Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-398/2021-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića,univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog Ž. J. i optuženog M. M., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: K-62/2019-221 od 27. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog Ž. J.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o j e

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog Ž. J., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke te presude te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II Uslijed odluke pod I. preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženi Ž. J. za kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. KZ/11. za koje je proglašen krivim pod točkom 2. te presude, na temelju tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora od 1 (jedne) godine.

III. Žalba državnog odvjetnika, u ostalom dijelu žalba optuženog Ž. J. i žalba optuženog M. M. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Županijski sud u Zagrebu presudom broj K-62/2019-221 od 27. kolovoza 2021., proglasio je krivim optuženog Ž. J. jer je počinio činjenično i pravno opisano pod točkom 1.) izreke presude kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11., a činjenično i pravno opisano pod točkom 2.) kazneno djelo protiv gospodarstva – utajom poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11., a optuženog M. M. jer je počinio činjenično i pravno opisano pod točkom 3.) kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te činjenično i pravno opisano pod točkom 5.) kazneno djelo krivotvorenja- krivotvorenje službene ili poslovne isprave - iz članka 279. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

1.1. Optuženom Ž. J., na temelju članka 246. stavak 1. KZ/11. za kazneno djelo pod točkom 1.) utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11. za kazneno djelo pod točkom 2.) utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, pa je na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

1.2. Na temelju članka 77. KZ/11. u vezi sa člankom 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos u visini 29.900,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ž. J. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 1. KZ/11., utvrđeno je da je novčani iznos u visini 29.900,00 kuna imovina Republike Hrvatske, te je naloženo optuženom Ž. J. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 29.900,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.3. Optuženom M. M., na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11., za kazneno djelo pod točkom 3.) izreke presude utvrđena je kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, na temelju članka 279. stavak 1. KZ/11., za kazneno djelo opisano pod točkom 5.) izreke presude utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, pa je na temelju članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca.

1.4. Na temelju članka 77. KZ/11. u vezi sa člankom 560. stavak 1. i 2. ZKP/08. utvrđeno je da novčani iznos u visini 686.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11., utvrđeno je da je novčani iznos u visini 686.500,00 kuna imovina Republike Hrvatske, te je naloženo optuženom M. M. da Republici Hrvatskoj uplati novčani iznos od 686.500,00 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

1.5. Na temelju članka 148. stavak 6. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08., optuženi Ž. J. i optuženi M. M. su djelomično oslobođeni obveze da naknade troškove kaznenog postupka na način da su oslobođeni dužnosti naknade troška za provedeno vještačenje u predmetu, dok im je na temelju članka 148. stavak 6. u vezi članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08., naloženo da plate trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna svaki.

1.6. Nasuprot tome, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., optužena B. K. oslobođena je od optužbe da bi počinila kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. činjenično i pravno opisano pod točkom 4.) izreke presude te kazneno djelo krivotvorenja-krivotvorenje službene ili poslovne isprave-iz članka 279. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano pod točkom 5.) izreke presude.

1.7. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. te nužni izdaci optužene B. K. kao i nužni izdaci i nagrada branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik, optuženi Ž. J. i optuženi M. M..

2.1. Protiv oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude državni odvjetnik žali se, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske „ukine oslobađajući dio presude i u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak“.

2.2. Protiv osuđujućeg dijela presude optuženi Ž. J. se, po branitelju odvjetniku J. Č. žali, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede kaznenog zakona. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.3. Protiv osuđujućeg dijela presude optuženi M. M. žali se, po branitelju odvjetniku P. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijela je optužena B. K., po braniteljici, odvjetnici L. K., s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu.

4. Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Budući da je optuženi Ž. J. u žalbi zahtijevao da se obavijesti o sjednici vijeća, to je i učinjeno, a obaviješteni su i njegov branitelj i državni odvjetnik, a sjednica je održana u nazočnosti tog optuženika te u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika i branitelja optuženika, odvjetnika J. Č., a sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08.

6. Žalba optuženog J. djelomično je osnovana, dok su žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. neosnovane.

7. Nije u pravu optuženi J. kada smatra da je počinjena bitna povreda iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer da postoji proturječje u izreci točke 1. pobijane presude, time što je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. KZ/11., dok mu se činjeničnim opisom stavlja na teret da je postupao „…u nakani da sebi pribavi znatnu nepripadnu materijalnu dobit…“ Naime, citat iz činjeničnog opisa odnosi se na namjeru, koja se sukladno članku 246. KZ/11., ne može u tom smislu gradirati, niti utjecati na obilježje kaznenog djela, pa ukoliko je objektivno utvrđena visina ostvarene protupravne imovinske koristi u iznosu koji predstavlja bitno obilježje kaznenog djela iz članka 246. stavak 1. KZ/11., a koji iznos je naveden u činjeničnom opisu tada nema proturječja, kao što je i slučaj u točki 1.) izreke pobijane presude.

7.1. Također, nije u pravu optuženi J. kada polemizira sa izričajem činjeničnog opisa točke 1.) izreke presude, navodeći da KZ/11. ne sankcionira stjecanje nepripadne materijalne dobiti već koristi, u čemu ponovo vidi proturječje u izreci presude. Naime, iako je u pravu optuženik kada ističe da zakonski tekst članka 246. KZ/11. doista ne navodi dobit već imovinsku korist, međutim kada se činjeničnim opisom optuženiku stavlja na teret stjecanje nepripadne materijalne dobiti, tada se navedeni izričaj ne sagleda u svjetlu računovodstveno-knjigovodstvenih kategorija već opisuje stjecanje nepripadnog materijalnog dobitka odnosno imovinske koristi. Stoga nije u pravu žalitelj da je izreka presude u tom dijelu proturječna pa da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

7.2. Nadalje, nije u pravu optuženi J. kada smatra da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer da prvostupanjski sud u točki 8.3. obrazloženja nije naveo razloge koji se odnose na „voljnu komponentu namjere“ te da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Naime, u navedenoj točki prvostupanjski sud je naveo dostatne razloge koji se odnose na vrstu namjere, kako u odnosu na svjesnu tako i voljnu komponentu, gdje je naveo da, nakon što je utvrđena svijest o protupravnom postupanju, da je optuženik i počinio radnje kaznenog djela za koje je proglašen krivim (voljna komponenta), s time da se napominje da tijekom postupka nisu utvrđene okolnosti kod optuženika koje su na istog mogle utjecati na način da nije mogao upravljati svojim postupcima odnosno svojom voljom. Stoga pri utvrđenju da je optuženik imao svijest o svom protupravnom postupanju i potom da je poduzeo radnje koje predstavljaju ostvarenje kaznenog djela, a što je navedeno u točki 8.3. obrazloženja, nije osnovan žalbeni razlog da u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama.

7.3. Optuženi J., nadalje, smatra da je počinjena prethodno navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer da točka 5.6.1. obrazloženja presude sadrži kontradiktornosti u pogledu osobe skriptora potpisa „spornih 26 računa“ iz točke 2. činjeničnog opisa izreke presude. Međutim, prvostupanjski sud je za svoj zaključak da je upravo optuženi J. potpisnik tih računa dao jasne, dostatne i neproturječne razloge, pa stoga nije počinjena bitna povreda iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a to je li prvostupanjski sud iz izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak pitanje je činjenične naravi o čemu će riječi biti kod razmatranja istaknute povrede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.4. Iako optuženi M. M. formalno ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., istu argumentira tvrdnjom da su „svi razlozi o odlučnim činjenicama na kojima se temelji presuda pogrešni i u bitnom suprotni iskazima svjedoka i ispravama u spisu“, jer da je „ostalo neobrazloženo na koji način i u kojem trenutku je okrivljenik počinio kaznena djela koja su opisana u optužnici odnosno je li on stvarno podizao novce sa bankomata ili neposredno putem šaltera banke ili uopće on nije podizao novce sa računa TD M. d.o.o. te tko je izdavao račune za to trgovačko društvo“. Međutim, prvostupanjski sud je za sve utvrđene odlučne činjenice u odnosu na optuženog M. M. iznio dostatne i jasne razloge navedene u točkama 10.-11.3. obrazloženja presude, dok će se ispravnost zaključaka, na koju ovaj optuženik ustvari upire, razmatrati kod istaknute povrede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja gdje optuženik razrađuje svoje žalbene navode.

7.5. Optuženi M. ističe i povredu kaznenog zakona, koju dijelom argumentira na način da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na namjeru kao subjektivni element krivnje, čime ustvari ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a dijelom navoda žalbe pobija dokazanost svjesne i voljne komponente krivnje kod optuženika, čime ustvari upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S obzirom da je prvostupanjski sud iznio razloge o krivnji optuženog M. u točkama 10.6. i 11.3. obrazloženja presude, time nije osnovan žalbeni navod da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, konkretno o krivnji kao subjektivnom elementu, dok će se „dokazanost elemenata krivnje“ što optuženik dovodi u pitanje razmatrati u dijelu ove presude koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje koju žalbenu osnovu optuženik također ističe u žalbi.

7.6. Stoga, žalbe optuženih J. i M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu osnovane. Ovaj sud je pobijanu presudu u tom pogledu ispitao i u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08. te nije našao da bi u presudi bile ostvarene bitne povrede odredbi kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. U skladu sa navedenom odredbom ispitana je i povreda kaznenog zakona, koju optuženik M. i formalno ističe, kako je u prethodnom odlomku obrazloženo, međutim nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu oba optuženika.

8. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na točku 1.) izreke presude, optuženi J. smatra neutemeljenim zaključak prvostupanjskog suda da je upravo on dana 17. listopada 2006., podigao u dva navrata na šalteru banke iznos od 29.900,00 kuna, oponirajući zaključku tog suda „očitovanjem“ sudskog vještaka D. P. od dana 20. veljače 2021., da ne može utvrditi tko je od četiri ovlaštene osobe podigao gotovinu, jer iz opisa transakcije nije razvidan primatelj sredstava, pa smatra da je bilo tko od četiri ovlaštene osobe uz predočenje osobne iskaznice mogao raspolagati tim sredstvima na računu te da je u toj situaciji trebalo primijeniti načelo ''in dubio pro reo''. U odnosu na točku 2.) izreke presude optuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je on izdao 26 računa, a koju tvrdnju argumentira navodima sudskog vještaka P. na raspravi 5. srpnja 2021., kada je vještak naglasio da se mora ograditi u pogledu toga da li je te račune doista potpisao Ž. J., jer se to ne može zaključiti iz pregleda potpisa na računu, kao i nalazom sudskog vještaka grafologa, N. M. H., koja iz dostavljenog spornog i nespornog materijala nije imala osnove za utvrđivanje autentičnosti potpisa. U odnosu na ovu točku izreke presude, optuženi J. smatra i da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio provođenje dopunskog grafološkog vještačenja, uz dostavu bilo kojeg originalnog dokumenta iz tog vremenskog perioda potpisanog po optuženiku, smatrajući da bi se time odugovlačio postupak. Također smatra da je prvostupanjski sud u situaciji kada je odbio provođenje dopunskog grafološkog vještačenja, okolnost potpisnika računa trebao utvrđivati iz iskaza svjedoka M. B. koji u svom iskazu navodi da je „prodaju firme“ dogovarao sa Š. V. koja je preuzela cjelokupnu dokumentaciju i pečat društva, da je optuženik došao neposredno prije sklapanja ugovora i potpisivanja isprava kod javnog bilježnika i da se ranije nisu poznavali te iz iskaza svjedoka B. Č., koji je iskazao da je sve poslove dogovarao isključivo sa M. B., dok optuženika ne poznaje. Optuženik smatra da iz navedenih iskaza svjedoka jasnim proizlazi da on nije imao nikakvu stvarnu ulogu u upravljanju društvom, već je bio samo formalno postavljen, a što da proizlazi i iz izlaznog računa iz listopada 2006. koji je potpisao M. B., što je on i potvrdio, a iz čega slijedi da nije „prodao firmu“, jer u tom slučaju ne bi mogao izdavati račune odnosno iste potpisivati. Naposljetku smatra da sudski vještak za financije D. P. nije ovlašten utvrđivati tko je potpisnik izdanih računa, ukoliko vještak grafolog navedenu okolnost nije mogao utvrditi, a prvostupanjski sud je odbio provesti dopunsko grafološko vještačenje.

8.1. U pravu je optuženi J. da je u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 1. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke presude, za sada, činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, optuženiku se stavlja na teret da bi dana 17. listopada 2006. sa žiro-računa trgovačkog društva otvorenog kod R. bank d.d. podigao novac u iznosu od 29.900,00 kuna a koji nije koristio za potrebe tog društva već za osobne potrebe. Prvostupanjski sud svoj zaključak da je upravo optuženik taj novac podigao sa žiro računa obrazlaže u točki 8.2. navodeći da „iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka D. P. nesporno proizlazi“ da je upravo optuženik podigao taj novac i to u dva navrata, a što se ogleda iz činjenice da je u tom periodu bio ovlaštenik za raspolaganje sredstvima na računu te uzimajući u obzir način podizanja gotovine uz predočenje osobne iskaznice. Međutim, osnovano žalbom optuženi J. navodi da iz nalaza i mišljenja D. P. ova okolnost nije utvrđena. Naime, iz dopune nalaza i mišljenja vještaka P., na listu 3102.-3103. spisa, proizlazi da su ovlaštenici za raspolaganje sredstvima na računu bile četiri osobe, između kojih je i optuženik, a R. bank d.d. nije dostavila traženu dokumentaciju o tim isplatama zbog proteka vremena u kojem je dužna čuvati naloge, pa je sudski vještak zaključio da ne može utvrditi tko je od četiri ovlaštene osobe podigao gotovinu u inkriminiranom periodu. Okolnost koju prvostupanjski sud uzima kao relevantnu da bi upravo optuženik podigao taj novac je i predočenje osobne iskaznice pri podizanju novca. Međutim, s obzirom da su u inkriminiranom periodu još tri osobe bile ovlaštene za podizanje novca tada su i one mogle uz predočenje osobne iskaznice podignuti novac, kao i optuženik. Dakle, navedena okolnost ne upućuje samo na optuženika, pa time ne može biti ni dokaz da je upravo on podignuo novac, a u dokaznom postupku nisu izvedeni dokazi koji bi isključili ostale tri osobe kao moguće počinitelje ovog kaznenog djela.

8.2. Stoga je u odnosu na točku 1. izreke presude, valjalo prihvatiti žalbu optuženog Ž. J. kao osnovanu, ukinuti pobijanu presudu u odnosu na točku 1. izreke presude te je u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će uzeti u obzir sve navedeno, ponovo ocijeniti sve izvedene dokaze i po potrebi izvesti nove te donijeti na zakonu osnovanu odluku.

8.3. Nasuprot tome, nije u pravu optuženi J. da je u odnosu na točku 2. izreke presude činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, optuženiku se stavlja na teret da je u inkriminiranom periodu kao direktor trgovačkog društva „D. g.“ d.o.o. ispostavio 26 fiktivnih računa te time trgovačkom društvu V... d.o.o. omogućio umanjenje porezne obveze poreza na dodanu vrijednost i oštetio Državni proračun. Optuženik je u inkriminiranom periodu bio odgovorna osoba trgovačkog društva, što je u dokaznom postupku bilo nesporno, dok je sudski vještak D. P. svojim nalazom i mišljenjem utvrdio da se iz ovih računa može iščitati da se kao potpisnik navodi optuženi J.. Pri tome nije u pravu žalitelj da to sudski vještak nije mogao utvrditi jer nije grafološki vještak, jer se vještak P. ogradio navodeći da se ne može očitovati tko je račune potpisao, a što je onda nadležnost grafološkog vještaka. Dakle, ukoliko se na računu iščitava potpisnik J. tada se navedena okolnost uzima kao utvrđena, dok se ne dovede u sumnju odnosno ne pobije dokazom da bi netko drugi krivotvorio optuženikov potpis a što se onda utvrđuje grafološkim vještačenjem. Žalbenim navodima optuženik pobija svoju „stvarnu“ ulogu u trgovačkom društvu, te ističe svoju formalnu, međutim formalna uloga ne isključuje odgovornost za ispostavljanje računa u ime trgovačkog društva, dok u dokaznom postupku nije utvrđeno da bi netko drugi potpisivao optuženika, a niti je tu okolnost isticao optuženik u svojoj obrani s obzirom da je i tvrdio da je samo formalno postavljen u trgovačko društvo, a što bi onda i uključivalo potpisivanje i izdavanje dokumentacije društva.

8.4. U okviru iste žalbene osnove, optuženi M. ističe da prvostupanjski sud kao jedini dokaz na kojem temelji svoj zaključak uzima okolnost da nitko osim optuženika nije mogao podignuti gotov novac te da je on bio jedina i odgovorna osoba. Pri tome ne uzima u obzir da je u inkriminiranom periodu bio hospitaliziran kada je sa novcem s računa raspolagao J. P., da nije dostavljena dokumentacija od banke zbog proteka vremena, kao i da se sudski vještak nije mogao izjasniti o potpisniku parafiranih računa. Međutim, protivno žalbenim navodima, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je u odnosu na oba kaznena djela opisana pod točkama 3. i 5. izreke presude, optuženi M. bio odgovorna osoba trgovačkog društva „M.“ d.o.o. te jedini ovlašteni potpisnik za raspolaganje sredstvima po računu toga društva, stoga je jedino on bio ovlašten sa računa banaka navedenih u izreci presude uz predočenje osobne iskaznice podignuti novčane iznose, pri čemu nije od utjecaja obrana optuženika da je za vrijeme bolovanja dao J. P. karticu društva te da je on mogao podizati gotovinu i vršiti plaćanja, jer u inkriminirano vrijeme J. P. nije bio ovlašten sa računa banaka navedenih u izreci presude uz predočenje osobne iskaznice podignuti novčane iznose. Stoga ispravno sud nije uzeo u obzir navedenu činjenicu. U odnosu na žalbeni navod da sudski vještak D. P. nije mogao utvrditi tko je potpisao račune iz točke 5. izreke presude jer se radi o parafu, ističe se da prvostupanjski sud ispravno zaključuje, na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka P., da je jedino odgovorna osoba trgovačkog društva „M.“ d.o.o. u inkriminirano vrijeme mogla izdavati račune za to trgovačko društvo, pa s obzirom da je nesporna činjenica da je optuženik M. u to vrijeme bio odgovorna osoba, te u nedostatku drugih dokaza koji bi isključivali tu mogućnost, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je upravo optuženi u izdane račune unio neistinite podatke, a koja okolnost nije dovedena u pitanje parafiranim potpisima tih računa.

8. Stoga je, protivno žalbenim navodima optuženog J. u pogledu kaznenog djela pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude optuženog M., prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilno zaključio da je optuženi J. počinio kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. opisano pod točkom 2. izreke presude, a optuženi M. kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 3. izreke presude i kazneno djelo iz članka 279. stavak 1. KZ/11. opisano pod točkom 5. izreke presude, a te zaključke u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

9. Optuženi J. u svojoj žalbi ne ističe žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, dok je optuženi M. ističe samo formalno, bez dodatne argumentacije, zbog čega je u tom dijelu presuda ispitana u smislu članka 478. ZKP/08.

9.1. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu u odluci o kazni, a imajući pri tome u vidu njezinu preinaku u odluci o kazni opisanu pod točkom II izreke ove presude, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je, prihvaćajući sve po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene okolnosti odlučne za proces individualizacije kazne, ocijenio da su kazna zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. KZ/11. optuženom J. te optuženom M. utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju jedne godine za kazneno djelo iz članka 279. stavak 1. KZ/11. te optuženom M. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, primjerene svim po prvostupanjskom sudu utvrđenim okolnostima te je za očekivati da će se njome ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz članka 41. i članka 47. KZ/11. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su ovako odmjerene kazne zatvora obojici optuženika u cijelosti primjerene težini i posljedicama počinjenih djela kao i stupnju krivnje optuženika te podobne ostvariti kako u odnosu na optuženike individualnu, tako i u odnosu na sve druge generalnu svrhu kažnjavanja te nadalje izraziti društvenu osudu zbog počinjenih djela, a sve u smislu članka 41. KZ/11.

9. Stoga su neosnovane žalbe optuženika J. i M. i zbog odluke o kazni.

10. Nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude.

9.1. Navodima u žalbi državnog odvjetnika nije uspješno dovedena u sumnju utemeljenost odluke prvostupanjskog suda o oslobađanju optužene B. K. zbog toga što nije utvrđeno da bi počinila kaznena djela opisana pod točkama 4. i 5. izreke pobijane presude. Državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije trebao pokloniti vjeru obrani optužene, jer da je kontradiktorna iskazima svjedoka D. M. i M. B.. Međutim, prvostupanjski sud ispravno nije u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka D. M., zaključujući da je svojim iskazom od sebe otklanjao kaznenu odgovornost, jer je sa optuženom B. K. u inkriminirano vrijeme bio u izvanbračnoj vezi te je ista bila trudna, a svjedok M. B., čiji iskaz sud ispravno u cijelosti prihvaća vjerodostojnim, iskazuje da mu se D. M. obratio za otvaranje trgovačkog društva te da se sa D. M. nalazio i da mu je ovaj predavao novac, a ne optužena B. K.. Činjenica da je novac sa bankomata podignut karticom izdanom na optuženu B. K. nužno ne znači da je ona taj novac i podizala, kako neosnovano upire žalbom državni odvjetnik, jer bilo tko u posjedu kartice tko ima pristup potrebnim podacima za pristup bankomatu novac na taj način može podignuti. Stoga je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te izveo zaključke navedene u točkama 12.-13.1. obrazloženja presude koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud

10. Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavak 1., članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 13. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

dr.sc.Tanja Pavelin,v.r.