REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-3147/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja I. G. vl. Obrta „G.“, OIB ..., K. S., kojeg zastupa punomoćnik J. C., odvjetnik u S., protiv tuženika GRAD T., OIB ..., T., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu „M. i partneri“ iz Z., radi isplate u iznosu od 22.605,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-189/2019 od 9. lipnja 2020., 14. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-189/2019 od 9. lipnja 2020.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-189/2019 od 9. lipnja 2020. u točki 1. njene izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 22.605,00 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos od 22.500,00 kn od 30.4.2014.g. pa do isplate i na iznos od 105,00 kn od 7.5.2014.g. pa do isplate.“

Točkom 2. njene izreke naloženo je tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se tuženik odbija za više zatraženi iznos od 2.500,00 kn.

2. Protiv presude žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U bitnom tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva trebao primijeniti odredbe Zakona o rudarstvu te Zakona o koncesijama. U bitnom tvrdi da žalitelj nije platio naknadu u iznosu od 22.605,00 kn došao bi u situaciju da mu koncesionar može ukinuti odobrenje za istraživanje mineralnih sirovina za EP „S. K.“ ID 64082 pa smatra da je time bio prisiljen platiti naknadu kako bi izbjegao prisilu odnosno gubitak koncesije. Predlaže prihvatiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu te prihvatiti tužbeni zahtjev i tuženika obvezati na naknadu troškova žalbenog postupka tužitelju, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn i pristojbe na žalbu u iznosu od 1.200,00 kn.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže ju odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., u vezi s odredbom članka 467. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je odluka prvostupanjskog suda pravilna i zakonita.

6. Ispitujući presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga, a koje je moguće istaknuti u sporu male vrijednosti sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje. Prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama i izvedenim dokazima u spisu.

8. Predmet spora je zahtjev za povratom iznosa od 22.605,00 kn kojeg je tužitelj, kao nositelj odobrenja za istraživanje mineralnih sirovina za eksploatacijsko područje EP S. K. I. 64082, uplatio tuženiku 30. i 31. travnja 2014. sukladno Zakonu o rudarstvu („Narodne novine“ broj 75/09).

9. Tužitelj smatra da nije u obvezi plaćanja navedene naknade budući da Zakon o rudarstvu („Narodne novine“ broj 75/09), kojim je propisana obveza plaćanja prijeporne naknade, nije bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj ishodio predmetnu koncesiju. Naime, u vrijeme ishođenja koncesije vrijedile su odredbe Zakona o rudarstvu („Narodne novine“ broj: 27/91, 26/93, 29/94, 92/94, 114/01 i 100/04) i odredbe Pravilnika o istraživanju mineralnih sirovina („Narodne novine“ broj 125/98) kojima nije bilo propisano plaćanje naknade za istraživanje mineralnih sirovina. Tek Zakonom o rudarstvu/09, koji je stupio na snagu dana 30. srpnja 2009. propisana je obveza plaćanja naknade za istraživanje mineralnih sirovina nositelju odobrenja za istraživanje mineralnih sirovina.

10. Nije sporno da je tužitelj uplatio 30. travnja 2014. iznos od 22.500,00 kn, te 7. svibnja 2014. iznos od 105,00 kn kao naknadu za istraživanje mineralnih sirovina za koncesiju EP S. K. I. 64082 budući da je tužitelj nositelj odobrenja za istraživanje mineralnih sirovina za eksplatacijsko područje EP S. K. I. 64082.

11. Nije sporno da je na temelju odredbi čl. 61. st. 3.4. i 7. Zakona o rudarstvu, Vlada Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 25. ožujka 2011. donijela Uredbu o novčanoj naknadi za koncesiju za eksploataciju mineralnih sirovina („Narodne novine“ broj 158/09, dalje: Uredba) koja je 6. travnja 2011. stupila na snagu i koja odredbom čl. 4. Uredbe propisuje da novčana naknada za zauzetu površinu odobrenog eksploatacijskog polja neenergetskih mineralnih sirovina u cijelosti je prihod jedinica lokalne samouprave na čijem području se nalazi odobreno eksploatacijsko polje. Odredbom čl. 1. Uredbe propisano je da novčana naknada za koncesiju za eksploataciju neenergetskih mineralnih sirovina iz članka 5. točaka 2., 3., 4. i 5. Zakona o rudarstvu sastoji se od naknade za zauzetu površinu odobrenog eksploatacijskog polja neenergetskih mineralnih sirovina i naknade za otkopanu količinu neenergetskih mineralnih sirovina

12. Tužitelj je upravo na temelju te Uredbe platio utužene iznose.

13. Odredbom članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14. Međutim, odredbom članka 1112. ZOO-a, kao posebnom odredbom, uređena je situacija u kojoj je stjecatelj ovlašten uskratiti vraćanje stečenog, te je navedenom odredbom propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

15. Kako do prijelaza imovine osiromašenog u imovinu stjecatelja dolazi upravo radnjom osiromašenog (vršenjem isplate) svjesno plaćanje neduga načelno kvalificira se kao dar. Stoga osiromašeni u tužbi kojom zahtijeva vraćanje stečenog bez osnove zbog plaćanja neduga mora dokazati isplatu, nepostojanje duga i eventualno svoju zabludu, odnosno ako zablude nije bilo jer je znao da nije dužan platiti, mora dokazati da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

16. U situaciji primjene odredbe članka 1112. ZOO-a, teret dokaza o tome da je plaćanje izvršio ne znajući da nije dužan platiti, odnosno o postojanju iznimki navedenih u članku 1112. ZOO-a, je na osiromašenom – u konkretnom slučaju na tužitelju.

17. S obzirom na utvrđene činjenične okolnosti, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj prilikom plaćanja navedenih naknada nije sukladno članku 1112. stavku 1. ZOO-a zadržao pravo na povrat uplaćenog iznosa, niti je platio određeni iznos da bi izbjegao prisilu niti je isplata duga zavisila od ispunjenja bilo kakvog uvjeta.

18. To što je tužitelj platio nešto za što sada misli da nije trebao platiti, odnosno da tuženik za to nije imao zakonsko uporište unatoč izdanoj koncesiji ne znači da tužitelj može navedenu prijepornu naknadu povratiti kroz institut stjecanja bez osnove, budući da tužitelj nije omaškom, odnosno zabunom platio utužene iznose. Tužitelj je upravo znao što plaća kad je plaćao utužene iznose, odnosno bio je svjestan da plaća naknadu za istraživanje mineralnih sirovina za koncesiju EP S. K. I. 64082.

19. Tužitelj u sudski spis nije priložio kakav tuženikov poziv s uvjetima raskida koncesijskog ugovora, niti je takvo što tvrdio u prvostupanjskom postupku, već je navedenu naknadu tužitelj platio dobrovoljno, smatrajući da je taj utuženi iznos dužan platiti kao koncesionar na temelju važećih pozitivnih propisa.

20. Odluka o parničnom trošku je pravilna, zakonita i detaljno obrazložena s tim da žalitelj niti ne navodi da bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud, bio u bilo kojem djelu netočan.

21. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

Zagreb, 14. travnja 2022.

Sudac

Gorana Aralica Martinović