REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-4881/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužitelja T. P. d.o.o., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnica I. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika P.-B. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik iz Z., radi isplate iznosa od 120.344,11 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1504/2017 od 30. kolovoza 2021., 13. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1504/2017 od 30. kolovoza 2021. u točkama I., III. i IV. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1504/2017 od 30. kolovoza 2021. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika B. J., poslovni broj Ovrv-233/17 od 27. ožujka 2017., u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 120.344,11 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj sukladno članku 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13), a jednaka je referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, i to na iznos od 11.000,00 kn od 20. veljače 2015. do isplate, na iznos od 880,00 kn od 27. veljače 2015. do isplate, na iznos od 10.543,84 kn od 6. veljače 2015. do isplate, na iznos od 67.547,90 kn od 6. ožujka 2015. do isplate, na iznos od 22.000,00 kn od 21. ožujka 2015. do isplate, na iznos od 8.372,37 kn od 17. ožujka 2015. do isplate, kao i naknaditi mu troškove ovršnog postupka od 1.941,80 kn sa zateznom kamatom od 27. ožujka 2017. do isplate (točka I. izreke), ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju troškove ovršnog postupka od 43,50 kn sa zateznom kamatom od 27. ožujka 2017. do isplate (točka II. izreke), utvrđeno je da ne postoji protutražbina tuženika od 107.422,70 kn te je prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan (točka III. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 25.615,50 kn (točka IV. izreke) te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška od 8.740,50 kn (točka V. izreke).

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljeva tražbina za usluge ugradnje i obnove betona proizlazi iz tuženikove kartice partnera iz koje je razvidno da je porezno pravdao utužene račune tužitelja i da je preostalo dugovanje od 120.344,11 kn, zatim iz činjenice da su stranke međusobno usklađivale knjige te da su svi utuženi računi prijavljeni u poreznim evidencijama tuženika zbog čega treba primijeniti presumpciju o postojanju tražbine tužitelja.

2.1. Osim toga, utvrđeno je kako je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja na temelju računa za koje je prvostupanjski sud utvrdio kako su izdani dvije godine nakon što su izvedeni (navodni) radovi specificirani u njima, svi računi su ispostavljeni 3. travnja 2017., nakon donošenja predmetnog rješenja o ovrsi te svi računi tuženika dospijevaju na dan 3. svibnja 2017., a odnose se na radove iz 2015. godine te tuženik sporne račune nije ni prijavio Poreznoj upravi putem propisanih obrazaca.

2.2. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da se sporni računi ne odnose samo na radove koje je prema tvrdnjama tuženika umjesto tužitelja izvelo društvo B. design d.o.o., nego i na najam kombija i ispomoć na gradilištu, a iz računa koje je društvo B. design d.o.o. ispostavilo tuženiku, ne proizlazi da bi se specificirani radovi odnosili na otklanjanje nedostataka radova koje je izvodio tužitelj, kako to tuženik tvrdi.

2.3. Također, je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije prigovarao na radove koje je izvodio tužitelj. U odnosu na tuženikov račun 37-2017-1 kojim je obračunata ispomoć na gradilištu za dolazak 6 radnika i kombi, utvrđeno je da iz iskaza svjedoka K. proizlazi da je na ispomoć poslano tri radnika, a tuženik nije dokazao da je imao trošak kombija niti u kojoj je visini platio radnike i kome. Za radove obračunate u objektu A. servis K. prvostupanjski sud je utvrdio da svjedok nije imao nikakvih saznanja, a za radove u T. knaufa N. M. (računi 35-2017-1 i 34- 2017-1) je iskazao da su direktori stranaka dogovorili kompenzaciju, ali nema saznanja o dogovorima o cijeni i uvjetima troškova tog posla. Utvrđeno je da je u odnosu na najam kombija za objekt K. – G.P. K. zastupnik tuženika po zakonu iskazao da je A. P. od njega posudio kombi, ali nije postojao ugovor o najmu ni punomoć za upravljanje vozilom.

2.4. Na temelju ocjene izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije dokazao kako ima osnovano protupotraživanje prema tužitelju od 107.422,70 kn te je primjenom odredbe članka 338. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u tom dijelu donio odluku o nepostojanju tuženikove tražbine i primjenom odredbe članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi.

3. Protiv te presude u točkama I., III. i IV. njene izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da prihvati tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja.

3.1. Tuženik u žalbi u bitnome ističe da tužiteljeva direktorica samo načelno i paušalno osporava tuženikove račune iz čega slijedi da jedinična cijena radova, usluga i materijala nije upita, dok tužiteljeva direktorica uopće osobno nije sudjelovala u ugovaranju poslova niti je bila angažirana na bilo koji način prilikom dogovora oko poslova i nije ni mjerodavna dati ocjenu je li nešto izvršeno ili nije.

3.2. Tuženik navodi kako je poslove za tužitelja vodio A. P. koji u svom iskazu govori očite neistine te u žalbi detaljno iznosi dijelove iskaza svjedoka H. K. iz kojih prema tuženikovom shvaćanju proizlazi osnovanost tuženikove tražbine prema tužitelju.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu 120.344,11 kn na temelju obavljenih usluga za ugradnju i obnovu betona, kao i tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja tuženikove tražbine od 107.422,70 kn s utuženom tužiteljevom tražbinom.

8. Suprotno žalbenim navodima iz tužiteljevih navoda kojim osporava tuženikove račune na temelju kojih je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja ne proizlazi da tužitelj priznaje jediničnu cijenu radova, usluga i materijala niti da su radovi izvedeni. Naprotiv, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda kako je tužitelj osporio tuženikovo potraživanje i na tuženiku leži teret dokaza utvrđenja činjenica koje iznosi i koje mu idu u prilog u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

9. Također, činjenica da tužiteljeva zastupnica po zakonu B. P. nije izravno sudjelovala u pregovorima između stranaka ne znači da nije mogla osporiti tuženikove tvrdnje o radovima za koje tuženik tvrdi da je izveo za tužitelja. Naime, volju trgovačkog društva (pravne osobe), izražavaju osobe (organi) trgovačkog društva koji su ovlašteni za zastupanje trgovačkoga društva po zakonu (članak 41. Zakona o trgovačkim društvima - „Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 137/09, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19), a društvo s ograničenom odgovornošću zastupa uprava (članak 426. Zakona o trgovačkim društvima). Zbog toga je upravo direktorica tužitelja ta koja je ovlaštena osporiti tuženikovu tražbinu, neovisno o tome je li u pregovorima tužitelja zastupala neka druga osoba koja nije član uprave.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je utvrđenje prvostupanjskog suda o tuženikovoj tražbini proturječno izvedenim dokazima i razlozima presude. Prvostupanjski sud nije utvrdio da tuženikova tražbina prema tužitelju ne postoji zbog toga što tuženik nije izdao račune u skladu s Pravilnikom o obvezujućim mišljenjima, ispravku prijave, statističkim izvješćima i poreznoj nagodbi („Narodne novine“ broj 78/15 i 16/16), nego tek nakon dvije godine i sporne račune nije prijavio Poreznoj upravi putem propisanih obrazaca, nego je na temelju tih činjenica pravilno zaključio kako teret dokaza postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju leži na tuženiku.

11. Također, iz isprava privijenih spisu (osim iskaza tuženikovog direktora) ne proizlazi da je tuženik pravovremeno reklamirao nedostatke radova koje je tužitelj izveo na lokaciji B. R. – B., pa tuženik koji nije o nedostacima bez odgode obavijestio tužitelja u smislu odredbe članka 604. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) i članka 606. Zakona o obveznim odnosima gubi pravo zahtijevati ispunjenje i druga prava po toj osnovi, čak i da su nedostaci postojali.

12. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da iz izvedenih dokaza nije moguće sa sigurnošću utvrditi sadržaj eventualnog ugovora o najmu kombi vozila (razdoblje, cijenu), ugovora o slanju radnika na ispomoć na lokaciji A. I. (razdoblju, broju radnika, poslovima i cijeni rada), ugovora o eventualnim radovima na lokaciji T. knaufa N. M. (detalji o količini, vrsti radova i cijeni), kao ni o radovima na gradilištu A. K..

13. Prvostupanjski sud je neposredno saslušao svjedoke i osobe ovlaštene za zastupanje stranaka i na temelju svojih neposrednih zapažanja ocijenio prirodu i sadržaj njihovih proturječnih iskaza, o čemu je u obrazloženju iznio valjane razloge. Zbog prirode neposredno izvedenih dokaza, sud koji ih izvodi može ih najbolje i ocijeniti te u pobijanoj presudi nisu izostali razlozi o načinu utvrđenja odlučnih činjenica niti postoji proturječnost između sadržaja isprava i razloga iznesenih u obrazloženju pobijane presude.

14. Ovaj sud primjećuje i da su stranke u 2016. godini i početkom 2017. godine uskladile svoje knjigovodstvene kartice (što proizlazi iz e-mail poruka na str. 64. spisa) što također upućuje na to da u vrijeme usklađenja nisu postojale dospjele tuženikove tražbine prema tužitelju na temelju radova izvedenih tijekom 2015. godine.

15. Slijedom iznesenog, žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja da tuženikovo potraživanje stavljeno u prijeboj tuženik nije dokazao te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 338. stavka 3. Zakona o parničnom postupku donio pobijanu presudu.

16. Isto tako, odluka prvostupanjskog suda o parničnom trošku je pravilna, obrazložena i u skladu s odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku i odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02 i 26/03 – pročišćeni tekst), a tuženik u žalbi posebno ni ne iznosi razloge zbog kojih osporava odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi.

17. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 13. travnja 2022.

Sudac

Davor Pustijanac, v.r.