REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 314/2020-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, Ranka Marijana i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. V., zbog kaznenih djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu od 16. ožujka 2020. broj K- 20/2018., u sjednici održanoj 14. travnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika A. N.,

p r e s u d i o  j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. V. V. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom opt. V. V. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11., za koja su mu, na temelju tih zakonskih odredbi i uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11., utvrđene kazne zatvora od po tri godine za svako djelo, pa je, primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine. Primjenom odredbe čl. 54. KZ/11., optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. svibnja 2016. do 23. svibnja 2016.

2. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08. u ukupnom iznosu od 29.062,00 kuna, i to troškove vještačenja u iznosu 27.062,00 kuna i paušalnu svotu u iznosu 2.000,00 kuna.

I Kž 314/2020-9

3. Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

4. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći kaznu zatvora u duljem trajanju.

5. Opt. V. V., putem branitelja J. F., odvjetnika iz S., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženik „oslobodi optužbe“ ili "blaže kazni", odnosno da se "presuda ukine".

6. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom tu žalbu odbiti kao neosnovanu.

7. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

8. Na temelju čl. 475. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća izvješteni su optuženik, branitelji optuženika, odvjetnica I. Š. i odvjetnik T. V. (preuzimatelj Odvjetničkog ureda J. F.) kao i odvjetnik A. N., jer su to zahtijevali, te zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske. Sjednici je prisustvovao branitelj optuženika, odvjetnik A. N., dok uredno pozvani zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, opt. V. V. te njegovi branitelji, odvjetnici I. Š. i T. V. nisu pristupili, pa je u skladu s čl. 475. st. 4. ZKP/08. sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

9. Žalbe su neosnovane.

10. Suprotno žalbenim navodima opt. V. V., u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio dva kaznena djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11., kako je to i navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

11. U pravu je, doduše, žalitelj kada tvrdi da je na str. 15., u 2. odlomku obrazloženja pobijane presude navedeno ime "optuženika V. G.". Međutim, evidentno se radi o očiglednoj pogrešci u pisanju presude. Naime, iz izreke, jednako kao i iz cijelog obrazloženja, jasno proizlazi da se radi o opt. V. V. kao počinitelju kaznenih djela zbog kojih je i osuđen. Prema tome, u konkretnom slučaju nema govora o proturječnosti izreke i njezinog obrazloženja, već o omašci koja nema za posljedicu ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, jer se presuda, usprkos toj omašci, može ispitati.

I Kž 314/2020-9

12. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. i 2 ZKP/08. Naime, iz sadržaja žalbe se može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što žalitelj smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim, jer bi se navodno radilo o nužnoj obrani, pri čemu pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude označeni svi bitni elementi kaznenih djela za koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

13. Suprotno navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima.

14. Nije sporno da je ovom događaju prethodio raniji fizički sukob optuženika u kafiću „M.“ i klubu „V.“.

15. Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio nevjerodostojnom obranu optuženika da su ga žrtve uporno nazivale na mobitel s namjerom da ga napadnu. Svjedoci D. G., I. G. i J. G. su suglasno iskazali kako su zamolili M. T., vlasnika zaštitarske tvrtke koja je osiguravala njihove objekte, da razgovara s optuženikom s obzirom na ranije incidente koje je ovaj izazvao, kako bi bilo dobro neko vrijeme ne dolaziti u njihove objekte. Žrtva G. J. je potvrdio da ga je M. T. zamolio da mu se pridruži kako bi razgovarali s optuženikom. Nije sporno da je M. T. bio u dobrim, prijateljskim, odnosima s optuženikom, a njih trojica su godinama trenirali u istoj teretani. I sam optuženik navodi kako je bio prvotni prijedlog da se nađu u kafiću „M.“, ali je on to odbio. Nije prihvatio niti prijedlog da se nađu u nekom drugom kafiću, već im je predložio da dođu ispred njegove zgrade. Na dogovaranje oko mjesta susreta ukazuju međusobno upućeni telefonski razgovori, a optuženik ne osporava da je i sam nazvao žrtvu M. T. Svjedok I. S. je demantirao obranu optuženika kako mu je on rekao da će optuženik biti napadnut. Štoviše, taj svjedok je iskazao da je bilo uobičajeno, ako netko radi incidente u ugostiteljskom objektu, da se s njim razgovara kako neko vrijeme ne bi dolazio i izazivao nove sukobe.

16. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je postupao u nužnoj obrani odbijajući od sebe istovremeni, protupravni, napad.

17. Nasuprot tvrdnji optuženika, prvostupanjski je sud pravilno cijenio iskaze žrtava M. T. i G. J. Oni su suglasno iskazali da je optuženik, kada su mu prilazili, držao desnu ruku na torbici, a iza njega se nalazio svjedok I. P., koji je svojim iskazom očito želio pogodovati optuženiku, o čemu će kasnije biti više riječi. Kada se G. J. obratio optuženiku, ovaj je napravio korak unatrag, nagnuo se prednjim dijelom tijela unatrag, izvadio pištolj iz torbice i uzdignutom rukom u visini glave počeo pucati u njegovom smjeru. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnom obranu optuženika da ga je G. J., odmah, htio udariti šakom te ga je i okrznuo u predjelu

I Kž 314/2020-9

brade. Optuženik tvrdi da je tek u tom trenutku izvadio pištolj i ispalio hitac u njegovom smjeru, kako bi se obranio. U istrazi je naveo kako je ispalio samo dva hica, dok na raspravi mijenja svoju obranu i opisuje kako je ispalio dva hica u noge žrtvi, a kada je G. J. počeo vikati „Vidit ćeš ti!“, ispalio je još dva hica u smjeru poda.

18. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnim i iskaz svjedoka I. P., koji je iskazao kako je G. J. htio udariti optuženika, ali nije vidio sam udarac. Navedeni svjedok je bio upućen u razlog susreta optuženika sa žrtvama, ali je neuvjerljivo iskazivao kako se tamo slučajno zatekao. Neuvjerljiv je njegov iskaz kako je optuženik, ne vadeći pištolj, ispalio prvi hitac kroz torbicu. Neuvjerljiv je njegov iskaz kako optuženik nije pucao u smjeru J. Naime, ovaj svjedok takvim opisom, očito, pokušava umanjiti optuženikovu kaznenu odgovornost, premda takav slijed događaja nije opisao ni optuženik, niti on proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja.

19. Žrtve, koje nisu bile naoružane, odlučno su i suglasno poricale bilo kakav napad na optuženika. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su žrtve logično iskazivale o namjeri s kojom su došle razgovarati sa optuženikom pred njegovu zgradu. S druge strane, optuženik je na susret došao naoružan te je odmah ispalio hitac. Iz traseološkog vještačenja proizlazi da u području ulaznog mehaničkog oštećenja donjih dijelova trenirki žrtava nije utvrđena prisutnost nesagorjelih ili djelomično sagorjelih čestica baruta, što ukazuje da je udaljenost cijevi vatrenog oružja do tkanine trenirki bila veća od jednog metra.

20. Nakon ispaljenog hica prema G. J., optuženik puca i u smjeru T., koji nakon toga pada, a optuženik ispaljuje još jedan hitac. Žrtve suglasno opisuju kako G. J. tada bježi prema autu, a optuženik kreće za njim i kod stepenica puca i viče „Ubit ću te!“, a koju dinamiku, na svoj način, potvrđuje i zapisnik o očevidu. Okolnost što su žrtve u istrazi govorile o većem broju ispaljenih hitaca, samo ukazuje na njihov strah, ali i na postupak optuženika kakav, očito, nisu očekivale. Svjedokinje D. M. i F. Š. navode kako su čule tri ili četiri pucnja, a možda i više. Takav slijed događaja potvrđuju i materijalni dokazi. Iz zapisnika o očevidu proizlazi da su tri čahure kalibra 7,65 mm pronađene u međusobno neposrednoj blizini na parkiralištu, dok je četvrta čahura istog kalibra pronađena dalje, na zemljanoj površini između stepeništa. Pronađene čahure demantiraju i obranu optuženika i iskaz svjedoka I. P., o mjestu na kojem su hici bili ispaljeni. S druge strane, zorno, potvrđuju iskaze žrtvi da je optuženik, i nakon što ih je ranio, trčao za njima i ispalio još jedan hitac. Očevid je proveden neposredno nakon ovog događaja, a ranjene žrtve su se odmah uputile prema bolnici. Stoga je neuvjerljiva optuženikova obrana kako je netko upravo tu četvrtu čahuru pomaknuo i izmijenio materijalne tragove.

21. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je imao namjeru pucati isključivo u noge žrtava, pa bi se moglo raditi o namjeri nanošenja tek tjelesnih ozljeda. Iz sudsko medicinskog vještačenja proizlazi da je žrtva J. zadobio prostrijelnu površinsku ranu u vidu razderotine lijeve natkoljenice, a žrtva T. prostrijelnu ranu lijevog koljena s kompliciranim napuknućem bedrene kosti. Na raspravi je vještak dr. A. A. izložio da bi ove ozljede, s drugim smjerom ispaljenja hitaca, mogle dovesti do osobito teške tjelesne ozljede, jer se u tom području nalazi velika bedrena arterija. Tada bi bez

I Kž 314/2020-9

pravodobne i adekvatne medicinske pomoći postojala mogućnost smrti od iskrvarenja unutar pola sata do 25 minuta.

22. Prema nalazu i mišljenju psihijatrijske vještakinje dr. D. B. optuženik je osoba s poremećajem ličnosti koja, na najmanji mogući napad, okolinu doživljava neprijateljskom i prijetećom, time da inkriminirane zgode nije našla elemenata prepasti.

23. Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud nije trebao cijeniti priloženu DVD snimku kao i članak iz S. D. koji se odnose na M. T. Navedeni dokazi nemaju takvu važnost i značaj kakvu im žalitelj pridaje, jer se ne odnose na optuženika, niti imaju bilo kakvu poveznicu s predmetnim događajem.

24. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radilo o dva kaznena djela ubojstva u pokušaju. Ovakav je zaključak zasnovan na navedenim vještačenjima, činjenici da je optuženik osoba nevična oružju, na brojnosti ispaljenih hitaca, kao i na okolnosti da je, nakon što je pogodio noge žrtava, ispalio još jedan hitac prema T. dok je ležao na tlu, a potom krenuo za J. koji je bježao, vičući za njim „ubit ću te“. U navedenoj dinamici, optuženik kao i svaka druga prosječna osoba, nije mogao precizno kontrolirati smjer pucanja, ciljajući isključivo u nevitalne dijelove tijela. Naravno, nije ni mogao niti je ciljao u područje gdje se ne nalaze vitalni dijelovi, npr. gdje se ne nalazi velika bedrena arterija. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako utvrđeni postupci optuženika predstavljaju ponašanje kojim se manifestira pristajanje i na najtežu, dakle smrtnu posljedicu, do koje srećom nije došlo. 25. Takvim postupcima opt. V. V., ispunila su se sva obilježja dva kaznena djela iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11.

26. Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da optuženik počinio odnosna kaznena djela. Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

27. Državni odvjetnik i optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

28. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

29. Određujući vrstu i mjere kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude zbog kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjena kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnih kaznenih djela.

I Kž 314/2020-9

30. S tim u svezi, prvostupanjski sud je optuženiku olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost. Olakotnim je cijenjena i činjenica da je optuženik zaposlena osoba i otac maloljetnog djeteta, te da je bio smanjen ubrojiv u vrijeme počinjenja odnosnih kaznenih djela. Jednako tako, olakotnim jer cijenjeno to što žrtve M. T. i G. J. nisu zadobili teže ozljede, što su djela ostala u pokušaju, kao i sam protek vremena od počinjenja kaznenih djela. S druge strane, posebno, otegotne okolnosti prvostupanjski sud nije utvrdio.

31. Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je primjereno utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju tri godine za svako kazneno djelo. Imajući u vidu međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, svrsi kažnjavanja i pravilima o stjecaju kaznenih djela, jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju četiri godine, na koju ga je osudio prvostupanjski sud, izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela. Upravo takvom jedinstvenom kaznom zatvora utjecati će se na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo na socijalno prihvatljiv način. Međutim, takvom jedinstvenom kaznom zatvora utjecati će se i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

32. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

34. Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja, v.r.