REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 47/2019-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. F. i drugih zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak i 101/17 - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. I. F. i opt. D. V. Lj., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 9. studenog 2018. broj K-49/2014., u sjednici održanoj 13. travnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenice branitelja opt. D. V. Lj., odvjetnice A. H.,
r i j e š i o j e i p r e s u d i o j e :
I. Prihvaćaju se djelomično žalbe opt. I. F. i opt. D. V. Lj., ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
II. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika te u ostalom dijelu žalbe opt. I. F. i opt. D. V. Lj. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu proglašene su krivim opt. I. F. odlukom pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude i opt. D. V. Lj. odlukom pod toč. 3. izreke svaka zbog jednog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ /11 te su na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osuđene na kazne zatvora, i to opt. I. F. u trajanju od jedne godine, a opt. D. V. Lj. uz primjenu odredbi o ublažavanju iz čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od osam mjeseci, s tim da su im objema izrečene
I Kž 47/2019-6
kazne zatvora na temelju čl. 55. st. 2. KZ/11 zamijenjene radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.
1.2. Optuženice su na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11 upozorene da će, ako se roku od osam dana od dana za koje su pozvane, ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im se pozivi ne budu mogli dostaviti na adrese koje su dale sudu ili ne daju pristanak za rad za opće dobro, započeti postupak izvršenja kazne na koje su osuđene i da će, na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11, ako optužene svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro u određenom roku, sud donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.
1.3. Na temelju čl. 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) ošt. domu ... B. J. (dalje: Dom) je djelomično dosuđen imovinskopravni zahtjev, te je naloženo opt. I. F. da tom oštećeniku isplati iznos od 2.942.346,80 kn, a opt. D. V. Lj. iznos od 156.778,10 kn, obje u roku od 15 dana od dana izvršnosti presude, dok je oštećenik sa ostatkom imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu.
1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi st. 3. ZKP/08 optuženice su obvezane solidarno nadoknaditi troškove postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 i to na ime putnih troškova svjedoka u iznosu od 4.069,00 kn, na ime troškova vještačenja u iznosu od 51.331,00 kn i na ime troškova paušala iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 u iznosu od 5.000,00 kn, sve u roku od petnaest dana, dok je u odnosu na nagradu i nužne izdatke punomoćnika ošt. iz čl. 145. st. 2. toč. 8. ZKP/08, odlučeno da će se o visini tih troškova donijeti posebno rješenje.
1.5. Istom su presudom, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 opt. I. F. i D. V. Lj. oslobođene od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 opisanim pod toč. 1. izreke.
2. Protiv te su presude žalbu podnijeli državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da ovaj drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu u odnosu na kaznena djela iz toč. 1. i 2. izreke i u tom dijelu presudu vrati na ponovno suđenje i odluku, a da u odnosu na kazneno djelo iz toč. 3. izreke opt. D. V. Lj. izrekne kaznu zatvora u trajanju koje je određeno u pobijanoj presudi, bez zamjene radom za opće dobro, odnosno podredno, da se u slučaju potvrđivanja pobijane odluke u odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 2. izreke prvostupanjska presuda preinači i opt. I. F. osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju bez zamjene radom za opće dobro, opt. I. F. protiv odluke pod toč. 2. izreke pobijane presude u osobno izjavljenoj žalbi i žalbi podnesenoj po branitelju M. K., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači i da ju se oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku i opt. D. V. Lj. protiv odluke pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude u osobno izjavljenoj žalbi i u žalbi podnesenoj putem branitelja T. G., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno
I Kž 47/2019-6
utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda u pobijanom dijelu preinači i da ju se oslobodi od optužbe, odnosno podredno da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Žalbe koje su osobno podnosile optuženice i žalbe koje su podnijele po braniteljima će se u daljnjem tijeku postupka tretirati kao njihova jedna žalba.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica vijeća je održana u nazočnosti zamjenice branitelja opt. D. V. Lj., odvjetnice A. H., dok je u odnosu na uredno obaviještenog državnog odvjetnika i opt. D. V. Lj., sjednica na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalbe optuženica su osnovane zbog odluke o troškovima kaznenog postupka dok u ostalom dijelu nisu osnovane, a žalba državnog odvjetnika nije osnovana u cijelosti.
7. Neosnovano opt. I. F. u žalbi obrazlažući bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz toč. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog izostanaka razloga o odlučnim činjenicama u obrazloženju žalbe navodi da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da ona ima svojstvo službene ili odgovorne osobe u Domu. Naime, tu činjenicu, koja više nije obilježje djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje je ona proglašena krivom, ali je odlučna u kontekstu postojanja pravnog kontinuiteta s kaznenim djelom iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje: KZ/97) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela je sud prvog stupnja pravilno utvrdio u izreci presude citirajući odredbe čl. 15. i 16. Statuta Doma od 2. siječnja 2006. koje propisuju da osnivač Doma solidarno i neograničeno odgovara za obveze Doma i da bez suglasnosti osnivača Doma ne može stjecati, otuđivati, ili opterećivati nekretnine i drugu imovinu te odredbe čl. 99. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj 73/97, 27/01, 59/01, 82/01,103/03, 44/03, 44/06 i 79/07) i čl. 21. Statuta Doma koje propisuju nadležnosti Upravnog vijeća Doma. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude (str. 22., 2.-5. odlomak) vrlo jasno obrazložio na temelju kojih je okolnosti utvrdio svojstvo odgovorne osobe optuženice u inkriminiranom razdoblju i postojanje pravnog kontinuiteta između citiranih odredbi KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i primijenjenih odredbi čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. Stoga je neosnovan prigovor da o ovoj odlučnoj činjenici sud prvog stupnja u obrazloženju nije dao jasne razloge. I opt. D. V. Lj. u osobno podnesenoj žalbi (str. 3.-4.), u dijelu koji se odnosi na postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 o izostanku razloga o odlučnim činjenicama, tvrdi da ona nije imala svojstvo odgovorne osobe. Međutim, i u odnosu na ovu optuženicu je sud prvog stupnja u obrazloženju presude (str. 27., 5. odlomak) naveo zašto je ona kao ravnateljica bila odgovorna osoba tako da niti ovaj prigovor postupovni prigovor nije osnovan.
I Kž 47/2019-6
7.1. Postupovni prigovor o izostanku razloga o odlučnim činjenicama opt. I. F. iznosi u pogledu točnog datuma početka inkriminacije predmetnog kaznenog djela ukazujući da je sud prvog stupnja kao zadnji dan inkriminacije uzeo 22. prosinca 2009. obrazlažući to time što je tada donesen posljednji nalog za isplatu dobiti, ali da ne obrazlaže zašto je kao dan početka inkriminacije utvrdio 1. siječnja 2006. i ne iznosi razloge o tome kada je izdan prvi nalog za isplatu dobiti. Nadalje, u okviru iste točke obrazloženja žalbe opt. F. ističe da je nejasno na koji je način sud prvog stupnja njeno svojstvo odgovorne osobe utvrdio na temelju Statuta koji je stupio na snagu 2. siječnja 2006., a početak inkriminacije je 1. siječnja 2006. iz čega slijedi da ona nije mogla odgovarati za period u kojem još nije imala svojstvo odgovorne osobe.
7.2. U odnosu na vremenski okvir počinjenja predmetne inkriminacije od 1. siječnja 2006. do 22. prosinca 2009., sud prvog stupnja je u obrazloženju (str. 20., 5.-7. odlomak i str. 21., 1.-7. odlomak) iznio jasne razloge zašto nije prihvatio tvrdnju iz optužnice da se radi o periodu od 1. siječnja 2006. do 27. prosinca 2013. i zašto umjesto spornog iznosa prisvojene dobiti iz optužnice od 4.459.738,71 kn radi o iznosu od 2.194.346,80 kn. Kako nije sporno, a to jasno proizlazi i iz nalaza i mišljenja M. H., sudske vještakinje za knjigovodstvo i financije (str. 395.-396.), da se dobit koja je ostvarena u periodu od 1. siječnja 2005. i zadržana dobit iz razdoblja od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2004. počela isplaćivati tek u obračunskom razdoblju 2006. godine, na taj je način u dovoljnoj mjeri određen vremenski okvir predmeta inkriminacije. To što je navedeno obračunsko razdoblje kada se dobit počinje isplaćivati datirano s 1. siječnja 2006., a pri tom nije naveden točan datum prvog naloga za isplatu (koji prema nalazu vještakinje H. je izdan 24. svibnja 2006., list 395.), ali je u korist optuženice vrijeme inkriminacije u znatnoj mjeri skraćeno uz znatno umanjene terećenog iznosa prisvojene dobiti, nije odlučno i ne čini izreku presude nerazumljivom da se ona u smislu odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 ne bi dala ispitati. Isto se odnosi na prigovor optuženice da prije stupnja na snagu Statuta koji je naveden u izreci prvostupanjske presude, jer nije sporno da je optuženica još od Odluke o osnivanju Doma od 26. listopada 1998. (str. 255.-269.) i Statuta koji su bili na snazi prije Statuta od 2. siječnja 2006. (npr. Statut od 14. studenog 2005.) imala kao osnivačica Doma svojstvo odgovorne osobe, tako da je to svojstvo de facto i de jure svakako imala i dan prije stupanja na snagu Statuta iz 2006.
7.3. Obje optuženice neosnovano u kontekstu postupovnog prigovora izostanka razloga o odlučnim činjenicama, a opt. I. F. i u kontekstu povreda ustavnih i konvencijskih prava, tvrde da je sud prvog stupnja propustio obrazložiti zašto je primijenio citirane odredbe čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. Međutim, sud prvog stupnja je u uvodu prvostupanjske presude citirao KZ/11 koji je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude bio na snazi, dakle sa svim izmjenama i dopunama tog zakona koje su donesene od dana donošenja tog zakona do zadnje izmjene u vrijeme presuđenja koja je objavljena u „Narodnim novinama“ br. 101/17. Kako se u tom periodu niti jedna izmjena nije odnosila na odredbu čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, niti na odredbe koje bi, u smislu načela konkretnosti, u ovom predmetu dolazile u obzir, sud prvog stupnja nije niti trebao u obrazloženju iznositi o tome razloge zašto je primijenjen KZ/11 sa svim izmjenama i dopunama, a ne samo KZ/11 („Narodne novine“ broj 125/11). U odnosu na pitanje koji je zakon blaži u konkurenciji
I Kž 47/2019-6
KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela i KZ/11 koji je primijenjen sud prvog stupnja je u obrazloženju u odnosu na obje optuženice iznio razloge zašto, i pored istih zapriječenih kazni zatvora za kaznena djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97 (i s izmjenama tog zakona od 28. lipnja 2006. objavljene u „Narodnim novinama‟ broj 71/06 koje promašeno u žalbi citira opt. D. V. Lj.) i čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11, u oba slučaja se radi o rasponu od 1-10 godina zatvora, smatra potonji propis blažim. Stoga niti ovaj postupovni prigovor optuženica nije osnovan. 7.4. Optuženica I. F. pod postupovni prigovor iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 podvodi žalbene navode da je sud prvog stupnja propustio obrazložiti da je u konkretnom slučaju ona bila u neotklonjivoj zabludi o protupravnosti tako da nije počinila predmetno kazneno djelo jer nije imala svijest o protupravnosti budući da je nakon konzultacija sa stručnim osobama opravdano vjerovala da je isplata dobiti dozvoljena. Sud prvog stupnja je pitanje namjere optuženice, kao subjektivne sastavnice predmetnog kaznenog djela i postojanje svijesti o protupravnosti obrazložio, a pitanje jesu li ta utvrđenja ispravna je činjeničnog karaktera (što i sama optuženica u žalbi ističe kada obrazlaže ovaj prigovor navodeći da je u tom pravcu i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno) i o njemu će obrazloženje uslijediti u okviru ostalih činjeničnih prigovora.
7.5. Optuženica I. F. pod daljnje postupovne prigovore o izostanku razloga o odlučnim činjenicama podvodi i prigovor da sud prvog stupnja nije dao ocjenu iskaza svjedoka S. Š., čiji je iskaz reproduciran na 12. stranici obrazloženja presude, premda je ovaj svjedok potvrdio njenu obranu da je opravdano vjerovala da si ima pravo kao osnivačica isplaćivati dobit Doma. Iako je točno da sud prvog stupnja nije ocjenjivao niti analizirao iskaz svjedoka S. Š., koji je naveo da je kao ovlašteni revizor pri davanju konzultantskih usluga za Dom uočio da si opt. F. kao osnivačica isplaćuje dobit koju je ostvario Dom te je naveo da takva isplata nije protivna pozitivnim popisima, čime je u suštini potvrdio obranu ove optuženice, time nije ostvarena bitna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 kako to pogrešno smatra žaliteljica. Naime, sud prvog stupnja je u odnosu na sve odlučne činjenice, dakle, o kojima ovisi neposredna primjena materijalnog ili postupovnog propisa, iznio razloge, a pitanje propusta ocjene dokaza koji se odnose na odlučne činjenice može predstavljati povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 budući da je nepravilno primijenjena odredba čl. 450. st. 2. ZKP/08 koja propisuje da je sud kod izvođenja zaključka o dokazanosti neke činjenice dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima. Međutim, da bi se radilo o povredi iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 pored povrede neke od odredbi ZKP/08 potrebno je da je ispunjeni i uvjet da je ta povreda utjecala ili je mogla utjecati na presudu. U konkretnom slučaju, kada je sud prvog stupnja kod obrazlaganja namjere opt. I. F. da počini ovo kazneno djelo utvrdio da je ona evidentno bila svjesna da je kao osnivačica i predsjednica Upravnog vijeća Doma dužna štititi njegove imovinske interese jer je nedvojbeno znala da se prema citiranim odredbama Statuta koje su bile na snazi dobit Doma mogla upotrijebiti isključivo za obavljanje, razvoj i proširenje njegove djelatnosti, a nije bilo propisano da se mogla isplaćivati osnivaču, jasno je da sud ne prihvaća njenu obranu da je bila u opravdanoj zabludi o protupravnosti jer da je u tom pogledu vjerovala stručnim osobama koje je konzultirala. Prema tome, u takvim okolnostima, propust suda da ocjeni iskaza svjedoka S. Š. nije bio od utjecaja na presudu tako da niti ovaj postupovni prigovor opt. I. F. nije osnovan. U biti se njime pobija ispravnost
I Kž 47/2019-6
utvrđenog činjeničnog stanja jer se kroz taj prigovor sugerira da je optuženica bila u ispričivoj zabludi o protupravnosti.
7.6. Optuženica D. V. Lj. tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sam sebi time što je ona odlukom pod toč. 2.(pravilno: 3.) izreke pobijane presude proglašena krivom jer je D. V. na štetu Doma ostvarila nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 156.778,10 kn, a pobijanom je presudom na temelju čl. 158. ZKP/08 presuđena da na ime dijela postavljenog imovinskopravnog zahtjeva Domu ispati taj iznos, i ako ga ona nije stekla. Nadalje, ističe da su o tim okolnostima u obrazloženju presude izostali razlozi, tako da je uslijed svih tih okolnosti počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, ali i povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer joj je na opisane načine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 6. Europske konvencije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i pravo vlasništva iz čl. 1. Prvog Protokola Konvencije.
7.7. Protivno navedenim prigovorima sud prvog stupnja je ispravno u izreci optuženici na temelju čl. 158. ZKP/08 naložio da kao osoba koja je predmetnim kaznenim djelom oštećenom Domu počinila štetu tu štetu naknadi, neovisno o tome tko je stekao protupravnu imovinsku korist (to bi bilo relevantno samo kada imovinskopravni zahtjev ne bi bio postavljen) i o tim je utvrđenjima sud u obrazloženju presude (str. 30., 2.-4. odlomak) iznio potpuno jasne razloge, tako da su navedeni prigovori neosnovani.
7.8. Optuženica D. V. Lj. tvrdi da u provedenom prvostupanjskom postupku sud nije odlučio o njenom dokaznom prijedlogu iznesenom na raspravi od 13. veljače 2018. da se provede očevid na licu mjesta uz sudjelovanje mjernika radi identifikacije predmetnih čestica, iako je o tom kao i svim dokaznim prijedlozima stranaka bio dužan odlučiti prihvaćanjem prijedloga ili odbijanjem iz taksativno propisanih razloga iz čl. 421. ZKP/08 uz obvezno obrazlaganje, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.
7.9. Međutim, točno je da je branitelj opt. D. V. Lj. na raspravi održanoj 13. veljače 2018. (str. 681.) predložio provođenje očevida na predmetnim nekretninama uz sudjelovanje mjerničkog vještaka i da o tome sud prvog stupnja tada nije odlučio. Međutim, kada je rasprava 25. rujna 2018. zbog proteka vremena počela iznova u daljnjem dijelu postupka ovaj dokazni prijedlog nije istaknut, iako su novi dokazni prijedlozi obrane ove optuženice bili isticani i o njima je sud odlučivao (str. 787.), a nakon toga daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu stavljale (805., 808. i 809.). Prema tome, nije osnovana tvrdnja optuženice da sud prvog stupnja nije odlučio o njenom dokaznom prijedlogu i da o tome nije iznio razloge, tako da niti u ovom dijelu žalba opt. D. V. Lj. nije osnovana.
7.10. Ova optuženica neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja, time što je propustio provesti financijsko vještačenje na okolnost visine štete koju je počinjenjem predmetnog kaznenog djela pretrpio Dom, već se samoinicijativno upustio u izračun tog iznosa, povrijedio „minimalno pravo obrane“ iz čl. 6. st. 3. Konvencije, a time i čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer se radi o teškoj povredi prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,
I Kž 47/2019-6
124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom. Naime, sud prvog stupnja je ovu optuženicu proglasio krivim zbog počinjenja predmetnog kaznenog djela na način da je utvrdio da je ona kao ravnateljica Doma s D. V. u ime Doma sklapala ugovore o zakupu predmetnih nekretnina u periodu koji je bio naveden u optužnici od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2020., ali je iz tog perioda inkriminacije izostavio 2009. godinu kada je nedvojbeno optuženica bila na porodiljnom dopustu. Imajući u vidu visinu ukupnog iznosa štete iz optužnice u iznosu od 195.972,63 kn koju je na ovaj način pretrpio Dom u cijelom utuženom periodu, sud je jednostavnom matematičkom operacijom ovaj iznos koji se odnosio na pet godina umanjio za iznos koji se odnosi za jednu godinu i na taj je način utvrdio da se radi o iznosu od 156.778,10 kn (čija se ispravnost žalbom ne osporava). Prema tome, nema govora da je zbog ovog jednostavnog izračuna trebalo provoditi dopunsko financijsko vještačenje i da je optuženici zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
7.11. Promašena je tvrdnja opt. D. V. Lj. da je iskaz vještakinje M. H. iznesen na raspravi održanoj 25. rujna 2018. nezakonit dokaz u smislu odredbe čl. 10. st. 2. toč. 3. ZKP/08 u vezi čl. 288. st. 3. i čl. 300. st. 1. toč. 3. (očito se smjera na toč. 5.) ZKP/08. Naime, na zapisniku o raspravi održanoj 25. rujna 2018. (list 767.) je navedeno da je sud vještakinju prije ispitivanja „propisno upozorio“ iz čega se ne vidi da je vještakinja upozorena u smislu odredbe čl. 425. i s tim u vezi s čl. 312. ZKP/08. Međutim, ovi prigovori optuženice nisu osnovani jer, za razliku od takvog propusta zapisničkog konstatiranja upozorenja o kažnjivosti lažnog iskaza koje se daje svjedoku u smislu odredbe čl. 288. st. 3. ZKP/08, a koji na temelju čl. 300. st. 1. toč. 5. ZKP/08 dovodi do ex lege nezakonitosti takvog iskaza svjedoka u smislu odredbe čl. 10. st. 2. toč. 3. ZKP/08, kod iskazivanja vještaka to nije slučaj jer takva posljedica nije izričito propisana niti jednom odredbom ZKP/08 koja se odnosi na vještačenje (čl. 308.-328. ZKP/08). Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer se pobijana presuda ne temelji na nezakonitom dokazu.
7.12. Iz naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženica zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje žaliteljice ukazuju, a nije počinio niti druge postupovne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Državni odvjetnik žalbom pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 2. osuđujućeg dijela pobijane presude i toč. 1. kojom su optuženice na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 oslobođene optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. U odnosu na kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 opisano u toč. 2. izreke pobijane presude koje se odnosi na pribavljanje I. F. znatne protupravne imovinske koristi na štetu Doma kroz nezakonite isplate dobiti, državni odvjetnik smatra da je sud pogrešnim tumačenjem čl. 57. st. 2. Zakona o ustanovama skratio inkriminirano razdoblje iz optužnice te je umjesto perioda od 1. siječnja 2006. do 27. prosinca 2013. u presudi utvrdio da se radi o periodu od 1. siječnja 2006. do 22. prosinca 2009. uslijed čega je smanjio i iznos prisvojene dobiti s iznosa 4.459.738,71 kn koji je naveden u optužnici na iznos od 2.942.346,80 kn.
I Kž 47/2019-6
8.1. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, prihvaća tumačenje spornih odredbi čl. 1. st. 2., čl. 3. st. 1. i čl. 57. st. 2. Zakona o ustanovama koji je bio na snazi u vrijeme predmetne inkriminacije („Narodne novine“ broj 76/93, 29/97, 47/99, 35/08) te čl. 21. Odluke o osnivanju Doma i čl. 32. st. 4. Statuta doma od 14. studenog 2005., čl. 17. Statuta Doma od 2. siječnja 2006. te čl. 17. Statuta Doma koji je izmijenjen odlukom od 18. ožujka 2010., a koje je u pobijanoj presudi vrlo logično i argumentirano obrazloženo (str. 18., 5.-7. odlomak, str. 19.-21.). Sud prvog stupnja je ne samo gramatičkim tumačenjem navedenih odredbi citiranih propisa, kao što to isključivo čini tužitelj u odnosu na odredbu čl. 57. st. 2. Zakona o ustanovama i koja propisuje da ustanova koja ostvaruje dobit nju može upotrijebiti isključivo za obavljanje i razvoj djelatnosti ustanove, već je i smislenom interpretacijom svih tih normi i tumačenjem svrhe tih propisa izveo pravilan zaključak koji se svodi na slijedeće. Ukoliko je ustanova u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o ustanovama osnovana radi stjecanja dobiti osnivač ustanove tu dobit može sebi isplaćivati u uvjetima poreznih davanja prema Zakonu o trgovačkim društvima ako je to propisano općim aktima ustanove. Sud prvog stupnja je pravilno ukazao da profitna djelatnost ustanove i mogućnost isplate dobiti osnivaču nije u suprotnosti niti s jednom odredbom Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj 73/97, 27/01, 82/01, 103/03, 44/06, 79/07, 123/10, 57/11), tako da se citirani čl. 57. st. 2. Zakona o ustanovama ima primjenjivati samo na ustanove koje svoju djelatnost ne obavljaju primarno radi stjecanja dobiti, dok su ustanove koje ostvaruju dobit u tržišnim uvjetima izjednačene (u obrazloženju se citira i čl. 49. st. 2. Ustava) s trgovačkim društvima i imaju pravo na isplatu dobiti osnivaču uz obvezu plaćanja poreza na dobit. Polazeći od ovakvog pravilnog tumačenja referentnih propisa sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju pravilno zaključio da je Dom prema čl. 21. Odluke o osnivanju Doma ustanova osnovana radi stjecanja dobiti. Međutim, sve do citiranih izmjena čl. 17. Statuta od 18. ožujka 2010., u prethodnim Statutima imala propisano da se dobit ostvarena djelatnošću Doma može koristiti samo za unapređenje i proširenje djelatnosti Doma, za osnivanje srodne ustanove te razvoj i obavljanje djelatnosti druge ustanove istog osnivača (statut Doma od 14. studenog 2005.), odnosno da se dobit koja nastane u obavljanju djelatnosti Doma upotrebljava isključivo za obavljanje djelatnosti i razvoj Doma te da osnivač može odlučiti da dobit upotrijebi za razvoj i obavljanje djelatnosti ustanove kojoj je osnivač (Statut od 2. siječnja 2006.) iz čega proizlazi da se dobit opt. F. kao osnivačici Doma mogla isplaćivati tek nakon navedenih izmjena, dok su prethodne isplate dobiti osnivačici bile protupravne. U kontekstu navedenog sud prvog stupnja je, a s obzirom na nalaz i mišljenje vještakinje za knjigovodstvo i financije, prema periodima isplata pojedinih iznosa dobiti, izvršio izmjenu činjeničnog opisa skraćujući vrijeme inkriminacije u odnosu na isplate dobiti koje su uslijedile nakon izmjena čl. 17. Statuta iz 2010. i umanjujući iznos prisvojene dobiti koji je bio naveden u optužnici za iznose koji su optuženici kao osnivačici Doma bili isplaćivani u skladu s navedenom izmjenom. Kako državni odvjetnik, koji u žalbi ustrajava na svom striktnom tumačenju same odredbe čl. 57. st. 2. Zakona o ustanovama, ističući da se radi o propisu lex specialis i s kojim odluke i statuti kao propisi nižeg ranga moraju biti usklađeni, a zanemarujući cjelokupni kontekst ostalih propisa, nije s uspjehom doveo u pitanje ispravnost ovih utvrđenja suda prvog stupnja, to njegova žalba u ovom dijelu nije osnovana.
8.2. U odnosu na oslobađajući dio presude državni odvjetnik smatra da sud prvog stupnja nije mogao, na temelju iskaza niza svjedoka koji su se očitovali o
I Kž 47/2019-6
građevinskim radovima koje su izvodili na spornoj kući I. F. u O., nalagati vještacima građevinske struke da u dopunama svojih nalaza uzmu u obzir i te radove i da na taj način povećaju tržišnu vrijednost spornog objekta u toj mjeri da više nije postojala nikakva razlika između cijene iz spornog ugovora o prodaji od 16. lipnja 2006. kojim je opt. I. F. D. prodala predmetne nekretnine za 584.400,00 kn. Tužitelj smatra da su vještaci mogli procjenu vrijednosti objekta dati samo na temelju konkretnih podataka sukladno Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“ broj 78/15) i Pravilnika o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“ broj 105/15), a ne na temelju nevjerodostojnih iskaza svjedoka koji nisu potvrđeni niti jednim materijalnim dokazom kao što su to računi za kupljeni materijal, dokumentacija o izvođenju radova, dokumentacija o plaćanju radova i sl.
8.3. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio dokazne prijedloge obrane da se radi utvrđivanja tržišne vrijednosti spornog objekta, koji se sada nalazi u znatno izmijenjenom stanju i procjena na lici mjesta nesporno nije moguća, procjena izvrši i na temelju iskaza svjedoka koji su na kući izvodili konkretne građevinske radove, a čije je iskaze sud prvog stupnja prethodno podvrgao ocjeni te zaključio da se radi o vjerodostojnim iskazima. Državni odvjetnik neosnovano osporava ovakve postupke naknadne procjene tržišne vrijednosti sporne kuće zanemarujući da je teza optužbe o visini pribavljene imovinske koristi u iznosu od 294.406,00 kn, koju je stekla opt. I. F. kroz razliku između tržišne (290.000,00 kn) i ugovorne cijene (584.400,00 kn) u znatnoj mjeri bila narušena već time što je građevinski vještak Z. P., koji je u istrazi spornu kuću procijenio na navedeni iznos od 290.000,00 kn, i koji je naveden u izreci optužnice, u dopuni tog nalaza u tijeku rasprave, imajući u vidu naknadne podatke koje je obrana dostavila u spis (list 482.-514.), kuću procijenio na bitno viši iznos nego u istrazi tj. na iznos 385.000,00 kn, odnosno 389.790,07 kn. Kako je na taj način obrana već na početku rasprave učinila vjerojatnim da su prije nego što je optuženica prodala Domu sporni objekt, na njemu doista izvršeni znatni radovi, jer je to i korespondiralo s naknadno dostavljenom dokumentacijom, opravdano je provedeno dopunsko vještačenje na temelju opisa izvedenih radova koje su u svojim iskazima iznijeli brojni svjedoci ispitani u tijeku rasprave. Sud prvog stupnja je prihvatio kao vjerodostojne iskaze tih svjedoka te je vještacima naložio da u dopuni nalaza uzmu u obzir i njihove navode o izvedenim građevinskim radovima na objektu. Na taj je način vještak Z. P. tržišnu vrijednost nekretnine procijenio na 580.000,00 kn, a vještak D. K. na iznosi 616.155,33 kn. Vještaci su se u svojim nalazima pozvali na Zakon o procjenama vrijednosti nekretnina i na Pravilnik o metodama procjena vrijednosti nekretnina, ali i na podatke dobivene putem iskaza svjedoka, što opovrgava tvrdnju državnog odvjetnika da su vještaci procjene moglo raditi samo na temelju konkretnih podataka, dokumentacije i sl., a ne na temelju personalnih dokaza jer to oni niti jednog trenutka nisu ustvrdili. Niti ovaj sud drugog stupnja ne nalazi nikakve zapreke da se, putem vještaka vrši procjena tržišne vrijednosti objekta u uvjetima kada se na drugi način, kao u konkretnom slučaju, ne može doći do konkretnih podataka osim na način da vještaci uzmu u obzir vrijednosti radova koje su im izvođači tih radova na konkretan način opisali. Kada bi se isključila i takva mogućnost procjene, zbog objektivne nemogućnost procjene samo na temelju dokumentacije i konkretnih podataka, moglo bi se doći u apsurdnu situaciju da se zbog određenih objektivnih okolnosti ne može utvrditi tržišna vrijednost nekog objekta koji je izvjesno bio izgrađen, ali više ne postoji (jer je npr. uništen), što je u sudskom postupku u kojem je sloboda dokazivanja pravilo, (uz neke iznimke) neprihvatljivo. Iz
I Kž 47/2019-6
naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika jer je sud prvog stupnja na temelju navedenih nalaza građevinskih vještaka utvrdio da u biti nije postojala razlika između tržišne vrijednosti spornih nekretnina i cijene po kojoj je opt. F. te nekretnine prodala Domu, tako da optužbe nije dokazala postojanje štete, odnosno protupravne imovinske koristi kao bitnih obilježja predmetnog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, zbog čega je sud prvog stupnja optuženice pravilno oslobodio od optužbe. Kraj takvog stanja stvari, sve okolnosti koje u žalbi državni odvjetnik iznosi kako bi doveo u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja, a odnose se na navode svjedoka J. D. koji je kao porezni referent za spornu ugovorenu cijenu rekao da je abnormalno velika, na činjenicu da je nelogično da je opt. F. kupljenu nekretninu nakon svega osam mjeseci prodala Domu, a koji ju je potom već nakon 40 dana zamijenio za stan u O. i onda ga na koncu prodao trećim osobama za svega 45 tisuća eura, nemaju to značenje koje im pridaje žalba državnog odvjetnika, jer ni na koji način ne utječu na zaključak suda o nepostojanju štete za Dom.
8.4. Optuženica I. F., kao što je to navedeno pod toč. 6.4. obrazloženja ove odluke smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je kod nje postojala svijest o protupravnosti i da nije postojalo ispričavajućih razloga koji bi tu svijesti isključivali. Tvrdi da se pouzdavala u savjete koje su joj u vezi mogućnosti isplate dobiti ustanove njoj kao osnivačici davale stručne osobe, I. H., pravnik koji je bio zaposlenik Doma i kreator akata Doma kojeg je sud trebao po službenoj dužnosti na te okolnosti ispitati te S. Š., revizor koji je naveo da si je optuženica dobit mogla isplaćivati, a čiji iskaz sud uopće nije ocjenjivao kod izvođenja zaključaka u vezi postojanja namjere počinjenja kaznenog djela. Kao pravno neuka osoba nije mogla znati da bi isplata dobiti ustanove njoj kao osnivačici Doma mogla biti zabranjena, tim više što su tijekom cijelog razdoblja predmetne inkriminacije obavljane porezne kontrole i ništa u tom pravcu nije nađeno nezakonito, a na isplaćene iznose dobiti su plaćeni porezi, pa je imala opravdanog razloga vjerovati da je sve u redu. Ističe da je pogrešno sud prvog stupnja u pobijanoj presudi utvrdio da je ona sukladno citiranim odredbama Statuta bila dužna dobit namijeniti isključivo za obavljanje djelatnosti i razvoj Doma jer se u Statutu iz 2006. osim toga navodi i da osnivač može odlučiti da dobit upotrijebi za razvoj i obavljanje djelatnosti druge ustanove koju je osnovala. Iz toga, po žaliteljici, slijedi da time što si je ona isplaćivala dobit nema štete za Dom jer se ne radi o novcu Doma budući se dobit mogla po odluci osnivačice upotrijebiti i za poslovanje drugih ustanova koje je osnovala. Smatra da sud prvog stupnja nije mogao temeljem Statuta iz 2005. i 2006. retroaktivnom primjenom odgovarajućih odredbi zaključivati o nemogućnost isplate dobiti koja je bila ostvarena u prethodnom razdoblju od 2000. do 14. studenog 2005. Nadalje, tvrdi da gramatičkim tumačenjem odredbi čl. 21. Odluke o osnivanju Doma, čl. 32. Statuta iz 2005., odnosno čl. 17. Statuta iz 2006. proizlazi da je u svim odredbama propisano da se dobit može koristiti za unapređenje djelatnosti Doma, što ne znači i da se mora iskoristi baš u tu namjenu. Ukazuje da u konkretnom slučaju i nema štete za Dom jer je imovina Doma u biti njena imovina jer prema Zakonu o ustanovama ona u slučaju prestanka rada Doma preuzima svu njegovu imovinu. Ona je svojim sredstvima osnovala Dom, odgovara za njegove obveze svom svojom imovinom neograničeno, tako da se kaznenim progonom nje kao jedinog vlasnika pravne osobe ne ostvaruje temeljna svrha iz čl. 1. KZ/11.
I Kž 47/2019-6
8.5. Međutim, sud prvog stupnja je, imajući u vidu sve ove sporne okolnosti, pravilno zaključio da je opt. I. F. kao osnivačica i predsjednica Upravnog vijeća Doma dobro znala na koji je način u Statutima Doma bila propisana mogućnost korištenja dobiti Doma, odnosno da se mogla upotrijebiti isključivo za obavljanje, razvoj i proširenje njegove djelatnosti. Radi se o temeljnim aktima ustanove koji su doneseni uz njenu suglasnost kao osnivačice i potpisani po njoj kao predsjednici Upravnog vijeća, tako da je isključeno da ona nije znala da temeljem tih propisa nema pravo na isplatu dobiti i da je bila u opravdanoj zabludi. Sve do prve isplate dobiti 24. svibnja 2006., optuženica si nije isplaćivala dobit koju je Dom ostvarivao još od 2000. godine, što je potvrda da je znala da si dobit ne može isplaćivati i da za to nema uporišta u propisima. Optuženica je u svojstvu predsjednice Upravnog vijeća i potpisnica Statuta od 18. ožujka 2010. (list 292.-304.) u kojoj je izmjenom čl. 17. propisano da se dobit može upotrijebiti prema važećim zakonskim propisima u svrhu o kojoj će odlučivati osnivač Doma, što također ukazuje da je takva izmjena svjesno učinjena kako bi se ozakonila isplata dobiti jer je optuženica bila svjesna da u prijašnjim propisima za to nije imala temelja. Kraj takvog pravilnog utvrđenja suda prvog stupnja o postojanju izravne namjere kao oblika krivnje kojim je predmetno kazneno djelo počinjeno, svi prethodno izneseni prigovori optuženice o njenoj ispričivoj zabludi, o nepostojanju štete Doma zbog istovjetnosti imovine nje kao osnivačice i imovine Doma i o ekstenzivnom tumačenju sadržaja normi akata Doma, se ukazuju neosnovani. Isplata dobiti Doma optuženici je počela 14. svibnja 2006. kada je bio na snazi Statut od 2. siječnja 2006. tako da nema govora o retroaktivnoj primjeni tog propisa u odnosu na sporno pitanje isplate dobiti, bez obzira što se ona ostvarivala od 2000. godine.
8.6. Optuženica D. V. Lj. u najvećem dijelu žalbe kojim pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja prigovara pravilnosti utvrđenju da je predmetno zemljište koje je Dom uzeo u zakup od D. V. bio poljoprivredno zemljište, a što je potom bio kriterij po kojem je sud utvrdio da je cijena zakupa po m2 višestruko viša od najviše zakupnine za poljoprivredno zemljište na v. području, zbog čega je u odnosu na ovo kazneno djelo i donesena osuđujuća presuda. U žalbi se, u biti, ponavljaju navodi iz obrana koje su iznijele obje optuženice, da se nije radilo o isključivo poljoprivrednom zemljištu, već i zemljištu koje se nalazilo unutar mješovite, pretežito stambene zone, da to zemljište nikada i nije bilo korišteno kao poljoprivredno, da je na njemu od prije bio sagrađen jedan pomoćni objekt, da je bilo djelomično pošljunčano, da je to zemljište Domu bilo neophodno potrebno za obavljanje njegove primarne djelatnosti jer mu je trebalo za parkiralište, protupožarne puteve, mjesto za skladištenje i sl., da je postojala mogućnost da to zemljište netko treći (za)kupi, da je Porezna uprava obračunala porez imala u vidu ugovor u zakupu te nije našla nikakve manjkavosti već je imajući u vidu sve okolnosti izračunala visinu poreza. Ističe da su ugovorne strane imale u vidu sve te okolnosti i znajući da faktički nije u pitanju zakup poljoprivrednog zemljišta ugovorili su cijenu koje nije neprimjerena, dapače u konkretnim okolnostima morala je biti i veća. Tvrdi da sve te okolnosti, uz činjenicu da je ona kao ravnateljica radila samo po uputama opt. I. F., osnivačice Doma, i da nitko od ostalih sudionika ovog odnosa nije optužen, isključuje njenu krivnju. Smatra da se u biti radi o građanskopravnom odnosu. Kao dokaz ovih navoda kao nove dokaze uz žalbu dostavlja izjave I. J. i R. J. te nalaz i mišljenje R. d.o.o., tvrtke koja se nalazi na listi ovlaštenih sudskih vještaka.
I Kž 47/2019-6
8.7. Međutim, svim tim prigovorima opt. D. V. Lj. nije dovela u sumnju ispravnost zaključka sud prvog stupnja da je ona počinila predmetno kazneno djelo upravo na način kako je to opisano u izreci pobijene presude. Naime, u biti je sve navedene okolnosti koje optuženica ističe u žalbi sud prvog stupnja imao u vidu, ali je unatoč svemu pravilno zaključio da se optuženica kao ravnateljica Doma koji je predmetno zemljište uzeo u zakup i D. V. kao vlasnik zemljišta i zakupodavac, nisu pri ugovaranju cijene zakupa rukovodili tržišnim kriterijima, već su svjesno ugovorili cijenu zakupa koja je znatno viša od naviše cijene zakupa za takva zemljišta na toj lokaciji. Sud prvog stupnja je izvođenju ovog zaključka pravilno pošao od činjenice da je svjedok D. V., tadašnji suprug opt. I. F., u svom iskazu opisao kako se radilo o njihovoj zajedničkoj odluci, njega i tadašnje supruge, da se zemljište uzme u zakup za potrebe Doma po navedenim cijenama, što bez dvojbe ukazuje na njihov zajednički motiv ugovaranja znatno veće cijene zakupa, a sve na štetu Doma. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno ističe i da nije logično da bi se ugovarala znatno viša cijena kada zakupac ima namjera znatnim ulaganjem u tu nekretninu dodatno joj uvećati vrijednost, jer bi logično bilo za očekivati da će se zbog toga ići na nižu cijenu zakupa od ostalih. Prema tome, imajući u vidu da je Dom i prije prvog ugovora o zakupu koristio navedeno zemljište bez naknade, a da se potom ugovorila cijena zakupa koja višestruko prelazi najvišu cijenu zakupa sličnog zemljišta, iako su ugovorne strane posve legalno mogle ugovoriti znatno nižu cijenu koje bi bila u razini ostalih zakupnina (ako ne i nižu s obzirom na ulaganja), slijedi ispravan zaključak suda prvog stupnja da se u ugovaranju neprimjereno visoke cijene zakupa nije polazilo od tržišnih parametra već je cilj ugovaranja bio da se zakupcu na štetu Doma pribavi znatna imovinska korist. Kroz prividno legalan posao zakupa po povoljnijim se poreznim uvjetima izvlači dobit Doma u korist tadašnjeg supruga osnivačice Doma, što opt. D. V. Lj. dobro zna i kao potpisnica ugovora o zakupu u periodu koji je pravilno utvrdio sud prvog stupnja, izvršava ovo kazneno djelo. Okolnost da nitko od ostalih aktera ovog događaja nije optužen ne utječe na pravilnost odluke suda prvog stupnja koji je vezan okvirima optužnog akta, kao što je i irelevantno što optuženica evidentno postupa u dogovoru s osnivačicom Doma. S obzirom na cilj postupanja optuženice, a to je da se na štetu pravne osobe o čijim se interesima ona bila dužna brinuti, pribavi protupravna imovinska korist u znatnom iznosu, nije u pitanju građanskopravni odnos, već se radi o kaznenom djelu čiji počinitelj zaslužuju društvenu osudu. Stoga nisu relevantni dokazi koje kao novote ističe optuženica u žalbi jer niti u najmanjoj mjeri ne izazivaju sumnju u pravilnost zaključaka suda prvo stupnja.
8.8. Slijedom svih navedenih razloga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9. Optuženica opt. D. V. Lj. prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. i 4. ZKP/08 navodeći da se u konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o prividnom stjecaju, odnosno o produljenom kaznenom djelu budući su u pitanju četiri zasebna ugovora o zakupu zaključena u periodu od 2006.-2010. (osim 2009.) čija pojedinačna vrijednost štete, odnosno koristi ne prelazi iznos propisan čl. 246. st. 2. KZ/11 (mora biti viša od 60.000,00 kn). Žalitelj ističe da se s obzirom na vrijeme inkriminacije i propise koji su u to vrijeme bili na snazi, pojedinačni iznosi nisu mogli zbrajati budući da je ta mogućnost propisana čl. 52. st. 4. KZ/11 uvedena u kazneno zakonodavstvo novelom objavljenom u „Narodnim novinama“ broj 56/15 i
I Kž 47/2019-6
61/15 ispravak, koji se, međutim, kao stroži zakon u smislu odredbe čl. 3. st. 1. i 2. KZ/11 ne može primjenjivati. Pozivajući se na više odluka ovoga suda sugerira da se može raditi samo o počinjenu jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. KZ/11, a obzirom na vrijeme pojedinačnih inkriminacija i na vrijeme poduzetih prvih radnje ovlaštenog tužitelja koje su uslijedile nakon tog perioda, a nije prekinut tijek relativne zastare, smatra da je nastupila relativna zastara kaznenog progona.
9.1. Suprotno navedenim tvrdnjama u pobijanoj presudi nije počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. i 4. KZ/11 jer nije nastupila zastara kaznenog progona i nije primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti. Naime, predmetno kazneno djelo optuženica čini kroz zaključenje četiri zasebna ugovora o zakupu, ali već kod zaključenja prvog ugovora unaprijed računa da će zakup trajati više godina s obzirom na svrhu zakupa. Zemljište se uzima u zakup kako bi se na njemu radi funkcionalnije djelatnosti Doma izgradila parkirališna mjesta, požarni putevi, skladište za voće i povrće, objekt za alat i kontejnere za odlaganje smeća, vrt za potrebe radne terapije (a što je i učinjeno jer to proizlazi iz fotografija koje je u spis dostavila optuženica), što znači unaprijed računajući na dulje vremensko razdoblje. Prema tome, namjera optuženice je već unaprijed, prije zaključenja prvog ugovora, bila da se zakupcu na štetu doma ostvaruje protupravna imovinska korist i to u znatnom iznosu. Zaključivanjem pojedinačnih ugovora se samo etapno realizira unaprijed stvorena namjera da se počini jedno kazneno djelo koje u tom smislu predstavlja po prirodi stvari jedinstvo pojedinačnih radnji. Stoga se radi o jednom kaznenom djelu koje optuženica poduzima s ciljem da se drugoj osobi ostvari znatna imovinska korist, a Domu prouzrokuje znatna imovinska šteta, koja se, zbog toga što je u međuvremenu došlo do procesuiranja djela, svela na 156.778,10 kn, kako je to utvrđeno u pobijanoj presudi. Radi se o iznosu koji je predmetno kazneno djelo činio kvalificiranim u smislu odredbe čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97, ali je pravilnom primjenom kao blaži zakon prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 dajući za to u obrazloženju potpuno pravilne razloge. Stoga nije osnovana žalba opt. D. V. Lj. zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 jer je predmetno kazneno djelo sud prvog stupnja pravilno kvalificirao kao jedno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 kao blaže u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ/97 koje je bilo počinjeno u inkriminirano vrijeme. U odnosu na to kazneno djelo, s obzirom na rokove zastare iz čl. 19. st. 1. al. 5. KZ/97, evidentno da je neosnovan prigovor optuženice da je nastupila relativna zastara kaznenog progona, tako da se ne radi niti o povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08.
9.2. Optuženica I. F. povredu kaznenog zakona u biti obrazlaže samo kroz činjenične prigovore jer tvrdi da je sud prvog stupnja primijenio kazneni zakon koji nije mogao primijeniti budući da nije utvrđena šteta na strani Doma, a što da je bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. Međutim, kako je šteta kao bitno obilježje djela po sudu prvog stupnja pravilno utvrđena nema dvojbe da je pravilno primijenjen zakon koji se ima primijeniti.
9.3. Ispitujući pobijanu presudu u pogledu povrede kaznenog zakona, po službenoj dužnosti, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj je drugostupanjski sud utvrdio da sud prvog stupnja nije na štetu optuženica povrijedio kazneni zakon.
I Kž 47/2019-6
10. Neosnovano se državni odvjetnik i optuženice žale zbog odluke o izrečenim kaznama jer su kazne zatvora u trajanju od jedne godine koja je na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 izrečena opt. I. F. i kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci koja je na temelju čl. 246. st. 2. uz primjenu odredbi o ublažavanju iz čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 izrečena opt. D. V. Lj. i koje su optuženicama na temelju čl. 55. KZ/11 zamijenjene radom za opće dobro primjerene svim olakotnim okolnostima koje je pravilno utvrdio sud prvog stupnja. Na strani opt. I. F. je sud prvog stupnja pravilno olakotnim utvrdio njenu dosadašnju neosuđivanost, da je Dom osnovala vlastitim sredstvima te je u njega vršila kontinuirano ulaganje što je rezultiralo uspješnim širenjem i dobrim poslovanjem Doma uz ostvarivanje kontinuirane dobiti od 2000. do 2010., u čemu je optuženica imala odlučujuću ulogu i izostanak težih posljedica za redovno poslovanje Doma. Na strani opt. D. V. Lj. je olakotnom utvrđena njena neosuđivanost, obiteljske prilike, okolnost da je bila prvenstveno zadužena za stručni rad da odluke koje su se ticale financijskog poslovanja i raspolaganja imovinom nije mogla donositi bez suglasnosti opt. I. F., dok otegotnih okolnosti na strani optuženica sud prvog stupnja nije našao.
10.1. Državni odvjetnik neuspješno ova pravilna utvrđenja suda prvog stupnja nastoji osporiti tvrdnjama da je u odnosu na opt. I. F. sud prvog stupnja pogrešno olakotnim uzeo uspješno poslovanje i izostanak štete za Dom ukazujući da poslovanje doma treba cijeniti kroz činjenicu da se dobit Doma ostvaruje zahvaljujući uplatama iz državnog proračuna, a da bi iznos od gotovo 4,5 milijuna kuna, koliko je opt. I. F. sebi isplatila na ime dobiti, svakako bio utrošen u djelatnost i razvoj Doma kao i u podizanje kvalitete života i standarda korisnika Doma. Uz navedeno, državni odvjetnik ističe da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu predmetnog kaznenog djela za koje je proglašena krivom opt. F. jer se radi o viskom milijunskom iznosu od gotovo 4,5 milijuna kuna koji je direktno kroz gotovo osam godina bio isplaćivan iz državnog proračuna, tako da najniža kazna zatvora od jedne godine koja je izrečena ovoj optuženici za predmetno kazneno djelo nije adekvatna i koja je uz to neosnovano još i zamijenjena radom za opće dobro. U odnosu na opt. D. V. Lj. državni odvjetnik tvrdi da su olakotne okolnosti pravilno utvrđene, ali da niti u odnosu na nju nije trebalo kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro.
10.2. Međutim, svim tim navodima državnog odvjetnika ispravnost izrečenih kazni koje je optuženicama izrekao sud prvog stupnja nije s uspjehom osporena jer su one, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerene i optuženicama nije potrebno izreći strožu društvenu osudu. Predmetnu imovinsku korist koju je ostvarila opt. F. na štetu Doma u konkretnom slučaju ipak treba, bez obzira na različite pravne subjektivitete pravne osobe Doma i nje kao fizičke osobe, cijeniti kroz specifičnosti odnosa osnivača ustanove s jedne strane i same ustanove s druge strane, koji se zbog njihove veće povezanosti, ipak ne može poistovjetiti s odnosom vlasnicima dionica ili udjela u trgovačkim društvima i tih pravnih osoba jer se tu radi o potpunom razdvojenim imovinama i interesima. Izrečene kazne zatvora su pravilno odmjerene i one su opravdano optuženicama zamijenjene radom za opće dobro jer će se i po očekivanju ovog suda, u smislu odredbe čl. 55. st. 1. KZ/11, svrha kažnjavanja, u vidu individualne i generalne prevencije, ostvariti i kroz zamjenu kazni zatvora radom za opće dobro.
I Kž 47/2019-6
10.3. S druge strane, nisu osnovane niti žalbe optuženica koje ovu žalbenu osnovu posebno ne obrazlažu, osim što opt. I. F. samo na paušalan način tvrdi da joj je izrečena prestroga kaznena sankcija, jer se unatoč pravilno utvrđenim olakotnim okolnostima radi o pogibeljnim kaznenim djelima za koja su zapriječene kazne zatvora do deset godina, tako da izricanje još blažih kaznenih sankcija ne bi bilo primjereno.
10.4. Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženica zbog odluke o kaznenim sankcijama.
11. Međutim, osnovano se optuženice žale zbog odluke o troškovima kaznenog postupka jer je sud prvog stupnja obje optuženice presudio na solidaran platež svih troškova ovog kaznenog postupka pozivom na odredbe čl. 148. st. 1. u vezi st. 3. ZKP/08, i na plaćanje paušala iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 od 5.000,00 kn, dok je u odnosu na visinu nagrade i nužne izdatke punomoćnika oštećenika odlučeno da će se o tome donijeti posebno rješenje. Sud prvog stupnja ovakvu odluku o solidarnom plaćanju obrazlaže na način da tvrdi da nije bio u mogućnosti odrediti koliki dio od troškova treba podmiriti svaka od optuženica. Međutim, opt. I. F. osnovano ukazuje da je ona presuđena i na platež troškova svjedoka i vještaka koji su nastali u odnosu na kazneno djelo za koje je oslobođena od optužbe, a što se evidentno odnosi i na opt. D. V. Lj. Dakle, sud prvog stupnja je u odnosu na obje optuženice propustio cijeniti mogućnost primjene odredbe čl. 148. st. 2. ZKP/08 radi izdvajanja iz ukupnih troškova ovog kaznenog postupka onih troškova koji su nastali u vezi dokazivanja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 opisanog pod toč. 1. izreke pobijene presude za koje su one oslobođene od optužbe.
11.1. Zbog navedenog je trebalo prihvaćanjem žalbi optuženica u ovom dijelu pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja kako bi se u donošenju posebnog rješenja o troškovima imao u vidu oslobađajući dio prvostupanjske presude i razmotrila u vezi s tim cjelokupna odluka o troškovima kaznenog postupka.
12. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08 i čl. 483. st. 1. odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 13. travnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
