REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 138/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. i 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama opt. V. K. i opt. Z. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 10. prosinca 2019. broj K-18/2019-44, u sjednici održanoj 14. travnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu opt. Z. J. i njegovog branitelja, odvjetnika M. M.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. V. K. i opt. Z. J., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se:

-opt. V. K. za kazneno djelo iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine,

-opt. Z. J. za kazneno djelo iz čl. 227. st. 2. i 6. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.

II. U ostalom dijelu odbijaju se žalbe opt. V. K. i opt. Z. J. kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku proglašeni su krivima da su počinili kaznena djela protiv sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu, opt. V. K. iz čl. 227. st. 1. i 4. KZ/11. zbog kojeg je na temelju čl. 227. st. 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine, a opt. Z. J. iz čl.

I Kž 138/2020-6

227. st. 2. i 6. KZ711. zbog kojeg je na temelju čl. 227. st. 6. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17) opt. Z. J. je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka, dok je opt. V. K. djelomično oslobođen te obveze na način da je dužan platiti paušalnu svotu u iznosu 2.000,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli:

-opt. V. K. po branitelju R. I., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku odnosno preinači „u smislu žalbenih navoda“;

-opt. Z. J. po branitelju M. M., odvjetniku iz N., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači izricanjem oslobađajuće presude, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

2.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.-19) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. ZKP/08.-19 sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti opt. Z. J. i njegovog branitelja M. M., a u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika, opt. V. K. i branitelja R. I.

5. Žalbe opt. V. K. i opt. Z. J. su djelomično osnovane.

6. Premda se obojica optuženika žale zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.-19 tvrdnjama da je „...izreka presude proturječna razlozima presude, nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su razlozi ...potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni...“ (opt. V. K.) odnosno da je pobijana presuda „nerazumljiva jer je izreka iste u suprotnosti sa obrazloženjem te se ista ne može ispitati“ i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (opt. Z. J.), osim parafraziranja zakonskog teksta spomenute bitne povrede odredaba kaznenog postupka sadržajem žalbenih navoda ustvari izražavaju nezadovoljstvo ocjenom dokaznog materijala, što je prigovor činjenične naravi i shodno tome će biti razmatran u okviru te žalbene osnove. Pored toga, pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sebi niti izreci presude. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza i utvrđenje svih relevantnih činjenica uz pravnu ocjenu

I Kž 138/2020-6

inkriminiranih radnji i zaključak da su optuženici ostvarili elemente bića kaznenih djela zbog kojih su proglašeni krivima.

6.1. Bez osnova je i prigovor opt. Z. J., ukoliko smjera na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 6. ZKP/08.-19., kako je „bez obzira na izmjenu Kaznenog zakona, ovaj postupak ...trebao biti proveden pred stvarno nadležnim Općinskim sudom u Osijeku.“ Radi se o spojenom postupku za kaznena djela iz nadležnosti općinskog suda (za opt. Z. J.) i županijskog suda (za opt. V. K.) pa je shodno tome u spojenom postupku nadležan suditi viši, županijski, sud (čl. 25. st. 3. ZKP/08.-19). Pored toga, prema ustaljenoj praksi oslonjenoj na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 16. veljače 1998., nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 118/18.) kojim je povišen zakonski maksimum kazne zatvora za kazneno djelo iz čl. 227. st. 4. KZ/11. zbog čega općinski sud više ne bi bio nadležan za suđenje u prvom stupnju, pravilno se Općinski sud u Osijeku proglasio stvarno nenadležnim i spis predmeta dostavio na suđenje Županijskom sudu u Osijeku. Valja dodati da je viši sud uvijek ovlašten suditi i za blaža kaznena djela iz nadležnosti nižeg suda, dok bi tek u obrnutoj situaciji bila ostvarena povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 6. ZKP/08.-19.

7. Slijedom navedenog nisu osnovane žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog ili materijalnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08.-19.

8. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženici ustraju na postavkama obrane da je uzrok prometne nesreće nepropisna vožnja suoptuženika. Tako opt. V. K. drži da „...krivnja jednog optuženika isključuje krivnju drugoga...“. Upire na „...I. dopunu vještačenja tijekom istrage...“ prema kojoj bi prosječan trijezan vozač pri brzini od 119 km/h mogao pravovremeno uočiti propisno osvijetljeno priključno vozilo i pravovremeno se zaustaviti bez obzira pod kakvim se svjetlima vozač osobnog automobila kretao što potvrđuju i iskazi svjedoka R. R. i D. R. koji, kao trijezni vozači, također nisu uočili neosvijetljene prikolice. Po mišljenju opt. V. K. njegova alkoholiziranost nije u uzročnoj vezi sa nesrećom već bi „...krivnja...ukoliko postoji, mogla biti samo zbog vožnje neprilagođenom brzinom...ne bi [se] radilo o neizravnoj namjeri već o svjesnom nehaju...“ uz kritike na ocjenu dokaza i dijelove nalaza i mišljenja prometnog vještaka (o pravocrtnom kretanju poluprikolica iza traktora, mogućnosti uočavanja lijevog pozicijskog svjetla na traktoru uzimajući u obzir stanje tereta i efekt zasljepljivanja svjetlima vozila iz suprotnog smjera). Opt. Z. J. naglašava da je uzrok prometne nesreće alkoholiziranost i brza vožnja „u režimu kratkih svjetala“ opt. V. K. Navodi da je skup vozila bio osvijetljen, svjetla na traktoru su ispravno radila, a shodno tome, prema prometnom vještačenju, su i zadnja svjetla na traktoru bila jasno uočljiva drugim sudionicima u prometu pa bi poduzimanjem radnje kočenja prosječno trijezan vozač u trenutku vraćanja vozilom u desnu kolničku traku uspio izbjeći prometnu nesreću. Prigovara da je u dokaznom postupku trebalo utvrditi „...da li bi došlo do smrti V. D. da je isti bio vezan sigurnosnim pojasom i da mu se otvorio zračni jastuk...“ te da se opt. V. K. kretao prilagođenom brzinom.

9. Žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je nakon podrobne i savjesne ocjene dokazne građe pravilno utvrdio da su obojica optuženika kršenjem propisa o sigurnosti

I Kž 138/2020-6

prometa prouzročili prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao suputnik u vozilu opt.

V. K.

9.1. Obojica optuženika selektivno interpretiraju nalaz i mišljenje prometnog vještaka kako bi odgovornost za predmetnu prometnu nesreću pripisali isključivo drugome. Nasuprot tome, pravilno je prvostupanjski sud, rukovodeći se prevalentno opsežnim prometnim vještačenjem, utvrdio sve relevantne činjenice o dinamici kretanja oba vozila.

9.2. Prije svega valja istaknuti da je prvostupanjski sud temeljito proveo dokazni postupak, višekratnim ispitivanjem vještaka nakon što je vještak, uz podatke pribavljene tijekom očevida, i sam izvršio detaljan pregled i potrebne izmjere traktora pa je sud vještačenje osnovano ocijenio vjerodostojnim i stručnim. Budući da je vještak odgovorio na sve upite stranaka i suda rukovodeći se svojim znanjem i iskustvom to su bez osnova žalbeni prigovori kojima se nastoji relativizirati njegova pouzdanost. Vještak je tako na raspravi argumentirao svoje mišljenje o pravocrtnom kretanju priključnih vozila u trenutku prometne nesreće odnosno da u konkretnoj prometnoj situaciji u fazi prilaza mjestu kontakta nije došlo do većeg otklona priključnog vozila od središnje uzdužne osi (u protivnom bi otklon od uzdužne osi doveo do destabilizacije, a na kolniku bi tehnički bilo opravdano očekivati nastanak tragova zanošenja kotača). Također je s pravom osnova za izračune prometnog vještaka podatak sadržan u zapisniku o očevidu o širini tereta 1,15 m jer je ta činjenica potvrđena i iskazima svjedoka G. R. i J. P. koji su obavljali očevid.

9.3. Prema tome, shodno podacima prikupljenim tijekom očevida i dodatnim mjerenjima vještaka, prvostupanjski sud je osnovano utvrdio postojanje kaznene odgovornosti opt. V. K. za prometnu nesreću jer je upravo alkoholiziranost i neodgovarajuća brzina vožnje dometu kratkih svjetala rezultirala izostankom pravovremene reakcije za izbjegavanje naleta na drugo vozilo. Naime, ovaj se optuženik u trenutku nesreće nalazio u pijanom stanju uz koncentraciju alkohola 1,84 g/kg u krvi, apsolutno nesposoban za sigurnu vožnju, smanjenih vozačkih sposobnosti, produljenog vremena reakcije od uočavanja opasnosti do adekvatnog reagiranja, smanjene oštrine vida, otežane procjene udaljenosti između dva predmeta itd. Opt. V. K. sam u obrani opisuje svoje kretanje na način da se nakon radnje pretjecanja vratio u prometnu traku za svoj smjer kretanja te da uopće nije vidio svjetla ispred sebe, a prikolicu je uočio u posljednjem trenutku pred prometnu nesreću. Budući da iz provedenog prometnog vještačenja jasno proizlazi da bi prosječni trijezni vozač u drugoj fazi pretjecanja imao mogućnost uočiti stražnje lijevo svjetlo traktora i reagirati, poduzeti radnju kočenja čime bi uspio izbjeći prometnu nesreću to je neosnovana žalbena tvrdnja da alkoholiziranost nije u uzročnoj vezi sa izazvanom prometnom nesrećom.

9.4. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je nepoštivanje odnosno kršenje propisa o sigurnosti prometa od strane opt. Z. J. također dovelo do zabranjene posljedice. Ovaj je optuženik upravljao traktorom sa dva priključna vozila koja nisu bila osvijetljena a, prema prometnom vještačenju, da su bila propisno osvijetljena bila bi uočljiva za prosječnog trijeznog vozača na udaljenosti najmanje 200 metara te bi prosječni trijezan vozač, neovisno o vrsti svjetala upaljenim na vozilu, pri brzini od 119 km/h mogao pravovremeno uočiti propisno osvijetljeno priključno vozilo i reagirati prije dolaska do mjesta kontakta.

I Kž 138/2020-6

9.5. Budući da su obojica optuženika nepropisnom vožnjom stvorili opasnu situaciju u prometu odgovorni su za smrt V. D. neovisno o činjenici je li oštećenik bio vezan sigurnosnim pojasom i jesu li aktivirani zračni jastuci u automobilu.

10. Prema tome, na temelju valjano analizirane dokazne građe prvostupanjski sud je pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica za postojanje kaznene odgovornosti obojice optuženika, te je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odredbe materijalnog prava proglasivši krivim opt. V. K. za prometni delikt počinjen neizravnom namjerom, a opt. Z. J. za blaži oblik djela počinjen svjesnim nehajem. Stoga nisu osnovane žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u vezi povrede kaznenog zakona.

11. Obojica optuženika nisu zadovoljni izrečenim kaznama.

11.1. Opt. V. K. smatra da kazna nije pravilno odmjerena s obzirom na njegove obiteljske prilike, neosuđivanost, da je i sam ozlijeđen u nesreći i pogođen smrću oštećenika s kojim je bio u bliskim prijateljskim odnosima. Uz navedeno, kako za prometnu nesreću nije „isključivi i jedini krivac“ drži da se ukupnost olakotnih okolnosti mogu cijeniti kao naročito olakotne.

11.2. Opt. Z. J. također kaznu smatra prestrogo odmjerenom uz zamjerke da je prvostupanjski sud propustio cijeniti njegov status hrvatskog branitelja dragovoljca kroz cijelo razdoblje Domovinskog rata, dok je pogrešno otegotno cijenjena prekršajna kažnjavanost jer je za ranije prekršaje rehabilitiran.

12. Razmotrivši odluku o kaznama i žalbene navode optuženika u pravu su optuženici da okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu primjereno vrednovane poglavito postojanje obostrane odgovornosti za prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradala jedna osoba. Imajući na umu navedeno, kao i sve olakotne okolnosti na koje upiru žalitelji i koje je prvostupanjski sud već cijenio pri odmjeravanju kazne, dok je (prema podacima u spisu) u odnosu na prekršajnu osuđivanost opt. Z. J. po zakonu nastupila rehabilitacija (čl. 77. st. 2. i 3. Prekršajnog zakona) to je optuženicima valjalo odmjeriti kazne zatvora na granici zakonskih minimuma za predmetna kaznena djela i osuditi opt. V. K. na kaznu zatvora u trajanju tri godine, a opt. Z. J. u trajanju jedne godine jer se ovim kaznama ima ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

13. Slijedom izloženog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.-19 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ranko Marijan, v.r.