Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-29/2022-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. M. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. studenog 2021. broj K-37/2021-21, u sjednici održanoj 9. veljače 2022. i 13. travnja 2022.
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženi Z. M. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
II Odbija se žalba optuženog Z. M. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog Z. M. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te je optuženik na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine nakon čega mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Nadalje je utvrđeno, na temelju članka 557. i 560. stavaka 1. i 2. ZKP/08. u vezi članka 77. stavak 1. KZ/11. da novčani iznos 300.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Z. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11., da je novčani iznos 300.000,00 kn imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženom Z. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos 300.000,00 kn u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe. Potom je, na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi Z. M. u cijelosti oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka. 1. do 6. ZKP/08., te nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.
2.1. Državni odvjetnik podnio je žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optuženiku izrekne stroža kazna.
2.2. Optuženi Z. M. žali se putem branitelja, odvjetnika A. Č., zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi te predlaže da ''viši sud zauzme svoje stajalište'' radi potrebe usuglašavanja različitosti odluka i stavova.
3. Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vratila je spise ovome sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08., dopisom broj KŽ-DO-95/2022-2 od 1. veljače 2022.
5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok je žalba optuženika neosnovana .
6. U pravu je državni odvjetnik kada osporava prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, jer i drugostupanjski sud smatra da u ovom konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu uvjetne osude iz članka 56. KZ/11. Naime, osnovano državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj kod optuženika pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti (priznanje, žaljenje, tadašnje obiteljske prilike, neosuđivanost) dok je prilikom odmjeravanja kazne propustio cijeniti okolnosti da optuženik, osim pukog verbaliziranja kajanja, nije iskazao stvarnu volju namiriti pričinjenu štetu odnosno vratiti protupravno stečenu imovinsku korist kao i da je pribavio sebi imovinsku korist koja višestruko premašuje iznos koji je obilježje tog kaznenog djela. Isto tako, prvostupanjski sud nije cijenio okolnost da je optuženik prodao poslovni prostor bez znanja maloljetne A. M. koja je bila većinski vlasnik društva M. M. d.o.o. te okolnosti počinjenja djela i to da je supruga optuženika, koja je kupila predmetni prostor 2017., isplatila kupoprodajni iznos nakon godinu dana i to nakon što je istu nekretninu prodala daljnjem kupcu za duplo veći iznos koje okolnosti ne opravdavaju primjenu uvjetne osude. Nasuprot tome, a suprotno žalbenim navodima, ne predstavljaju otegotne okolnosti činjenice koje državni odvjetnik također ističe u žalbi i to da je poslovni prostor prodan za cijenu znatno nižu od stvarne vrijednosti, da društvo više nije moglo poslovati i da je posljedično brisano iz sudskog registra, a sve kao posljedica prodaje poslovnog prostora, jer te činjenice nisu utvrđivane pa onda niti su dokazane tijekom postupka.
6.1. Uzevši u obzir sve navedeno, a vodeći računa o svim po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenim olakotnim okolnostima, optuženiku je valjalo izreći kaznu zatvora u visini posebnog zakonskog minimuma u trajanju jedne godine jer sve utvrđene okolnosti opravdavaju izricanje takve, odnosno najniže zapriječene kazne, kako s aspekta generalne, tako i specijalne prevencije.
6.2. Iz navedenih je razloga trebalo preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je optuženiku za kazneno djelo iz članka 246. stavak. 2. u vezi stavka 1. KZ/11. izrečena kazna zatvora u trajanju jedne godine, kojom će se, prema ocjeni suda drugog stupnja, u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čanka 41. KZ/11.
7. Nadalje, optuženik ističe u žalbi da je odlukom o oduzimanju imovinske koristi naloženo optuženiku plaćanje novčanog iznosa Republici Hrvatskoj, a da je istovremeno utvrđeno da taj novčani iznos, koji još nije uplaćen, postaje imovina Republike Hrvatske. Pri tome se optuženik poziva na pisano obrazloženje izdvojenog glasa u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-540/2017-4 14. srpnja 2021.,iz kojeg proizlazi da je pogrešno u odluci o oduzimanju imovinske koristi utvrditi „da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske“ jer utvrđenje da stvari postaju vlasništvo Republike Hrvatske može predstavljati dio izreke o oduzimanju imovinske koristi samo kad su te stvari individualno određene (a to je, u pravilu, slučaj kad su one bile privremeno oduzete i nalaze se pohranjene kod tijela kaznenog postupka), odnosno moguće je odrediti da neko pravo postaje imovina Republike Hrvatske kad se radi o točno određenom, individualiziranom pravu koje bi tek takvom konstitutivnom odlukom ušlo u imovinu Republike Hrvatske, međutim, kad se, pak, optuženiku nalaže plaćanje novčanog iznosa (dakle, kad je riječ o kondemnatornoj odluci), novac postaje imovina Republike Hrvatske tek kad odgovarajući iznos bude i uplaćen u državni proračun, bilo na način da to dragovoljno učini optuženik, bilo da do naplate dođe prisilnim putem te upravo radi naglašavanja različitosti ovih odluka u stavak 2. članka 560. ZKP/08. unesen je dio "ovisno o okolnostima".
7.1. U odnosu na ovakve žalbene tvrdnje, valja istaknuti da sukladno temeljnim odredbama KZ/11. i to članku 5. nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom što je dalje razrađeno člankom 77. KZ/11. da će se imovinska korist oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja pa je odluka o oduzimanju imovinske koristi u cijelosti sukladna zakonu i nije ostvarena povreda kaznenog zakona koju žalbenu osnovu neosnovano ističe optuženik.
8. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 13. travnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Turudić, univ.spec.crim.,v.r.
