REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 326/2020-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. J. P. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2019. broj K-23/19., u sjednici održanoj 13. travnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika branitelja opt. J. P., odvjetnika J. Š.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. J. P., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se neće opozvati uvjetna osuda izrečena opt. J. P. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014. broj Ko-2666/2012., a prihvaćaju se po prvostupanjskom sudu utvrđene kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 opisano pod toč. 1. izreke, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 opisano pod toč. 2. izreke te kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11 opisano pod toč. 3. izreke pa se opt. J. P., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. Odbija se kao neosnovana u ostalom dijelu žalba opt. J. P. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je opt. J. P. krivim pod točkom 1. izreke presude zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, za koje djelo mu je, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Pod toč. 2. izreke presude opt. J. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela utaje poreza

I Kž 326/2020-10

ili carine iz čl. 256. st. 1. KZ/11 za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a pod toč. 3. izreke presude zbog kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11, za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je opt. J. P., nakon što mu je, na temelju čl. 58. KZ/11, opozvana uvjetna osuda iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014. broj Ko-2666/2012. te uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz primjenu čl. 58. st. 3. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci.

1.1. Na temelju čl. 77. KZ/11 od opt. J. P. je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom opisanim u toč. 1. izreke presude pa je na temelju čl. 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje: ZKP/08-17) utvrđeno da iznos od 1.901.450,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. J. P. ostvario tim djelom te je utvrđeno da je taj iznos postao vlasništvo Republike Hrvatske i optuženiku je naloženo da ga u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude uplati u Državni proračun Republike Hrvatske.

1.2. Na temelju čl. 158. ZKP/08-17 usvojen je imovinskopravni zahtjev oštećene Republike Hrvatske te je naloženo opt. J. P. da oštećenoj Republici Hrvatskoj na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 566.291,39 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 332.211,21 kuna teče od 1. siječnja 2015. do isplate, a na iznos od 234.080,18 kuna teče od 6. ožujka 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 8 %-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena.

1.3. Na temelju čl. 148. i čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08-17 opt. J. P. je naloženo da u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude naknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 16.220,75 kuna.

2. Protiv te presude žalbu je podnio opt. J. P. po braniteljima, odvjetniku K. P.1 i odvjetniku G. P. (dva podneska), zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće. Pritom je u žalbi optuženika podnesenoj po branitelju optuženika, odvjetniku G. P., traženo i da se obrana obavijesti o održavanju sjednice vijeća.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08-

I Kž 326/2020-10 19), prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti zamjenika branitelja opt. J. P., odvjetnika J. Š., a u skladu s odredbom čl. 475. st. 4. ZKP/08-19, u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, opt. J. P. i branitelja optuženika, odvjetnika G. P., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

6. Žalba nije osnovana.

7. U odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude opt. J. P. ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 nalazi u nerazumljivosti izreke kao i u proturječnosti izreke same sebi i razlozima presude, zbog čega se pobijana presuda, prema mišljenju žalitelja, ne može ispitati niti može zakonski egzistirati.

7.1. Naime, optuženik smatra da je činjenični opis kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju suviše apstraktan jer se iz takvog opisa ne može izdvojiti ni jedna konkretna radnja kojom bi ostvario biće tog djela niti je moguće utvrditi u koliko su navrata, gdje, kada i u kojim iznosima vršene isplate.

7.2. Međutim, iako u pravilu u činjeničnom opisu treba biti specificirana svaka pojedina protupravna radnja zbog koje se optuženik tereti, u konkretnom su slučaju te radnje određene jer je svaka od njih, uz identificiranje datuma, svrhe i iznosa podignutog novca, navedena u nalazu i mišljenju vještakinje financijske i knjigovodstvene struke D. T. B. koje je prvostupanjski sud u potpunosti prihvatio, a rezultatima kojeg vještačenja stranke u tijeku dokaznog postupka nisu prigovarale. Prema tome, izreka pobijane presude je navođenjem vremena i mjesta počinjenja djela, počinitelja i njegovog svojstva te radnji kojima su ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, u dovoljnoj mjeri konkretizirana pa nije počinjena istaknuta postupovna povreda.

8. Žaleći se nadalje zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 opt. J. P. ističe da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava. Uporište za takav stav žalitelj nalazi u tome što je iz sadržaja zapisnika s pripremnog ročišta održanog 19. srpnja 2019. vidljivo da je obrana u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. optužnice osporila iznos od 1.901.450,00 kuna dok prvostupanjski sud u obrazloženju presude navedeni iznos uzima kao nesporan.

8.1. Prije svega, potrebno je istaknuti da se zapisnik o održavanju rasprave, pripremnog ročišta ili bilo kakvom drugom zasjedanju suda, sukladno zakonskim odredbama, vodi kao dokaz o obavljanju određene sudske radnje zbog čega se u isti, uvijek, bez iznimke, unosi mjesto i vrijeme, osobe koje su prisutne, kazneno djelo koje je predmet raspravljanja te u bitnome tijek postupanja. Prema tome, zapisnik, sam po sebi, protivno stavu žalbe, ne predstavlja materijalni dokaz u smislu isprave na čijem sadržaju se mogu temeljiti utvrđenja suda o postojanju odlučnih činjenica od kojih ovisi zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika. Međutim, kada se u

I Kž 326/2020-10

zapisnik, pored navedenih bitnih dijelova, unosi i sadržaj izvedenih dokaza (pročitane dokumentacije, pregledanih ili preslušanih snimki, ispitanih svjedoka, vještaka i optuženika) taj dio zapisnika postaje dijelom dokazne građe te, posljedično tome, biva predmetom analize te ocjene suda.

8.2. Kada se uz naprijed izneseno uzme u obzir da prvostupanjski sud niti u jednom dijelu obrazloženja prvostupanjske odluke nije iznosio sadržaj zapisnika od 19. srpnja 2019., dok je u pobijanoj presudi vrlo vjerno iznio sadržaj obrane opt. J. P. pravilno navodeći da optuženik iznos podignutog novca ne spori jer iz sadržaja zapisnika s rasprave od 22. studenog 2019. jasno proizlazi da je optuženik prilikom ispitivanja decidirano izjavio: "Iznos od 1.901.450,00 kuna sam sa računa podizao ja", nema govora o ostvarenju istaknute postupovne povrede.

9. Isto tako, budući da, dakle, opt. J. P. obranom ne spori iznos protupravne imovinske koristi već tvrdi da novac nije zadržavao za sebe nego ga je odmah predavao T. P., po čijem je nalogu i postupao, neosnovani su i žalbeni prigovori optuženika da prvostupanjski sud, iako je riječ o kvalifikatornoj okolnosti iz čl. 246. st. 2. KZ/11, u tijeku dokaznog postupka nije utvrđivao iznos podignutog novca niti je o toj odlučnoj činjenici u pobijanoj presudi iznio ikakve razloge, u čemu žalitelj posljedično nalazi ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17. Uostalom, žalitelj kod takvog stava u potpunosti zanemaruje da iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene i financijske struke koje je prvostupanjski sud u potpunosti prihvatio, a sadržaju istog stranke nisu prigovarale, jasno proizlazi da je opt. J. P. u inkriminiranom razdoblju sa žiro računa trgovačkog društva Č. p. j.d.o.o. koji su se vodili kod R. b. d.d. i E. b. d.d. podigao ukupni iznos od 1.901.450,00 kuna, dakle, upravo onaj iznos nepripadne imovinske koristi za čije pribavljanje je pobijanom presudom proglašen krivim.

10. Nije u pravu žalitelj niti kada, ponovno upirući na istaknutu postupovnu povredu, tvrdi da je takva povreda ostvarena i time što je izreka presude proturječna samoj sebi jer da je u činjeničnom opisu navedeno da je optuženik postupao u cilju da za sebe pribavi znatnu nepripadnu materijalnu dobit, dok je u zakonskom opisu navedeno da je optuženik znatnu imovinsku korist pribavio sebi i drugima. Naime, do postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 dolazi samo u onim situacijama kada se presuda zbog postojanja tom zakonskom odredbom izrijekom nabrojanih nedostataka ne može ispitati, a to ovdje nije slučaj. Ovo osobito s obzirom na to da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, protivno žalbenim tvrdnjama da iz pobijane presude nije moguće utvrditi zbog čega je optuženik proglašen krivim, iznio vrlo jasne i valjane razloge na kojima utemeljuje zaključak da je opt. J. P. poduzimajući inkriminirane radnje postupao s ciljem da znatnu nepripadnu materijalnu dobit pribavi sebi (stranica 9 presude).

11. U odnosu na kaznena djela pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude opt. J. P. ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17 koja se sastoji u proturječju onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava, nalazi u tome što je u zapisniku o raspravi održanoj 16. rujna 2019. navedeno da je tužiteljica izmijenila zakonski opis kaznenog

I Kž 326/2020-10

djela na način da je optuženik postupao s ciljem da potpuno izbjegne plaćanje poreza, međutim, da je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim što je djelovao u cilju da djelomično izbjegne plaćanje porezne obveze.

11.1. Međutim, žalitelju je potrebno ukazati da sud, kao ni za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, nije vezan niti za zakonski opis djela iz optužnice pa su takvi žalbeni prigovori u cijelosti neutemeljeni.

12. Nadalje, a vezano uz žalbene navode optuženika da se nerazumljivost i proturječnost izreke ogleda u tome što iz činjeničnog opisa kaznenog djela utaje poreza ili carine nije vidljivo da bi opt. J. P. bilo što od obveznih davanja platio, iz čega, po mišljenju žalitelja, proizlazi da je optuženik u cijelosti izbjegao plaćanje poreza, dok je, suprotno tome, pobijanom presudom proglašen krivim zbog toga što je djelovao u cilju djelomičnog izbjegavanja porezne obveze, treba ukazati na sljedeće.

12.1. Prilikom sačinjavanja činjeničnog opisa bitno je da se u istome navedu protupravne radnje koje u sebi sadrže sva objektivna i subjektivna obilježja određenog kaznenog djela za koje se počinitelj optužnim aktom tereti. Stoga je nepotrebno, a i nelogično činjenični opis djela "opterećivati" radnjama koje je počinitelj poduzimao u skladu sa zakonom.

12.2. Uostalom, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude (stranica 10) vrlo detaljno i opširno, iznoseći najbitnije dijelove nalaza i mišljenja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, iznio razloge za utvrđenje da je opt. J. P. za 2014., dakle, za dio inkriminiranog razdoblja, samo djelomično iskazao obvezu poreza na dodanu vrijednost.

12.3. Stoga, nije ostvaren niti taj vid istaknute postupovne povrede.

13. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori optuženika kojima ponovno upirući na postojanje citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka ukazuje na neodređenost činjeničnog opisa kako kaznenog djela utaje poreza ili carine tako i kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga, s obzirom na to da ni za jedno od ta dva djela nije navedeno mjesto u kojem bi bila počinjena, ističući da ga niti u činjeničnom opisu istaknuto svojstvo optuženika, kao direktora trgovačkog društva Č. p. j.d.o.o., samo po sebi, ne određuje.

13.1. Prije svega, treba reći da mjesto počinjenja djela, protivno stavu žalbe, u konkretnom slučaju ne predstavlja odlučnu činjenicu o kojoj ovisi zaključak o postojanju bitnih obilježja kaznenog djela. Stoga, budući da se unatoč izostanku navođenja mjesta počinjenja djela pobijana presuda u cijelosti može ispitati, niti na taj način nije ostvarena istaknuta postupovna povreda. Optuženik kroz ovaj prigovor u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja te će se o njemu očitovanje iznijeti u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke.

14. Nisu osnovani prigovori optuženika optuženika kojima, upirući na povredu prava na presumpciju nevinosti, a time i prava na pravično suđenje, ističe da u provedenom

I Kž 326/2020-10

postupku nije dokazano da je optuženik stvarno vodio poslove društva, kao i da „optuženik nije trebao ukazivati na mjesto gdje se nalazi predmetna dokumentacija upravo iz razloga što mu presumpcija nevinosti jamči da nije on taj na kome je teret dokazivanja, već tužitelj“.

15. Stoga pobijanom presudom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-17, a ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-17 nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

16. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda te potkrijepljenost tih utvrđenja u izvedenim dokazima u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, opt. J. P. u žalbi, prigovarajući ocjeni obrane optuženika, ustraje na tvrdnjama iz obrane da je upravo T. P. bio osoba koja je stvarno upravljala poslovima društva pa i odlučivala o izboru sjedišta društva te osoba kojoj je podignuti novac predavan. 17. Potkrjepu stavu da je pobijana presuda rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza optuženik nalazi u sadržaju povijesnog izvatka trgovačkog društva Č. p. j.o.o. iz kojeg proizlazi da je sjedište društva bilo u K., dakle, u mjestu gdje živi T. P., potom u sadržaju iskaza svjedoka K. P.2 iz kojeg proizlazi da ga je upravo T. P. upoznao s optuženikom kao i u tome što gotovo ni jedan poslovni partner koji je tijekom dokaznog postupka ispitan optuženika nije prepoznao kao osobu s kojom je poslovno surađivao.

18. Međutim, navedenim žalbenim prigovorima optuženik nije s uspjehom doveo u dvojbu pravilna utvrđenja odlučnih činjenica po prvostupanjskom sudu.

19. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud vrlo temeljito i s potrebom kritičnošću pristupio ocjeni obrane optuženika te, uzimajući u obzir životnost i logičnost njezinog sadržaja, osobito (ne)potkrijepljenost njegovih navoda u ostalim izvedenim dokazima, s pravom takvu obranu nije prihvatio kao istinitu.

20. Prije svega, vezano uz žalbene tvrdnje da trgovačko društvo Č. p. j.d.o.o. u vrijeme dok je optuženik bio odgovorna osoba tog društva nije imalo sjedište u Z., nego u K., u mjestu gdje je stanovao i T. P., treba reći sljedeće.

20.1. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra Trgovačkog društva u Varaždinu (list 318) proizlazi da je društvo osnovano 14. kolovoza 2018., koji datum predstavlja i početak inkriminiranog razdoblja, međutim, nije vidljivo u kojem je točno trenutku došlo do promjene sjedišta društva iz K., u Z.

20.2. Nadalje, iz Prijava poreza na dodanu vrijednost za mjesece kolovoz, rujan, listopad, studeni i prosinac 2014. (list 71-80) na kojima su kao datum zaprimanja navedeni 18. listopad 2014., 5. studeni 2014., 14. prosinac 2014. i 20. siječanj 2015. proizlazi da je u vrijeme kada je optuženik bio odgovorna osoba društva, kao sjedište

I Kž 326/2020-10

društva bila navedena adresa u Z.Također je iz ispisa Uvida u podatke o poreznom obvezniku Informacijskog sustava Porezne uprave (list 86) vidljivo da je nadležna ispostava za poreznog obveznika trgovačko društvo Č. p. j.d.o.o. već tijekom 2014. bila Područni ured Z., Ispostava M., Porezno mjesto M.

20.3. Iz navedenog proizlazi da je gotovo odmah po osnivanju društva, na samom početku njegovog poslovanja, sjedište društva promijenjeno, o čemu je optuženik, kao direktor društva, nedvojbeno imao saznanja. Kraj takvog stanja stvari, neutemeljene su i žalbene tvrdnje optuženika da je u dokaznom postupku trebalo ispitati osobu koja je s trgovačkim društvom Č. p. j.d.o.o. sklopila ugovor o zakupu poslovnog prostora na okolnost tko je doista pregovarao u ime društva. Ovo tim više s obzirom na to da je prema tvrdnjama iz obrane optuženika, u inkriminiranom razdoblju, osim T. P., u K. živio i opt. J. P.

21. Optuženik obranom ne spori da je osobno podizao novac s računa trgovačkog društva Č. p. j.d.o.o. Kada se uz navedeno imaju na umu nesporna utvrđenja da je novac isplaćivan optuženiku na ruke, da je on bio jedini zaposlenik trgovačkog društva, jedini član društva i imatelj poslovnog udjela, direktor i jedini ovlašteni potpisnik platnog prometa te jedina osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima po računu društva, zajedno s iskazom svjedoka D. B. o poslovnoj suradnji s trgovačkim društvom Č. p. j.d.o.o. koja se odvijala upravo putem opt. J. P., što nedvojbeno ukazuje da se optuženik i predstavljao kao direktor tog društva te u tom svojstvu kontaktirao s poslovnim suradnicima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik kaznenopravno odgovoran za radnje opisane u toč. 1. izreke te presude.

22. To što iz iskaza ostalih ispitanih svjedoka, drugih poslovnih suradnika koji su surađivali s trgovačkim društvom Č. p. j.d.o.o., proizlazi da im je optuženik nepoznat, ne potvrđuje obranu optuženika da je postupao po nalogu T. P., a posebice ne ukazuje da je istome davao podignuti novac, kako se to nastoji prikazati žalbom. Pri tome, nije bez značaja ni činjenica da iz iskaza svjedoka D. B., za razliku od ostalih ispitanih svjedoka koji poslovnu suradnju s trgovačkim društvom Č. p. j.d.o.o. povezuju samo s jednim angažmanom, proizlazi da je poslovna suradnja s tim društvom trajala duže razdoblje u kojem je realizirana kupovina čak 15-tak osobnih vozila. Uostalom, opt. J. P. je u obrani istaknuo da je preko trgovačkog društva Č. p. j.d.o.o. poslovao s više društava, spominjući tvrtke F. e. i V. m., kako to sasvim opravdano primjećuje i prvostupanjski sud.

23. Vezano uz žalbene navode optuženika kojima se ističe da tijekom dokaznog postupka nije ničim dokazano da je optuženik podignute novce potrošio na sebe te da nije sagledana mogućnost da je opt. J. P. bar djelomični dio iznosa upotrijebio za poslovanje društva, žalitelju treba ukazati da je utvrđeno da optuženik novac, koji je podizao s računa društva i na taj ga način neovlašteno prisvojio, nije iskoristio u poslovne svrhe, a koje utvrđenje u ovom kaznenom predmetu nedvojbeno proizlazi ne samo iz nalaza i mišljenja vještaka u kojem je navedeno da ne postoji knjigovodstvena dokumentacija (ulazni računi dobavljača plaćani u gotovini, isplatne liste radnika, isplaćeni putni nalozi u gotovini, računi za gorivo i sl.) iz koje bi se mogla utvrditi (poslovna) svrha podizanja inkriminiranog iznosa nego i iz same obrane optuženika kojom ni ne tvrdi da je novac koristio u poslovne svrhe već da je

I Kž 326/2020-10

sav novac odmah predao T. P. Prema tome, sasvim je očito da je optuženik nedovoljno skrbio o interesima društva što mu je, kao odgovornoj osobi tog društva, bila dužnost pa je bio odgovoran i za sredstva tog društva te dužan poslovanje društva voditi po zakonu.

24. Kraj takvog stanja stvari, u cijelosti su neopravdani žalbeni prigovori kojima optuženik, i dalje s ciljem dovođenja u pitanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, osporava osnovanost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznog prijedloga obrane da se u svojstvu svjedoka ispita javni bilježnik koji je vršio solemnizaciju ugovora o prijenosu poslovnog udjela sklopljenog 25. veljače 2015. između K. P.2 i opt. J. P. Naime, riječ je o dokazu kojim bi se eventualno došlo do saznanja je li K. P.2 objašnjen sadržaj kao i posljedice sklapanja tog ugovora, a sve kako bi se potvrdila tvrdnja obrane da opt. J. P. u trenutku poreznog nadzora društva, dakle, u razdoblju koje je uslijedilo nakon inkriminiranog perioda, nije bio u posjedu dokumentacije koja se odnosi na poslovanje društva već da se ona nalazila kod K. P.2 . Žalbom se sada, pored navedene okolnosti, tvrdi da se izvođenjem tog dokaza moglo doći i do saznanja je li T. P. bio prisutan prilikom potpisivanja tog ugovora.

25. Međutim, prvostupanjski je sud s pravom zaključio da su činjenice koje bi se ispitivanjem tog svjedoka trebale utvrditi nevažne za odlučivanje u ovom kaznenom predmetu te je taj dokazni prijedlog s pravom, na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08-17, odbio. Naime, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da se do pravilne ocjene uvjerljivosti i životnosti obrane optuženika može doći analizom postojeće dokazne građe kroz razmatranje potkrijepljenosti navoda obrane u ostalim provedenim dokazima. To se u cijelosti odnosi i na prigovor žalbe da se izvođenjem tog dokaza moglo utvrditi je li T. P. također bio kod javnog bilježnika. Naime, usprkos tome što je iskazom svjedoka K. P.2 potvrđen dio obrane optuženika da se s optuženikom upoznao preko svjedoka T. P., koji u svom iskazu to negira, ne radi se o okolnosti koja može dovesti do potvrđivanja odlučnih kaznenopravnih činjenica o kojima ovisi ostvarenje bitnih obilježja kaznenog djela zbog kojih je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim.

26. U cijelosti su promašeni navodi iz žalbe kojima optuženik iznoseći svoju subjektivnu ocjenu životnosti i logičnosti postupanja svjedoka K. P.2 prilikom preuzimanja trgovačkog društva Č. p. j.d.o.o., ali i pravilnosti postupanja djelatnika Porezne uprave tijekom vršenja poreznog nadzora jer nemaju nikakvu poveznicu s činjeničnim utvrđenjima na kojima prvostupanjski sud utemeljuje zaključke o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika.

27. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je optuženik u inkriminiranom razdoblju kao direktor trgovačkog društva Č. p. j.d.o.o. i jedina osoba ovlaštena za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje sredstvima društva, podizanjem novca sa žiro računa društva te putem bankomata ostvario bitna obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela jer je u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na odnosu povjerenja i na taj način sebi pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist i time prouzročio štetu onome o čijim se interesima bio dužan brinuti.

I Kž 326/2020-10

28. Pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju žalbenim navodima optuženika kojima ističe da, sve i kada bi hipotetski bio jedini vlasnik te jedini udjeličar u trgovačkom društvu Č. p. j.d.o.o., to društvo ne bi mogao oštetiti isplatama s računa jer bi društvo predstavljalo njegovu imovinu te ne bi imao nikakva zakonskih ograničenja u pogledu visine iznosa i načina korištenja već bi se na isplaćena novčana sredstva samo mogao obračunati odgovarajući porez, slijedom kojeg rezoniranja, žalitelj nalazi nejasnom, ali i nezakonitom i osnovu po kojoj bi Republika Hrvatska trebala dobiti sva novčana sredstva koja su bila imovina društva u vlasništvu optuženika. Naime, trgovačka društva su zasebne pravne osobe, odvojena od svojih osnivača i odgovornih osoba koji upravljaju i raspolažu njihovom imovinom, pa njihova imovina, pukim automatizmom, nasuprot iznesenom stavu žalitelja, ne predstavlja imovinu fizičke osobe koja njome upravlja.

29. Prigovor optuženika u pogledu mjesta izvršenja kaznenih djela iz točaka 2. i 3. izreke prvostupanjske presude nije osnovan jer iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene i financijske struke jasno proizlazi da je opt. J. P., kao odgovorna osoba trgovačkog društva Č. p. j.d.o.o., poreznoj upravi predao PDV obrazce za razdoblje od kolovoza do prosinca 2014. u kojima je djelomično iskazao iznos poreza, dok za 2015. uopće nisu predani PDV obrasci, što znači da porez za tu godinu uopće nije zadužen niti plaćen, a koje postupanje je u suprotnosti s odredbama čl. 33. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kao i da optuženik, kao odgovorna osoba tog društva, uopće nije vodio poslovne knjige društva, nije u cijelosti podnio propisana izvješća za 2014., dok ih za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 5. ožujka 2015. uopće nije vodio, čime su povrijeđene odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost, Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, Općeg poreznog zakona i Zakona o računovodstvu. Kraj tako iznesenih utvrđenja, očito je da činjenično stanje ni u tom dijelu pobijane presude nije pogrešno utvrđeno.

30. Budući da opt. J. P. istaknutim žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilna utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjskog suda, a time niti zaključak iz pobijane presude da je kaznenopravno odgovoran za radnje opisane u toč. 1. izreke te presude, njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na taj dio presude nije osnovana.

31. Optuženi J. P. žalbom ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, koju u biti posebno ne obrazlaže već ju izvodi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, budući da je, dakle, prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za ocjenu ostvarenja objektivnih i subjektivnih obilježja terećenih kaznenih djela, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, pobijanom presudom nije ostvarena tzv. posredna povreda kaznenog zakona.

32. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19 po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je kazneni zakon povrijeđen na štetu optuženika jer se uvjetna osuda koja mu je izrečena presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014. broj Ko- 2666/2012. ne može opozvati.

I Kž 326/2020-10

32.1. Naime, presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014. broj Ko-2666/2012., pravomoćnom 21. svibnja 2015., optuženiku je zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05 – ispravak, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 i 77/11 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97) izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine čije izvršenje je odgođeno kroz period provjeravanja od četiri godine.

32.2. U konkretnom slučaju je trebalo primjenom odredbe čl. 69. KZ/97, a ne odredbe čl. 58. KZ/11 kako je to učinjeno u pobijanoj presudi, s obzirom na to da se kod opoziva uvjetne osude primjenjuje onaj zakon po kojem je uvjetna osuda izrečena, odlučiti jesu li ispunjeni svi zakonski uvjeti za opoziv uvjetne osude.

32.3. Dakle, imajući na umu da je odredbom čl. 69. st. 7. KZ/97, propisano da se uvjetna osuda ne može opozvati nakon što je protekla godina dana od isteka vremena provjeravanja, a kako je izvršenje kazne zatvora u trajanju od jedne godine u spomenutoj presudi odgođeno za razdoblje od četiri godine te je ista u odnosu na opt. J. P. postala pravomoćna protekom roka za žalbu, dakle, 21. svibnja 2014. od kada je počelo teći vrijeme provjeravanja, očito je da se navedena uvjetna osuda ne može opozvati jer je dana 21. svibnja 2019. istekao krajnji rok za njezin opoziv. 32.4. Slijedom navedenog, pobijana presuda je u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačena na način da se uvjetna osuda izrečena opt. J. P. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014. broj Ko- 2666/2012. neće opozvati.

33. Žaleći se zbog odluke o kazni opt. J. P. tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi olakotne okolnosti, dok je otegotne okolnosti pretjerano cijenio zbog čega je izrečena kazna prestroga i nezakonito odmjerena.

34. U odnosu na od strane prvostupanjskog suda zanemarene olakotne okolnosti, žalbom se ističe da je opt. J. P. razveden te otac dvoje malodobne djece koje je obvezan uzdržati, a koju obvezu neće biti u mogućnosti ispunjavati ukoliko će se nalaziti na izdržavanju kazne. Također se ističe da optuženik živi s roditeljima koji su u mirovini pri čemu optuženik sudjeluje u snašanju troškova života. U istom pravcu se u žalbi ukazuje i na to da je optuženik zaposlen te radi na građevini, zbog čega smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da činjenje gospodarskog kriminala predstavlja životni stil optuženika.

35. S druge strane, optuženik žalbom ističe da je ranija osuđivanost optuženika pretjerano cijenjena otegotnom. Također, smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno otegotnom ocijenio okolnost da je terećena kaznena djela počinio s najvećim stupanjem krivnje, izravnom namjerom. Naime, mišljenje je optuženika da je riječ o subjektivnom obilježju djela i polaznoj točki koja se ne može uzimati u obzir prilikom odmjeravanja kazne jer bi na taj način došlo do dvostrukog vrednovanja.

I Kž 326/2020-10

36. Ocjenjujući osnovanost iznesenih žalbenih prigovora, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je žalitelj u pravu kada tvrdi da prvostupanjski sud, unatoč tome što su mu bile poznate, nije posebno apostrofirao istaknute okolnosti u vidu osobnih i obiteljskih prilika optuženika, slijedom čega ih je pogrešno propustio cijeniti olakotnima.

37. Međutim, nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno uzeo u obzir činjenicu da je optuženik kaznena djela zbog kojih je pobijanom presudom proglašen krivim počinio s najvišim stupnjem krivnje, izravnom namjerom. Naime, upravo je odredbom čl. 47. KZ/11, na koju se, u nastojanju da potkrijepi takvo pogrešno stajalište, poziva i optuženik u žalbi, izrijekom propisano da će se kod odmjeravanja kazne, pored ostalih izrijekom pobrojanih okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), cijeniti i stupanj krivnje s kojim je počinitelj postupao prilikom počinjenja djela. Stupanj krivnje se ne odnosi samo na oblik krivnje već kao stupanj neprava uključuje i druge elemente koji, ako ih sud utvrdi, mogu utjecati da on bude viši ili niži, kao npr. stupanj ubrojivosti, težina posljedice, doprinos oštećenika i sl.

38. Nasuprot daljnjim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud s pravom otegotnom cijenio dosadašnju višekratnu osuđivanost optuženika. Naime, riječ je o osobi koja je već u nekoliko navrata osuđivana kako zbog istovrsnih tako i zbog istih kaznenih djela onima zbog kojih je pobijanom presudom proglašen krivim. To, uz činjenicu da je optuženik predmetna kaznena djela počinio u vremenu provjeravanja iz prijašnje osude, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, jasno upućuje na zaključak da dosadašnje kažnjavanje nije ostvarilo svoju svrhu i utjecalo na optuženika da se kloni daljnjeg protupravnog postupanja.

39. Kada se uz naprijed izneseno ima na umu da je optuženik proglašen krivim što je poduzimajući radnje opisane u toč. 1. izreke presude u razdoblju od svega nekoliko mjeseci za sebe pribavio imovinsku korist od sveukupno 1.901.450,00 kuna, dakle, iznosu koji višestruko nadmašuje iznos kvalifikatornog oblika tog djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedene olakotne okolnosti koje je prvostupanjski sud propustio cijeniti ne opravdavaju izricanje blažih pojedinačnih kazni zatvora.

40. Stoga je prihvaćanjem po prvostupanjskom sudu utvrđenih kazni zatvora u trajanju od tri godine za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11 te u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11, uslijed već naprijed obrazložene preinake prvostupanjske odluke u odluci o kazni vezano uz opoziv uvjetne osude, opt. J. P., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Time je žalba optuženika zbog odluke o kazni djelomično prihvaćena.

41. Ovako izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom kako kaznenim djelima, tako i ličnosti počinitelja, te pogodnom da ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, odnosno da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti

I Kž 326/2020-10

kažnjavanja njihovih počinitelja te omogući počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

42. Nadalje, žalba opt. J. P. zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi koja je, u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08-19, sadržana u žalbi optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana. Naime, prvostupanjski je sud na temelju ispravno utvrđenih činjenica pravilno i na zakonu osnovano utvrdio da iznos od 1.901.450,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. J. P. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske, a potom s pravom naložio optuženiku da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

43. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-19, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 13. travnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.