
