Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-33/2022-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc.Tanje Pavelin predsjednice vijeća te Ivana Turudića univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. P., zbog kaznenih djela iz članka 247. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 24. studenog 2021., broj K-6/2016, u sjednici održanoj 13. travnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika odvjetnika M. Š.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. P. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Rijeci od 24. studenog 2021., broj K-6/2016., optuženi N. P. proglašen je krivim zbog počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. KZ/11., pobliže činjenično i pravno opisano pod točkom 2) izreke pobijane presude, te je na temelju istog članka optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci.
1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), optuženom N. P. naloženo je da naknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, putni trošak svjedoka D. D. u iznosu 166,00 kuna i svjedoka M. B. u iznosu 166,00 kuna, troškove medicinskog vještačenja u iznosu 25.462,50 kuna, troškove stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo K. P. u iznosu od 2.752,00 kuna te trošak stalnog sudskog vještaka prof.prim.dr.sc.K. R., psihijatra u iznosu od 3.462,80 kuna.
1.2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08., oštećenom TD R. p. d.d. R. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u cijelosti u iznosu 52.543,52 kune.
1.3. Nasuprot tome, optuženi N. P., na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz članka 279. stavak 1. KZ/11. (ispravno: Kaznenog zakona
(„Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07., dalje-KZ/97.), pobliže činjenično i pravno opisano pod točkom 4) izreke pobijane presude.
1.4. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je da troškovi kaznenog postupka koji se odnose na trošak stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo K. P. u iznosu od 2.580,00 kuna padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv prvostupanjske presude žale se državni odvjetnik i optuženik.
2.1. Državni odvjetnik se žali u odnosu na oslobađajući dio presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavak 2. ZKP/08., a u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni iz članka 471. stavak 1. ZKP/08. i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka iz članka 471. stavak 2. ZKP/08. sa prijedlogom da se „preinači pobijana presuda u osuđujućem dijelu odluke o kazni i troškovima postupka sukladno navodima žalbe te izrekne optuženiku stroža kazna i obveže ga se na plaćanje paušalnog troška u višem iznosu, a u oslobađajućem dijelu da se presuda ukine i vrati na ponovno suđenje.“
2.2. Optuženi N. P. žali se po branitelju, odvjetniku M. Š., u odnosu na osuđujući dio presude, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470 stavak 2. ZKP/08 i zbog odluke o kazni iz članka 471. stavak 1. ZKP/08., s prijedlogom da se „presuda preinači i okrivljenika oslobodi od optužbe“.
3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi N. P. po branitelju odvjetniku M. Š., s prijedlogom da se „žalba državnog odvjetnika odbije.“
4. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Postupajući prema zahtjevu optuženog N. P. u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegov branitelj, kao i državni odvjetnik. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovao je branitelj optuženika, odvjetnik M. Š., dok nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženik iako su o sjednici uredno obaviješteni pa je, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalbe nisu osnovane.
U odnosu na osuđujući dio
7. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik tvrdi kako je pogrešno utvrđeno da je on iskoristio učestalost isporuke pa svjesno „podmetnuo“ dvije fakture, tako da bi goriva bilo isporučeno manje nego je fakturirano, jer da prvostupanjski sud činjenice tumači na štetu optuženika, smatrajući da se dokumentacija vezana za ukrcaj goriva vodila točno i savjesno, pri čemu sud ne dopušta mogućnost da je optuženik pogriješio u dva navrata bez namjere i svijesti za prijevarno postupanje. Stoga smatra da nema dovoljno dokaza da je optuženik postupao u namjeri i na način kako je opisano u izreci presude te da ga je u sumnji trebalo osloboditi od optužbe.
7.1. Suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je savjesnom i svestranom ocjenom izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a u obrazloženju presude za svoja utvrđenja naveo relevantne, jasne i uvjerljive razloge, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te na iste radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja.
7.2. Naime, u dokaznom postupku je nedvojbeno utvrđeno, i to provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iskazima svjedoka te pregledom knjige o uljima, da 4. rujna 2006. isporuka goriva nije izvršena, iako je ispostavljen račun na iznos od 43.986,84 kune koji je i plaćen, te da je 28. listopada 2006. ispostavljen račun u visini 94.994,95 kuna za isporuku 13.468 litara goriva, iako je isporučeno 10.616 litara, a koji račun je također plaćen. Ova činjenična utvrđenja niti jednim dokazom nisu osporena. Isto tako, svjedok D. A., direktor oštećenika, kao i djelatnice knjigovodstva suglasno iskazuju da se računi i otpremnice nisu provjeravali u smislu „sravnjivanja“ te da su se plaćali po ispostavljanju zbog dugogodišnje suradnje sa trgovačkim društvom optuženika i time povjerenjem u njegovo postupanje. Nitko od ispitanih svjedoka nije potvrdio da se gorivo isporučivalo bez da bi se isto zabilježilo u knjizi ulja, dok je račune ispostavljao optuženik, a s otpremnicama je također disponirao optuženik. Stoga ispravno prvostupanjski sud poklanja vjeru ispravnosti vođenja dokumentacije oštećenika, dok žalbeni navodi „moguće pogreške“ u postupanju optuženika, za koje žalitelj sugeria da su se trebali cijeniti po pravilu in dubio pro reo nisu osnovani, jer ispravno prvostupanjski sud zaključuje da postupanje optuženika opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude predstavlja prijevarno postupanje dovođenjem u zabludu, koristeći odnos povjerenja, ispostavljanjem računa za usluge koje nisu učinjene odnosno koje su samo djelomično učinjene.
7.3. Slijedom izloženog, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
8. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi u osuđujućem dijelu prvostupanjske presude bile ostvarene bitne povrede odredaba ZKP/08. na koje je dužan paziti po zakonu, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.
9. Nisu osnovane ni žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni, a koju žalbenu osnovu optuženik samo formalno ističe bez obrazloženja.
9.1. Suprotno tvrdnjama iz žalbe državnog odvjetnika, drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve olakotne i otegotne okolnosti važne za proces individualizacije kazne optuženiku, koje u smislu članka 41. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, te je navedene okolnosti u dostatnoj mjeri i valorizirao, radi čega njihova preocjena, za koju se zalaže žalitelj, nije opravdana. Naime, nije u pravu državni odvjetnik da otegotnu okolnost dosadašnje osuđivanosti treba strože cijeniti „zbog specijalne kriminalne upornosti u vršenju kaznenih djela u oblasti gospodarstva“, jer je optuženik osuđivan presudom Općinskog suda u Rijeci iz 2004. zbog kaznenog djela krivotvorenja isprava iz članka 311. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97.) na novčanu kaznu (koje djelo nije iz oblasti gospodarstva), dok pravomoćna presuda Županijskog suda u Rijeci zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97. predstavlja jedinstvenu cjelinu s ovim postupkom te se ne može odvojeno razmatrati u smislu da je optuženik specijalni povratnik. Stoga ispravno utvrđena i cijenjena otegotna okolnost osuđivanosti, uz ispravno utvrđene i cijenjene olakotne okolnosti, ne opravdavaju izricanje strože kazne optuženiku, kako to predlaže državni odvjetnik, a niti blaže kazne, pa drugostupanjski sud nalazi da je kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci u konkretnom slučaju adekvatna i primjerena kako težini počinjenog kaznenog djela, tako i osobi optuženika kao počinitelja tog djela. Ovako izrečenom kaznom će se konačnici ostvariti u potpunosti svrha kažnjavanja propisana u članku 41. KZ/11.
9.2. Stoga su neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.
10. Državni odvjetnik se žali i zbog odluke o troškovima postupka, smatrajući da je optuženiku paušalni trošak trebalo odrediti u višem iznosu, zbog dugotrajnosti i složenosti postupka. Međutim ispravno je prvostupanjski sud odredio paušalnu visinu troška ispravno uzimajući u obzir trajanje i složenost ovog kaznenog postupka, ali i imovinske prilike optuženika i to da je umirovljenik s invalidskom mirovinom i uskratom iste te bez imovine.
10.1. Dakle, žalbe optuženika i državnog odvjetnika u odnosu na osuđujući dio pobijane presude nisu osnovane, pa je trebalo odbiti žalbe optuženika i državnog odvjetnika kao neosnovane.
U odnosu na oslobađajući dio
11. Nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
11.1. Nije u pravu državni odvjetnik da presuda u dijelu izreke i obrazloženja nije razumljiva te da se ne može ispitati, jer da je u izreci pogrešno navedeno da se radi o „KZ/11“. dok je zakonski i pravno opisano kazneno djelo iz KZ/97. Naime, prvostupanjski sud je optuženika oslobodio za kazneno djelo opisano pod točkom 4. izreke presude upravo na način kako je činjenično i zakonski opisano u izmijenjenoj optužnici, pa omaškom naveden „KZ/11.“ umjesto „KZ/97.“, izreku presude, kao i njezino obrazloženje ne čini nerazumljivom jer je jasno o kojem se kaznenom djelu radi te se pobijana presuda može ispitati.
11.2. Navodima u žalbi državnog odvjetnika nije uspješno dovedena u sumnju utemeljenost odluke prvostupanjskog suda o oslobađanju optuženog N. P. da bi počinio kazneno djelo opisano pod točkom 4. izreke pobijane presude. Prvostupanjski sud ispravno zasniva svoj zaključak na nalazu i mišljenju financijsko- računovodstvenog vještaka K. P., a za što su navedeni opsežni razlozi u točki 8. do 9. obrazloženja pobijane presude, koje prihvaća i ovaj sud. Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je detaljno analizirao svu dokumentaciju te nalaz i mišljenje kao i njegovu dopunu, stavljajući sve u razmjer s imovinom optuženika u vrijeme kupovine nekretnina te ispravno zaključio da su za nekretnine sredstva stečena na osnovi dohotka obitelji, podignutih kredita te pozajmica, a da samo nedostajuća sredstva u visini od 259.901,00 kuna, ne mogu predstavljati dokaz, uz sve prethodno navedeno, da bi optuženik nekretnine u vrijednosti 2.092.830,11 kuna kupio radi prikrivanja stvarnog izvora protupravno stečenog novca.
11.3. Stoga je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te izveo zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
11.4. Ispitivanjem pobijane presude u ovom dijelu, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka postupovna povreda niti su utvrđene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
12. Slijedom iznijetog, riješeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.
Zagreb, 13. travnja 2022.
Predsjednica vijeća
dr.sc. Tanja Pavelin, v.r.
