Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž-324/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. P. iz M., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-464/10 od 8. srpnja 2015., u sjednici održanoj 13. travnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-464/10 od 8. srpnja 2015. i sudi:

Utvrđuje se da je tužiteljica P. G. iz M., OIB: ... stekla pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 1227/24 k.o. L., šuma pov. 2265 m2, nastale od čest. zem. 1227/7 k.o. L., šuma pov. 16320 m2, što je tuženica dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva čest. zem. 1227/24 k.o. L., šuma pov. 2265m2, nastale od čest. zem. 1227/7 k.o. L., šuma pov. 16320 m2 na ime tužiteljice u zemljišnim knjigama, nakon provedbe parcelacijskog elaborata, uz brisanje toga prava sa imena tuženice u roku od 15 dana.

Dužna je tuženica R. H. nadoknaditi tužiteljici G. P. troškove postupka u iznosu od 7.407,50 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

«Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica P. G. iz M., OIB: ... stekla pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest.zem. 1227/24 k.o. L., šuma pov. 2265 m2, nastale od čest.zem. 1227/7 k.o. L., šuma pov. 16320 m2, što je tuženica dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva čest.zem. 1227/24 k.o. L., šuma pov. 2265m2, nastale od čest.zem. 1227/7 k.o. L., šuma pov. 16320 m2 na ime tužiteljice u zemljišnim knjigama, nakon provedbe parcelacijskog elaborata, uz brisanje toga prava sa imena tuženice, a u roku od 15 dana."»

2. Protiv citirane presude tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji njezin tužbeni zahtjev, a podredno ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje. Tvrdi da u obrazloženju presude nisu dani valjani razlozi iz kojeg ili kojih provedenih dokaza ne proizlazi neprekidan, istinit i pošten posjed prednika tužiteljice odnosno oca I. M., djeda K. M. i pradjeda Š. M. Saslušani svjedoci su se redom izjasnili da su tužiteljičini prednici posjedovali predmetnu nekretninu koja je bila ograđena, bez uznemiravanja. Danas ne postoje osobe koje bi imale neposredna saznanja o vremenu od 1900. godine pa unaprijed. Saslušani svjedoci su iznijeli svoja posredna saznanja, iskazujući da znaju nekretninu o kojoj se vodi postupak, da je ta nekretnina u obitelji tužiteljice još od njezina djeda i pradjeda, da je ograđena, u naravi krš cca 300 m od mora, da je pripala ocu tužiteljice u diobi, da njezinu obitelj nitko nikada s nekretnine nije tjerao niti je uznemiravao i da to znaju po pričanju svoje obitelji i mještana. Činjenica nesređenosti službene katastarske evidencije je notorna, a ta evidencija se ažurirala provođenjem pojedinačnih revizija posjeda, u konkretnom slučaju za k.o. L. prva revizija je bila 1948., kada je prednik tužiteljice bio evidentiran kao posjednik nekretnine koja je tada bila u režimu društvenog vlasništva. Osim toga, tužiteljica tvrdi da je čl. 388. Zakona o vlasništvu iz 1996. zakonodavac dao mogućnost priznavanja već nastalih pravnih posljedica određenih odnosa, bez obzira na naknadno ukidanje te odredbe odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske. Tužiteljica se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava T. protiv H. po zahtjevu br. 35298/04 gdje je upućeno na potrebu ocjene primjene suspenzije odredbe čl. 388. Zakona o vlasništvu u kontekstu širine slobode države u postizanju ravnoteže između prava tužiteljice koja tvrdi da je stekla vlasništvo i prava kojeg bi trebala štititi država u zaštiti javnog interesa.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), na koju upire tužiteljičina žalba, jer je izreka presude razumljiva, nije proturječna sama sebi i razlozima presude, u njoj su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, o kojima ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika te se presuda može ispitati.

5.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je stekla pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 1227/24 k.o. L., šuma pov. 2265 m2, nastale od čest. zem. 1227/7 k.o. L., šuma pov. 16320 m2, što je tuženica dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva na ime tužiteljice u zemljišnim knjigama, nakon provedbe parcelacijskog elaborata, uz brisanje toga prava s imena tuženice.

7. U ovoj pravnoj stvari je presudom ovog Županijskog suda br. Gž-2313/15-2 od 5. rujna 2017. odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, br. P-464/10 od 8. srpnja 2015., a povodom revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem br. Rev-2756/2017-2 od 17. studenoga 2021. ukinuo presudu ovog suda od 5. rujna 2017. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

8. Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je predmetna nekretnina evidentirana kao Općenarodna imovina s organom upravljanja Mjesnim narodnim odborom L.,

- da je dio čest. zem. 1227/7 k.o. L., u naravi šuma, evidentiran suposjedom tužiteljice i većeg broja fizičkih osoba u ukupnoj površini od 3264 m2,

- da iz povijesti posjedovanja dijela čest. zem. 1227/7 k.o. L., posjedovni list 264, proizlazi da je predmetna nekretnina pregledom najstarijih podataka za k.o. L. iz 1883. godine bila evidentirana u starom posjedovnom listu kao posjed tadašnje Porezne općine, no prvom revizijom ove katastarske općine iz 1948. godine ista je utvrđena posjedom nekoliko osoba, od kojih obzirom na traženo, izdvaja se dio od 3264 m2 koji je evidentiran posjedom K. M. pok. Š., da bi kasnije umjesto njega bili evidentirani njegovi sinovi I. i M. M. pok. K.. Tek 2005. po M. smrti, prema rješenju O- 238/94 i 2007. po Ivanovoj smrti prema rješenju O-608/03 dolazi do upisa njihovih nasljednika I., G., S. M. i dr. kao u današnjem posjedovnom listu,

- da prema parcelacijskom elaboratu L. i. d.o.o., Z. od 17. travnja 2008. i prijavnom listu Područnom uredu za katastar Zadar, koji je ovjeren dana 18. lipnja 2008., slijedi da je izvršena parcelacija čest. zem. 1227/7 k.o. L. ukupne površine 16320 m2 u odnosu na površinu od 3264 m2 iskazanu u posjedovnom listu 264 na način da je formirana čest. zem. 1227/24 k.o. L. površine 2265 m2 u korist posjednika G. P.,

- da prema uvjerenju Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Zadarske županije od 28. listopada 2009. slijedi da se čest. zem. 1227/7 k.o. L. na dane 16. listopada 1990. i 24. srpnja 1991. nalazila izvan granica građevinskog područja,

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru iza smrti I. M. pok. K. i M. M. pok. A. posl.br. O-608/03 od 3. listopada 2005. slijedi da su nasljednicima ostavitelja proglašeni sinovi A., I., R. i V. M. i kćeri A. M., G. P. i V. S. te da predmetna nekretnina nije evidentirana kao ostavinska imovina,

- da iz izjava A. M., R. M., V. S., I. M., A. M. i V. M. slijedi da je čest. zem. 1227/7 k.o. L. nakon smrti njihovog oca I. M. pok. K. pripala tužiteljici te isti ne polažu nikakva prava na toj nekretnini,

- da je svjedok I. B., rođen 1947., naveo da predmetna nekretnina u naravi predstavlja krš, makiju, te 6-7 maslina koje su posađene 50-ih godina prošlog stoljeća, kada je posađen vinograd koji danas nije vidljiv na terenu, da je predmetna parcela ograđena suhozidom te da je prethodno bila vlasništvo tužiteljičinog djeda K. M., koji je umro 1955. kada je imao preko 80 godina, a prije njega njegovog oca Š. M., da je predmetna nekretnina oduvijek bila I. i da tužiteljicu i njezine prednika nitko nije smetao u posjedu,

- da je svjedok Z. M., rođen ...., u iskazu kazao da je davno bio, i to 60-ih godina prošlog stoljeća, na predmetnoj nekretnini, koja je tada predstavljala kamenjar s niskim raslinjem i par posađenih maslina, da je ta nekretnina bila vlasništvo njegovog djeda K. M., nakon njega K. sina I. M., a nakon I. njegove djece, a da je prije K. bila vlasništvo njegovog oca Š. M. kojega on ne pamti, da je bila obilježena sa četiri cilja odnosno kamen i da nikad nije čuo da je I. M. ili njegovu obitelj itko smetao u posjedu te nekretnine,

- da je svjedok S. M., rođen 1953., naveo da predmetna nekretnina predstavlja maslinik ograđen suhozidom, a ista je nekad davno bila oranica, da je u diobi pripada I. M., da pretpostavlja da je njegov djed K. M. koji je umro godinu ili dvije nakon njegovog rođenja, obrađivao predmetnu nekretninu, a u obitelji se pričalo da je to obrađivao još pradjed Š. te ih nitko nikada nije smetao u posjedu iste a od mora je udaljena zračne linije nekih 300-tinjak metara,

prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala da je njen prednik–otac I. M. stekao pravo vlasništva na utuženoj nekretnini dosjelošću odnosno protekom prethodno navedenog potrebnog vremena posjedovanja od 40 godina do 6. travnja 1941., s obzirom da iz povijesti posjeda slijedi da je otac tužiteljice evidentiran posjednikom predmetne nekretnine tek od 1948., a ni saslušani svjedoci nisu iskazivali da bi prednici tužiteljice posjedovali predmetnu nekretninu prije 1901. godine, o kojoj činjenici svjedoci nemaju osobnih saznanja, odnosno da tužiteljica nije dokazala ispunjenje potrebnih uvjeta za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini putem pravnih prednika dosjelošću odnosno da bi se ista nalazila u njihovom kvalificiranom, odnosno, zakonitom, poštenom, istinitom i neprekidnom samostalnom posjedu u periodu od 6. travnja 1901. pa do 6. travnja 1941., slijedom čega se zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prijepora na temelju odredbi pravnog pravila iz paragrafa 1472. Općeg građanskog zakonika (Austrijski opći građanski zakonik objavljen 1. 6. 1811.; dalje OGZ), koji se primjenjuje kao pravno pravilo na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91.), a niti sukladno odredbi čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP).

9. Dakle, tužbeni zahtjev je odbijen jer tužiteljica nije dokazala da su se njezini prednici nalazili u kvalificiranom, odnosno zakonitom, poštenom, istinitom i neprekidnom samostalnom posjedu predmetne nekretnine u periodu od 6. travnja 1901. pa do 6. travnja 1941., odnosno da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema pravnim pravilima OGZ.

10. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-1480/2016 od 5. studenoga 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013. i Rev-291/14 od 17. travnja 2018. izraženo je slijedeće shvaćanje:

"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

10.1. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91. od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

11. Nakon toga je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

12. Ustavni sud RH je 17. studenoga 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. – "Narodne novine, broj 137/99. od 4. prosinca 1999.).

13. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: G. protiv H. po zahtjevu br. 32457/05 i T. protiv H. po zahtjevu

13.1. U tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje:

"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis.

Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".

13.2. Dakle, prema naprijed citiranom stajalištu Europskog suda za ljudska prava, a koje je prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, vrijeme poštenog samostalnog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda, na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu i prije 8. listopada 1991., uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 2. i 4. ZVDSP.

14. Iz provedenih dokaza slijedi da se otac tužiteljice I. M. nalazi u samostalnom posjedu predmetne nekretnine od 1948., prije njega je u posjedu bio djed tužiteljice K. M. te iz izjava sunasljednika iza pok. I. M. proizlazi da je čest. zem. 1227/7 k.o. L. nakon smrti njihovog oca I. M. pok. K. pripala tužiteljici te isti ne polažu nikakva prava na toj nekretnini, valja zaključiti da su prednici tužiteljice stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću, a tužiteljica stekla valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva diobom s ostalim sunasljednicima iza očeve smrti, pa je dakle tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje stjecanja pravne osnove i uknjižbu prava vlasništva, osnovan.

15. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti pobijanu presudu u odluci o glavnoj stvari i odlučiti kao u izreci ove presude.

16. S obzirom da je prvostupanjska presuda preinačena trebalo je na temelju čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.) odlučiti o troškovima cijelog postupka.

16.1. Tužiteljica je uspjela u ovoj parnici pa joj, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP u vezi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.), pripadaju troškovi postupka od 3.750,00 kn za sastav revizije protiv drugostupanjske presude, koji uvećani za PDV od 25 % i sudsku pristojbu revizije protiv presude od 2.720,00 kn iznose 7.407,50 kn. 16.2. Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zadru 13. travnja 2022.

Predsjednica vijeća

Franka Zenić, v.r.