Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Kžzd-19/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca, Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. P., zbog kaznenog djela iz čl. 172. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18, dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi osuđenika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj III Kvm- 75/2021-13, 6 Kzd-87/2018 od 15. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog I. P. i potvrđuje pobijana presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Velikoj Gorici, presudom poslovni broj: III Kvm-75/2021-13, 6 Kzd-87/2018 od 15. prosinca 2021., je pod toč. I izreke na temelju čl. 564. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19, dalje: ZKP/08) opozvao uvjetnu osudu osuđenom I. P., koja mu je izrečena presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici broj 6 Kzd-87/2018-16 od 21. veljače 2020., pravomoćna 6. svibnja 2020., a kojom je presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 172. st. 1. i 3. KZ/11 te mu je izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko osuđenik u roku provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo i uz posebnu obvezu iz čl. 62. st. 2. toč. 1. u vezi čl. 56. st. 4. KZ/11, da majci i zakonskoj zastupnici oštećenog maloljetnog djeteta Andrei Šobak u roku od jedne godine uplati iznos od 66.515,25 kuna i da ubuduće uredno plaća uzdržavanje prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Zaprešiću, broj P-1393/09 od 1. ožujka 2011., a pod toč. II izreke određeno je da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci mora izvršiti.

2. Protiv navedene presude žali se osuđenik putem branitelja Nenada Dianića, odvjetnika po službenoj dužnosti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o izrečenoj sankciji i putem braniteljice Marije Đivanović, odvjetnice zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o izrečenoj kazni, u obje žalbe s prijedlogom da županijski sud iste usvoji i preinači prvostupanjsku presudu ili ukine pobijanu presudu i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-185/2022-2 od 7. travnja 2022. vratio ovome sudu drugog stupnja.

4. Na žalbe osuđenika odgovorit će se jedinstveno.

5. Žalba osuđenika nije osnovana.

6. Osuđenik nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, čije ostvarenje nalazi u tome da se pobijana presuda ne može ispitati jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok su oni koji se navode potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza.

7. Iako to u žalbi izrijekom ne navodi, osuđenik takvim žalbenim tvrdnjama, svedenim na djelomični citat zakonskog teksta očito upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Međutim, iz daljnjeg teksta žalbe u kojem konkretizira u čemu nalazi ostvarenje citirane povrede, sadržajno proizlazi da žalitelj pobija pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o nepostojanju opravdanih razloga zbog kojih u roku koji mu je bio određen presudom suda prvog stupnja broj Kzd-87/2018-16 od 21. veljače 2020., pravomoćna 6. svibnja 2020., nije ispunio posebnu obvezu iz čl. 62. KZ/11, koja mu je izrečena uz uvjetnu osudu. Takve žalbene tvrdnje, međutim, ne ulaze u okvire bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

8. Nije u pravu osuđenik niti kada smatra da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravo na obranu, kakvim žalbenim tvrdnjama ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz 468. st. 2. i 3. ZKP/08, iako zakonske odredbe ne naznačuje.

8.1. Navedene žalbene osnove žalitelj u bitnom temelji na tvrdnji da osuđenik nije uredno pozvan na sjednicu vijeća održanu 15. prosinca 2021. radi opoziva uvjetne osude pa smatra da već iz tog razloga nije bilo uvjeta za opoziv uvjetne osude s time da osuđenik nije saslušan niti je sud proveo druge potrebne izvide. Prema stavu žalitelja sud prvog stupnja može provesti ročište za opoziv uvjetne osude bez prisustva osuđenika samo ako donese rješenje kojim je utvrđeno postojanje uvjeta za suđenje

u odsutnosti u smislu odredbe čl. 402. st. 3. i 4. ZKP/08 te osuđeniku postavi branitelja po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 66. st. 1. toč. 6. i 7. ZKP/08. Nadalje žalitelj prigovara što sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude nije naveo koje je radnje poduzeo prilikom pokušaja dostave i na koju je adresu osuđeniku dostavljao poziv za ročište, te tvrdi da je sudu prvog stupnja bilo poznato da se osuđenik nalazi u Norveškoj pa da je trebao primijeniti pravila o međunarodnoj dostavi ili iz tog razloga postaviti mu branitelja po službenoj dužnosti.

8.2. Suprotno mišljenu žalitelja, postupak za opoziv uvjetne osude nije novi postupak suđenja već postupak u kojem se samo ispituje postojanje pretpostavki za opoziv uvjetne osude, a na kakvu mogućnost je osuđenik bio upozoren tijekom postupka suđenja dovršenog donošenjem pravomoćne i izvršene presude u kojoj mu je izrečena konkretna uvjetna osuda. S obzirom da postupak uvjetne osude nije postupak suđenja to se u okviru tog postupka u slučaju nedostupnosti osuđenika ne utvrđuje postojanje pretpostavki za suđenje u odsutnosti u smislu odredbe čl. 402. st.

3. i 4. ZKP/08 niti se osuđeniku iz tog razloga postavlja branitelj po službenoj dužnosti. Prema odredbi čl. 564. st. 2. ZKP/08 sud će ispitati osuđenika samo ako je dostupan,

a što u ovom slučaju nije bio. Nadalje, protivno žalbenim tvrdnjama uvidom su spis utvrđeno je da osuđenik nije prijavio svoje preseljenje u Norvešku. U obrani na raspravi od 5. veljače 2019. tijekom prvostupanjskog postupka naveo je da je od 1. srpnja 2017. do 1. listopada 2018. jedno kraće vrijeme radio u Norveškoj, i to samo radi potrebe posla, nakon čega se vratio u Hrvatsku gdje da je dobio posao 15. siječnja 2021., i to je jedino spominjanje Norveške od strane osuđenika. Nadalje, osuđeni Ivan Plečko je i prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici broj 6 Kzd- 87/2018-16 od 21. veljače 2020., kojom mu je izrečena predmetna uvjetna osuda i drugostupanjsku presudu Županijskog suda u Puli broj Kžzd-15/2020-6 od 6. svibnja 2020. kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena navedena prvostupanjska presuda, uredno primio 21. svibnja 2020. na prijavljenoj adresi prebivališta P. B.,

P. U. 63. Međutim poziv za sjednicu izvanraspravnog vijeća radi opoziva uvjetne osude, zakazanu za 15. prosinca 2021. vratio se uz napomenu od 1. prosinca 2021. da je osuđenik odselio u inozemstvo, nakon čega je sud prvog stupnja uvidom u JRO sustav utvrdio da je prebivalište osuđenika i dalje isto kao i tijekom prvostupanjskog postupka, dakle sud prvog stupnja nije raspolagao nikakvim saznanjem da bi osuđenik odselio u inozemstvo, a osuđenik je taj koji je o tome trebao obavijestiti sud. Nakon održanog ročišta za opoziv uvjetne osude, pobijana presuda kojom je opozvana uvjetna osuda dostavljena je osuđeniku putem branitelja po službenoj dužnosti, Nenada Dianića, odvjetnika, koji je osuđeniku postavljen zbog predmetne odluke, a potom je osuđenik, angažirao i izabranu braniteljicu Mariju Đivanović, odvjetnicu. S obzirom da je osuđenik aktivno sudjelovao u prvostupanjskom postupku, u obrani nije poricao postojanje obveze plaćanja uzdržavanja te je uredno primio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu kojima je jasno bio upoznat s iznosom i rokovima plaćanja svoje obveze kao i posljedicama nepostupanja u danim rokovima te imajući u vidu da osuđenik nije prijavio promjenu prebivališta ili boravišta, niti je tražio produljenje roka za ispunjenje naložene mu obveze, nije osnovana žalba ni iz ove žalbene osnove.

9. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona osuđenik u žalbi ne konkretizira niti obrazlaže, s time da se iz cjelokupnog konteksta žalbe može zaključiti da ostvarenje te žalbene osnove nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u kakvom slučaju se, međutim, ne radi o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona, koja postoji samo kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.

10. Stoga je ovaj sud drugog stupnja povodom žalbe osuđenika, sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, pobijanu presudu i u ovom djelu ispitao i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih čl. 476. st. 1. toč. 1.

ZKP/08, niti da bi na štetu osuđenika povrijedio kazneni zakon u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

11. Osuđenik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U okviru ove žalbene osnove žalitelj navodi da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da je osuđenik plaćao pojedinačne iznose uzdržavanja prema svojim mogućnostima te da je iste plaćao i njegov otac u njegovo ime. Ukazuje da osuđenik ima još dvoje djece koje je dužan izdržavati te da je za vrijeme pandemije veći dio vremena bio nezaposlen. Navodi da je krajem 2021. dobio u Norveškoj stalan posao i do sada je uštedio iznos od 20.000,00 kn, a za podmirenje glavnice od 66.515,25 kn,

koju namjerava u cijelosti podmiriti do listopada 2022. Ujedno ističe da plaća mjesečne obveze uzdržavanja kako mu je određeno presudom Općinskog suda u Gorici, poslovni broj Kzd-87/2018 od 21. veljače 2020., te da je u više navrata pokušao kontaktirati majku i zz. radi sklapanja nagodbe o obročnoj otplati.

11.1. Dakle, osuđenik žalbom ne osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da u roku koji mu je bio određen presudom suda prvog stupnja broj Kzd-87/2018-16 od 21. veljače 2020., pravomoćna 6. svibnja 2020. nije ispunio posebnu obvezu iz čl. 62. KZ/11, koja mu je izrečena uz uvjetnu osudu, već osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o nepostojanju opravdanih razloga zbog kojih u roku kojim mu je određen nije ispunio citiranu posebnu obvezu. Međutim, žalitelj ispušta iz vida niz činjenica koje prvostupanjski sud navodi u obrazloženju pobijanog rješenja i na temelju kojih je pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju ostvarene sve zakonom propisane pretpostavke za opoziv uvjetne osude. Tako iz stanja spisa proizlazi da je osuđenik, nakon što je presuda suda prvog stupnja kojom mu je naloženo ispunjenje posebne obveze prema oštećenoj u iznosu od 66.515,25 kn postala pravomoćna 6.

svibnja 2020., dobrovoljno uplatio iznos od svega 2.000,00 kuna. Pritom nije zanemarivo da je navedeni dug nastao jer osuđenik nije plaćao mjesečne iznose uzdržavanja od 902,87 kn na koje je obvezan pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj: P-1393/09 od 1. ožujka 2011. Pritom je iz vlastite obrane osuđenika proizašlo da je on svjestan svoje obveze plaćanja uzdržavanja, ali da je ogorčen što dijete ne može viđati jer živi kod djeda i bake po majci u BiH. Uz to iz obrane osuđenika proizašlo je da je u utuženom razdoblju povremeno bio zaposlen iako većinu vremena „na crno“, s time da je za vrijeme navedenog boravka u Norveškoj, kako je sam izjavio, zarađivao povremeno i oko 22. 000,00 kn što mu je nesumnjivo omogućavalo da na ime uzdržavanja uplati znatno više od 2.000,00 kn. Stoga bez obzira na činjenicu što osuđenik ima novu obitelj i još dvoje djece doista nema opravdanja za svoje postupanje, niti je sudu dostavio dokaze takve kvalitete koji bi doveli u pitanje pravilnost odluke o opozivu uvjetne osude. Naime, to što je on prema žalbenim navodima eventualno uštedio 20.000,00 kn za uplatu predmetne obveze, u fazi opoziva uvjetne osude je irelevantno jer nije izvršeno. Slijedom svega navedenog osuđenik svojim žalbenim tvrdnjama nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepostojanju opravdanih razloga zbog kojih osuđenik u roku koji mu je bio određen nije u pretežitoj mjeri ispunio predmetnu posebnu obvezu, čime su ispunjenje pretpostavke za opoziv uvjetne osude propisane u čl. 58. st. 5. KZ/11.

12. Žalba osuđenika zbog odluke o kazni je promašena, a imajući u vidu vrstu i prirodu odluke iz pobijane presude. Naime, u presudi kojom se opoziva uvjetna osuda,

ne donosi se nova odluka o kazni već se određuje izvršenje one kazne na koju je osuđen pravomoćnom i izvršnom presudom kojom je proglašen krivim za konkretno kazneno djelo, ali je osuđeniku omogućeno da pod definiranim uvjetima ne mora i kaznu izvršiti, a što se u ovom slučaju nije dogodilo.

13. Budući da slijedom svega iznesenog žalba osuđenika nije osnovana, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 13. travnja 2022.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke

Broj zapisa: eb311-a28d3

Kontrolni broj: 00984-7017f-e6192

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=RAJKO KIPKE, L=VARAŽDIN, O=ŽUPANIJSKI SUD, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Varaždinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.