REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2846/2017-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š. iz V. G., OIB:..., koju zastupaju punomoćnik T. Š. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. Š. u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB:..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2215/2016-2 od 11. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-1589/08-67 od 12. veljače 2016., u sjednici održanoj 13. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

Revizija tuženika podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo tužiteljici isplatiti 480.218,09 kuna sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je po pobliže navedeno u točki I. izreke presude, kao i da joj nadalje plaća mjesečne iznose rente od 5.306,80 kuna s dospijećem svake mjesečne rente 15.-tog dana u mjesecu za prethodni mjesec sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate te joj naknaditi parnični trošak u iznosu 116.337,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2016. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose rente za izgubljenu zaradu od 10.-to u mjesecu pa do 15.-tog u mjesecu.

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj: P-1589/08-67 od 12. veljače 2016. godine potvrđuje u točki I. izreke.“

3. Protiv drugostupanjske presude redovnu reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ili ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a njemu dosuditi troška sastava revizije.

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica je osporila navode tuženika iznesene u reviziji i predložila reviziju odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija podnesena protiv drugostupanjske presude je neosnovana, a revizija podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka je nedopuštena.

6. Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Protivno navodima revidenta nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer revizijom pobijana drugostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu međusobno proturječni, imaju podlogu u izvedenim dokazima i nisu suprotni sadržaju isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pritom, s obzirom na revizijski prigovor tuženika da je zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva suprotan očitovanju financijskog vještaka danog na ročištu 1. rujna 2005., treba reći da obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude utemeljeni i sukladni nalazu i mišljenju vještaka aktuara (osnovnom i dodatnom), koji je dopunjen i pojašnjen na ročištu održanom 1. rujna 2005., kada je vještak izrijekom naveo, kao što su sudovi i utvrdili, da je kapitalizacija napravljena za razdoblje od 2006. pa nadalje, a da se nesporno isplaćeni iznos od 90.627,07 kuna odnosi na izgubljenu zaradu do zaključno prosinca 2005. pa taj iznos nije obuhvaćen iznosom kapitalizacije već ga je vještak uzeo u obzir u nominalno isplaćenom iznosu. Sporni iznos od 10.269,34 kuna dio je tužbenog zahtjeva u ovom postupku jer se odnosi na iznos izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 24. svibnja 2006. Dakle, obrazloženja presuda prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ni u jednom dijelu nisu u suprotnosti s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete s osnova izgubljene zarade zbog posljedica ozljeda koje je zadobila u prometnoj nesreći od 18. siječnja 2002. i to iznosa od 480.218,09 kuna za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 31. kolovoza 2014. te mjesečne rente u iznosu od 5.306,80 kuna počevši od 1. rujna 2014. pa nadalje.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužiteljica stradala kao suputnica u prometnoj nesreći koja se dogodila 18. siječnja 2002. te da je zbog posljedica pretrpljenih ozljeda kod tužiteljice nastao invaliditet od 100%,

- da je tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 10. siječnja 2006. pa nadalje,

- da ukupna šteta po ovom štetnom događaju iznosi 2.416.241,29 kuna, a osigurana svota je na dan štetnog događaja iznosila 1.400.000,00 kuna, pa omjer svih pokrića iznosi 57,94%,

- da je tužiteljici 6. studenoga 2009. isplaćen iznos 90.627,07 kuna s osnova pojedinih mjesečnih iznosa izgubljene zarade dospjelih do zaključno prosinca 2005.,

- da je tužiteljica nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev svela na pokriće osigurane svote, primjenom postotka od 57,94%, pa je zahtijevala isplatu iznosa 480.218,09 kuna za kapitaliziranu rentu s osnova izgubljene zarade (iznos 5.950,07 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 24. svibnja 2006. i iznos 474.268,02 kuna za daljnje razdoblje do 31. kolovoza 2014.), kao i isplatu daljnje mjesečne rente u iznosu 5.306,80 kuna, počev od 1. rujna 2014. pa nadalje, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su ocijenili da tužiteljica nije doprinijela nastanku štetnog događaja jer nije mogla posumnjati da je pristala na vožnju s osobom koja je u alkoholiziranom stanju, pa su pozivom na odredbe članka 195. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) u vezi s člankom 188. ZOO i člankom 277. stavak 1. ZOO te članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), tužiteljičin tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim (kako je to navedeno u točki I. izreke), osim u dijelu kojim je zahtijevala zateznu kamatu tekuću od 10-og do 15-og dana u mjesecu, za koji dio je tužbeni zahtjev točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen kao neosnovan. Pri tome su sudovi su zauzeli pravno shvaćanje da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje – HZZO), nije oštećenik u smislu odredbe članka 85. stavak 2. i 3. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 46/97, 50/99, 116/99 i 11/02 – dalje: ZO) već da je HZZO tijelo na koje se, sukladno članku 10. stavak 1. točka 2. ZO, taj Zakon ne primjenjuje. Stoga su zaključili da činjenica što je istovremeno u tijeku postupak između HZZO i ovdje tuženika radi povrata troškova isplaćenih za liječenje tužiteljice nema utjecaja na obračun limita.

11. Opširni tuženikovi navodi kojima dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova i osporava zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva u biti predstavljaju prigovore činjenične naravi kojima iznosi vlastite stavove o ocjeni provedenih dokaza, različite od ocjene dokaza sudova. Kako drugostupanjsku odluku nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 385. stavak 1. ZPP) to tuženikove činjenične navode ovaj sud nije mogao razmatrati niti ispitivati.

12. Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, svodi se na ocjenu jesu li sudovi prilikom izračuna omjera pokrića predmetne štete u odnosu na svotu po polici osiguranja u ovoj parnici, trebali uzeti u obzir potraživanje HZZO iz parničnog postupka koji se istovremeno vodio protiv ovdje tuženika radi naknade troškova liječenja i iznose koje HZMO isplaćuje tužiteljici s osnova invalidske mirovine, kao oštećenih osoba bez obzira što o potraživanju HZZO nije pravomoćno odlučeno pa tuženik još nije ništa niti isplatio HZZO, a HZMO nije ni podnio tužbu radi isplate.

13. Prema ocjeni vijeća sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo zaključivši da postupak koji je u tijeku između HZZO i tuženika radi povrata nastalih troškova liječenja tužiteljice nema utjecaja na obračun je li premašena svota osiguranja, jer se ne radi o tužbi oštećenika u smislu članka 85. stavak 2. i stavak 3. ZO, već o tijelu (instituciji) na koju se, sukladno članku 10. stavak 1. točka 2. ZO, ne primjenjuje ZO, kao što se ne primjenjuje ni na HZMO, a osim toga radi se o neodređenim i nedospjelim tražbinama. Treba reći da je tuženik iste prigovore isticao već i u ranijoj parnici koja se povodom istog štetnog događaja vodila pred istim sudom, o kojim prigovorima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev-1421/08 od 30. ožujka 2011. pa je zauzeto pravno shvaćanju u ovoj pravnoj stvari podudarno sa navedenim pravnim shvaćanjem. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je tuženik podnio reviziju.

14. Slijedom navedenog je, na temelju članka 393. ZPP, revizija tuženika odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

15. U odnosu na revizijske navode tuženika kojima u reviziji pobija drugostupanjsku odluku o troškovima parničnog postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

16. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP.

17. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 392. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 400. stavak 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima parničnog postupka odbačena kao nedopuštena pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 13. travnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.