REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2527/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. S. iz Č., ..., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1779/2017-2 od 17. siječnja 2019., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2772/16-25 od 30. siječnja 2017., u sjednici održanoj 13. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužitelja N. S., kao neosnovana.

II. Odbija se revizija tuženice Republike Hrvatske (u odnosu na glavnu stvar) kao neosnovana.

III. Tužitelju se ne dosuđuju troškovi odgovara na reviziju.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženice izjavljena protiv odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2772/16-25 od 30. siječnja 2017. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete u iznosu od 70.000,00 kn i naknadu troškova parničnog postupka sve sa pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke) te je naloženo tužitelju isplatiti tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.500,00 kn (toč. II. izreke).

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1779/2017-2 od 17. siječnja 2019. suđeno je:

"I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2772/16-25 od 30. siječnja 2017. u dijelu točke I izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 62.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama i u dijelu točke II izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 3.657,50 kn. II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2772/16-25 od 30. siječnja 2017. u dijelu točke I izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 8.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama i u dijelu točke II izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak preko iznosa od 3.657,50 kn do iznosa od 5.500,00 kn (za iznos od 1.842,50 kn) i sudi:

„Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 8.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama od 8. travnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.842,50 kn kao neosnovan.“

III Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 171,87 kn u roku od 15 dana."

3. Protiv dijela navedene presude suda drugog stupnja (toč. 1 izreke) tužitelj je izjavio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1 Zakona o parničnom postupku postavljajući pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti drugostupanjsku presudu u skladu sa navodima revizije i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava revizije.

3.1. Protiv dijela navedene presude suda drugog stupnja (toč. 2. i 3. izreke) tuženica je izjavila reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1 Zakona o parničnom postupku postavljajući pitanje za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, odgovoriti na pitanje, preinačiti drugostupanjsku presudu u skladu sa navodima revizije i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak revizije.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

4.1. Tužitelj je odgovorio na reviziju. Predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija tužitelja nije osnovana, dok revizija tuženice u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na troškove parničnog postupka nije dopuštena.

6. Iako su revizije podnesene pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud je imajući na umu da je drugostupanjska presuda donesena pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP, razmotrio revizije stranaka kao redovne revizije (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).

U odnosu na glavnu stvar

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. S obzirom na to da iz sadržaja revizije ne proizlazi da tužitelj pa i tuženica pobijaju presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka, to ne postoji određeno navedeni razlog u okviru kojeg bi ovaj sud, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, mogao ispitivati postojanje bitnih povreda postupka u postupanju drugostupanjskog suda, odnosno u pobijanoj presudi.

9. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete za koju tvrdi da je trpio zbog povrede ljudskog dostojanstva jer je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u Zatvoru u O., Zatvoru u P., Kaznionici u L., Zatvoru u Z. i Zatvoru u G. uslijed prenapučenosti zatvora i neosiguravanja humanih uvjeta za boravak zatvorenika.

11. Prvostupanjski sud, iako polazi od utvrđenja da je tužitelj uslijed boravka u zatvorima i kaznionicama, zadobio stresni poremećaj organizma, razne alergije, depresiju, klaustrofobiju, stres i nervozu, odbija tužbeni zahtjev uz zaključak da tužitelj nije predložio provođenje medicinskog vještačenja kojim bi eventualno dokazao "(…) kako su te bolesti i strah zbog uvjeta u zatvorima i kaznionicama utjecale na njega u smislu jakosti i trajanja (...)".

12. Pobijanom drugostupanjskom presudom, temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP, sud zaključuje, da tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u O., P. i Z. nije imao uvjete iz čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 129/00, 59/01, 67/01, 12/02, 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13 - dalje: ZIKZ), prema kojem prostorije u kojima borave kaznenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane te za svakog kaznenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora pa da je tužitelju tijekom izdržavanje kazne povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu te mu je povrijeđeno pravo osobnosti u smislu čl. 19. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO). Dosuđuje tužitelju pravičnu novčanu naknadu od 8.000,00 kuna a odbija za preostali dio tužbenog zahtjeva.

13. Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, problematizira primjenu odredaba čl. 9 Zakona o izvršenju kazne zatvora (kao lex specialis) odnosno dosuđenu visinu naknade štete smatrajući da nije u skladu sa praksom Europskog suda te da li boravak u uvjetima u kojima se uskraćuje pravo na redovnu minimalnu osobnu higijenu (tuširanje 1-2 puta tjedno, nedostatnost higijenskih potrepština) i na adekvatnu zdravstvenu zaštitu u svojoj ukupnosti dodatno utječu na visinu naknade neimovinske štete.

13.1. Tuženica u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava problematizira pravo tužitelja na naknadu štete unatoč činjenici da su mu nesporno pružena omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene ZIKZ, Pravilnikom, Ustavom Republike Hrvatske koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inherentnu (svojstvenu) lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora.

13.2. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nedostatka osobnog prostora tijekom boravka u zatvoru) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava. Za takve štete ona odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza).

14. Prvenstveno valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka utvrdio da je naknada štete tek dio cjeline učinkovitih pravnih sredstava koja zatvorenik ima na raspolaganju kada su u pitanju uvjeti u zatvorima. Prvi dio cjeline čine tzv. preventivna sredstva predviđena ZIKZ-om koja su prikladna za poboljšavanje uvjeta u kojima zatvorenik boravi, odnosno za zaustavljanje povrede koju su neprimjereni uvjeti u zatvoru proizveli, dok je tužba za naknadu štete zbog neprimjerenih uvjeta u zatvoru drugi dio cjeline (tzv. kompenzatorno pravno sredstvo).

14.1. Ujedno Ustavni sud utvrđuje/primjećuje da je postojanje preventivnog pravnog sredstva neophodno za učinkovitu zaštitu pojedinaca od postupanja zabranjenih čl. 3. Konvencije. Po mišljenju ESLJP-a, posebna važnost koju Konvencija pridaje toj odredbi zahtijeva od država članica da, pored kompenzatornog pravnog sredstva, uspostave učinkovit mehanizam prikladan brzo zaustaviti povrede prava zajamčenih tim člankom. U suprotnom, mogućnost buduće naknade štete "ozakonila" bi posebno teške patnje koje predstavljaju kršenje ove odredbe Konvencije te bi neprihvatljivo oslabila obvezu države članice da uvjete u zatvorima uskladi s konvencijskim standardima (usporedi s Yarashonen protiv Turske, br. 72710/11, § 61., presuda od 24. lipnja 2014.).

14.2. Dakle, u skladu s odredbama ZIKZ, zatvorenici imaju na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo, koje je prikladno za zaustavljanje povrede ustavnih prava zajamčenih čl. 23. st. 1. i 25. st. 1. Ustava, odnosno čl. 3. Konvencije, koje svakako ulaze u krug ozbiljnih povreda konvencijskih prava. Naime, zatvorenici imaju na raspolaganju pritužbu, predviđenu čl. 15. ZoIKZ-a, i zahtjev za sudsku zaštitu sucu izvršenja, predviđenu čl. 17. ZoIKZ-a. Sudac izvršenja dužan je postupati na način kojim se, prema temeljnim načelima, jamči djelotvorna zaštita zatvorenikovih prava i interesa (čl. 44. st. 2. ZoIKZ-a), što se osigurava, između ostaloga, i kratkim zakonskim rokovima za postupanje.

14.3. Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske [Vv] (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Međutim, taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije, odnosno raznim drugim aktivnostima), time da je obično tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način, je na državi.

15. U konkretnom slučaju, polazeći od nesporne činjenice da je tužitelj u dijelu utuženog razdoblja bio smješten u manje od 3 m2 podnog prostora, sudovi su utvrdili i ostale činjenice odlučne za zaključak da je manjak prostora bio nadomješten na drugi način (mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje su ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe, prikladnost zatvorske ustanove u cjelini, zdravstveno stanje tužitelja odnosno utjecaj navedenih okolnosti na psihofizičko zdravlje tužitelja).

15.1. Izdržavanje kazne zatvora je neosporno tegoban i uznemirujući za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. Ali, i prema stavu ovog suda, ta činjenica sama po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti tuženice.

15.2. U ovom konkretnom slučaja kada je utvrđeno da je u vrijeme boravka tužitelja u Kaznionici u L. postojala prenapučenost jer u spavaonicama nije bio osiguran prostor od 4 m2 i 10 sm3 po zatvoreniku, da je tužitelj bio ograničen u prostoru spavaonice u kojoj je spavao na svom krevetu međutim da je tužitelj imao mogućnost kretanja tijekom dana obzirom da je imao mogućnost boravka izvan prostorija spavaonice gotovo tijekom čitavog dana; da je mogao boraviti na svježem zraku te koristiti knjižnicu, čitaonicu i dr.; da je imao pristup sanitarnom čvoru i pitkoj vodi 24 sata na dan pri čemu su sanitarni čvorovi u cijelosti odvojeni od ostatka sobe zidom i vratima, na koji način mu je osigurana intima, (isto tako i u zatvoru u G.); da tužitelj nije dostavio u spis dokumentaciju iz koje bi proizlazilo propust tuženice vezano za njegovo zdravstvenog zbrinjavanja, te uzimajući u obzir i ostale smještajne uvjete i tretman, valjano drugostupanjski sud zaključuje da kod tužitelja, u tom razdoblju, nije došlo do nastupanja nikakvih zdravstvenih posljedica kako u fizičkom tako i u psihičkoj sferi života odnosno da duševna bol koju je tužitelj trpio zbog nedovoljnog prostora spavaonice u tim ustanovama ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobodi.

15.3 .Isto tako, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je utvrđeno da u vrijeme boravka tužitelja u Zatvoru u O., P. i Z. (od travnja 2007. do travnja 2009.), postojala prenapučenost jer u spavaonicama nesporno nije bio osiguran prostor od 4 m2 i 10 sm3 po zatvoreniku, te da u tim zatvorima sanitarni čvor nije bio odvojen od preostalog dijela sobe odgovarajućim zidom u punoj visini i vratima, pa nije niti bio osiguran niti minimalni stupanj privatnost kao i da su u takvim prostorijama zatvorenici jeli a mogućnost tuširanja u zajedničkim kupaonicama je bila dozvoljena samo jednom ili dva puta tjedno, to su navedeni uvjeti bili potpuno neprimjereni i ispod svakog higijenskog standarda kao i suprotni čl. 76. ZIKZ-a, to drugostupanjski sud valjano zaključuje da je došlo do povrede prava osobnosti tužiteljevog dostojanstva u mjeri koja premašuje neizbježno trpljenje ili poniženje povezano sa lišenjem slobode koja povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a u iznosu od 8.000,00 kn. 15.4. Zbog svega navedenog, neosnovani su navodi tužitelja da su mu povrijeđena prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama odnosno odredbama Ustava Republike Hrvatske i Konvencije (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2153/14 od 4. prosinca 2018.) odnosno navodi tuženice da su tužitelju pružena sva prava predviđena ZIZK, Pravilnikom i Ustavom koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inherentnu lišenju slobode zbog zakonom izrečene kazne zatvora.

16. U smislu svega izloženog nisu ostvareni razlozi iz revizije tužitelja i tuženice , pa su na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizije kao neosnovane odbijene (st. I. i II. izreke).

U odnosu na dio revizije tuženice protiv odluke o troškovima postupka:

17. Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak, s tim da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi:

Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).

17.1. Iz navedene odredbe proizlazi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka, kao i rješenje o odbacivanju žalbe kao nepravovremene, prije svega, potrebno ocijeniti imaju li takva rješenja karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

17.2. Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Sama okolnost što se rješenje o troškovima postupka donosi u presudi ili rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak pred sudom ne daje tom rješenju svojstvo rješenja kojim se pravomoćno završava parnični postupak. Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), o njima sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP), ali nemaju karakter rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP.

17.3. Slijedom izloženog, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po čl. 400. st. 1. ZPP, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa je potrebno posebno naglasiti kako protiv rješenja o troškovima parnice revizija uopće nije dopuštena.

18. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženice protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

19. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

Zagreb, 13. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.