Broj:10.P-2128/2019-26
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. iz O., V. I. M. 58, OIB:, zastupane po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O. protiv tuženika O. banke H. d.d. S., ulica D. rata 61, OIB:, zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. ožujka 2022., a u prisutnosti punomoćnika tužitelja T. B., odvjetnika iz O. i punomoćnika tuženika B. T., odvjetnika iz O., nakon donošenja i objave dana 13. travnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 070202302406 AE, koji je sklopljen dana 2. veljače 2007., između tužiteljice V. K. i tuženika O. B. H. d.d. Z., potvrđen kod javnog bilježnika L. P., pod brojem OU-172/07, dana 3. veljače 2007., a koja u čl. 1. st. 1. glasi: "…CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke na dan isplate…"; u čl. 1. st. 3. glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule."; u čl. 1. st. 4. glasi: "Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta."; u čl. 3. st. 3. :"Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje."; a u čl. 17. st. 6. glasi: "…kao i kasnije izmjene i dopune istih...".
II/ Nalaže se tuženiku O. banci H. d.d. S., ulica D. rata 61, OIB:, da tužiteljici V. K. iz O., V. I. M. 58, OIB:, isplati iznos od ukupno 45.341,45 kn (četrdesetpettisućatristočetrdesetjednukunuičetrdesetpetlipa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na:
- iznos od 1.168,68 kn od 01. siječnja 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. veljače 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. ožujka 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. travnja 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. svibnja 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. lipnja 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. srpnja 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. kolovoza 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. rujna 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 1.637,75,12 kn od 01. listopada 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. studenog 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. prosinca 2009., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. siječnja 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. veljače 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. ožujka 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 237,75 kn od 01. travnja 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 712,19 kn od 01. svibnja 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. lipnja 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. srpnja 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. kolovoza 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. rujna 2010. god., sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. listopada 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. studenog 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. prosinca 2010., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. siječnja 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. veljače 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 366,41 kn od 01. ožujka 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 1.066,41 kn od 01. travnja 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 1.806,41 kn od 01. svibnja 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 646,41 kn od 01. lipnja 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 726,41 kn od 01. srpnja 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 850,50 kn od 01. kolovoza 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 892,09 kn od 01. rujna 2011. god., sve do isplate;
- iznos od 750,54 kn od 01. listopada 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 566,41 kn od 01. studenog 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 1.066,41 kn od 01. prosinca 2011., pa sve do isplate;
- iznos od 566,41 kn od 01. siječnja 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 766,41 kn od 01. veljače 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 743,41 kn od 01. ožujka 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 780,41 kn od 01. travnja 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 766,41 kn od 01. svibnja 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 766,41 kn od 01. lipnja 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 796,41 kn od 01. srpnja 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 773,33 kn od 01. kolovoza 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 1.066,41 kn od 01. rujna 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 726,41 kn od 01. listopada 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 466,41 kn od 01. studenog 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 1.566,41 kn od 01. prosinca 2012., pa sve do isplate;
- iznos od 785,41 kn od 01. siječnja 2013., pa sve do isplate;
- iznos od 14.419,39 kn od 01. siječnja 2014., pa sve do isplate,
- iznos od 1.469,00 kn od. 01. travnja 2014., pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.“.
III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.731,00 kuna (jedanaesttisućasedamstotridesetijednakuna), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 13. travnja 2022., pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.
IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je dana 2. veljače 2007., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 070202302406 AE, koji je potvrđen kod javnog bilježnika L. P., pod brojem OU-172/07, dana 3. veljače 2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.957,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 7 godina, u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, a pored iznosa glavnice tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci banke, a na dan sklapanja ugovora je iznosila 5,60% godišnje, a ista se tijekom otplate kredita više puta mijenjala na štetu tužitelja, a ujedno je i rastao tečaj CHF naspram HRK, a predmetni kredit je otplaćen u cijelosti. Tužiteljica nikada nije zaprimila od tuženika jedinstvenu knjigovodstvenu karticu iz koje bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu a koliki na kamatu, koliko je točno uplatila u HRK i CJF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, i kolika je u trenutku u plate bila kamatna stopa, iako je to zatražila svojim dopisom od 4. svibnja 2019., nakon čega joj je tuženik dostavio navedenu dokumentaciju. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u t. II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih VI-tuženik OTP Banka Hrvatska d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015. godine, a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih VI-tuženik O. B. H. d.d., u razdoblju od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Također čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za tužbe iz čl. 502. a., st. 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), u kojoj se navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15)). Kako je tužitelj laik i ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev to će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku, a nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoren anuitet u kunskoj protuvrijednosti nepromjenjiva stavka otplatnog odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem svih plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike, te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno s pripadajućim kamatama.
2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare. Tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu broj P-1401/2012, stoga tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjivao bi se rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, ali u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pa je tužiteljevo potraživanje pod zastarom jer sukladno tome petogodišnji rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno zastara je u ovom slučaju nastupila 2. veljače 2012., a tužba je podnesena tek 11. lipnja 2019. Tužitelj pogrešno drži da se može naprosto pozvati na utvrđenja iz presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, te tuženik smatra da je tužitelj dužan dokazati kako visinu tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva jer da bi se ugovorna odredba utvrdila ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Nijedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primjenjivati čl. 210. st. 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, jer materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je i danas ostalo na snazi u RH izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12,143/13, 147/13, 9/15), dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u RH. Netočna je tvrdnja tužitelja da je tuženik donosio proizvoljno odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat, jer je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima, a odredbom čl. 17. 6. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave banke kao i kasnije izmjene i dopune istih. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva i ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a način na koji je kamatna stopa mijenjana određen je Općim uvjetima poslovanja banke, gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o tržišnim uvjetima. U odnosu na ništetnost ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tužitelj je prije sklapanja ugovora o kreditu kao savjesna ugovorna strana bio dužan sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, a tužitelj je mogao zatražiti i sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak od strane raspoloživih službenika tuženika. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, jer od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je rastao i padao, a od 2003. do 2008., tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom padao, a značajnije promjene počele su tek 2010. godine, dakle znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijacija bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredbi nije postojao niti jedan zakonski, niti podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanja ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pa je slijedom navedenog očigledno kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj tako i tuženik imali jednake i ravnopravne startne nominalne pozicije. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika. U odnosu na prigovor zastare, navodi kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS-a, broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupno preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Tužitelj smatra kako je tuženik s pravnog stajališta stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala – pravomoćnošću presuda VTS- a, kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama. Kako je pri tome utvrđeno da su banke nepošteni stjecatelji to tužitelj sukladno čl. 1115. ZOO-a, pridržava pravo naplatiti kamatu od dana nepoštenog stjecanja za svaki pojedini obrok, a evidentno je kako se u konkretnom slučaju isprepliću institut ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda VTS-a u Kolektivnom sporu postala pravomoćna, predmetna ništena odredba o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke ujedno je za tuženika postala "osnova koja je kasnije otpala". U odnosu na ništetnost valutne klauzule zastarni rok od pet godina ponovno počinje teći tek od dana donošenja presude broj Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018., stoga je neosnovan prigovor zastare kao i svi navodi tuženika u tom smjeru. Tuženik negira činjenična i pravna utvrđenja VTS-a iz pravomoćne presude broj Pž- 7129/2013-4, te Pž-6632/2017-10, a sve to ignorirajući Direktivu Vijeća broj 93/13 EEZ, iako su gore spomenute presude VSRH neprijeporno jasne, sukladno istoj toj direktivi je i utvrđena ništenost odredbe ugovora kojom je jednostrano mijenjana kamatna stopa, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Direktiva Vijeća broj 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., je obvezujuća za RH kao članicu EU-a, a koja je među ostalim implementirana u Zakonu o zaštiti potrošača, konkretno u čl. 49. i čl. 50., a na koju se poziva i VSRH u svojoj revizijskoj odluci broj Revt-249/14-2, od 9. travnja 2015. Tužitelj smatra kako je jedina logična posljedica pravnog utvrđenja VTS-a kako sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju građana te valutna klauzula u CHF, nije niti bila ugovorena, a na što jasno upućuje i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, kao i odredba čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača/03, tj. čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača. Uzme li se u obzir da odredba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije niti ugovorena onda se posljedično prilikom izračuna preplaćenosti anuiteta, ima kao osnova izračuna uzeti početni anuitet u kunama (anuitet u CHF pomnožen s tečajem na dan isplate kredita) odnosno razlika između doista (pre) plaćenoga i prvotnog otplatnog plana u kunama. Nesporno je da šteta (obična) kao umanjenje imovine na jednoj strani, može osim u slučajevima predviđenim u ZOO-u, biti uzrokovana kako stjecanjem bez osnove tako i ništetnošću pojedine odredbe ugovora. Naime, stjecanje bez osnove na jednoj strani uzrokuje umanjenje imovine na drugoj strani dakle štetu. Tužitelj ističe kako su Opći uvjeti poslovanja, Odluka o kamatama banke, kretanje CDS-a, kretanje LIBOR-a, spreadova, Forex itd., na koje se poziva tuženik bili poznati i VTS-u, prilikom donošenja pravomoćne presude broj Pž-7129/13-4 i Pž- 6632/17-10, kao i VSRH prilikom donošenja presude i rješenja broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., no isti nisu utjecali na navedene pravorijeke koji su pravni temelj ovog postupka kao što i čl. 296. ZOO-a, jasno navodi kako su i opće odredbe ugovora koje prouzroče očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strane, ništetne. Tužitelj je VPS postavio na temelju podataka koje ima kao slabija strana u postupku, a uzevši u obzir da tuženik kao profesionalac koji je dužan imati arhivu poslovanja nije dostavio precizne i zatražene podatke no nakon provođenja vještačenja na okolnost visine tražbine tuženik će imati priliku provjeriti osnovanost istog iznosa i to glavnog zahtjeva i sporednih traženja. Tužitelj i nakon zaključenja prethodnog postupka uvijek može smanjiti iznos glavnog zahtjeva (čl. 191. st. 3. ZPP-a), a sporedna traženja može "specificirati" nakon provođenja vještačenja, a to je i bit vještačenja da se neprijeporno utvrdi visina tražbine kao i dospijeće iste. Protivi se saslušanju svjedoka i tužitelja kao irelevantnim, nesvrsishodnim, neekonomičnim, nepodobnim te usmjerenim isključivo na odugovlačenje postupka.
4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 070202302406 AE, od 2. veljače 2007., potvrđen kod javnog bilježnika L. P., pod brojem OU-172/07, dana 3. veljače 2007.; amortizacijski plan od 8. veljače 2007.; promet po računu od 29. svibnja 2019.; obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate od 29. svibnja 2019.; ponuda tužitelja za postupanjem u skladu s presudom Pž-7129/2013-4, Pž-6632/2017-10, podredno opomenu pred tužbu od 4. svibnja 2019.; rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/9778-3, od 3. prosinca 2018., kojim se u sudski registar upisuje pripajanje subjekta upisa; rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/9778-4 od 3. prosinca 2018.; odluku VSRH broj Rev- 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019.; odluku VSRH broj Rev-2245/2017-2, od 20. ožujka 2018.; Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993. godine; odluku Županijskog suda u Rijeci, broj Gž R-469/2017-2, od 14. prosinca 2017. godine; odluku Županijskog suda u Požegi, broj Gž-1077/2020-3, od 2. veljače 2021.; odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1200/2021-2, od 2. lipnja 2021.; odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž-755/2021-2, od 13. listopada 2021.; odluku Županijskog suda u Vukovaru, broj Gž-589/2020-2, od 4. studenog 2020.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. C. d.o.o. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 16. listopada 2020.; te saslušao vještaka na ročištu od 23. ožujka 2022.
5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 16. listopada 2020., slijedi da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor, dana 02. veljače 2007., zaključili Ugovor o kreditu broj: 070202302406 AE, koji Ugovor je potvrđen kod Javnog bilježnika po brojem: OU-172/O7, dana 03. veljače 2007. Temeljem navedenog Ugovora je tuženik odobrio i isplatio tužitelju iznos od 21.957,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. Rok vraćanja kredita je 7 godina (84 jednaka mjesečna anuiteta), a visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu iznosi 5,60% godišnje. Na listu 12 spisa se nalazi Otplatni plan po navedenom kreditu iz kojeg je vidljivo da je isti korišten dana 10. veljače 2007., kada je srednji tečaj HNB-a iznosio 4,539979 kn za 1 CHF, pa je nastavno na navedeno visina anuiteta 1.433,59 kn mjesečno (izračunata visina anuiteta iznosi 315,77 CHF). Kamatna stopa se kroz razdoblje trajanja kredita mijenjala na slijedeći način (list 16 - 17 spisa): od 03/2008. godine 7,39% godišnje, anuitet 332,19 CHF, od 02/2OO8. godine 8,49% godišnje, anuitet 341,34 CHF, od 05/2009. godine 9,99% godišnje, anuitet 352,94 CHF. Razlika vise plaćene kamate iznosi 12.942,96 kn, i to u 2008., je više plaćeno 1.266,48 kn, u 2009. je više plaćeno 2.837,99 kn, u 2010. je više plaćeno 3.172,63 kn, u 2011. je više plaćeno 2.806,02 kn, u 2012. je više plaćeno 1.972,30 kn, u 2013. je više plaćeno 860,60 kn, u 2014. je više plaćeno 26,95 kn. Tečajna razlika iznosi 30.735,30 kn, uz napomenu da je u navedenom iznosu prikazana i pozitivna i negativna tečajna razlika, tako da je u 2007. manje plaćeno 1.663,19 kn, u 2008. manje plaćeno 97,80 kn, u 2009. je više plaćeno 1.415,01 kn, u 2010. je više plaćeno 1.184,09 kn, u 2011. je više plaćeno 6.864,80 kn, u 2012. je više plaćeno 8.031,54 kn, u 2013. je više plaćeno 13.558,79 kn, u 2014. je više plaćeno 1.442,05 kn. Svi iznosi na ime razlike kamata i tečajne razlike su po mjesecima i godinama navedeni u priloženim tablicama. Razlika anuiteta i to razlike kamate i tečajne razlike iznosi ukupno 43.678,26 kn, u kojem iznosu su prikazane više i manje plaćene razlike anuiteta.
6. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev pod II/tužbenog zahtjeva na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 30.000,00 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
7. Tuženik po punomoćniku u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da je uputa za vještačenje prema stavu tuženika bila pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat navedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik nema primjedbe u odnosu na matematički izračun pojedinih stavki vještačenja, no tuženik se protivi metodologiji izračuna vještaka. Pored toga vještak je prilikom izračuna uzeo početno ugovorenu kamatu od 5,60% kao da se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi, a što nikada nije bila volja ugovornih strana. Vještak je u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio tečaj CHF u odnosu na HRK na dan 10. veljače 2007. (1,00 CHF = 4,539979 kn), pa proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnim tečajem, a to iz priležeće dokumentacije ne proizlazi jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane. Nadalje, uzimanja tečaja CHF s danom 10. veljače 2007., a kako je vještak i računao, smatra nepravilno, s obzirom da je kredit isplaćen 08. veljače 2007., po srednjem tečaju koji je iznosio 1 CHF=4,584972, dakle ukoliko se tečaj na dan 08. veljače 2007., uzme kao polazni s kojim bi se računale razlike u tečaju CHF valute, tada bi nastala razlika u izračunu u korist tuženika, što u konačnici ima kao rezultat drugi izračun onoga što tužitelj svojim tužbenim zahtjevom potražuje. Nadalje, isto tako postoje negativne razlike po otplati u skladu sa početnim anuitetom i pravilnim CHF tečajem što vještak nije uzeo u obzir iako to navodi.
8. Podneskom od 9. ožujka 2022., a sukladno zaključku usvojenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH, održanom dana 26. studenog 2021., u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem tužitelj je uredio tužbeni zahtjev pod t. II/tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu iznosa od 45.341,45 kn, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, sve pobliže opisno pod II/izreke presude, te predlaže dopustiti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u t. II na iznos od 45.341,45 kn, a sve to sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.
9. Tuženik po punomoćniku je ostao kod prigovora na nalaz i mišljenje vještaka ujedno se protiveći preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Tuženik se i dalje protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu. Kako je unutar otplatnog plana, po nalazu mišljenja vještaka razlika u anuitetima s osnova promjene kamatne stope, to je tužitelj preplatio 12.942,96 kn te shodno nalazu vještaka smatra matematički izračun vještaka stručnim i u skladu sa pravilima struke. Međutim, tuženik ističe kako razlika u anuitetima s osnova valutne klauzule, kao razlika početnog anuiteta po tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća iznosi 23.404,19 kn, a ne 30.735,30 kn, kako to vještak navodi u svome nalazu. Naime, vještak je prilikom izračuna uplatu od 3.000,00 kn od 11/2012 zbrojio više, kao i iznos od 1.193,64 kn razlike po početnim anuitetima i iznos od 3.308,90 u negativnim razlika koje nije računao iako ih navodi. S obzirom na navedeno, sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno je uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 3.308,90 kn u odnosu na početno ugovoreno. Nadalje, tuženik smatra tužiteljev način obračuna zateznih kamata nezakonit s obzirom da se iste potražuju od dana otplatnog anuiteta, a ne od pravomoćne odluke kojom se odredba glede načina promjene kamate i obračuna u CHF valuti utvrđuje ništetnim. Naime, pravomoćnošću presuda u parnici Potrošač, citiranim odlukama Visokog Trgovačkog suda, tužitelj bi eventualno imao pravo na zatezne kamate od trenutka nepoštenosti, odnosno od dana pravomoćne odluke na koju se tužitelj poziva.
10. Očitujući se na prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, saslušan na ročištu od 23. ožujka 2022., vještak je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja navodeći da je netočno da prilikom izračuna tečajne razlike nisu prikazane i negativne tečajne razlike, obzirom da je iz nalaza vidljivo i očigledno da su iznosi koji su iskazani kao negativna tečajna razlika prikazani s predznakom minus, kao manje plaćeni iznosi, te je u konačnici tečajna razlika 30.735,30 kuna, razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike. Isto je u nalazu navedeno, ali i prikazano. U odnosu na uplatu od 3.000,00 kuna koju tuženik navodi iz 11.-og mjeseca 2012. godine, vidljivo je i iz dokumentacije koju je dostavio sam tuženik da je ista uplata i izvršena, a iznos od 1.193,64 kune, te iznosa od 3.308,90 kuna, niti nema u izračunu i nalazu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te se na iste ne može očitovati. Napominje da je izračun sačinjen kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, odnosno da je iznos tečajne razlike od 30.735,30 kuna, razlika između pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, što je iz samog nalaza i vidljivo.
11. Na navedenom ročištu tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva od 9. ožujka 2022., navodeći da tužitelj nije dužan sam umanjivati otplaćene iznose prilikom plaćanja kredita, a pogotovo uzevši u obzir kako nije istaknut nikakav prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev, pa tužitelj potražuje samo preplaćene iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, što je sukladno i dostavljenoj sudskoj praksi.
12. Sud je rješenjem na zapisniku od 23. ožujka 2022., dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a. Punomoćnici stranaka nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga.
13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen i u cijelosti odgovorio na primjedbe pun. tuženika.
14. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih VI-tuženik O. banka H. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i VI- tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.
15. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.
16. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a. st. 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
17. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
18. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
19. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
20. Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka
ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
21. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
22. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj PŽ-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
23. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj 070202302406 AE, sklopljenog dana 2. veljače 2007., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 21.957,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok vraćanja od 7 godina, odnosno 84 jednakih mjesečnih anuiteta, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,60% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 315,77 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.433,59 kuna, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, odnosno od početnih 1.433,59 kune tijekom otplate su iznosili i preko 2.500,00 kuna. Srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plasmana kredita, iznosio je 4,539979 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen.
24. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.
25. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.
26. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti odredbi iz čl. 1. st. 1., 3., 4., čl. 3. st. 3. i čl. 17. st. 6. Ugovora o kreditu broj 070202302406 AE, sklopljenog dana 2. veljače 2007., između tužitelja i tuženika, pobliže opisan pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.
27. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 45.341,45 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđena je razlika anuiteta na ime razlike u kamatama i tečajne razlike u ukupnom iznosu od 43.678,26 kn, u kojim iznosima su prikazane više i manje plaćene razlike anuiteta, no tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje samo razliku više plaćenih anuiteta koji su utvrđeni vještačenjem, a tuženik nije isticao prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,60% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, stoga odluka kao pod II/izreke presude.
28. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.
29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5., u svezi čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužiteljice u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.
30. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, sastav obrazloženog podneska od 23. lipnja 2020., 29. listopada 2020., i 9. ožujka 2022., u iznosu od 1.000,00 kuna za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 10. rujna 2020. godine, 23. ožujka 2022., u iznosu od 1.000,00 kuna za svako ročište, zastupanje na ročištu od 11. ožujka 2022., koje je odgođeno, u iznosu od 500,00 kuna, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 1.625,00 kuna, kao i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 803,00 kuna i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 803,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 11.731,00 kunu, stoga odluka kao pod III/izreke presude.
31. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 26. svibnja 2020., 21. rujna 2020., 14. travnja 2021., 21. lipnja 2021., 19. studenog 2021., u iznosu od 250,00 kuna za svaki podnesak, kao ni trošak sastava obrazloženog podneska od 15. ožujka 2022., u iznosu od 1.000,00 kuna, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao ni trošak pristupa na ročište od 11. ožujka 2022., preko iznosa od 500,00 kuna uz pripadajući PDV od 25%, budući je ročište odgođeno radi očitovanja tuženika na podnesak tužitelja od 9. ožujka 2022., koji je tuženiku uručen 11. ožujka 2022., stoga odluka kao pod IV/izreke presude.
Osijek, 13. travnja 2022.
S U D A C
LIDIJA ŠMIT
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužiteljice
2. pun. tuženika
