Broj: Ppž-1794/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. M. M., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90., pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, I Policijske postaje, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 21. siječnja 2022., broj: 41. Pp J-49/2019-21, u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2022.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, I Policijske postaje, ukida se prvostupanjska presuda i predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 21. siječnja 2022., broj: 41. Pp J-49/2019-21 na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. M. M. oslobođen je od optužbe da bi na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

2. Protiv te presude tužitelj Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska uprava splitsko-dalmatinska, I Policijska postaja pravodobno je podnio žalbu zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

3. Žalba je osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti, te je utvrđeno da je u prvostupanjskom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, na što osnovano žalbom ukazuje podnositelj žabe.

5. Po mišljenju žalbe, prvostupanjski je sud okrivljenikovo protupravno ponašanje ocijenio gotovo društveno poželjnim i prihvatljivo kritičkim jer se u stvari iznose isključivo vrijednosni stavovi, dok žalitelj smatra da je nesporno okrivljenik svojim izjavama u podnescima negirao vrijednosti koje imaju državna tijela, Policija i ostale službe, kao i službene osobe policajci, posebno policijski službenik T. B., a jedino pravno sredstvo u obrani njihovih profesionalnih obavljanja poslova je pravna norma, konkretno odredbe čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

6. Opravdano tužitelj pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prigovarajući ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i sukladno tome pogrešnom zaključku glede prekršajne odgovornosti okr. M. M.

7. Prvenstveno, treba navesti da iz obrazloženja pobijane presude nije jasno iz kojih razloga je prvostupanjski sud donio presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe. U izreci presude sud temelji svoju odluku na odredbi čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona (ako nije dokazano da je okrivljenik počinio prekršaj za koji se optužuje), te u tom smislu i donosi zaključak na kraju obrazloženja svoje odluke (str. 6), dok istovremeno iz cjelokupnog obrazloženja na str. 5 pobijane presude proizlazi kako je sud mišljenja da djelo za koje se okrivljenik optužuje po propisu nije prekršaj (čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona), što i navodi u zadnjem odjeljku na str. 5 – „ovaj sud je …..procijenio da sadržaj te predstavke u dijelu koji čini sadržaj optužnog prijedloga od 28. prosinca 2018., ne predstavlja prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, jer bi u protivnom to značilo povredu jednog od temeljnih prava zaštićenih međunarodnim konvencijama koje je potpisnik i Republika Hrvatska.“ Stoga, bez obzira što se navedeno ne ističe žalbom, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da je izreka presude proturječna obrazloženju, a obrazloženje presude samo sebi.

8. Optužnim prijedlogom okrivljeniku se stavlja na teret da je vrijeđao i omalovažavao policijskog službenika T. B., Službu policije i Službu za unutarnju kontrolu MUP-a RH riječima:“….ne činite zlo štiteći kriminalce……da ste dio tog zločinačkog sustava…….taj kriminal koji vi štitite…….na Vašem mjestu promijenilo već nekoliko idiota…….vaš obrazac koji unaprijed abolira svaku bitangu i kriminalca iz MUP-a……tog debilnog obrasca…….T. B. je demonstrirao vrhunsku nemoralnost i neinteligenciju ……varalica……trbušasta svinja……“, a sve u svezi obavljanja službenih poslova iz djelokruga državnog tijela.“

9. Radnja prekršaj iz čl.17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sastoji se u izražavanju odnosa (govorom ili gestom) kojim se ponižava ili vrijeđa državno tijelo, odnosno službena osoba u obavljanju službene dužnosti. U odnosu na stav prvostupanjskog suda izražen u odjeljku trećem na str. 5 pobijane presude, valja navesti da je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira u Republici Hrvatskoj na snazi, dio je dio pozitivnih pravnih propisa koji se moraju poštivati i sudovi su ga dužni primjenjivati.

10. Prema obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski je sud nakon provedenih dokaza, zaključio da se okrivljenik u obrani s pravom poziva na svoju slobodu izražavanja koja mu je zagarantirana ne samo odlukom Europskog suda za ljudska prava od 8. studenog 2018. u predmetu „Narodni list“ d. d. protiv Republike Hrvatske, već i recentnim odlukama tog Suda. Prvostupanjski se sud poziva na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (Službeni list Europske unije 2007/c 303/01) i čl. 19. Opće deklaracije o pravima čovjeka. U tom smislu, prema mišljenju prvostupanjskog suda, ono što se navodi u spornoj pisanoj predstavci M. M. od 1. prosinca 2018 može se smatrati slobodom izražavanja, pa makar taj sadržaj bio uvredljiv i omalovažavajući, tako da se sve poluge vlasti, bilo da se radi o državnim tijelima ili njihovim zaposlenicima-službenicima i dužnosnicima, dužni otrpjeti takve riječi, jer su to sastavni i neizostavni dio demokracije, odnosno njezinih načela, a radi stvaranja što šireg područja slobode, sigurnosti i pravde u društvu.

11. Nesporno je kako su sloboda mišljenja i izražavanja zagarantirani brojnim dokumentima, između ostalih i Ustavom RH te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 4/06. i 2/10., dalje: konvencija. One predstavljaju temeljne ljudske slobode i osnove demokracije. Međutim, sloboda mišljenja i izražavanja ograničene su i to između ostalog i govorom vrijeđanja i omalovažavanja. Neprihvatljivo je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja kad se ono ostvaruje izražavanjem ideja i misli, informacijama i njihovim širenjem na osobito ponižavajući i uvredljiv način. Upotrebu takvog jezika u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja ne opravdava ni javni interes ni bilo koja stvar od općeg značaja.

12. Iz provedenog dokaznog postupka i obrane okrivljenika proizlazi da nije sporno da je okrivljenik napisao navedeni tekst, međutim ne osjeća se krivim pozivajući se na slobodu izražavanja, smatrajući da je podnošenjem prijave Službi unutarnje kontrole ispunio svoju građansku dužnost, budući se u predmet V. M. uključio na njezinu molbu kao novinar, jer je ista sustavno fizički i psihički proganjana od svoje sestre N. M., policijske službenice u PU splitsko-dalmatinskoj, a u prilog svojih tvrdnji u spis je dostavio određene materijalne dokaze. Okrivljenik u obrani ističe da se u navedenoj situaciji našao kao novinar, iznosio je svoje vrijednosne sudove, za koje je postojala određena činjenična podloga jer je iznio dokaze, te se u tom smislu poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava (dalje: Europski sud), od 8. studenog 2018. u predmetu “Narodni list” d.d. protiv Hrvatske.

13. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u ovom slučaju, neosnovano je pozivanje na predmet Europskog suda Narodni list d.d. protiv Hrvatske. Europski sud (Presuda od 08. 11. 2018., Zahtjev br. 2782/12) donio je 8. studenog 2018. presudu

kojom je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila slobodu izražavanja podnositelja zahtjeva nakladnika tjednika Narodni list d.d., zajamčenu člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predmet se konkretno odnosi na slobodu tiska u kritiziranju načina na koji suci obnašaju svoje dužnosti; dosuđivanjem naknade štete zbog objave članka u kojem je kritiziran sudac, povrijeđeno je pravo slobode izražavanja nakladniku lista koji je objavio članak.

14. Iako se u osobnim podacima na zapisniku od 2. listopada 2019. navodi da je okr. M. M. “novinar, nezaposlen” a u svojoj obrani navodi da se u predmet V. M. uključio kao novinar, sporni podnesak okrivljenik je dostavio direktno Ministarstvu unutarnjih poslova, dakle, sporni tekst ne odnosi se na pitanje od javnog interesa, na pravo na priopćavanje informacija i skretanje pažnje javnosti na način funkcioniranja državnog tijela i konkretnog policijskog službenika. Dakle, u ovom slučaju se ne radi o izražavanju mišljenja pojedinca o pitanjima od javnog interesa povezanima s funkcioniranjem izvršne vlasti. Međutim, potrebno je napomenuti da je sloboda izražavanja misli temeljno pravo i sloboda novinarskog poziva, međutim, ni sloboda novinarskog izražavanja nije apsolutna, već podliježe određenim ograničenjima kao što je zaštita ugleda i prava drugih osoba (čl. 10. st. 2. Konvencije).

15. Čl. 10. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, a koje je i zajamčeno odredbom članka 38. Ustava Republike Hrvatske, koje obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, ali ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, pa stoga navedeno pravo može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti,

16. Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog; državno tijelo ili službena osoba u obavljanju službene dužnosti. Naime, treba postići pravičnu ravnoteža između zaštite slobode izražavanja kako je jamči čl. 10. st. 1, Konvencije s jedne strane, i zaštite ugleda drugih, s druge strane, kako to propisuje čl. 10. st. 2. Konvencije.

17. Međutim, okrivljenik smatra da ima pravo iznositi uvredljive vrijednosne sudove, jer za to postoji dostatna činjenična osnova, a radi se o temi od javnog interesa. Međutim, ukoliko okrivljenik i smatra da postoji činjenična osnova koja upućuju na nepravilan rad policije, po ocjeni ovog suda, neosnovano smatra da je upotrebom izraza u navedenoj predstavci, a koje su navedene u izreci pobijane presude “….da ste dio zločinačkog sustava…….na Vašem mjestu promijenilo nekoliko idiota…….tog debilnog obrasca….” a u odnosu na policijskog službenika T. B.

“…..demonstrirao

vrhunsku

nemoralnost

i

neinteligenciju…….varalica……trbušasta svinja”, konzumirao svoja ustavna i konvencijska prava na slobodu sloboda izražavanja. Navedene riječi po ocjeni ovog suda predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje policijskog službenika i službu policije u vezi obavljanja službenih poslova iz djelokruga njihovog rada te je u konkretnom slučaju radnja okrivljenika kao pravo na slobodu izražavanja u nerazmjeru u odnosu na interes zaštite ugleda i prava državnog tijela i policijskog službenika. Ustavom je zajamčena sloboda izražavanja misli i govora, ali ne onih misli i govora koji u sebi sadrže omalovažavanje I vrijeđanje određenih osoba prilikom ili u vezi vršenja službenih radnji, a što je u predmetnom slučaju okrivljeni M. M. i činio upućivanjem MUP-u pisanog podneska gore navedenog sadržaja. Naime, u demokratskom društvu pod načelom slobode izražavanja ne mogu se tolerirati uvredljivi i omalovažavajući izrazi.

18. Dakle, odredbom čl. 10. st. 2. čije je Republika Hrvatska država potpisnica, ograničava se sloboda izražavanja konvencije (sloboda mišljenja i sloboda primanja i širenja informacija i ideja bez uplitanja) onda kada je to nužno radi određenih interesa države, a između ostaloga i zaštite ugleda drugih, pri čemu eventualno sankcioniranje vrijeđanja i omalovažavanja koje se sastoji i u verbalnim, pogrdnim izrazima kojima se na uvredljiv način karakterizira državno tijelo, odnosno službena osoba u obavljanju službene dužnosti, predstavlja legitiman cilj upravo radi zaštite dostojanstva drugih, čime se štite i temeljne vrijednosti demokratskog društva, a da se prekomjerno ne zadire u slobodu izražavanja. Stavovima izraženim u spornom članku, po ocjeni ovog suda, negiraju se vrijednosti koje imaju služba policije i njeni službenici i jasno je izražena namjera vrijeđanja omalovažavanja državnog organa i službenika policije.

19. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud nije dovoljno kritički i savjesno ocijenio provedene dokaze u cilju pravilnog i točnog utvrđenja činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, zbog čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.

20. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe dane u ovoj odluci, provesti sve već provedene dokaze, po potrebi provesti i druge te će pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

21. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 14. travnja 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Gordana Korotaj, v. r.

Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.