REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 835/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. Đ. iz R., ..., vlasnice obrta R. D. OIB ..., protiv tuženika Z. S. iz S., ..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz K., radi naknade štete i koristi u iznosu od 452.483,21 kn, odlučujući o tužiteljičinoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-1440/2016-2 od 25. kolovoza 2016., kojom je potvrđena točka II. izreke presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1445/2004-58 od 18. srpnja 2008., u sjednici održanoj 13. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se tužiteljičina revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. II. izreke koja glasi:

''II. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 452.483,21 kn (četiristopedesetdvijetisućečetiristoosamdesettrikunedvadesetjednulipu) tužiteljica se odbija zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od

- 39.983,25 kn od 1. siječnja 2001. do isplate

- 80.850,00 kn od 1. siječnja 2002. do isplate

- 120.000,00 kn od 01. siječnja 2003. do isplate

- 120.000,00 kn od 01. siječnja 2004. do isplate

- 73.999,96 kn od 12. kolovoza 2004. godine do isplate

- 17.650,00 kn od 07. listopada 2004. godine do isplate.''

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 - dalje ZPP), podnijela tužiteljica (tada zastupana po odvjetniku) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom je navela da u pobijanoj odluci nisu u skladu s uputom revizijskog suda razmotreni žalbeni navodi revidentice koji se tiču zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 17.650,00 kn, ponovila da ju je nasilno, zbog neraščišćenih dužničko-vjerovničkih odnosa, 5. lipnja 2000. tuženik izbacio iz njezinog restorana D. te je nastavio obavljati ugostiteljsku djelatnost u tom restoranu za svoj račun i korist, i istaknula da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 74. i 75. Z. jer prvostupanjski sudac, čije je izuzeće zatraženo, nije obustavio svaki rad na predmetu, već je, prije nego što je predsjednik Općinskog suda u Koprivnici donio odbijajuću odluku o tome pod brojem 9-Su-559/08 od 25. srpnja 2008., zakazao raspravu, a prije toga dostavio podnesak tuženika punomoćniku tužiteljice, dakle, poduzimao je radnje u spisu iako je zatraženo njegovo izuzeće. Dodala je i da je drugostupanjski sud pogrešno izostavio primjenu odredaba čl. 210. i čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje ZOO) na koje se pozvala u tužbi. Predložila je ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje ili je preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev radi isplate 452.483,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik nije podnio odgovor na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Predmet preostalog dijela spora, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (poleđina lista 149 spisa), je naknada koristi u iznosu od 434.833,21 kn koje je tuženik imao za vrijeme svojeg posjedovanja tužiteljičinog restorana D. u K. koje je, prema tužiteljičinim tvrdnjama trajalo od 5. lipnja 2000. do 19. svibnja 2004., i naknada štete u iznosu od 17.650,00 kn zbog oštećenog i nestalog inventara u tom ugostiteljskom objektu za to vrijeme.

7. U provedenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je između tužiteljice i tuženika otprije postojao vjerovničko dužnički odnos jer je tuženik bio založni dužnik za kredit koji je uzela tužiteljica za kupnju i opremanje njenog ugostiteljskog objekta (restorana), pozajmio joj 20.000 ondašnjih DEM, bio jamac te kao jamac plaćao drugi kredit koji je otplatio u iznosu od oko 60.000,00 kn,

- da tužiteljica nije uredno otplaćivala kredit pa je zbog neuredne otplate kredita kod D. d.o.o. prodana tuženikova kuća koju je dao kao založni dužnik,

- da je u vrijeme kada je tuženik počeo poslovati u ugostiteljskom objektu postojao novčani dug tužiteljice prema njemu u točno neutvrđenom iznosu,

- da je tuženik u posjed ugostiteljskog objekta stupio (u lipnju 2000.) temeljem sporazuma s tužiteljicom, kojim mu je ona odobrila da posjeduje i koristi ugostiteljski objekt, i to za vlastitu korist kako bi namirio tražbinu koju je imao prema tužiteljici,

- da je tuženik u restoranu D. u vlasništvu tužiteljice radio 15 mjeseci, odnosno do trenutka kada je Porezna uprava zatvorila i zapečatila ugostiteljski objekt (6. rujna 2001.),

- da je očevid gospodarskog vještaka J. H. u postupku osiguranja dokaza radi utvrđenja nastale štete izvršen 6. rujna 2004. u koje vrijeme tuženik nije poslovao u restoranu,

- da popis zatečene robe i inventara iz 2001. i 2004. godine izrađen prilikom inventura koje je izvršila Porezna uprava ne navodi stanje nekretnine i zatečenih pokretnina,

te je stoga zaključeno da tužiteljica nije uspjela u postupku dokazati da je šteta nastala za vrijeme dok je tuženik poslovao u restoranu.

8. Tužiteljica u pretežnom dijelu revizije obrazlaže razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji razlog ne može isticati u ovom revizijskom postupku.

9. Tužiteljica se u ovome revizijskom postupku ne može pozvati niti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 71. toč. 7., čl. 74. i čl. 75. ZPP koja je, prema njezinim tvrdnjama, učinjena u postupku pred prvostupanjskim sudom jer se protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, revizija može podnijeti samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. S tim u vezi je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je tužiteljica podnijela zahtjev za izuzeće u predmetu prvostupanjskog suda poslovnoga broja Ovr-461/06 jer iz zahtjeva za izuzeće od 20. lipnja 2008. kojeg je priložila uz reviziju (listovi 314 do 316 spisa) i kojeg je predsjednik prvostupanjskog suda odbio kao neosnovanog upravo u tom predmetu, proizlazi da je naslovljen na taj poslovni broj i da je traženo izuzeće prvostupanjskog suca u tom ovršnom predmetu.

10. U postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer o odlučnoj činjenici – da je tuženik u posjed ugostiteljskog objekta stupio temeljem sporazuma s tužiteljicom, kojim mu je ona odobrila da posjeduje i koristi ugostiteljski objekt, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o toj činjenici i sadržaja isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, jer su, prije svega, isprava koju je tužiteljica sastavila prije nego što je tuženik ušao u posjed restorana (list 12 spisa) i zapisnici o iskazima svjedoka – tužiteljičinog supruga I. Đ., E. L. i S. B., u suglasju s takvim utvrđenjem.

11. Navedena povreda nije počinjena niti u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete jer je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci iznio jasne razloge zašto tužiteljica nije uspjela u provedenom postupku dokazati da je šteta nastala za vrijeme dok je tuženik poslovao u restoranu.

12. Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u vidu izostanka primjene odredaba čl. 210. i čl. 219. ZOO jer je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je, kada tuženik posjeduje nekretninu ili neku drugu stvar tužitelja, plaćanje vrijednosti postignute koristi prema čl. 210. i 219. ZOO moguće samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. Kada je moguće vraćanje, tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZV).

13. Stoga, s obzirom na to da je u provedenom postupku utvrđeno da je tuženik bio pošten posjednik pravilno je drugostupanjski sud primijenio čl. 164. st. 1. ZV prema kojemu pošteni posjednik tuđe stvari nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Osim toga, u provedenom postupku je utvrđeno da je tuženik imao i pravo na posjed jer mu je tužiteljica odobrila da posjeduje i koristi njezin restoran, pa i zbog toga tužiteljica nema pravo na utuženi iznos.

14. Zato je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Zagreb, 13. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.